Connect with us

Istaknuto

ZAŠTO ŠUTIMO?

Published

on

Trebalo je da Krist sve to pretrpi i treći dan uskrsne od mrtvih.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«

Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.

Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«

Riječ Gospodnja.

(Luka 24,35-48)

„Šutnja pred zlom i sama je zlo!

Ne govoriti je govor!

Ne djelovati je djelovanje!

(Dietrich Bonhoeffer)

ZastoSutimo

Šutnja.

Zna biti daleko ubojitija od bilo koje riječi. Zna optužiti. Narugati se. Pa čak i ubiti. Čovjek šutnjom često govori više i snažnije nego govorom. Zato izraz „gromoglasna šutnja“ možda najbolje ocrtava današnje društvo.

Šutimo.

Nažalost šutimo onda kada bismo trebali na sav glas govoriti, dok govorimo onda kada bismo trebali šutjeti. Danas šute oni koji bi trebali i morali govoriti, a govore oni koji bi trebali šutjeti.

Ovo je vrijeme apsurda. Sve je paradoksalno.

I mi. I naša riječ.

I naša šutnja.

Charles Finney reče: „Ponekad se čini da su temelji nacije istrulili, i čini se kao da kršćani žive misleći da Bog ne vidi što čine u politici. Ali kažem vam, On vidi sve to. I on će blagosloviti ili prokleti ovu naciju sukladno onome za što se kršćani zalažu u politici.“

CIJELU EMISIJU MOŽETE POSLUŠATI OVDJE!

Danas javno izgovorena riječ zna biti pogubna, ukoliko nije „politički korektna“. Proglašava se „govorom mržnje“. I sve je dopušteno, i sve se tolerira, i sve je „politički korektno“, samo ako nije povezano s Isusom Kristom.

Zato kršćani danas „gromoglasno“ šute.

Ustrašeni. Isprepadani. Izmanipulirani. Ucjenjeni.

Šute.

Ali šute i iz golog kukavičluka. Iz oportunizma. Pragmatizma. Iz interesa.

Uglavnom šute.

A šutjeti, kada ti sam Bog zapovijeda govoriti, nije samo grijeh prema bližnjemu nego je prkos i neposluh prema Bogu. Sam Isus je rekao da će nas istina osloboditi, a ne šutnja. Naravno da govor, kada ti Bog kaže da govoriš, može biti jako skup. Može te stajati veze u kojoj se nalaziš, karijere, pa čak i tvojeg života.

Mi na zapadu živimo u kulturi u kojoj kršćani nisu progonjeni na način da ih se baca u tamnicu ili da ih se javno bičuje, ili da im se glava otkida, kao što se to događa našoj braći u svijetu, nego su progonjeni na daleko suptilniji način.

Ušutkani su.

To je taktika iz sotoninog arsenala i nažalost danas je među kršćanima izuzetno plodna. Mi šutimo, a trebali bismo (možda kao nikada do sada) govoriti.

U svojoj knjizi „Nebeski čovjek“ brat Yun prepričava stravične progone koje je pretrpio, kao kršćanin, u Kini. I uzmeđu ostalog, o vjernicima na zapadu, kaže: „Uvjeren sam da će svaki kršćanin i dalje nositi križ u svojem životu. Na zapadu taj križ može biti izrugivanje, klevetanje ili odbacivanje.“

Ovaj naš svijet nije u stanju, ili jednostavno ne želi, čuti istinu i zato začipa svoje uši i na sam spomen Krista, ili kada netko slavi Krista – vrišti. Sotona je upotrijebila sustave ovoga svijeta kako bi odredila o čemu mi kršćani možemo govoriti, a o čemu ne možemo. Ili ne smijemo.

Ovo je najvidljivije u politici.

Čim kršćanin počne govoriti o politici, ne samo što to ovaj svijet uznemiri, nego i samom kršćaninu postane neugodno koliko to svijetu smeta. Jedan od načina pomoću kojeg smo mi kao kršćani ušutkani jest definicija koja luči, razdvaja politiku od morala.

Ali riječ Božja zadire u apsolutno svaki aspekt života jednog vjernika. Nemamo mi jedna pravila kada je u pitanju naš „duhovni život“, a druga kada je u pitanju naš „politički život“. Priča da se ta dva života mogu razdvojiti najobičniji je – mit. Bolje reći laž.

Zato političari postaju zbunjeni, nervozni, kada pokušavaju odgovoriti na pitanja koja se tiču njihove „vjere“ i politike. Jer moraju lagati. Pitanja abortusa, eutanazije, očuvanja tradicionalnog braka, nisu neutralne teme. Njih je obilježio sam Bog u svojoj Riječi. Šutjeti po tim temama znači prkositi, znači protiviti se samom Bogu.

U današnjem čitanju opet svjedočimo susretu uskrslog Kista i njegovih učenika. Vidimo da su njegovi najbliži prijatelji bili u šoku i u nevjerici. Mislili su da je u pitanju duh. I zato su ga željeli dotaknuti. Dotaknuti rane od čavala. Trebali su dokaz da je to uistinu Isus. Živi Isus.

Da je bila riječ o duhu onda bi svi rekli kako je to bila neka vrsta masovne psihoze ili histerije, koja je bila rezultat njihove duboke tuge za Isusom. Ali učenici dodiruju Isusove i ruke i noge. Dodirnuli su i njegov bok – kopljem proboden. Čak je Isus s njima jeo pečenu ribu. On nije bio duh. On je bio uskrsli Krist.

Isus im povjerava misiju. Govori im: „Vi ste tomu svjedoci.“ Da, oni trebaju biti njegovi svjedoci. Oni to i postaju. Svjedoci bez straha. Ma koliko god vjerska i politička vlast pokušavale ugušiti njihov pokret, oni se nisu odrekli svoje vjere.

Riječ koju Luka u svojem evanđelju koristi prevedena znači „svjedok“, a ta je riječ jedinstvena u grčkom jeziku. Ima tri značenja. Kao prvo opisuje nekoga tko je očevidac, nekoga tko je svojim vlastitim očima vidio da se je nešto dogodilo. U tom smislu učenici su definitivno svjedoci.

Ali ta riječ opisuje i nekoga koji možda i nije svojim očima vidio da se je nešto dogodilo, ali taj snažno vjeruje (temeljem vjerodostojnog svjedočenja) i zato je o tome voljan drugima govoriti. Sveti Pavao nije bio neposredan očevidac Isusovog uskrsnuća, ali je pozvan biti svjedokom. U tu kategoriju spadaju i svi današnji kršćani.

Ali postoji i treća kategorija svjedoka. I ta nam je najzanimljivija. Iz grčke riječi „svjedok“ proizlazi riječ „mučenik“. Mučenik je netko koji je ubijen zbog svojeg uvjerenja. Ili zbog svojeg svjedočenja. Svi su učenici prošli muke, a osim Ivana (koji je prognan na otok Patmos) svi su umrli mučeničkom smrću.

Zašto?

Zato jer nisu šutjeli.

Zato i znamo da je njihovo svjedočenje pouzdano. Vjerodostojno. Nitko ne umire za nešto za što zna da nije istina. Pa tko bi to položio svoj život za laž?

Učenici su vidjeli. Bili su tamo. Razgovarali su s Isusom. I jeli su s njim. Nisu šutjeli. Svjedočili su. I umrli su za njega.

Zato nema sumnje u njihovu vjerodostojnost. I danas 2,000 godina kasnije mi prihvaćamo njihovo svjedočenje. I sami temeljem njega svjedočimo Krista.

Ako vas pitaju zašto ste Kristov svjedok kažite im da vjerujete u uskrslog Krista. U Krista koji živi i danas.

Ako vas pitaju kako znate da je Krist i danas živ kažite im da znate, jer on živi u vašem srcu.

Svjedočite svijetu uskrslog Krista.

Ne šutite!

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno