Connect with us

Društvo

ZLO UVIJEK ČUČI U MRAKU: On je najveći ubojica Hrvatske!

Objavljeno

- datum

Budimir Lončar – čovjek koji je izmislio Josipovića, novu pravednost i pravi put
Bivši oznaš dekoriran diplomatskim manirima zapravo je najsustavniji politički ubojica samostalne hrvatske države od njezinog osamostaljenja do današnjih dana i veliki politički meštar postkomunističke dinastije.

On je još kao agilni oznaš naučio djelovati iz mraka i iz pozadine. Danas je iznimno vitalan starčić, umirovljeni diplomat koji voli da ga doživljavaju kao velikog zavodnika i koji i u devedesetima vrijedno obilazi tribine, prijame, okrugle stolove, s obveznom svilenom

On je izmislio Ivu Josipovića, prije njega Stipu Mesića, i još mnogo drugih nositelja „mreže” koja je proizvela politiku „regiona”. On je zapravo najsustavniji politički ubojica samostalne hrvatske države od njezinog osamostaljenja do današnjih dana, čije se zasluge u pravilu podcjenjuju i minoriziraju, svodeći ga na ulogu vječnog vanjskopolitičkog savjetnika, i presporo otkrivaju.

maramicom u zapućku. Njegovo je lice krinka koja ni u jednom trenutku ne odaje da ga se na bilo koji način tiču priče o poslijeratnim Ozninim likvidacijama u srednjoj Dalmaciji ili najavljeni procesi za Udbina ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj, Austriji i Italiji. On je izmislio Ivu Josipovića, prije njega Stipu Mesića, i još mnogo drugih nositelja „mreže” koja je proizvela politiku „regiona”. On je zapravo najsustavniji politički ubojica samostalne hrvatske države od njezinog osamostaljenja do današnjih dana, čije se zasluge u pravilu podcjenjuju i minoriziraju, svodeći ga na ulogu vječnog vanjskopolitičkog savjetnika, i presporo otkrivaju. Riječ je, dakako, o Budimiru Lončaru. Iz partizanskih i oznaških mu je dana ostao nadimak Leka, dok ga sumještani iz rodnog Preka na Ugljanu i danas nazivaju Budi. Budimir Lončar je zapravo politički veliki meštar regiona, koji se u novom Josipovićevom aranžmanu zove „pravi put”. Sve je to Budijev put. Zato je važno poznavati Budijeve ranije radove i djelovanja, kako bi nam djelatnosti nekih današnjih političkih aktera, njegovih proizvoda, bile jasnije.

Za hrvatsku noviju povijest najznačajnija Budijeva operacija je uvođenje UN-ovog embarga na uvoz oružja, rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a od 26. rujna 1991. Punih

 Uveo embargo i Hrvatsku osudio na smrtLončar je zamolio Vijeće sigurnosti da uskrati Hrvatskoj pravo na obranu, u vrijeme kada je njegov drug iz posljednje jugoslavenske vlade, general Veljko Kadijević, zatvarao obruč oko Vukovara i pripremao napad na Dubrovnik. Pozivom Vijeću sigurnosti da uvede embargo na uvoz oružja, Lončar je zapravo Hrvatsku osudio na smrt

petnaest godina hrvatska je javnost ostala prikraćena za informaciju da bez tadašnjeg ministra vanjskih poslova raspadajuće SFRJ Budimira Lončara rezolucija o embargu, čiji je politički pokrovitelj bila dakako Velika Britanija, ne bi uopće mogla biti donesena. Kina je, naime, najavila veto iz načelnih razloga: tražila je da službeni predstavnik države članice zamoli za embargo. U ime raspadajuće Jugoslavije učinio je to Budimir Lončar. U trenutku kada je to razotkrio jedan hrvatski dnevni list, Budimir Lončar je bio vanjskopolitički savjetnik Stipe Mesića. Rakcija je bila sramotna: Mesić je štitio svog savjetnika tvrdnjom kako je Lončar uvođenjem embarga spasio Hrvatsku od moćnog oružja kojeg je Srbiji namjeravala dostaviti Rusija. Bila je to, dakako, bezočna laž. Lončar je zamolio Vijeće sigurnosti da uskrati Hrvatskoj pravo na obranu, u vrijeme kada je njegov drug iz posljednje jugoslavenske vlade, general Veljko Kadijević, zatvarao obruč oko Vukovara i pripremao napad na Dubrovnik. Pozivom Vijeću sigurnosti da uvede embargo na uvoz oružja, Lončar je zapravo Hrvatsku osudio na smrt. To mu je nakon 2000. godine osiguralo status nedodirljivog vanjskopolitičkog savjetnika hrvatskih predsjednika. Jer on je, zapravo, u stalnoj suradnji s britanskom politikom od propalog kafanskog političara Stipe Mesića napravio predsjednika države. Usporedno su već pripremali Antinog malog – Ivu Josipovića za preuzimanje Pantovčaka. Stara su to poznanstva: Ante i Budi znaju se još iz poratnih oznaških dana kada se Budi bavio čišćenjem narodnih neprijatelja u Zadru i zaleđu, a Ante istim poslom u srednjoj Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori. Ante (Josipović) i Veljko (Kadijević) su se još dulje znali, još iz notorne 11. dalmatinske brigade.

Šilović, Grubiša i KOS-ova ekspozitura u New Yorku

No operacija embargo bila je mnogo kompleksnija od onog što je dosad o njoj napisano. Uoči pada europskog komunizma i raspada Jugoslavije na najznačajnije diplomatske

Šilović, kao okorjeli politički Jugoslaven, ostao je jugoslavenski ambasador pri Vijeću sigurnosti sve dok Hrvatska nije međunarodno priznata i dok ga Srbi nisu potjerali, dajući legitimitet osvajačkom i rušilačkom ratu JNA i sudjelujući aktivno u stvaranju plana rasporeda i dizajniranju mandata UN-ovih mirovnih snaga, koje su raspoređene tako da čuvaju srpske teritorijalne stečevine u okupiranim dijelovima Hrvatske, a koje im je priskrbio JNA.

dužnosti u New York krajem osamdesetih odlaze pouzdani partijski kadrovi, obojica nominalno Hrvati, ali s jakim partijsko-kosovskim certifikatom: Darko Šilović postaje jugoslavenski ambasador pri UN-u, a Damir Grubiša voditelj Jugoslavenskog kulturnog centra u New Yorku i ataše za štampu. Jugoslavenski kulturni centar zapravo funkcionira kao KOS-ova propagandistička ekspozitura u New Yorku. Ujesen 1991. obojica ostaju na jugoslavenskoj strani. Govoru Budimira Lončara, u kojem apelira za uvođenje embarga, prethodi pismo ambasadora Šilovića Vijeću sigurnosti datirano 24. rujna 1991. u kojem „izražava nadu da će na sljedećoj sjednici biti u mogućnosti donijeti rezoluciju i tako pridonijeti naporima za postizanje mira za sve Jugoslavene”. U to vrijeme Nacrt rezolucije 713 o embargu na uvoz oružja već cirkulira među članicama Vijeća sigurnosti. U pismu Vijeću ambasador Šilović ujedno izražava želju svog nadležnog ministra Budimira Lončara da sudjeluje na sjednici Vijeća i da mu se usmeno obrati. Stoga nije pretjerano reći kako su Darko Šilović i Budimir Lončar zamolili Vijeće sigurnosti za uvođenje embarga na uvoz oružja. Šilović, kao okorjeli politički Jugoslaven, ostao je jugoslavenski ambasador pri Vijeću sigurnosti sve dok Hrvatska nije međunarodno priznata i dok ga Srbi nisu potjerali, dajući legitimitet osvajačkom i rušilačkom ratu JNA i sudjelujući aktivno u stvaranju plana rasporeda i dizajniranju mandata UN-ovih mirovnih snaga, koje su raspoređene tako da čuvaju srpske teritorijalne stečevine u okupiranim dijelovima Hrvatske, a koje im je priskrbio JNA.

Plan propao, ali hrvatski dečki u novoj jugoslavenskoj ofenzivi

Nominalno hrvatski dečki iz New Yorka nisu uspjeli u naumu gušenja hrvatske samostalnosti i očuvanja Jugoslavije, ali već nekoliko godina kasnije pripremaju novu jugoslavensku ofenzivu. Jedno od ključnih mjesta za reinkarnaciju bivšeg jugoslavenskog prostora je Haaški sud, na kojem glavnu riječ vodi britanska politika. Budi i njegova diplomatsko-obavještajna mreža iz cijele bivše jugoslavije, koja je ratnih i prvih poratnih

Potkraj devedesetih Haaški sud doživljava pravu invaziju bivših Budinih kadrova iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Među njih u Ured haaškog tužitelja iz New Yorka dolazi Danja Šilović (kasnije i Karić), na specijalni zadatak, nastaviti posao kojeg tata Darko nije uspio dovršiti u New Yorku – posao gušenja samostalne hrvatske države preko optužnica za udruženi zločinački pothvat protiv hrvatskog vojnog i političkog vrha iz razdoblja Domovinskog rata.

godina bila uglavnom hibernirana, ali nikada u ozbiljnoj financijskoj oskudici (novac je izvučen na vrijeme), ponovno dobiva prostor za djelovanje. Potkraj devedesetih Haaški sud doživljava pravu invaziju bivših Budinih kadrova iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Među njih u Ured haaškog tužitelja iz New Yorka dolazi Danja Šilović (kasnije i Karić), na specijalni zadatak, nastaviti posao kojeg tata Darko nije uspio dovršiti u New Yorku – posao gušenja samostalne hrvatske države preko optužnica za udruženi zločinački pothvat protiv hrvatskog vojnog i političkog vrha iz razdoblja Domovinskog rata. Hrvatski obavještajci detektirali su je i u novinama zabilježili tek kao analitičarku Ureda tužitelja koja je 2000. pregledavala arhive HVO-a na zahtjev Carle del Ponte, a po odobrenju Stipe Mesića i Ivice Račana.

Isti posao uvlačenja hrvatskog vodstva u optužnice za zločinačke pothvate, kojeg je Danja Šilović kao analitičarka Tužiteljstva radila iznutra, Ivo josipović je – što činjenjem što nečinjenjem – radio izvana, kao savjetnik hrvatske vlade za odnose s Haaškim sudom. Oni koji ga bolje poznaju iz tog razdoblja svjedoče o njegovoj gotovo patološkoj opsjednutosti montiranjem hrvatske krivnje za rat u BiH. Nakon što je Tužiteljstvo podiglo posljednje optužnice (rok je bio konac 2004.), a hrvatski politički i vojni vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom optužen za dva udružena zločinačka pothvata – za Oluju i muslimansko-hrvatski rat u BiH – Danja Šilović 2005. mijenja radno mjesto i dolazi u Ured tadašnjeg predsjednika Mesića na Pantovčak, gdje se zadržala do danas, kao šefica Josipovićeva ureda za informiranje. Ona, dakako, ne trči za njim u kampanji, to je za cure iz plebsa, velikih ambicija i skromne pameti, koje trče izborni krug za dvije-tri čokolade. Dinastija radi na velikim strateškim projektima, s gotovo bolesnim ciljem – ponovnog ujedinjavanja regiona. Ono što je ISIL-u veliki kalifat, to je jugoslavenskoj udbaško-kosovskoj dinastiji region – i tu nema pomoći.

Zbog tipova ka što je Grubiša, Hrvatska nema analitiku međunarodnih odnosa, a takozvani hrvatski stručnjaci za međunarodne odnose izazivaju podsmijeh i sram kad god se pojave u kompetentnom okruženju. Otkad je Vesna Pusić postala vladarica na Zrinjevcu, a Ivo Josipović na Pantovčaku, Damir Grubiša je postao hrvatski veleposlanik u Italiji. Tako radi Budina mreža i to se zove kontinuitet, koji je Domovinskim ratom tek nakratko prekinut. No time je želja za osvetom i mržnja prema hrvatskoj samostalnosti postajala veća.

Da ne zaboravimo drugog važnog Budijeva dečka iz New Yorka, Damira Grubišu. Nije on nestao. On se vratio u Hrvatsku nakon što je ugašen Jugoslavenski kulturni centar, našao je svoje mjesto i prostor za širenje utjecaja u Institutu za međunarodne odnose, koji upravo zbog takvih kadrova još uvijek njeguje duh nesvrstanosti i uopće ne korespondira sa suvremenim zapadnim institutima sličnoga profila. Zato Hrvatska nema analitiku međunarodnih odnosa, a takozvani hrvatski stručnjaci za međunarodne odnose izazivaju podsmijeh i sram kad god se pojave u kompetentnom okruženju. Otkad je Vesna Pusić postala vladarica na Zrinjevcu, a Ivo Josipović na Pantovčaku, Damir Grubiša je postao hrvatski veleposlanik u Italiji. Tako radi Budina mreža i to se zove kontinuitet, koji je Domovinskim ratom tek nakratko prekinut. No time je želja za osvetom i mržnja prema hrvatskoj samostalnosti postajala veća.

Budi se dugo kalio – kao čelik!

Budimir Lončar kao majstor stvaranja mreže i održavanja kontinuiteta kalio se dugo i karijerno razvijao uvijek uzlazno, na najizazovnijim zadatcima komunističkog režima. A i karakterno su si bili slični. Njegov sumještanin iz Preka, ugledni svećenik don Ante Matacin koji je dugo djelovao u inozemstvu i mnogo pomagao Hrvatima koji su bježali od komunističkog režima, opisao mladog oznaša Budija kao „ugojenog dečka iz Preka”, koji potječe iz orjunaške i švercerske obitelji koja je zbog svojih veza s Beogradom uvijek loše gledana među mještanima. Mladi Budi je nakon talijanske okupacije 1941. pobjegao u Zagreb i prema don Matacinu navodno se za posjeta samostanu časnih sestara u Šestinama upisao u knjigu posjeta kao „Budi Lončar-ustaša”. No njegov veliki uspon počinje kada se, nakon kapitulacije Italije, 1943. godine vraća u Preko, kao partizanski ilegalac. Već njegova prva borbena akcija uklesana je na spomenik u Prekom kao velika pobjeda partizanskog voda koji je odbio prvi napad njemačkih fašista na Preko i zarobio motorni čamac s posadom. Prema zapisanom svjedočanstvu njegova drugog sumještanina Krune Mašine, akcija je izgledala ovako: “Točno uz našu kuću užurbano prolazi četa partizana sastavljena od jedanaest mladića naoružanih puškama. Predvodi ih mještanin Budimir Lončar – na biciklu. Dječački naivno pitam svoga papu zašto je onaj prvi na biciklu, dok svi drugi moraju trčati za njim, a ćaća mirno reče: On je zapovjednik pa ima bicikl.”

Sudjelovao u otmici Drage Jileka u Rimu 1949.

Tog 15. rujna 1943. Preko je zavijeno u crno. Nakon što su mladi partizani pod zapovijedanjem Budija Lončara pripucali na njemački torpedni čamac koji se približavao

Postoje svjedočanstva da je kao oficir Ozne 1949. godine u Rimu osobno sudjelovao u otmici hrvatskog emigranta Drage Jileka, koji je prevezen u Beograd gdje je ubijen bez sudskog postupka. A Budi se popeo stepenicu više, iz Ozne u vanjske poslove. Prva je stepenica bila generalni konzul u New Yorku

mjestu i pobjegli, njemačko ratno zrakoplovstvo je u znak odmazde dva i pol sata bombardiralo Preko, pri čemu je ubijeno 27 mještana, a mjesto razoreno. Nakon te velike pobjede, sumještani iz Preka i šira zadarska okolica bolje su upoznali Budija poslije rata – kao nemilosrdnog oficira Ozne. Postoje svjedočanstva da je kao oficir Ozne 1949. godine u Rimu osobno sudjelovao u otmici hrvatskog emigranta Drage Jileka, koji je prevezen u Beograd gdje je ubijen bez sudskog postupka. A Budi se popeo stepenicu više, iz Ozne u vanjske poslove. Prva je stepenica bila generalni konzul u New Yorku, što je podrazumijevalo sličnu djelatnost, samo u drugom okruženju. Iz tog Budijevog razdoblja, dok još nije bio diplomatski izgrađen, s maramicom u zapućku, u Savezni sekretarijat inostranih poslova iz New Yorka su dolazile prijave protiv Budija o zlostavljanju žena i prijateljica svojih kolega. Svoje stare oznaške vještine Budi je nastavio prakticirati i usavršavati kroz obavještajnu službu jugoslavenskog Sekretarijata za inostrane poslove, tzv. SID-a, dodajući joj postupno izvanjski diplomatski štih.

Ali unutrašnjost se nije mijenjala. Sumještanin Kruno Mašina ga krivi kako je u vrijeme Hrvatskog proljeća ’71. bio ubačeni Udbin agent među zadarskim intelektualcima, koji su kasnije pohapšeni i završili po zatvorima, dok je Budi za nagradu dobio novu ambasaduru, u Bonnu, u tadašnjoj SR Njemačkoj. Sličnu je ulogu u tadašnjem hrvatskom političkom vrhu na čelu sa Savkom Dapčević Kučar i Mikom Tripalom odigrao Ante Josipović koji je za nagradu avansirao u CK SKH. Za vrijeme Budijeva mandata u Bonnu Udba je ubila barem četiri hrvatska emigranta u Njemačkoj (Josip Buljan-Mikulić, Mate Jozić, Ivica Miošević, Nikola Penava i Ilija Vučić). Prema medijskim navodima, član partijskog tijela koje je autoriziralo likvidacije tada je bio Ante Josipović. Putevi dinastije se stalno prepliću: i Budi i Ante bi mogli biti pozvani u Njemačku, barem kao svjedoci. Ali i u Italiju, barem kao svjedoci. Možda i zato tamo trebaju čovjeka od povjerenja – veleposlanika Damira Grubišu.

Nakon što su mu ljeti 1991. u znak sjećanja na dotadašnje i tadašnje postupke sumještani

„Vidjeli smo te neki tjedan i na američkoj televiziji na sjednici Vijeća sigurnosti OUN-a. Sram nas je bilo slušati laži tvojih beogradskih gospodara. Državni sekretar naše nove domovine Amerike, gosp. James Baker na toj je sjednici bolje i poštenije od tebe branio istinu, pravdu i težnje hrvatskoga naroda”.

Preka kuću premazali izmetom, Prečani iz New Yorka su svome Budiju nakon usvajanja rezolucije o embargu na oružje uputili sljedeću poruku: „Vidjeli smo te neki tjedan i na američkoj televiziji na sjednici Vijeća sigurnosti OUN-a. Sram nas je bilo slušati laži tvojih beogradskih gospodara. Državni sekretar naše nove domovine Amerike, gosp. James Baker na toj je sjednici bolje i poštenije od tebe branio istinu, pravdu i težnje hrvatskoga naroda”.

Nije se to Budija osobito dojmilo. On je samo malo pričekao, očistio i prebojio kuću, preustrojio mrežu, zadržao istog strateškog partnera Veliku Britaniju i eto ga opet u sedlu, moćnijeg nego ikada, povlači konce u kazalištu svojih lutaka. Njegovi ljudi upravljaju državom, on je stvorio i duh Pantovčaka i duh Zrinjevca, nešto manje Banskih dvora, i građanina predsjednika i novu pravednost i pravi put. Zajedničko im je da svi nepogrešivo vode u Socijalističku nesvrstanu Republiku Hrvatsku. Za razliku od Josipa Manolića, kojeg javno označavaju kao starog oznaša i udbaša, krvavih ruku, Budi je za mnoge još uvijek uglađeni diplomat, sa svilenom maramicom u zapućku. Ali kažu oni koji ga bolje poznaju da sve više strepi od sudskog poziva u Njemačku ili u Italiju. Tajne ipak izlaze na svjetlo dana. A možda je i pravi put pri svome kraju.

Autor: 7Dnevno

Komentari

Komentari

Društvo

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

- datum

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Tko to podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

- datum

Prvi su počeli podmetati oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom – Borislav Ristić u VL-u.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta (Vecernji list).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

STIGLE NOVE SNAGE: U HDZ-u nemaju pojma što im spremaju već na prvim izborima

Objavljeno

- datum

HDZ-OV TEAM BUILDING …

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti, piše Davor Ivanković za Večernjak.

Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što. Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo.

Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev.

Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović.

Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”. Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata.

Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno