Connect with us

Društvo

ZVONIMIR HODAK: Uz Dejana Jovića na Hrvatskom vojnom učilištu predaje i sin generala JNA koji je razorio Vukovar

Objavljeno

- datum

Dejana Jovića odrekao se čak i Ivo Josipović, jer se Dejan navodno zaprepastio kad je čuo trač da je u Srebrenici počinjen genocid, ali ga se nije odreklo Hrvatsko vojno učilište. 

I tako je moderni simbol ženskih, a tako i ljudskih prava postao Istanbul. Ako EU činovnici to požele, a Angela Merkel se složi, evo nama balkanskim domorodcima još poneki simbol napretka i progresa.

Nije loš kao progres, recimo, Rijad – glavni grad Saudijske Arabije. Na arapskom “Vrtovi“ je vrtna oaza progresa i slobode, naročito za žene

Eto, nedavno je u Saudijskoj Arabiji ženama napokon dopušteno da sjednu za volan auta, ako ga imaju. O kamenovanju žena zbog preljuba ne bih ovaj put. Tema je Istanbul i njegovi kroz povijest opjevani haremi u kojima su turske Sanje, Rade, Vesne, Anke i druge naše sufražetkinje kroz mrak vodile svoje bitke. I nije bilo lako.

Još od cara Šahrijara kojem je iznenada omrznuo ženski rod. I nije to neka posebno rijetka pojava. Uglavnom, našem caru Šahrijaru dovodili su svaku večer novu djevicu. On ju je noću iskoristio i ujutro dao pogubiti. I to je sve tako išlo dok mu ne dovedoše Šeherezadu koja mu je predložila da mu, umjesto “onih stvari“, ispriča priču. Priča se Šahrijaru toliko svidjela, skoro kao našoj vladajućoj eliti i Angeli Merkel Istanbulska konvencija. I tako, umjesto da Šeherezadu pogubi, car je čekao svaki puta slijedeću večer kako bi čuo nastavak priče. Eto, tako su nastale već famozne “Priče iz tisuću i jedne noći“.

Šeherezada je svoj raskošni pripovjedački talent upotrijebila kako bi spasila sve djevice u carstvu od cara ženomrsca. No, tko će nas spasiti od carice iz Berlina i vezira iz Bruxellesa? Kako pomalo kužim pravo, znam da je zaštita žena od nasilja u obitelji već davno uključena u brojne hrvatske zakone i Ustav RH. Kao i svaka međunarodna konvencija, i Istanbulska konvencija će biti iznad svih zakona i Ustava naše države.

Čitam loše obaviještene pesimiste koji puni optimizma najavljuju: “Premijer će se izjavom ograditi od pitanja roda i rodne ideologije“. Preslatko! Čime? Možda žilet žicom… Takve rezerve na ovu Konvenciju nisu predviđene pa ih nijedna država koja želi ratificirati Konvenciju ni ne može uložiti.

Biskupu Vladi Košiću je sve jasno: “Rodna ideologija želi se uvući u naše zakone Istanbulskom konvencijom. Time će se Hrvatsku dovesti u sustav samouništenja.“ Upravo tako!

Što reći o izmjenama zakona RH uvođenjem dodatnih kaznena djela iz Konvencije. Ili odredba da država nadoknađuje štetu žrtvi ako počinitelj to ne želi? Čl.78. Konvencije izričito kaže: “Nikakve rezerve ne mogu se staviti u pogledu bilo koje odredbe ove Konvencije…”

Sada neka netko priča o ogradama koje će staviti HDZ i Plenković kako bi izbjegao odredbe o rodnoj ideologiji. To je samo smokvin list za sve one poltrone u HDZ-u koji će i mimo svog uvjerenja glasovati za ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Vlastitim izborom pristajemo na kolonijalni status glede ideoloških pitanja koja nam nameću neke histerične skupine novih seksualnih puritanaca. Zgodno. Što je sa samostalnošću države, što s pravom naroda da sam odlučuje o svojim vrijednostima… Bojim se da se radi već o izlizanim floskulama.

Što nam u takvom slučaju preostaje osim izravne demokracije, a to je referendum? Neka svi građani Lijepe naše jasno iskažu što misle o toj Konvenciji. Nema egzaktnih izračuna koliko će nas Konvencija godišnje koštati. Po nekim izračunima aproksimativno godišnje oko milijardu i 50 milijuna kuna.

Uz uobičajene financijske transakcije i korekcije računajte na dvije milijarde kunića. Dobro, pošto smo “puni kao brod“, silno bogati, to našim vladajućim i neće biti neki problem. Osim što će biti problem iscijeđenom narodu.

NGO-ima kruha bez motike – ako prođe Istambulska…

Gledam na TV-u protest učitelja na Markovom trgu. Bijedne plaće, bez kolektivnog ugovora, a milijarde za Radu, Sanju Sarnavku, Vesnu Teršelič… i bezbroj gladnih nevladinih udruga koje će po Istanbulskoj konvenciji država biti dužna i dodatno financirati kad ju ratificiramo. Eldorado za nevladine udruge, eto njima kruha bez motike! Od te predviđene dvije milijarde godišnje neka se, recimo, samo učiteljima u Lici da 50 milijuna kuna i koje smo dobro učinili za naše nerazvijene.

Potpisali smo Konvenciju, a ako je ratificiramo tada smo zaista pokazali da smo poltroni i kmetovi prve kategorije. Kako to znamo već davno barem nas taj poltronski kod neće previše iznenaditi.

Pita tipičan Hrvat pita drugoga: “Što si završio ?“ “Tehnološki fakultet..“ odgovori ovaj. “Radiš negdje?“ “Ne, sad sam tehnološki višak…“ Boli te k….“, bar si u struci…“

ĆAĆA general JNA Života Panić, rušitelj Vukovara, a sin mu profa na Hrv. vojnom učilištu

Hrvatsko vojno učilište “Dr. Franjo Tuđman“ u Zagrebu vodi zapovjednik, general-bojnik Mate Pađen. General Života Panić je zadnji načelnik Generalštaba Oružanih snaga SFRJ. Zapovijedao je zadnjim napadom na Vukovar.

Kakve veze ima čovjek koji je optužen za zločine koji su se desili u Vukovaru s Hrvatskim vojnim učilištem? Nema direktne osim što njegov sin Nenad predaje na Hrvatskom vojnom učilištu. Progresivci će odmah zaroktati: pa što ćemo sad i djecu proganjati?

Jaki argument samo kad bi, recimo, sin Ante Gotovine bez problema predavao na Vojnoj akademiji u Beogradu.

Međutim, to nisu svi biseri s učilišta na kojem studenti moraju učiti, između ostalog, i najnoviju vojnu povijest RH. Među predavačima nalazimo i Dejana Jovića i Tvrtka Jakovinu. Zabrinulo me malo što je s Hrvojem Klasićem i Draganom Markovinom? Nitko ne diže glas da i njima treba tamo naći uhljebljenje kako bi među studente širili svoje projugloslavenske stavove..

Uprava Vojnog učilišta je stvarno skromna kad je tek pustila da tamo predaje sin njihovog kolege iz JNA koji je nekad razarao Vukovar. Bože, pa i drugi gradovi su razarani u “građanskom“ ratu. Ne bune se ni braniteljske udruge… ni desne ni lijeve stranke. Možda ništa o tome ne znaju!

Zlobnici na fejsu pišu da je ovaj skandal još jedan dokaz da je u Domovinskom ratu 30% Hrvata dobilo hrvatsku državu, a 70% Hrvata je izgubilo Jugoslaviju. Ono što je izvjesno je da će polaznici Hrvatskog vojnog učilišta naučiti sve, baš sve o Maršalu Titu, Sutjeskoj, Neretvi i ostalim epopejama i herojskoj bježaniji po “šumama i gorama.“

A da Mate Pađen na HVU zaposli najpoznatijeg hrvatskog matematičara na svijetu akad. Pečarića?

Mene zanima kriterij vodstva tog faksa na čelu s Matom Pađenom. Na učilištu se predaje recimo i matematika. Je li se ikada netko sjetio recimo akademika Josipa Pećarića, našeg najpoznatijeg matematičara u svijetu? Je li general Pađen pomislio na prof. Josipa Jurčevića, eksperta za Domovinski rat u kome je sudjelovao aktivno te napisao nekoliko knjiga o tome. Dobro, prof. Jurčević nikada nije došao do tako briljantnih znanstvenih sinteza kao naš Dejan.

Prva je jugo-sinteza, a druga je izmišljotina da je za odcjepljenje od Jugoslavije bilo svega 11,5% Hrvata. Usprkos referendumu od 19. svibnja 1991.g. na koji je izašlo 83,56 posto birača te se njih 94,17 posto izjasnilo, jednostavno rečeno, za raskid s Dejanovom Jugoslavijom.

Dejana se morao odreći čak i Ivo Josipović jer se Dejan navodno zaprepastio kad je čuo trač da je u Srebrenici počinjen genocid. Odrekao ga se kao svog analitičara Josipović, ali ga se ne odriče Hrvatsko vojno učilište.

Puni pogodak je i povjesničar Tvrtko Jakovina. Uža specijalnost mu je “titoizam“. Svi partizanski zločini u prvih pet godina nakon “oslobođenja“ po njemu su bili samo pravedna osveta ogorčenih partizana… pa se može samo pretpostaviti što su sve polaznici Hrvatskog vojnog učilišta čuli i naučili od predavača s ovakvim sjetno-nostalgičarskim pogledom preko Drine.

A pok. Života mora da je ponosan što je njegov sin Nenad uspio u onom o čemu je on sanjao u jesen tamo davne 1991.g.

Ne znam jesu li se prof.dr. Jurčević i akademik Pećarić kandidirali za neku katedru na Hrvatskom vojnom učilištu, ali ako jesu onda su imali izglede recimo kao onih 6% koji su se 19. svibnja 1991.g. izjasnili za ostanak u SFRJ. Oni preživjeli između tih Dejanovih 6% danas ipak uživaju u činjenici da su baš oni ipak na kraju pobjednici. Ponekad je i 6% dovoljno. Naravno, pod uvjetom da imaš sreću pa se rodiš ili živiš u Hrvatskoj. I da ti još jugonostagičari predaju budućim časnicima HV-a.

Izgleda da je Friedrich Nietzsche bio u pravu kad je napisao ”Ne postoje činjenice nego samo interpretacija“.

Hrvatski ljevičari i dalje žive u dosadnoj zabludi o svojoj tobožnjoj superiornosti nad kockastoglavim ognjištarima, desničarima i klerofašistima… bez obzira na akademsku razinu. Jedna od omiljenijih hajki su tzv. plagijati. Ako ne ide drugačije onda ćemo našu akademsku superiornost dokazati razotkrivajući desničarske plagijatore. Neka me netko upozori na jedan jedini primjer kad je desnica upozorila ili počela histerizirati zbog nekog plagijata u redovima naše progresivne i istinoljubive ljevice.

Zato su na udaru ostataka kos-udbaške intelektualne “elite“ uglavnom “klasni“ neprijatelji tipa Pave Barišića, Milijana Brkića te Gotovine i Vukojevića iz drugih prizemnih razloga. Tako se profesionalni izumitelj lijekova protiv raka Ivan Đikić i “ljubitelj“ Donalda Trumpa okomio na profesora Barišića optuživši ga za znanstveni plagijat. Naravno, Đikićevo “otkriće“ je lijeva medijska falanga prihvatila vrlo zdušno i sa zluradošću. Kao uostalom i “silovanje“ Vice Vukojevića “mlade muslimanke“ u Hercegovini za vrijeme rata.

Treba se samo prisjetiti kako se saborska ljevica s veseljem okomila na ministra Barišića tako da se na saborskoj govornici izredalo 45 briljantnih ljevičarskih umova tražeći odlazak “plagijatora“.

Kako Plenković nije podržao tu primitivnu histeriju, uz dodatak da oporba ima savjetnika preko Antlantika – mislim na Đikića, isti je “rastužio“ naciju odlukom da odlazi iz Hrvatske zbog “branitelja“ plagijata Plenkovića. Da ne duljim, mislim da znate kako je Đikić “napustio“ Hrvatsku. Jeftini ljevičarski blef i ništa više.

I kad je iz Njemačke napokon stigla potvrda da plagijata u radu Pave Barišića nema, nastao je muk. Ni riječi isprike. Kao ni Vukojeviću i Gotovini koji je tobože pljačkao po Parizu. Jedno je kristalno jasno. Oni koji su izmišljali i zlurado pokušali kompromitirati druge, pokazali su samo jedno – etika je za njih samo pojam u rječniku. O stvarnom i pravom značenju te riječi nemaju pojma.

Što se tiče naše lijeve falange, kao što bi rekli Latini: ”Nihil novi sub sole“ ili ništa novoga pod suncem.

Beograđanka se slikala gola u crkvi u Dubrovniku. Sad zamislite da se kojim slučajem ista “dama“ uslikala gola u nekoj džamiji u RH, BiH ili u Srpskoj Pravoslanoj Crkvi. Ne morate ni zamišljati. To bi bio skandal bez presedana o kojem bi naši ljevičarski mediji i pseudoelita urlali na sav glas! Dubrovački biskup Mate Uzanić bio je brutalno oštar: “Oprosti im Bože, ne znaju što čine!“ Sad se sjetite i Irineja, Porfirija, Vulina, Đačića… i sve je jasno. Crkva, HV, HAZU, nekad JAZU, pa danas više JAZU nego HAZU. Sve su to institucije u koje Hrvati uvijek gledaju s nadom. I neka i dalje gledaju. Kardinal prima Vučića. SPC minira kanonizaciju Stepinca. Kardinal kao da ne vjeruje u to pa pita Vučića je li to možda istina.

HAZU i nadalje ima akademika Josipa Broza Tita, a njezin predsjednik smatra da je ZDS protuustavan, ali zvijezda je ok! Sama njemačko-britanska sumnja da je Tito odgovoran za 570.000 tisuća likvidiranih u zločinačkom poraću trebala bi biti dovoljna HAZU čelnicima da se netko u tamo barem malo zabrine. Za tobože “ isključivo“ ustaški pozdrav ZDS su spremni odmah donijeti osudu. Njih ne zanima što je to bio poklič u Domovinskom ratu i prave se da nemaju poima o tome da su u Vojno-povijesnom muzeju u Beču izložene kacige hrvatskih postrojbi iz Prvog svjetskog rata s na njima ugraviranim natpisom “Za dom“. To se zbilo još davne 1914.g. Možda su u Silobrčić, Rudan i ekipa iz HAZU uvjereni da je 10. travnja te godine nastao NDH.

Neka još pogledaju ispred zgrade Muzičke akademije spomenik Đuri Deželiću iz vremena SHS-a na kojem je upisano “Za dom“. Bilo bi zgodno da predsjednik Akademije dr. Kusić odvede i svoje i Brozove akademike na vikend u Beč. Ako je preskupo onda bar na šetnju do Muzičke akademije. I neka pripaze da im ona famozna Beograđanka ne uleti jednog dana u HAZU s kamerama. Misleći da je to još uvijek Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. I možda žena ne bi bila tako daleko od istine.

Sjetite se samo koliko se pok. Franjo Tuđman ljutio na ljevičarenje naše slavne HAZU! Dok SANU u Francuskoj 1. dovršava novi -Memorandum 2, naša Akademija se drži stare zagorske mudrosti: ne bi se šteli mešati!

Međutim, da nismo 5. kolovoza 1995.g. dobili rat još kako bi se u “mešali“ u borbi protiv hrvatskog nacionalizma. O Istanbulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji HAZU će jasno i odgovorno iznijeti svoj stav krajem 2099. ili nešto kasnije. Ako bude ranije, siguran sam da će ovi akademici s Kusićem na čelu svesrdno podržati uvođenje rodne ideologije.

Ili kako je rekao Ciceron: “Tempus rerum imperator“ ili vrijeme je vladar svega.

Dinamo izgubio od Lokomotive s istim rezultatom kao i protiv Rijeke. I lijevi bek je podnio ostavku. On je svoje napravio.

Od daleko najtalentiranijeg mladog igrača u klubu Ante Čorića napravio je frustriranog i neambicioznog promatrača s klupe.

Počelo je prošle godine na utakmici protiv Hajduka u Maksimiru. Mladi Olmo ušao je u igru s klupe i odmah postigao gol. Od tada je postao standardi prvotimac. Danas je, igrajući kontinuirano uz Alžirca, najbolji igrač. No, prvi je gol na toj utakmici dao Ante Čorić. Valjda je zato bio odmah zamijenjen. Lijevi bek mu je u ovoj sezoni jednom velikodušno dao priliku: 7 sekundi prije kraja uveo ga je u igru. Naravno da ga ponizi.

Projekt uništenja Ante Čorića je tako završen. Ako je itko čuo da je negdje lijevi bek bio dobar trener, neka mi javi. No, neću u to povjerovati…

Zvonimir Hodak

Komentari

Komentari

Društvo

TITO I DRAŽA NA JOVANKINOJ SLAMARICI: NAS DVA BRATA OBA RATUJEMO…

Objavljeno

- datum

(Izvor slike: bastbalkana)

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

Cure i dalje dokumenti NKVD-/KGB i Kominterne ili kako je pravog JBT ‘pojeo mrak’

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Kako je Tile svoje ženske slao pred streljački vod ili Gulag?

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Ni Jovanka se nije usrećila, ali je ipak odigrala vrhunsku obavještajnu rolu…

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Dva sastanka u II Svj. ratu između Draže i Broza organizirala Jovanka

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa.

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Brozova cijela pratnja likvidirana, a on (kao i više puta) ostao neokrznut, čudno!?

“Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame”, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Čolaković i drugi… nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Danas (Srbin, a) potpredsjednik Sabora žali što nije ubijeno više Hrvata… A DORH šuti!

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) Igor Štimac: ‘U Splitu je skupina mladih orjunaša došla do pozicije da može odlučivati o instituciji kakva je Hajduk’

Objavljeno

- datum

“Ugrožen je hrvatski identitet Hajduka, klubom vladaju neznalice i nepotizam, krši se zakon i pere novac”, izjavio je u Bujici na Z1 Igor Štimac, kapetan Hajduka i bivši izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije.

“Vidimo da se nalazimo u krugu onih spartanskih zemalja gdje još prolazi galama, gdje sila caruje, a oni koji znaju, umiju i mogu – budu sklonjeni sa strane,“ započeo je nastup u Bujici Igor Štimac.

“Ono što se događa danas u Osijeku, a što se već dugi niz godina događa s Rijekom, evidentan je pokazatelj kako privatni kapital i uređeni sustav daje rezultate. Drago mi je radi svih klubova poput Osijeka, Rijeke i Dinama, ali koliko god mi je drago radi njih – sto puta više sam tužan radi onoga što se događa mom Hajduku. Kada vidim kako njime upravljaju neznalice… Nisam u startu bio protivnik ovakvog načina upravljanja, nisam se svrstano ni za ni protiv, rekao sam – dajmo svakoj novoj ideji vremena. Ako je u nju uključen veliki broj navijača Hajduka, pa dajmo joj vremena, ali evo, sedam godina je prošlo…. Od kluba koji je bio rado viđen i slavljen u svakom kutku Domovine, napravili su klub koji malo tko želi vidjeti i koji sada nije dobrodošao, čiji su pojedinci napravili to da se nalazi gdje je…“, smatra Štimac.

O udruzi Naš Hajduk

“Udruga ‘Naš Hajduk’ se non stop hvali velikim brojem članova, kojih je 37 tisuća, ali Hajduk u ovom trenutku ima više od milijun navijača samo u Hrvatskoj. To je ta tiha većina koja šuti i trpi, koja želi Hajduk na starim stazama slave, koja želi uspjehe i to su normalni navijači kojima nije bitno tko i kako upravlja klubom, nego im je bitno samo da njihov klub postiže rezultate na zelenom travnjaku”, istaknuo je.

“U Splitu imamo jednu posebnu situaciju, gdje je skupina mladih orjunaša došla do pozicije da može odlučivati o instituciji kakva je Hajduk. Mene to toliko ne brine, nego me brine što su oni kroz trač i laž zaveli veliki dio hrvatske mladosti. Mi danas na utakmicama imamo 5 ili 6 tisuća pripadnika Torcide, koji slijede pet-šest vođa i rade sve kako im oni kažu. To je mladost koja ide krivim putem, koja se u adolescentskoj dobi počinje devijantno ponašati i nije im cilj europski Hajduk, nego im je cilj sve razrušiti”, rekao je Štimac u Bujici.

M.P.T.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) PRIJELOMNO Stampedo u talijanskom noćnom klubu odnio 6 života i preko 100 ranjenih

Objavljeno

- datum

izvor za foto: © Vigili del Fuoco / Twitter

Šest ih je mrtvih i 120 ih je ozlijeđeno zbog otmičara tijekom rap koncerta u noćnom klubu u Italiji, izvijestili su lokalni mediji. Svjedoci kažu da je panika uzrokovana sprejom.

Incident se dogodio oko 1:00 po lokalnom vremenu u popularnom Lanterna Azzura klubu u gradu Corinaldo u istočnoj provinciji Ancona. Oko 1.000 ljudi došlo je vidjeti Sferu Ebbasta, poznatog hip hop umjetnika – javlja RT.

Uzrok panike nije bio odmah jasan, ali kako su svjedoci izvijestili, sve je počelo nakon što je vatreni sprej bio ispaljen unutar krcatog kluba. Rezultat masovne panike doveo je ljude da se međusobno ‘sagužvaju’ dok su pokušavali pobjeći iz zgrade.

 

“Plesali smo dok smo čekali nastup, kad smo osjetili miris vatre. Trčali smo prema jednom od hitnih izlaza, ali je bio blokiran. Redari kluba rekli su nam da se vratimo “, rekao je za Republiccu 16-godišnji posjetitelj.

Nekoliko drugih ozlijeđenih također je reklo da su primijetili oštar miris prije panike.

Prema lokalnim medijima tvrdi se, da je tragedija odnijela najmanje šest života, uključujući i majku koja je pratila kćer na događaj. Druge žrtve su tinejdžeri – tri djevojke i dva dječaka. Više od 120 ljudi je ozlijeđeno, od kojih je najmanje 10 hospitalizirano u teškom stanju.

Sličan je događaj dogodio u Piazzi San Carlo u Torinu 2017. godine, kada je ovakav sprej bio ispaljen u pokušaju pljačke na masovnom praćenju nogometne utakmice, ostavljajući 1.500 ljudi ozlijeđenih, s jednim poginulim, dok je rulja u panici pokušala napustit prostor.

M.S./Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno