Connect with us

Igor Petrić

Zbogom mali Vučiću

Published

on

U svom posljednjem tekstu Hrvate sam podijelio u tri osnovne grupe: na prave Hrvate, poluhrvate i antihrvate. Što se Srba tiče naš ih narod dijeli u dvije osnovne skupine: na Srbe i velikosrbe. Ove potonje naši ljudi često nazivaju i četnicima.

Inače, ova je terminologija novijega porijekla jer je naš narod u donedavnoj prošlosti sve Srbe jednostavno zvao pravoslavcima. Ovo posrbljivanje hrvatskih pravoslavaca zapravo je počelo tek nastankom prve Jugoslavije. To će reći da ono traje tek jedno stoljeće.

Što se Hrvata tiče nas Srbi (osobito oni iz Srbije) zovu ustašama. Njima su riječi Hrvat i ustaša zapravo sinonimi. Za njih hrvatstvo uopće nema pravo na svoje postojanje. Jednako kao što to nema ni naša država Hrvatska. Sva naša povijest, svi naši spomenici, sva naša autohtona kultura, naša umjetnost, raskošni folklor, dijalektima bogati jezik, u njihovim očima ne znače apsolutno ništa. Mi za njih jednostavno ne postojimo. I točka.

>> Hrvati, poluhrvati i antihrvati

Najveći srpski mit u kojega vjeruje golemi dio njihove kulturne i političke elite jest onaj o njihovoj nedvojbenoj superiornosti. To je mit o Srbima kao izabranim “žandarima s Balkana”. Oni sebe u posljednjih stotinu godina doživljavaju kao jedine istinske gazde u ovome dijelu Europe. Balkanski poluotok oni vide kao svoju isključivu zonu utjecaja u kojoj vlada samo srpska šajkača.

Ovu srpsku želju za dominacijom velike su sile uspješno koristile u prošlosti da bi kontrolirale ovaj trusni i nacionalno izmiješani prostor. Njima je odgovaralo da daju Srbima pravo da upravljaju velikim dijelom Balkana samo da se oni ne moraju zamarati s ovom neugodnom “bačvom baruta”.

Srbi su prije dvije stotine godina (1815 g) osnovali državu. Najprije kneževinu, a poslije i kraljevinu Srbiju. Ovo im je dalo stanovitu prednost u odnosu na ostale narode Balkana jer su prvi ustanovili vlastitu diplomaciju, vojsku i državnu upravu. Ovu će organizacijsku prednost Srbi kapitalizirati tijekom 80 godina vladavine kroz sve tri Jugoslavije (Kraljevinu Jugoslaviju, komunističku Jugoslaviju i Saveznu Republiku Jugoslaviju).

Tako je bilo nekoć, ali kakva je Srbija danas? Što je ostalo od naroda “koji ne zna ništa drugo nego da se bije”?

Republika Srbija danas je mala i slaba državica istočnog Balkana. Izolirana je i posvađana sa svim svojim susjedima. Bugari, Albanci, Hrvati, bosanski muslimani, Mađari, Crnogorci, svi su redom njihovi neprijatelji. U svima njima Srbija vidi samo prijetnju. Ovo se osobito odnosi na Albance koji su im uspjeli uz pomoć Amerikanaca preoteti Kosovo.

Geopolitički gledano oni su odvojeni od mora i bez istinskog saveznika koji bi im mogao stati u obranu. Rusija, kao njihova jedina pravoslavna nada, jako je daleko. U taj potencijalni savez ni Srbi ni Rusi ne srljaju baš previše naglo i oduševljeno. Rusima ne odgovara upetljavanje u komplicirane odnose na Balkanu, jer oni imaju i previše svojih briga (Ukrajina, Sirija). Osim toga, moderna Rusija nije bivši SSSR, ona je u međunarodnim okvirima puno suzdržanija i opreznija. Njezina je osnovna briga zaštita vlastitih granica i svojih nacionalnih interesa. Zbog svega navedenog Srbija ne može računati na otvorenu i bezrezervnu podršku Rusije.

Današnja Srbija ekonomski je slaba i vojnički nemoćna država. Njezin je natalitet nizak, a uvjeti života njezinih građana su loši. Ona je po strukturi svojega gospodarstva zaostala, mahom seljačka zemlja koju korumpirani političari vode u neminovnu propast. Kao takva ona u stvari nije ozbiljna prijetnja ni za koga. Danas su Srbi najveća prijetnja samima sebi. Oni su toliko loši da je eventualno vraćanje Kosova pod srpsku nacionalnu zastavu za njih prava znanstvena fantastika.

Zbog svega navedenog posve je jasno zašto se današnji predsjednik Republike Srbije zove Vučić. To znači – mali vuk. Mlado od vuka. Veliki vuk, zvijer velikih i opasnih očnjaka danas je kod njih potpuno nemoguć pojam. I današnja Srbija, ista ona koja je u prošlosti snivala da postane Velika Srbija, zapravo je Srbijica. Mala i politički posve nevažna zemlja s istoka Balkana.

Njihova je jedina vruća želja i vlažni san ujedinjenje s Republikom Srpskom. Da bi se to dogodilo potrebno je da se prethodno razbije Bosna i Hercegovina. Na takvo što skaču i vrište kako u Europskoj Uniji tako i u Rusiji. No čak i da se to dogodi pogledajmo što bi to Srbija dobila kad bi se ujedinila sa svojom sestrom s onu stranu rijeke Drine?

U prvom redu područje današnje Republike Srpske pasivan je i siromašan kraj. On je od matice Srbije daleko, a povezan je tek tanašnim koridorom koji prolazi uz samu hrvatsku granicu. Srbija ovako gospodarski nemoćna nije u stanju staviti sebi na grbaču još i Republiku Srpsku. Zapadna je Srbija danas puno više upućena na Zagreb i Hrvatsku nego na Beograd i Srbiju. Kad bi Hrvatska kojim slučajem uvela ekonomsku blokadu Dodikove “zapadne Srbije” ne bi joj se pisalo dobro.

I sama politička transformacija srpskoga predsjednika jako je znakovita. On je od vatrenog velikosrbina koji sanja granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag postao obični mali Vučić koji koketira s europskom idejom.

Jer ako bolje razmislite što Srbija danas ima kao opciju? Ona nije u stanju birati. Za nju je Unija jedino moguće rješenje. Srbi su danas njemački vazali koliko god to njima ružno zvučalo. Za njih doista nema alternative. Oni moraju postati dio Unije jer će inače biti slijepo crijevo Balkana. Kosovo su u svojim glavama odavno prekrižili, premda se to stide priznati. Sutra im se može dogoditi da izgube Sandžak i Vojvodinu da bi na koncu stvarno ostao samo Beogradski pašaluk.

Ono što je srpskoj inteligenciji danas najteže shvatiti jest da njihov put na tako žuđeni zapad vodi preko Zagreba i Hrvatske. I zato su njihovi suludi velikosrpski snovi najveća prepreka ostvarenju toga europskog puta. Nemoguće je zadržati prijašnju bahatost u vrijeme kad im nacionalna snaga kopni i odumire.

Što se nas Hrvata tiče mi nikad nismo imali problema s pravim Srbima. Nama su probleme stvarali isključivo velikosrbi. Oni koji su željeli prisvojiti povijesne hrvatske zemlje i osigurati kontinentalnoj Srbiji izlaz na more. Ali mi smo se u svojoj prošlosti naučili boriti za svoj dom i svoju zemlju. Iako su Srbi 1990 godine imali povijesnu priliku da silom ostvare svoje osvajačke planove takva im se prigoda više nikad neće ukazati.

Što prije to shvate to će biti bolje i za njih i za nas.

Igor Petrić

Komentari

Igor Petrić

UMJETNI EGZEKUTORI? Tko danas gura ciljeve “umjetne inteligencije”?

Published

on

Kroz medije se stalno plasira slika o umjetnoj inteligenciji kao neizbježnoj tekovini naše tehnološke budućnosti. No što je zapravo umjetna inteligencija i kome će ona u budućnosti služiti?

Može li inteligencija uopće biti umjetna? Jer ako je umjetna onda nije inteligencija. Ta se dva pojma međusobno isključuju. Umjetno ne može biti inteligentno i inteligentno ne može biti umjetno.

Inteligencija jest uvijek nešto živo. Ona je kreativna, ona stvara, ona uvijek ima zacrtane ciljeve. Kreativne ciljeve. Ako su joj ciljevi destruktivni ona prestaje biti inteligencija. Jer čim nešto uništava to više nije inteligentno. Svako uništavanje na koncu završi uništenjem i onoga tko je uništavanje započeo. Samo glupost može biti destruktivna.

Umjetna inteligencija ne može imati vlastite ciljeve. Te joj ciljeve mora odrediti netko drugi. Čim joj to netko drugi određuje ciljeve ona više nije samostalna, pa tako automatski nije ni inteligentna. Inteligencija pretpostavlja samostalnost u odlučivanju. Osoba koja nije samostalna nije ni inteligentna u svojemu djelovanju. 

Tko financira rad na umjetnoj inteligenciji?

Razmislimo malo o tome tko zapravo vlada modernim tehnologijama? Tko ih usmjerava tokovima vlastitoga novca? Tko je glavni financijer? Kome je u to interesu da se takve tehnologije dalje razvijaju? Jer sve je u životu vezano uz neku svrhu. Svrha je ta koja svemu daje i smisao i razlog.

Mogu li amoralni, pohlepni i bezdušni pojedinci kreirati moralni, suosjećajni i pravedni svijet budućnosti? Jer ako je golemi kapital koncentriran u rukama malobrojne bogate klike u što oni svoj novac ulažu posljednjih desetljeća?

  • U biotehnologiju
  • U genetski modificiranu hranu
  • U farmaceutsku industriju lijekova i cjepiva
  • U kloniranje ljudskih bića
  • U razvoj umjetne inteligencije

I kakav je krajnji cilj njihova djelovanja? Kamo nas vodi put kojim su krenuli i kojim nas sve zajedno žele povesti? Pa oni samo zadovoljavaju svoje vlastite najniže porive. Jer ljude koji kreiraju našu i vašu budućnost motivira: 

* pohlepa

* volja za moći

* želja za vlašću 

To su arogantni i beskrajno sebični pojedinci. Zapravo se radi o vrlo lošim ljudskim bićima. I kako onda da nam takvi likovi kreiraju svijetlu budućnost? Kako da takvi, u osnovi loši ljudi, određuju pravac kojim će se ljudsko društvo kretati?

U kojem se pravcu svi skupa krećemo?

Dominantna logika današnjega svijeta jest logika kapitala. Kapital je taj koji pokreće današnji svijet. A kapital je danas mahom špekulativan. Lihvarski kapital nastao je na kamatama koji su gulikože zgrtali unatrag zadnjih nekoliko stoljeća. Ali njihov se svijet urušio jer je sve manje onih koje se može nekažnjeno pljačkati. Izlaz se zato traži u stvaranju posve novog, drugačijeg svijeta.

I u tome svijetu važnu ulogu ima umjetna inteligencija koja će pokorno služiti svojim tvorcima. Ona će biti njihova produžena ruka. Ona će bespogovorno i bez trunke krzmanja izvršavati sve njihove naredbe i zadatke. 

To je prava uloga umjetne inteligencije.

Nju bi najbolje bilo nazvati umjetnim slugama i egzekutorima. Jer današnji su vlastodršci jako razočarani svojim inženjerima, agentima, policajcima i vojnicima. Njihova je velika mana da ponekad pokazuju moralna osjećanja, a to bogataška klika ne voli. Moral je ovdje jedna nepremostiva prepreka. 

Robot neće imati nikakvih moralnih dvojbi i zato je idealni egzekutor budućnosti. 

Ono što bi svima moralo biti jasno je da tu budućnost kreiramo svi mi zajedno. To znači da bogataška klika nema na nju nikakvo patentirano pravo. Ne pripada njima ta budućnost ništa više nego vama ili meni. 

Svi smo mi njezini kreatori.

Igor Petrić/Croative.net

Komentari

Continue Reading

Igor Petrić

Golema moć pozitivne promjene ili snaga dobrih vijesti

Published

on

Ako malo pogledamo oko sebe lako ćemo uočiti kako dobra, iskrena i poštena društvena inicijativa u našem društvu danas propada.

Naše namjere mogu biti plemenite, možemo imati i žara i volje, ali uza sav trud naš rezultat će biti mizeran. Sve oko nas ostaje jednako loše, nepravedno, nepošteno i pokvareno. Što to u našemu društvenom angažmanu ne valja? I kako to promijeniti?

Svima je jasno kako poštenih ljudi u Hrvatskoj ima dosta. To su ljudi koji bi mijenjali svijet oko sebe na bolje. To su oni koji neizmjerno vole ovu zemlju i koji ovom narodu žele dobro. Osobito se to odnosi na one koji su se za ovaj naš narod i oružano borili.

Zašto sva naša nastojanja da se ljude motivira propadaju, a sva želja za promjenom prestaje prije nego li što se išta i započelo?

Prije nekih par tjedana naišao sam na jedan zanimljivi video koji sažeto pogađa bit problema s kojim se susrećemo.

Taj je video pod naslovom: /How to motivate yourself to change your behavior | Tali Sharot | TEDxCambridge./

Radi se dakle samo o načinu na koji ljude motiviramo na određeno ponašanje. Znači, naša je namjera dobra, naši su ciljevi dobri, ALI NAŠ NAČIN JE POGREŠAN! Što to u njemu nije dobro?

Ljudi po prirodi ne vole slušati loše stvari. Zašto? Zato jer im je puna kapa loših stvari. Loše stvari nailaze poput plime sa svih strana. Loše su vijesti u svim medijima. Loše su vijesti vezane uz naše bližnje (bolest, nepravda, siromaštvo). Mi smo kao jedinke okruženi poplavom očajnih i tužnih životnih priča.

I ZATO SE LJUDE NIKAKO NE MOŽE MOTIVIRATI STALNIM IZNOŠENJEM LOŠEGA! 

Normalno ljudsko biće ima određeni kapacitet primanja lošega. A taj je kapacitet odavno premašen. I što rade naši vrijedni politički aktivisti? Misle da će iznošenjem još više lošega trgnuti ljude da se pokrenu i napokon zažele promjene.

No to se neće dogoditi.

Jednostavno zato jer je svaka loša vijest, loša informacija, loša misao, u startu gurnuta u stranu.

LOŠA INFORMACIJA IZAZIVA U LJUDIMA NELAGODU. I zato se ljudi od nje uklanjaju, bježe i sakrivaju. Previše lošega normalno ljudsko biće jednostavno ne može podnijeti.

LJUDI ŽELE DOBRO!

Iz ovoga proizlazi da svaki politički aktivist kritiziranjem trenutačnog stanja zapravo radi na njegovom učvršćivanju. Što je više lošega to će se ljudi više sakrivati od stvarnosti i na koncu biti sve dalje od promjena.

Ponavljam, ne radi se o cilju, radi se o načinu.

Naš način je posve pogrešan. Naš kritizerski, negativni nastup je skroz kriv i naravno bezuspješan. I to s razlogom. Jer to je princip na kojemu funkcionira ljudska psiha. Ona uvijek izbjegava nelagodu. Ona se uklanja lošim vijestima, a želi dobre, pa makar one bile i lažne.

Mnogima je u našoj zemlji Hrvatskoj čudno kad se prisjete stotina tisuća ljudi koji kliču nogometašima ili tenisačima na njihovim velikim sportskim uspjesima.

Istovremeno, u prosvjedima skoro da nema nikoga. To nam izgleda nelogično, ali zapravo nije. Sportske pobjede globalnih razmjera (Svjetsko nogometno prvenstvo ili Davis Cup u tenisu) donose ljudima prijeko potreban osjećaj postignuća i pobjede. A ljudi se prirodno žele osjećati pobjednicima, a ne gubitnicima.

Ako se prestane sa žalopojkama i tužbalicama, ako se promijeni predznak, tek onda se mogu očekivati korjenite promjene. Kad ljudi osjete da pripadaju onima koji pobjeđuju oni će pohrliti u tisućama.

Onda će korjenite promjene postati moguće i na dohvat ruke. Od kukanja i naricanja nema nam koristi. Moramo promijeniti svoj rječnik. Moramo promijeniti predznak svih svojih istupa. On uvijek mora biti pozitivan.

Čak i male promjene su velike ako su pozitivne. Isticanjem ovih pozitivnih stvari ohrabrujemo ljude da idu dalje u smjeru daljnjih promjena. U pitanju je samo kreiranje pozitivne lavine. Ona nastaje od sasvim male grudice pozitivnoga. Koja će privlačiti sve više i više angažmana na uvećavanju toga pozitivnoga. Dok na koncu ne postanemo lavina pozitivnih promjena. Ova se lavina neće dogoditi niti naglo, niti preko noći. Bitno je tu lavinu pokrenuti i ohrabrivati, jačati je i snažiti. Ljudi su ti koji će je na svojim plećima nositi dalje.

LJUDI NISU GLUPI

Većina političkih aktivista ne shvaća ovu jednostavnu istinu. Političar kojega mase ne slijede misli da su te mase glupe i nazadne. Ali političari ne shvaćaju da je naš narod majstor u preživljavanju i procjeni situacije. Naša sposobnost izdržavanja i najgorih životnih okolnosti je kolosalna. To će reći da možemo podnijeti mnogo više, mnogo gore i mnogo dulje od velike većine drugih naroda.

Ali svaki fitilj ima svoj kraj. Tako i hrvatski narod ima svoj fitilj koji će jednoga dana ipak dogorjeti do svojega kraja. Tada ne bih volio biti u koži nikakvoj sili i vlasti koja se našem narodu tada nađe na putu.

Igor Petrić

Komentari

Continue Reading

Igor Petrić

Strašna istina o rodnoj ideologiji

Published

on

Puno se priča posljednjih dana o Instanbulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji kao njezinom važnom dijelu. Mnoga se koplja lome i puno se teških riječi poteže u borbi za i protiv rodne ideologije.

Ovaj tekst ima namjeru otići jedan korak dalje. Željeli bismo čitavu priču o rodnoj ideologiji staviti u drugačiji kontekst. Da bismo to ostvarili moramo najprije odgovoriti na pitanje zbog čega se sve ovo događa? Zašto se sve to donosi i kamo nas sve to vodi?

Rodna ideologija se ne smije promatrati izdvojeno od ostalih tendencija u modernom zapadnom društvu. Ovdje će nam od velike pomoći biti futurologija, znanost o budućnosti.

Zašto baš futurologija? Jer je rodna ideologija jedna od važnih postaja na putu u budućnost koju kreiraju isti oni koji su naredili našoj vladi da poslušno prihvati sve direktive iz Brisela.

Pa dobro kakav nam to svijet budućnosti kreiraju prebogate glavešine i stvarni vladari današnjeg svijeta?

Kreiraju nam tkz transhumano društvo. To je društvo u kojemu će ljudska jedinka biti “”dorađena” i “unaprijeđena”. Ljudi budućnosti bit će jednostavno rečeno genetski modificirani.

Rodovi se uvode jer će budućnost koju nam kreiraju sadržavati:

– robote
– umjetnu inteligenciju
– hibridna bića ljudi i životinja
– hibridna bića ljudi i strojeva
– klonove svih vrsta
– osobe s ugrađenim životinjskim organima
– obične ljude

Nisu slučajno ljudi na posljednjem mjestu. Oni su tu zato što su nas tamo smjestili oni koji kreiraju zajedničku budućnost. Ljudi su za njih samo izvor problema i pobune. Zato će se svim dostupnim sredstvima broj ljudi smanjivati dok će se ostali rodovi brojno povećavati.

Prvi cilj rodne ideologije jest napad na suštinsku podjelu – muško i žensko. Za to se najprije koriste transrodne osobe, LGBT grupe, feminizam i slični pokreti kojima je cilj uništiti tradicionalni nazor koji još uvijek dijeli ogroman broj ljudi današnjice.

Izbacuju se prisilno iz upotrebe pojmovi: žena i muškarac, otac i majka, gospodin i gospođa, muž i žena. Sve se radi s namjerom da se potpuno uništi identitet ljudske jedinke. Na taj se način priprema teren za kreature koje će doći u budućnosti. To su novi rodovi koji se spremaju u tajnim laboratorijima diljem svijeta.

Pred nama je jedna užasna dehumanizirajuća budućnost. Dolazi vrijeme u kojemu ćemo imati GMO ljudske jedinke. Na ljudima će se raditi posve isti zahvati kao što se danas rade na kukuruzu ili soji. Eksperimenti kojima su u prošlosti bili izloženi laboratorijski bijeli miševi dječja su igra prema onome što smjeraju znanstvenici budućnosti.

Budućnost uvijek započinje razaranjem sadašnjosti. I upravo je u tome osnovna namjera rodne ideologije. Ona želi razoriti temelje na kojima počiva čitava ljudska civilizacija da bi je potom zamijenila “posthumanističkom” civilizacijom.

Ovo će se razaranje najprije izvesti uništavanjem tradicionalnoga odgoja djece. Cilj je stvoriti ljude budućnosti koji će biti spolno dezorijentirani i u stalnom konfliktu sa svojom istinskom prirodom.

Muškarci ne smiju biti muškarci, žene ne smiju biti žene. Takve bolesne individue jednostavno neće moći ni uspostaviti ni održavati elementarne obiteljske veze. Sve će veze među generacijama biti pokidane.

Ako današnje obitelji shvatimo kao zajednice koje tendiraju konfliktima i raspadu one će u budućnosti biti još daleko gore. Obitelj u bliskoj budućnosti jednostavno neće ni postojati. Jednakim društvenim inženjeringom bit će razorena i nacija.

Destrukcijom naše ljudske civilizacije želi se napraviti prostor za konstrukciju globalističke civilizacije budućnosti. One koja će biti seksualno pluralna i transhumana.

Jedino će gazde ostati iste. Bit će to potomci istih ovih glavešina koji danas naređuju marionetskim vladama poput naše.

Mala povlaštena manjina upravljat će centralistički i autokratski svim društvenim procesima primjenom gole sile. Degenerirane ljudske jedinke budućnosti neće im se biti sposobne suprotstaviti.

Igor Petrić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno