Connect with us

Vijesti

Zločin bez kazne: ‘Nedavno sam srela četnika koji je moje sinove odveo u smrt, od šoka sam ostala paralizirana. Od sinova mi je ostalo tek nekoliko fotografija i pramenova kose…’

Published

on

NEUTJEŠNA MAJKA IZ LOVASA…

Kad sam čula da su mi sinovi ubijeni, došlo mi je da se nožem probodem – kaže Ruža Pavlić, Hrvatica iz Lovasa kojoj su četnici mučili i ubili djecu 1991. godine, o čemu ona svjedoči u knjizi “Krvava istina – Novome životu ususret” skupine autora koji su prikupili svjedočanstva preživjelih Lovaščana i objavili ih zajedno s popisom svih poginulih i nestalih stanovnika ovoga sela u Zapadnom Srijemu na granici sa Srbijom.

Majci sinove nitko ne može vratiti, a da stvar bude još gora, za taj zločin još nitko nije odgovarao ni danas, 27 godina poslije stravičnih ubojstava. Autori knjige Stjepan Pančić, Željko Cirba, Stjepan Milas, Tanja Cirba(načelnica Općine), Antun Ivanković i Ivan Mujić u nakladi Općine Lovas nastoje istinu o stradanju Lovasa u Domovinskom ratu 1991. prikazati diljem Hrvatske pa i šire, pa je tako knjiga dosad predstavljena u Lovasu, Zagrebu, Splitu, Osijeku, Vukovaru i Sarajevu, ne bi li jauke žrtava prepoznale nadležne službe i kaznile krivce za stravični zločin počinjen nad Hrvatima i drugim nesrpskim stanovništvom.Foto Općina Lovas1 od 11  

Foto Općina Lovas

Zločin u Lovasu jedan je u nizu mnogobrojnih koji su se odigrali na hrvatskom tlu tijekom Domovinskoga rata. Na svom putu prema okupaciji i uništenju grada Vukovara tzv. JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili Lovas. Napad na Lovas bio je dio akcije kojim se “čistio” put za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu su sudjelovale četničke postrojbe “Dušan Silni”, “Beli orlovi” i tzv. JNA. Zapalili su i crkvu u Lovasu, a onda natjerali sve Hrvate da nose bijele vrpce oko ruke kako bi bili obilježeni, a na hrvatskim kućama su morale stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 kuću, u Domovinskom ratu smrtno je stradalo 89 mještana općine Lovas, a jedna osoba vodi se nestalom. Ni za te zločine nitko nije odgovarao.

Kakvi su to ljudi?!

Jedina krivica svih nevinih žrtava bila je ta što su Hrvati. Njih 68, okrutno je pobijeno i bačeno u masovnu grobnicu, drugu najveću poslije Ovčare, a tek su 1998. godine na kraju tzv. mirne reintegracije Podunavlja, njihovi posmrtni ostaci ekshumirani i pokopani na groblju u Lovasu. Dan kad se to dogodilo, pamti se kao dan kad je i nebo plakalo od tuge.

Ruža Pavlić jako dobro se sjeća tih dana iz jeseni 1991. godine kad je velikosrpska agresija na Hrvatsku dostigla vrhunac:

– Kada je Lovas okupiran 1991., moj stariji sin Željko imao je 29, a mlađi Darko 25 godina. Bili su jako daroviti dečki – Željko je bio nadaren za glazbu, znao je raditi s drvetom i gvožđem, dok je Darko bio nadaren za slikanje. Bili su takvi da ni mrava ne bi zgazili. Svi su ih u selu voljeli. Obojica su imala lijepu dugu kosu. Njih dvojica nisu htjeli nikamo iz Lovasa kada je počelo pucanje. Željeli su braniti svoju Hrvatsku. Obojica su te godine kratko bili u inozemstvu, ali su se vratili. Željko je otišao u posjet ocu Juri u Njemačku jer je u svibnju 1991. dobio moždani udar, ali se vratio kući iako su ga svi od toga odgovarali. Mlađi sin Darko bio je kratko na radu u Švedskoj, međutim, i on se vratio kući.

Inače, i prije nego što je počeo rat naša je obitelj bila “obilježena”. Muž Jure radio je u Njemačkoj. Jugoslavenske vlasti proglasile su ga “ustašom” jer se tamo družio s našim svijetom, Hrvatima. Svaki put kada bi dolazio kući iz Njemačke, morao je na razgovor u Općinu (Vukovar) i u Policiju. Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić (bio je vozač Ljubana Devetaka) došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena.

U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti. Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! Za Božić 1991. otjerana sam iz Lovasa. Otišla sam u Njemačku i pridružila se bolesnom mužu.

– U Lovas smo se vratili 1998. Živjeli smo u sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi. Obojica su pokopani 21. ožujka 1998. na lovaskom groblju, zajedno s ostalim Lovaščanima ubijenim 1991. Samo je starijem sinu Željku kasnije priznat status hrvatskog branitelja.

Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe – zaključuje svoju ispovijest ova tužna majka lovaška.

Uz gubitak sinova, i u njenom primjeru, kao i u većini drugih, dodatno boli saznanje da su zločinci tu, među nama, mirno žive i nitko ih, usprkos živim svjedocima zločina, ne poziva na odgovornost. Kao što silovane žene susreću svoje silovatelje, tako i ova majka susreće krivca za smrt svojih sinova.

Krvava berba

Bolno je svjedočanstvo i Ivana Mujića koji ni do danas nije zaboravio stravične torture kojima je bio izložen. O paklu koji je prošao, svjedočio je i u dokumentarnom filmu “Krvava berba grožđa” koji je prošle godine snimljen na inicijativu predsjednika Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika Antuna Ivankovića, koji je i sam bio aktivni sudionik Domovinskog rata, a posljednjih se godina posvetio prikupljanju svjedočanstava o stradanju Slavonije i Srijema u Domovinskom ratu, pa je najviše njegovom zaslugom, snimljeno više dokumentarnih filmova koje bi trebali vidjeti svi kojima je Hrvatska na srcu.

– Rekli su nam da idemo brati grožđe, a zapravo su nas natjerali da se uhvatimo za ruke i uđemo u minsko polje koje su postavili. A oni su se popeli na jedno malo brdašce i držali nas s uperenim cijevima na gotovs. Svi lijevo od mene su poginuli, a ja i oni s moje desne strane smo ranjeni – rekao je Mujić, koji pamti brutalne torture kojima je bio izložen.

– Bilo je to 18. listopada 1991. Skupina u kojoj je bio 51 lovaski Hrvat prisilno je, a nakon cjelodnevnoga mučenja i zlostavljanja koje su nad njima provodili pripadnici Jugoslavenske vojske i četnika, odvedena na “čišćenje” minskoga polja u selu. Kolonu izmučenih Lovaščana predvodili su dvojica stražara, sumještani Milan Rendulić i Ilija Kresojević, velik broj pripadnika paravojne jedinice “Dušan Silni” i vod rezervista Jugoslavenske vojske. Na putu do minskoga polja koje su postavili pripadnici JNA ubijen je Boško Bođanac, koji nije mogao hodati zbog povreda zadobivenih mučenjem i uboda nožem.

Kada je kolona dovedena do minskoga polja postavljenoga na polju djeteline, na izlazu iz sela prema Tovarniku, stražari su uznicima naredili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama “kose” djetelinu dok su oni, zajedno s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem. Mine su bile postavljene serijski, u nekoliko redova. Prvu minu aktivirao je Ivan Kraljević i smrtno stradao. Njega je na minu gurnuo jedan od četnika, koji je i sam tom prilikom ranjen. Kada bi se aktivirala jedna mina, aktivirao bi se istovremeno cijeli red.

U minskome je polju bilo i nagaznih mina. Postavljali su ih stručnjaci iz redova Jugoslavenske vojske. Kako za postavljanje minskoga polja nije bilo nikakva vojnoga opravdanja, može se zaključiti da je bilo postavljeno s ciljem ubijanja i ranjavanja Hrvata. “Košnja” djeteline nogama aktivirala je mine i izazvala niz eksplozija, dok su u isto vrijeme četnici i pripadnici Jugoslavenske vojske pucali u leđa preživjelima. U takvim je okolnostima bilo vrlo teško utvrditi koliko je ljudi poginulo od ranjavanja minama, a koliko u pucnjavi. U tom je okrutnom zločinu ubijena 21 osoba iz Lovasa, a 14 osoba je ranjeno – pišu svjedoci.

Domaći Srbi bili su kolovođe onima iz Srbije iz paravojne formacije “Dušan Silni”. Stanovništvo je bilo mučeno na najgore moguće načine. Tukli su ih čime su god stigli, stavljali im sol na rane, bušili im noge bušilicama, šišali ih bajunetama, vadili su im zube, a torture nisu bile pošteđene ni žene.

Iživljavanja, silovanja…

Uz sjećanja svjedoka i žrtava zločina knjiga donosi i autentične arhivske snimke koje svjedoče o zvjerskim zločinima velikosrpskog agresora nad mještanima Lovasa. Stanovnici Lovasa i Opatovca nisu smrtno stradavali samo u svojim okupiranim selima. U obrani Vukovara svoje živote je dalo 11 Lovaščanana dok su dvojica poginula braneći Nuštar i Slatine. A 1993., za vrijeme trajanja mandata UNPROFOR-a, u Lovasu su ubijene tri ženske osobe. Ništa hrvatsko velikosrpskom agresoru nije bilo sveto, pa čak ni crkva.

– Hrvatsko i nesrpsko stanovništvo u Lovasu i Opatovcu za vrijeme okupacije svakodnevno je bilo izvrgavano nebrojenim strahotama među kojima su bili odlazak u “čišćenje” minskoga polja u Lovasu, mučenja i ponižavanja svih vrsta kao što su nošenje bijele trake na nadlaktici i označavanje kuća bijelim platnom (to se odnosilo na Hrvate, Mađare i ostalo nesrpsko stanovništvo), potom silovanja žena, prisilan rad, logori, na koncu okrutna ubojstva koja su ljude zatjecala po kućama, garažama, podrumima, ulicama, pa čak i u grobljanskoj kapelici Sv. Florijana u Lovasu… Lovaska je župna crkva Sv. Mihaela Arkanđela 1991. godine do temelja srušena – najprije je početkom listopada granatirana, potom 10. listopada spaljena, potkraj godine minirana i na koncu potpuno uništena. Zvona su ukradena i odvezena u Srbiju. I grobljanska je kapelica Sv. Florijana bila zapaljena i devastirana, a jednako je bilo i s raspelima i križevima u okolici. Crkva Blažene Djevice Marije Sv. Krunice u Opatovcu također je devastirana i oskrnavljena, a njezina zvona skinuta i odvezena u Srbiju – bilježe svjedoci stradanja.

Srijemski mučenici

– Knjiga je objavljena povodom 20. godišnjice pokopa posmrtnih ostataka 68 Lovaščana, žrtava srpske agresije u Domovinskome ratu, piše stručna suradnica i recenzentica knjige prof. dr. sc. Milica Lukić i pojašnjava:

– Taj je, međutim, povod samo otvorio vrata priči koja razotkriva krvavu istinu o stradanjima i patnjama Hrvata, Mađara i drugoga nesrpskog stanovništva iz dvaju sela koja su sastavnicama Općine Lovas – Lovasa i Opatovca – za vrijeme Domovinskoga rata. Priča je to koja niže podatke o svim poginulima, ubijenima i nestalim stanovnicima (civilima, pripadnicima Hrvatske vojske, Hrvatske policije i Civilne zaštite) iz tih mjesta, kojih je ukupno 90, ali i o preživjelima, iako često do ruba smrti mučenima, zlostavljanima i ponižavanima te iz svojih domova protjeranima.

Strahote koje su se na području današnje Općine Lovas od jeseni 1991. zauvijek okamenile u sintagmi krvava berba grožđa rane su utkane u cijelo hrvatsko nacionalno biće – jer u Lovasu i Opatovcu nije se branilo samo domaće ognjište, samo zapadni Srijem ili istočna Slavonija već i cijela domovina Hrvatska! Te su strahote trajno izmijenile semantiku nekih pojmova na lovaskome prostoru pa su tako i berba grožda i polje djeteline u percepciji domaćega stanovništva postali sinonimima za minsko polje, pojam masovna grobnica dobio je odrednicu druga po veličini masovna grobnica u Republici Hrvatskoj, a njezino spominjanje automatizmom priziva sliku najvećega pokopa u novijoj hrvatskoj povijesti iz 1998. Semantičku su preobliku u tom kontekstu doživjeli i srijemski mučenici – za Lovaščane i Opatovčane to više nisu ranokršćanski martiri, nego njihovi roditelji, braća i sestre, sinovi i kćeri, njihovi prijatelji i susjedi… – piše dr. Lukić.

Prema njenim riječima, “ova knjiga, među ostalim, ima namjeru potaknuti konačno donošenje pravomoćne sudske presude onima koji su 1991. počinili ratni zločin nad mještanima hrvatske nacionalnosti, Mađarima i drugim nesrpskim stanovništvom na području Općine Lovas, a riječ je o pripadnicima Jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih formacija – četnika, napose pripadnicima paravojne jedinice “Dušan Silni”.

Prošlo je 27 godina od ratnih zločina, a Temidina pravda je i dalje gluha i slijepa i na Županijskome sudu u Vukovaru i na Okružnome sudu u Beogradu. Zato je na stranicama ove spomen-knjige opisan i tijek dosadašnjih suđenja za izvršene ratne zločine koji se vode na tim sudovima od 2003. i 2007. Dnevnički zapisi svjedoka vremena neumoljivi su u svojoj istini, oblikujući mozaik zla koje izrasta u bezbrojne oblike i personificira se u imena i prezimena počinitelja koja se opetovano ponavljaju iz zapisa u zapis. Ta imena nisu samo podsjetnik na strahote i bezumnost rata, već i nada u početak procesa iscjeljenja koje će za stanovnike Lovasa i Opatovca započeti onoga trenutka kada ih zemaljska pravda prepozna – zaključuje recenzentica.

A ona Božja, u koju se uzdamo i kojom se tješimo, sve nas čeka.

Dan bijelih traka– Uskoro ćemo predložiti da Hrvatski sabor proglasi 22. rujan za Dan bijelih traka, u znak sjećanja na ubijene u Tovarniku i Lovasu 1991., tijekom agresije na našu državu.

Simbolika bijelih traka dolazi od 22. rujna 1991., kada je velikosrpski agresor nakon okupacije Tovarnika i Lovasa naredio nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim plahtama, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko ruke.

Bio je to početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, progon, otvarani koncentracijski logori i činjeni drugi zločini – navodi Antun Ivanković, pokretač inicijative. izvor-ovdje.

Komentari

Vijesti

Hrvatski Sabor protiv hrvatskog naroda – SRAMOTA

Published

on

By

Dana 15. veljače 2019. godine Sabor je većinom glasova odbio raspisati referendum o promjeni izbornog zakonodavstva i o otkazivanju Istanbulske konvencije.

„Sabor je sa 105 glasova ‘za’, dva suzdržana i 16 protiv, potvrdio zaključak svog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da nisu ispunjene pretpostavke za raspisivanje dvaju državnih referenduma koje su inicirale građanske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj.“

Protiv naroda su glasovali „domoljubni“ HDZ-ovci, „veliki katolici“, vitez, neokomunisti i antihrvatski sateliti Plenkovićeve vlasti.

Odlukom hrvatskog Sabora (koji vodi antihrvatsku politiku) je povrijeđen Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu. 

Vlada i Sabor negiraju Ustavno pravo naroda, Članak 1. Ustava RH:

(2) U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

(3) Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Jasno je zašto su vladajući protiv referenduma, Članak 87.:

(5) Odluka donosena na referendumu obvezatna je.

Ustavnopravni stručnjak doc. dr. sc. Mato Palić kaže:

Kako je moguće da dva različita državna tijela (Hrvatski sabor i Ustavni sud) u isto vrijeme mogu biti nadležna odlučiti o istom pitanju (da li je ispunjena jedna od pretpostavki za raspisivanje referenduma)? Kako to da Hrvatski sabor zaključkom koji je donesen prekoračenjem ovlasti može derogirati Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu? Znači li takav presedan da će ubuduće Hrvatski sabor moći odlučivati o tome da li je prikupljen dovoljan broj potpisa, a Ustavni sud o ostalim pretpostavkama za raspisivanje referenduma? I kako to da nikada ranije nije proveden takav postupak??”

Njonjo i ostali uhljebi su protiv promjene izbornog zakona jer će izgubiti svoje privilegije. Političkom trgovinom oni (HDZ, SDP, HNS, SDSS i drugi) se uzajamno štite pa nema sankcija za kriminalne radnje, korupciju. Oni ne žele reforme, ne žele izgubiti svoje privilegije (što im sadašnji zakon osigurava) i tako uništavaju državu.

Po Ustavu RH Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru, Članak 115.:

(1) Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru.

(2) Predsjednik i članovi Vlade zajednički su odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno su odgovorni za svoje područje rada.

Međutim praksa pokazuje da je Sabor postao potrčko Vlade (potrčko Ivice, Ive, Zorana ili Andreja).

To je potvrdio i drug Kuščević, koji je lijepo izjavio: “Vlada je usvojila jednoglasno i Sabor će usvojiti Izvješće, Ustavni sud kaže da je sva napravljeno u skladu s Ustavom i zakonima. Ovo što se danas koristiti u dnevno-političke svrhe da bi se postigla mala politička vidljivost, neka služi na čast onima koji to rade.”

Sramotno je da Sabor ne odlučuje o ničemu već izvršava naređenja trenutnog vladara Plenkovića.

Mediji javljaju:

Ministar uprave Lovro Kuščević odgovorio je na optužbe Mostovih zastupnika da su članovi Povjerenstva koji su provjeravali potpise referendumskih inicijativa Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj – uništili kontrolne liste.

“Svi već znamo da su izjave Bulja, Grmoje u javnosti prihvaćene kao apsolutna istina, čudi me da im je promaklo i da ovako manipuliraju. Kompletna lista i popis se nalaze u aplikaciji koja je pohranjena u APIS-u. Svi listići, svaki glas i potpis se čuvaju u Saboru i moguće je u svakom trenu provjeriti je li neki potpis valjan ili nevaljan. Očito gospodi iz Mosta nije stalo od istine, da jest – bili bi se prijavili za uvid i vidjeli valjanost svog potpisa”, kaže ministar Lovro Kučević.

Dakle, može se provjeriti samo svoj potpis i drug Kuščević može raditi i tvrditi što hoće!

Mostovci otišli do Ministarstva uprave:

„Na poziv ministra Kuščevića otišli smo i do Ministarstva uprave, ali ni tamo nismo dobili uvid u dokumentaciju, ali smo dobili odgovor državne tajnice Josipe Rimac da zastupnici nemaju pravo uvida ni u potpise, ni u kontrolne liste bez privole 40-ak tisuća građana čiji su potpisi proglašeni nevažećima, rekao je Petrov.“

Drugarica Rimac im je kazala da moraju imati privolu 40.000 građana, koji su to građani?

Oni nemaju pravo uvida!? OK.

Ako oni nemaju pravo uvida pitanja su: Tko ima pravo uvida osim potpisnika? Je li Ministarstvo uprave pozvalo imenom i prezimenom potpisnike inicijativa da dođu provjeriti zašto su njihovi potpisi nevažeći?

Znaju li građani, koji su dali potpis, da je njihov potpis nevažeći? Zašto ih drug Kuščević nije pozvao da provjere svoj „nevažeći“ potpis kada samo oni mogu provjeriti svoj potpis?

Iz gore navedenog se može zaključiti da Ministarstvo uprave ne dozvoljava provjeru tobože nevažećih potpisa. Radi se o lažima i prevari najgore vrste. Inicijativama ne treba 40.000 potpisa već cca 3.200 potpisa pa je jasno da se radi o sramotnoj prevari.

Protiv volje naroda su, osim uhljeba iz HDZ-a, Plenkovićevi sateliti: pročetnički SDSS, antinarodni HNS, neokomistički SDP i otpadnici iz SDP-a i HNS-a.

Evo bisera vladajuće klike:

Jedan bjednik iz HNS-a govori o krivotvorenju potpisa. Neka pojasni imenom i prezimenom tko je krivotvorio, koliko je krivotvorenih potpisa, je li 40.000 potpisa krivotvoreno?

Sve rasprave bi bile izbjegnute da je drug Kuščević, inače veliki „domoljub“ i „veliki katolik“, dozvolio da predstavnici referendumskih inicijativa budu promatrači, samo promatrači, kod provjere potpisa. Sve bi bilo čisto i pošteno bez bespotrebnih rasprava.

Čemu služi Sabor?

Sabor se sveo na debatni klub gdje se iznose mišljenja, suprostavljeni stavovi, izvode igrokazi (takozvani performansi koji se danima pripremaju), gdje se pojedinci dive svojoj poluidiotskoj izvedbi, a u konačnici bez ikakve veze i potrebe jer je unaprijed odlučeno što će biti izglasano. Kokošari ne glasaju po savjesti već po naputku koje je donije stranka (bez obzira o kojoj se stranci radi).

Da se ukine Sabor narod to ne bi ni primjetio jer tu je Ivica, Ivo, Zoran ili Andrej. Suvišno je imati Sabor kada imaš Ivicu, Ivu, Zorana ili Andreja. Sabor je nepotreban i treba ga ukinuti jer je potrčko premijera i vladajuće klike (principijelne ili neprincipjelne koalicije). Umjesto da dajemo novac za saborske uhljebe dajmo za bolesnu djecu!

Biti protiv svog naroda je zločin!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Vijesti

KVIZ: Sličnosti hrvatskog i ruskog jezika

Published

on

Donosimo kratki youtube video sa zanimljivim kvizom koji ilustrira sličnosti hrvatskog i ruskog jezika, čak neke riječi koriste isključivo ovi narodi, što potkrepljuje tvrdnje o posebnim vezama Hrvata i Rusa.

Naime, prema povijesnim izvorima, upravo Hrvati su utemeljili Kiev, iz kojega je nastala Kii(e)vska Rus, kao temelj buduće ruske, odnosno ukrajinske države…

Pogledajmo zanimljiv video (u obliku simpatične kviz igraonice):

Komentari

Continue Reading

Vijesti

Zlatko Pinter: MILORADE, DELIJO, BOLJE BITI NEOSTVARENI I NEIŽIVLJENI, NEGO OSTVARENI I IŽIVLJENI PEDER

Published

on

Hrvati su u šoku! Osupnuti! Zbunjeni! Ne vjeruju svojim očima i ušima! I pitaju se, je li to u pitanju neka montaža, ili je gosp. Milorad Pupovac (saborski zastupnik s 25-godišnjim stažom u parlamentu, dr. sc., lingvist, elokventni, uravnoteženi – povremeno, doduše, ciničan i bezobrazan, ali u granicama podnošljivog – lider onih par postotaka Srba koji ga biraju za “narodnog” zastupnika, predsjednik i potpredsjednik svega i svačega, od SDSS-a, preko SNV-a do saborskog Kluba manjina) doista izgovorio onaj traktat o “pederima” i to ni manje ni više, nego za saborskom govornicom i pred TV kamerama!?

Eeeeeeeej, bre, Milorade, što ti bi!? Ma, jesi li to ti, buraz, ili neki dubler!? Jesu li to počeli točiti “šljivu – prepečenicu” u saborskom kafiću, je l’ te kakva kriška limuna (možda) u glavu strefila, ili si iznenada dobio vrućicu!?

Gledam snimku i ne mogu vjerovati!

Zar ti Milorade da ovo izgovoriš:

“Kao što smo čuli danas ovdje, i prošlo je kao da nitko ništa nije rekao, a sve veliki kršćani, sve iznimni katolici i hrvatski suverenisti, koje ugrožavaju pederi, Srbi i ne znam tko drugi! A tko ih ugrožava? Oni sami! Neostvareni, neiživljeni pederi! U moralnom i svakom drugom smislu te riječi! Neostvareni Hrvati koji nisu u stanju shvatiti da im nisu Srbi koji su ostali živjeti u Hrvatskoj i koji predstavljaju Srbe problem, problem su oni sami. Ne znaju tko su, što su, kuda će i kako sa sobom. Pa tako kao što su jučer pljuvali po Beogradu, danas pljuju po Bruxellesu. A sebe nikako da pogledaju tamo gdje se treba pogledati – u očima drugih ili u ogledalu.” – itd., itd. (https://kamenjar.com/milorad-pupovac-pobjesnio-u-sabornici-neostvareni-neizivljeni-peeri-u-moralnom-i-svakom-drugom-smislu-video/)

Pa kako, bre Milorade, delijo, ako si pri zdravoj svijesti (nemaš temperaturu i nisi pri piću) možeš dopustiti da te sitni provokatori poput Pernara i Zekanovića dovedu na rub strpljenja – pa čak i korak dalje!? Tebe bre da isprovociraju, a imaš utakmica u nogama više nego Luka Modrić i Ivan Rakitić zajedno!? Nemoj to da nam radiš!

‘Ajd što se nabacuješ blatom na Hrvate, kršćane, suvereniste, na to smo navikli i nitko normalan više ne trza na te fore koje prosipate ti i tvoje “Novosti”, ali gdje ćeš bre bratko koristiti tako vulgarne i uvredljive izraze za našu ionako ugroženu gej populaciju (iliti homoseksualce)!? Ima da te tuže, bre! I još da ih stavljaš u isti kontekst sa Zekanovićem i sličnima!?

Ma ‘ko je bre peder!? Kome ti to!? Znaš li ti Milorade koliko si zakona, preporuka, deklaracija (EU, VE, UN-a) prekršio, da ne govorim o hrvatskom ustavu, Zakonu o istospolnim zajednicama. o životnom partnerstvu i da ne nabrajam dalje!?

I nemoj molim te da se vadiš na satiru! Nema tu satire kad se radi o vitalno ugroženim seksualnim manjinama! Satira može kad se sprdaš s Hrvatima, katolicima, braniteljima, državom, himnom, zastavom, vojskom, ali u drugim slučajevima ne! To je čista homofobija! I ne mogu te oprati sve rijeke (i pritoke) bivše Juge.

Evo, po tko zna koji put pregledavam snimku i analiziram je.

I nešto mislim…Onako, iskreno (među nama), u dosta sam nezgodnoj situaciji. Osjećam se izgubljeno i zbunjeno. Ali, totalno! Naime ja, Milorade (oprosti, ali tako je) nisam ni peder ni Srbin. I kud ću, što ću? Na koju stranu se okrenuti?

Nema mi druge, nego među suvereniste. Pa taman ostao “neostvareni” i “neiživljeni” peder!

Eto!

P.S. Nego, čuj Milorade, bekrijo, da ti ipak probaš malo hladnih obloga baciti na glavuču i potegnut’ jedno litar – dva rasola, uz šaku Andola – možda te popusti!?

Zlatko Pinter

– Mišljenja iznesena u ovom tekstu osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno