Connect with us

Hrvatska pravoslavna crkva

Zašto ovaj put Josipović šuti o paraobavještajnom podzemlju?

Published

on

ANARHIST vs AGNOSTIK    Dok Ivu Josipovića promovira država i paradržava, Ivan Sinčić može računati samo na neke društvene mreže. Pripadnik je inicijative “Živi zid”, koja se bori protiv deložacija.

U veljači 2011. zajedno sa Ivanom Pernarom pokrenuo je prosvjede protiv Jadranke Kosor. Ivan Sinčić namjerava s Pantovčaka koordinirati rat sirotinje protiv bankara. Hrvatska još nije prepoznala svog Eisenhowera. Od pola milijuna branitelja nitko nije kandidat za predsjednika RH, što je pokazatelj snage protuhrvatskog političkog inženjeringa u ovoj zemlji. Pravna država ide na sve one koji su se javno izjasnili protiv Ive Josipovića.

Nekako smo preživjeli to prvo, zaista jadno i reklo bi se namjerno loše pripremljeno  sučeljavanje predsjedničkih kandidata na HTV-u, koje sam doživio kao karmine. Ivan Sinčić, Milan Kujundžić i dva prazna stolca kandidata koji su u posljednji trenutak isparili, odapeli ili krepali. Ivo Josipović tugovao je od 4. svibnja, kada je krepao Tito, da bi i sam krepnuo baš na petnaestu obljetnicu smrti Franje Tuđmana, prigodno kroatiziran, za potrebe izbora u Hravtskoj. Atmosfera je zaista bila pogrebna. Novu

Novu kandidaturu Ive Josipovića mnogi su doživjeli kao pogreb Hrvatske. Karmine su obavljene u prilično depresivnom studiju, s dosadnom voditeljicom, žalosno na sve moguće načine. Nigdje križa, nigdje vijenca, nigdje niti osmrtnice. A tako bih je rado pročitao. Krepan ili bolestan, Josipović je svojim nedolaskom iskazao svoje agnostički nekulturno  samoobožavanje.

kandidaturu Ive Josipovića mnogi su doživjeli kao pogreb Hrvatske. Karmine su obavljene u prilično depresivnom studiju, s dosadnom voditeljicom, žalosno na sve moguće načine. Nigdje križa, nigdje vijenca, nigdje niti osmrtnice. A tako bih je rado pročitao. Krepan ili bolestan, Josipović je svojim nedolaskom iskazao svoje agnostički nekulturno  samoobožavanje. Kolinda Grabar Kitarović nikako ne treba slijediti onu za nas pogubnu krilaticu “Kuda Ivo, tud i ja”. Možemo reći da su Josipović i Kolinda svojim suicidom pokušali poniziti konkurenciju. Tome je pripomogao i partijski ravnatelj Goran Radman, koji je karmine prebacio na HTV4. Tko će dočekati da svi ti bolesni kreteni pokrepaju?

“Pokoj im duši!” – tronuto je rekao shrvani Kujundžić. Podragao je stolac do sebe, a nama je preostalo pogađati osjeća li pod noktima Ivu ili Kolindu. “Meni baš i ne fale” – lupnuo je Sinčić. Kako smo to i očekivali, Ivan Sinčić potvrdio je svoje političko neiskustvo. Umjesto da nastavi tim putem i saspe sve najgore o pokojnicima, okrenuo se protiv Kujundžiću, što je voda na mlin pokojnika. “Sinko, Sinčiću, …” – zapomagao je Kujundžić poput Ćire Blaževića, pokušavajući izbjeći međusobno razračunavanje na dan kada je Hrvatska tronuta, shrvana i duboko zabrinuta. S druge strane, dobro je da je Sinčić opleo po HDZ-u. Time se potvrdio na lijevoj strani – blate ga da je trojanski konj desnice. Na Sinčića se obrušio opaki politički inženjering. Proglašen je anarhistom. Sinčić nije društveni šminker, kako bi rekao Davor Pavuna – student je elektrotehnike. Za razliku od pokojnog ili krepanog Ive Josipovića, kako hoćete, Sinčić je živahan, mlad, pametan, pravičan, zaštitnik radništva i sirotinje, i još je sin hrvatskog dragovoljca. Sinčić ne priznaje podjelu na partizane i ustaše, nego na banke i narod, na vjerovnike i dužnike, na živi zid i na ostarjele i krepane strukture.

Sinčić treba deložirati Josipovića s Pantovčaka  

Ivan Sinčić je ozbiljna pojava, koja će uzdrmati našu političku scenu, bez obzira hoće li pobijediti na ovim predsjedničkim izborima. Prepoznaje dužničko ropstvo, pa želi s pozicije predsjednika RH otvoriti temu podmirivanja dugova i temu neotplativosti kredita. Traži deblokadu računa građana i obustavu svih deložacija. Zahtijeva dramatične izmjene Ovršnog zakona, u smislu zaštite uništene sirotinje. Za sada je Sinčić jedini kandidat koji napada bankarski lobi i ukazuje na tragediju zaduženih sugrađana s

Prepoznaje dužničko ropstvo, pa želi s pozicije predsjednika RH otvoriti temu podmirivanja dugova i temu neotplativosti kredita. Traži deblokadu računa građana i obustavu svih deložacija. Zahtijeva dramatične izmjene Ovršnog zakona, u smislu zaštite uništene sirotinje. Za sada je Sinčić jedini kandidat koji napada bankarski lobi i ukazuje na tragediju zaduženih sugrađana s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Tražit će poništavanje privatizacije. Narodu treba vratiti sve ono što mu je oteto od 1990. na ovamo!

valutnom klauzulom u švicarskom franku. Tražit će poništavanje privatizacije. Narodu treba vratiti sve ono što mu je oteto od 1990. na ovamo! To je dug i skup proces, ali je značajan za mentalno zdravlje nacije. Sinčić stavlja naglasak na lustraciju ratnih profitera, političkih štetočina i tajkuna. Suce i državno odvjetništvo napao je zbog njihovog nečinjenja, odnosno držanja predmeta u ladicama. Sinčić ukazuje na užasavajuće slučajeve psihijatrijskog “liječenja” nesretnika samo zato da bi im netko oduzeo nekretnine. U ovršnu mafiju uvrstio je ministra Miljenića, odvjetnika Hanžekovića i neke druge odvjetničke urede. U svezi ovrha spominjali su se i zahtjevi ZAMP-a, čime se vraćamo na afere Ive Josipovića i njegovu osobnu korumpiranost.

Znamo da je u svakoj korumpiranoj zemlji izborni sustav temelj korupcije. Ovih smo dana mogli promatrati kako se jedna korumpirana država odnosi prema institutu referenduma. Imamo i partijsku matematiku, pa je 10 posto od 3,5 milijuna punoljetnih osoba u RH pogurnuto na 420 tisuća. Ivan Sinčić primjećuje fenomen Hrvatske: broj stanovnika jednak je broju glasača. “Pola milijuna duhova omogućava izborne manipulacije” – kaže nam Sinčić. Punoljetne dopisuju u biračke spiskove, a krepani glasuju za svoje neprijatelje. Takva računica i takva muljaža poslužila je za ignoriranje referendumske inicijativa udruge “U ime obitelji” za pozitivnim promjenama izbornog sustava. Dodajmo tome da je Ostoja Ranković, ili netko od njegovih, privodio Željku Markić na obavijesne razgovore. Ivana Sinčića privodio je pet puta! A kao svijetla strana demokracije nudi nam se Titov gardist.

“Dosta nam je propalih politika”, veli nam Sinčić. “Postoje rješenja i postoje ljudi, mladi, nepokvareni, izvan velikih stranaka, koje su uništile ovu zemlju. Mnogi članovi inicijative “Živi zid” imali su “bliske susrete” s policijom Ostoje Rankovića. Vele da je represivni aparat podređen ovršnom sustavu, da je represivni aparat taj krvnik koji odrađuje sam čin deložacije. Je li Josipović želio promijeniti Ustav RH zbog članka 34, koji glasi: “Dom je nepovrediv!” Možda je Sinčića zaista pogurnuo Stipe Mesić, ljubomoran na Ivu JosipovicJosipovića, ali je na Pantovčaku nastala velika panika kada je Ivan Sinčić predao 15 tisuća potpisa. “Aktualnom predsjedniku zamjeram cijeli njegov mandat. Pet godina je prošlo bez da je Josipović učinio nešto dobro za stanovništvo ove zemlje. Mnogi su odselili, manje je istine i manje pravde.” Sinčić prepoznaje da se Josipović okružio tajkunskom oligarhijom i bogatim sponzorima. “Pozivam sve ljude ove zemlje da nam se pridruže, da stanu uz ‘Živi zid’, da oslobodimo ovu zemlju!” Glavni mediji toliko su ignorirali Sinčića da je pomislio kako je nevidljiv. Iznenadio se kada mu je stigla SMS-poruka da je njegov stolac u studiju naoko popunjen.      

Je li Ivo Josipović samo nesposoban?

Dakle, to svijet nije vidio. Pet godina hladno je promatrao našu agoniju, bez da trepne, a kamo li da prozove svoju Partiju za nesposobnost, da bi ušao u novu predsjedničku utrku. Birajte me jer ste stari, krepani poput mene, i ne volite promjene! Nesposobne i nepopularne ministre drži dalje od svoje izborne kampanje, ali iste podržava bez rezerve! Josipović je ponovno znakovito krenuo u kampanju s Trga maršala Tita, što je i bolesno i sramotno. Titoist Josipović zapravo je krenuo u predsjedničku kampanju već 4. svibnja, opstruirajući tako svoju funkciju. Možemo li ga zbog zloporabe funkcije kvalificirati kao kriminalca? Na stranu svi ti njegovi stanovi i debeli bankovni računi, koristeći državu za svoju izbornu promidžbu, Josipović nam svima zavlači ruku u džep. Slaven Letica pita “kako je moguće objasniti činjenicu da će Hrvati opet izabrati čovjeka koji je suodgovoran za ekonomski, politički i egzistencijalni užas?”   

suceljavanje1_kujundzic_sincic

Ivo Josipović je u vrijeme svoje prethodne predsjedničke kampanje skoro dnevno prozivao paraobavještajno podzemlje. Naravno da to nije odlučilo izbore, ali je pridonijelo gradnji klime koja je poslužila za pristrane predizborne ankete i odgovarajuće namještanje izbora. Tada sam napisao nekoliko prividno paraobavještajnih tekstova, prozivajući Josipovića kao najzadrtijeg islamskog fundamentalistu, ali su to okupirani glavni mediji ignorirali, ne dozvoljavajući sprdačinu sa štićenikom tajkunskog i stranog interesa. Josipović je stigao na Pantovčak uz veliku potporu paraobavještajnog podzemlja, prvenstveno onog sa ishodištem u jugoslavenskom represivnom sustavu. Sinčić ne priznaje određene podjele, ali će mu one doći glave. Izbori za predsjednika RH već treći put svode se na pitanje tko ima veću potporu udbaško-partijske baze? Nemoguće je da sve svjetske institucije prepoznaju RH kao duboko korumpiranu zemlju a da izborni sustav ostane zdrav.

Poremećena država

Imamo “slučajnost” da su DORH i PNUSKOK pokrenuli istražne radnje protiv osoba, organizacija i lokalnih moćnika koji su se na bilo koji način očitovali ili svrstali protiv Ive Josipovića i/ili u korist Kolinde Grabar Kitarović. DORH i PNUSKOK postali su dio “lijevog” političkog inženjeringa u RH. Državni odvjetnik Dinko Cvitan pokušava to u Javnosti relativizirati, ali su neki odnosi više nego očigledni. Istražiteljska i policijska metodologija svodi se na takozvane pokajnike, koji kupuju svoju slobodu tako da terete osobe koje su mete političkog inženjeringa. Vrijeme je da Dinko Cvitan i Mladen Bajić pokrenu postupke protiv sebe.

U svezi Ive Josipovića spominju se dvije psihološke poteškoće, nedopustive za poziciju predsjednika bilo koje zemlje. Izrazito je introvertiran, a navodno je u djetinjstvu iskazao određena komunikacijska ograničenja. Priča se da nije ulazio u dijalog, nego bi rekao što ima na umu i to bi bio kraj druženja. Bila to istina ili ne, nešto od toga vidljivo je i danas, kada Ivo Josipović izađe pred novinare. Glumeći staloženost, izbifla naučenu lekciju na naručeno pitanje, i odmah odlazi dalje, ignorirajući novinarska pitanja izvan kontrole. Ostaje sumnja da je Josipović izbjegao sučeljavanje zbog svojih osobnih psiholoških problema. Kapriciozno jahanje na Titu, najvećem zločincu u povijesti ljudskog roda, ne sluti na mentalnu ravnotežu.

Druga psihološka poteškoća Ive Josipovića je insomnia, nesanica, koju je u određenoj mjeri priznao. Ponekad je znak nečiste savjesti. Josipović kaže da jako malo spava, a to možemo interpretirati kao pojačanu pospanost kada je budan. Uzima se da je nesanica posljedica zdravstvenih poremećaja, a događa se i kao nuspojava predoziranja nekim lijekovima. U svakom slučaju, dugotrajna nesanica onemogućava obavljanje dnevnih obveza. Nastaju osjetilna oštećenja i niz drugih poremećaja. Nemoguće je da netko malo spava i da to nema posljedica na njegov organizam i na njegovo obavljanje dužnosti. Strašno je da na čelu RH imamo osobu s takvim psihološkim poremećajem. Možemo reći da je pospanost odredila Josipovićev predsjednički mandat. A opet, nije sav problem u nesposobnosti i pospanosti vladajućih neradnika, nego i u očiglednim lošim namjerama.

Josipović će ostati upamćen po ustaškoj zmiji u hrvatskom srcu. Uz tu sramotnu blasfemiju, spominje četništvo kao duh iz boce. Neukusno je da Ivo Josipović kao osoba nejasnog rodoslovnog podrijetla i kao beogradski zet, kako ga hvali Vojislav Šešelj, pa i kao predsjednik RH, spominje bilo kakve urođene negativnosti u Hrvata. Sve je to odurno. Ovdje morate biti jako oprezni. Hrvati i Srbi pripadaju istoj krepanoj populaciji. To su nacije u odumiranju. Stoga kažemo da je Jugoslavija krepala, a isto želimo i svima onima koji žale za njom, u zemlji i u inozemstvu. Razlike su uglavnom lingvističke. Shrvani su Hrvati, a srvani su Srvi ili Srbi. Prepoznaje li Josipović u vlastitom srcu barem rep od shrvane zmije. Tu je i podrška konfliktnog Stipe Mesića, koja mora oneraspoložiti svaku normalnu osobu. Hrvatska nacija rapidno stari, a u svemu tome ipak se radujem Mesićevoj starosti i njegovoj demenciji. “Što sam ja ono? Ustaša ili partizan?” U korumpiranoj RH djeluje princip spojenih posuda, a glede Ive Josipovića, Mladena Bajića i Dinka Cvitana govori se o pupčanoj povezanosti.

Većini Hrvata nije legla niti Josipovićeva predivna partizanska kapa, vezana za sumnjivu “partizansku prošlost njegovog oca”. Neki kažu da je Ante Josipović bio partizan, a drugi ga kite kao primitivca koji je 1945. u Zagrebačku katedralu ujahao na konju, poput partizanskog Jure, gazeći Alojza Stepinca. Čini se nevjerojatno, ali opet, sve je moguće. Na ovome prostoru ima svakakvih budala. Neki su 1945. ulazili u crkvu da ubiju. U svakom slučaju, otac Ive Josipovića bio je siva eminencija progona hrvatskih Proljećara. Sukladno tome, Ivo Josipović ostvario je znanstveni status sa svojom studijom o uhićenjima. Bilo bi zanimljivo pregledati diplomske i druge radove Ive Josipovića, ako ništa zbog prilično poodmaklog procesa njegovog “kroatiziranja”, bilo za potrebe izbora, bilo za pisanje nekrologa. Naoko shrvani Ivo Josipović ovih se dana vozi sa šahovnicom na automobilu. Kada tu prijetvornost usporedite s moralnom čistoćom Ivana Sinčića, zapitate se koliko izbore određuju birači. To možemo saznati samo s velikim odzivom.

Tvrtko Dolić 

 

Komentari

Hrvatska pravoslavna crkva

BOŽIĆNA POSLANICA 2018. arhiepiskopa HPC, Aleksandra

Published

on

                                                                                  „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje”(Lk. 2:14)

Ljubljeni u Gospodinu braćo i sestre, rođenje Kristovo je sveti blagdan radosti. Veseli se Božja crkva. Veseli se cijeli svemir.

Prebrodili smo sve kušnje 2018. godine –prebrodili smo sve tragedije koje su se dogodile na svijetu uzrokovane grijehom i zlom koji živi u nama i oko nas. Mi čujemo riječi: “Veliko je otajstvo pobožnosti: Bog se pojavljuje u tijelu” (1 Timoteju 3,16). To se dogodilo u toj svetoj noći, kada je Blaženi Isus rođen u Betlehemskoj špilji. Za Sebe, rođenog od Djevice rekao je: “Ja i Otac smo jedno” (Ivan 10:30). U njemu svijet je vidio i prepoznao Boga (Iv 14:9), Njemu je otkrivena tajna Božanskog Života.

U ovom trenutku, ljudsko srce uživa u sreći. Uživa i ljudska savjest koja nema uvijek snagu za prevladavanje zakona zla i vlastite slabosti. I ona već ima dobar vodič za dobro. Radost blagoslivlja i duhovno slabe ljude koje su na rubu duhovne slabosti. Ali Sam Sin Božji, čije rođenje s takvom radošću slavimo danas, rekao je: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ” (Ivan 14:23). Nema drugog načina da pokažemo našu ljubav prema Njemu, osim ispunjavanjem njegovih zapovijedi. Tako ćemo ustvariti duboki smisao naše radosti za današnji veliki blagdan.

U našoj radosti postoji nešto tužno, ali i nešto stvarno i opravdano. Žalosno je što nismo uspjeli dostići u životu naše Crkve i društvu, ono, što je cilj naših želja i težnji – upis u Evidenciji vjerskih zajednica kako bismo mogli obnoviti HPC u njenom punom sjaju u Božjem imenu i na dobrobit blagovjernog hrvatskog naroda. Ako smo patili, ako su nas posjećivale teške kušnje, ako nas brige i razočaranja još uvijek nisu napustili, još uvijek nam je drago što se negdje na horizontu toplo uzdiže dobrota nade Božjeg blagoslova.

Osvijetljeni svjetlom Kristove božanske ljubavi, prisjetimo se da smo i mi rođeni u ovom svijetu ne za sebe nego i da služimo Bogu i ljudima. „Pravu smo ljubav spoznali jer je Krist za nas dao svoj život. Tako smo i mi dužni dati život za svoju braću.” (I Iv. Posl. 3:16).

Hristos se rodi!

Blagodat Gospoda Isusa Hrista neka je sa svima vama.

Uz Božiji blagoslov za radost, zdravlje i spas:

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Komentari

Continue Reading

Hrvatska pravoslavna crkva

HPC: BOŽIĆNA POSLANICA arhiepiskopa Aleksandra

Published

on

„Hristos se rodio – slavite ga! Hristos dolazi iz nebesa – u susret mu pohitite! Hristos je na zemlji – obodrite se! Pjevaj Gospodinu, sva zemljo! Narodi veselo mu zapjevajte, On se proslavio!”(iz Kanon blagdana)

Ljubljeni u Gospodinu, djeca Hrvatske pravoslavne crkve,

Spasitelj svijeta je rođen.Zato danas cijeli svemir slavi.Danas je dan duhovne radosti i klanjanja neshvatljivom otajstvu Utjelovljenja koja je, kako kaže apostol, doista “velika … jer se Bog pojavio u tijelu” (1. Timoteju 3:16).”Jer Bog tako ljubi svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina, da Onaj koji vjeruje u Njega ne bi propaо, nego da ima život vječni” (Ivan 3:16).

U manifestaciji ove ljubavi danas smo na poseban način pozvani da OPET obavjestimo državnu vlast Republike Hrvatske da nas ima između 17 000 i 140 000. Zakonodavstvo RH u principu jamči prava svih vjerskih zajednica ali Hrvati-pravoslavci nemaju crkve gdje bi mogli moliti, ne mogu dobivati ni dušebrižničku skrb u Hrvatskoj vojsci, policiji, u bolnicama, zatvorima… tako se ne može ispuniti dužnost našeg Spasitelja koji nam je u svojim zemaljskim danima savjetovao da ne zaboravimo ni stranca, niti gladnog, ni žednog, bolesnog ili zatvorenika (Mt. 25: 31-46).

Nas, vjernika Hrvatske pravoslavne crkve, koji smo druga po veličini vjerska zajednica u Hrvatskoj, Predsednica države i Predsednik vlade RH ne pozdravljaju povodom Božića, koji slavimo 25. prosinca isto kao i Carigradska patrijarhija, Aleksandrijska patrijarhija, Antiohijska patrijarhija, Bugarska patrijarhija, Rumunjska patrijarhija …

Nepoznata činjenica je da je u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani sudjelovao 12 000 Hrvata pravoslavaca. Nije to iznimka jer su Hrvati-pravoslavci oduvjek bili dio hrvatskog naroda što dokazujemo u našoj knjizi „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će” jer  „Sve što je otkriveno, svjetlo rasvetljuje. Jer, plod je svjetla svaka dobrota, pravednost i istina! Živite kao djeca svjetla! Odlučujte se za ono što se Gospodinu sviđa!” (Ef. 5,8-13). Poznat je ogroman broj Hrvata pravoslavaca, koji su imali jak utjecaj na hrvatsku povjest, kulturu i znanost – Petar Preradović, August Harambašić, Svetozar Borojević, Josip Runjanin…Nikola Tesla.

Braćo i sestre,

Pozivamo vas, svu vjernu djecu Hrvatske pravoslavne crkve, u našoj Domovini i daleko od nje, koji kao i mi volite Hrvatsku, da zajedno s nama molite Boga da uskoro bude registrirana naša Hrvatska pravoslavna crkva, koja je jedina autokefalna crkva u Hrvatskoj jer je to paradigma hrvatskih nacionalnih interesa i jer je to na dobrobit hrvatskog naroda.

U noći Kristova rođenja, svi smo osobno pozvani na susret – ne samo u domovima nego i u vlastitim srdcima – Krist je Spasitelj. Jer samo naš osobni susret s Gospodinom može promijeniti živote svakoga od nas, kako bismo se kretali na putu prema našem vječnom životu koji nam je obećao. Samo iskustvo vjere u djelima čini nas istinskim Kristovim učenicima i sljedbenicima, djecom nebeskog Oca i stanovnicima Njegovog Carstva, koje je naša nebeska Domovina.

Blagoslov Rođenom u Betlehemu, Gospodin i Spasitelj neka je sa svima vama! Amen!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Komentari

Continue Reading

Hrvatska pravoslavna crkva

KRATKA POVJEST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Published

on

Crkva u Dalmaciji započinje svoje postojanje 55. godine poslije Krista, kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Poslije Milanskog edikta posvuda u Rimskom Carstvu nastupa mirno doba pa se kršćanska crkva slobodno širi. [Crkva(εκκλησία) ili prijevod s grčkog ‘skupština’ ili zajednica vjernika] Na početku je dalmatinska Crkva pod vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska Crkva, prelazi pod jurisdikciju carigradskog patrijarha.(1)

Hrvati stižu iz Bijele Hrvatske u Istočno Rimsko Carstvo u doba cara Herakla na njegov poziv kako bi sudjelovali u ratu protiv Avara i tako pomogli bizantskom caru u sukobu s Perzijom te nešto kasnije na teritoriju dalmatinskog i panonskog Ilirika stvaraju vlastitu državu. Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, i završava u drugoj polovici 9. st. kad Neretvane pokrštavaju bizantski misionari.(2)

Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju Rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove 1420. godine i dalmatinski pravoslavci, koji su najprije pod jurisdikcijom bugarske Ohridske arhiepiskopije a kasnije ispod Filadelfijskog mitropolita (Carigradski patrijarhat) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraju 18 st. U svim državnim dokumentima (dukali), namijenjenim pravoslavcima u Dalmaciji, piše da su to pravoslavni Grci.(3)

U razdoblju od 1400. godine do 1557. uslijed vojnih uspjeha Otomanskog Carstva u Hrvatsku stižu “morlaci”, “stratioti” i različiti “vlasi”.(4) To su ljudi koji stižu iz dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije – Bugari, Grci, Albanci i neki planinski narodi. Naravno, to su pravoslavci koji u bogoslužju koriste  starobugarski jezik i ćirilićno pismo.(5) U ovom razdoblju Ohridska arhiepiskopija ima 33 eparhije, između ostalih dio Italije i cijelu Dalmaciju.(6) Moramo nadodati da još prije kraja 14 st. više ne postoji nikakva srpska država, niti srpska crkva. Padom pod Turke uništena je nekanonska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija i njena dijaceza vraćena je bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji.(7)

Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov…

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea (do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira (8), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove Crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.(9)

U toku austrijskih (Sveta unija) ratova protiv tursko islamske države Osmansko Carstvo (kraj 17 st.), austrijska vojska preuzimajući Beograd i Niš stiže do Plovdiva. Car Leopold uputio je poslanicu svim narodima i pokrajinama da je svrha rata, povedenog protiv Turaka, oslobođenje svih naroda, povratak svih prava i povlastica, koje su imali prije pada u tursko robstvo. Stoga poziva narode “po svoj Albaniji, Srbiji, Meziji, Bugarskoj, Silistriji, Makedoniji i Rasiji i po ostalim pokrajinama zavisnim od Ugarske”.(10) Kršćansko stanovništvo podiže više ustanaka te se masovno pridružuje multi-etničkoj vojsci Austrijskog Carstva (Österreich) ili Habsburške Monarhije. Nažalost, grof Pikolomini, austrijski vojskovođa, umire od kuge, i tada Turcima uspijeva preokrenuti tijek rata. Strahujući od turske odmazde, mjesni kršćani – Bugari, Grci, Albanci i Srbi – bježe na sjevernu obalu Dunava na austrijski teritorij.(11) Zbog toga što su oni većinom pravoslavci, hrvatsko-ugarski kralj Leopold І. osniva pravoslavnu (grčko-istočnu) Crkvu za „narod iz Ilirika”.(12) Odlučio je da će poglavar ove Crkve postati  dotadašnji Ipekski (Pećki) arhiepiskop Arsenij ІІІ Černojević.

U Beču je 3. ožujka 1707. godine održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara pravoslavaca u Austrijskom Carstvu ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop jer je to bio i u Ipekskoj arhiepiskopiji. Nešto kasnije su za sjedište arhiepiskopa pravoslavaca u Austrijskom Carstvu određeni Srijemski Karlovci.(13) Osim pravoslavna (grčko-istočna), ova Crkva je nazivana i Karlovačka arhiepiskopija jer su u ono doba pravoslavne Crkve dobivale naziv po gradu u kojem stoluje Crkveni poglavar.

U Austrijskom Carstvu i nakon Nagodbe iz 1867. u Austro-Ugarskoj, postojale su tri pravoslavne Crkve i sve tri su imale naziv Pravoslavna (Grčko-istočna).

U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha, Karlovačka arhiepiskopija imaredni broj 7 na popisu autokefalnih (pravoslavnih) Crkava a SPC NE POSTOJI! (14)

Druga Pravoslavna (Grčko-istočna) crkva stvorena je 1775. pod nazivom Bukovinsko-dalmatinska mitropolija, kad je Austrija preuzela Bukovinu od Turaka, a bila je namijenjena Vlasima u Bukovini i Dalmaciji.

Treća Grčko-istočna crkva ima sjedište u Černivcima (Galicija).

U stara vremena korišteni su nazivi Crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve Pravoslavne (Grčko-istočne) crkve u Austrijskom Carstvu i u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske pravoslavne crkve, odnosno ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini, nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.

U Austrijskom Carstvu godine 1791., radi „de graeci ritus non unitis” pravoslavci stječu „ius civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja školskim i crkvenim poslovima pod državnim nadzorom. Člankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršavanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojim crkveno-narodnim skupštinama svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno uređuju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (15)

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877., i 1884. godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24. ožujak 1887.(16)

Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.(17)

Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove Crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.(18)

Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o pridruživanju novoj Crkvi.

Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, Vlada Kraljevstva uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji.(19) To je po Crkvenim pravilima veliki prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29 i dr.). To nam govori da je zadobijanje položaja simonijom bilo nezakonito i da se u stvari nije dogodilo, jer milost Božja ne može se zadobiti grijehom.(20).

U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija.

Dne 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila priznata od 86 država.(21)

U zemlji u kojoj je teško ratno stanje zbog stalnih napada srbijanskih četnika i komunističkih partizana nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba(22).

Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnovanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena(23).

U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.

U međuvremenu je Mitropolit Germogen zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču(24). Mitropolit Germogen 29. svibnja l942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.

SPC daje suglasnost za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve

Tada je, kako potvrđuje Miloš Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve (25).

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina (26).

Da je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno 20. lipnja 1945. na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha. (27)

Oglasuje se i Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske (1942) : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”.(28)

Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvjek vrijedi.

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve(29), a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.(30)

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“ (31).

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi(32), koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve(33).

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova Jugoslavije) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu i ne može se odnositi na svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srbijanskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava i između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Popis dio ubijenih svećenika i vjernika:

Svećenici:

1.      1. Sv. Patrijarh Germogen Maksimov

2.      Sarajevski episkop Spiridon Mifka

3.      Protojerej Evgenij Jaržemskij

4.      Protojerej Aleksandar Volkovskij

5.      Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan

6.      Protojerej Serafim Kupčevskij

7.      Protojerej Anatolij Paradiev

8.      Protojerej Cvetin Čović

9.      Protojerej Risto Babunović

10.  iguman Miron Federer

11.  jerej Joco Cvijanović

12.  jerej Vasilij Jurčenko

13.  jerej Pavel Kozarski

14.  jerej Dmitrij Mrihin

15.   jerej Sevastijan Perić

16.  jeromonah Amvrosij Veselinović

17.  jeromonah Rafail Stanivuković

18.  jeromonah Vlasmin Pavlovskij

19.  jeromonah Venjamin Radosavljić

20.  jeromonah Mihail Milogradskij

21.  jeromonah Dimitrij

22.  jeromonah Ivan Mračkovski

23.  jeromonah Evgenij Pogorečkij

24.  jeromonah Petar Popov

25.  jeromonah Bogdan Popović

26.  jeromonah Nikolaj Semčenko

27.  jeromonah Petar Stefanović

28.  jeromonah Sergij Selivanovskij

29.  jeromonah Ljubomir Svrtilić

30.  jeromonah Emilijan Šimatović

31.  arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika. Jedno je sigurno – svi su ubijeni.

Vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov. Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i streljani. Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS). Ako je itko preživio posljeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.

To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji Crkva pod ovim imenom.(34)

Godine 1990. stvorena je Republika Hrvatska, koja je dana 25. lipnja 1991. godine proglasila državnu nezavisnost. Priznata je od svih država u svijetu, članica Ujedinjenih naroda i svih međunarodnih organizacija.

Većina pravoslavnih stanovnika su Hrvati… njih oko 137 tisuća

Na popisu stanovništva u RH iz 2011., 16.647 Hrvata po prvi se put u povijesti, potpuno slobodno izjasnilo pravoslavcima i to u doba kad HPC još ne djeluje.(35) Takvo mnoštvo vjernika imaju sveukupno sve vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica Republike Hrvatske (bez islamske). Na prijašnjim popisima vezu između hrvatske etničke pripadnosti i pravoslavne vjere nije bilo moguće statistički evidentirati – vjerojatno su statističke metode namjerno bile tako postavljene, kako se pravoslavlje ne bi moglo izravno povezati s hrvatstvom. Prema popisu stanovništva iz 2011. nešto manje od 53 000 hrvatskih državljana izjasnilo je da im je materinski jezik srpski i na temelju toga možemo zaključiti da su većina ostalih pravoslavaca s hrvatskim kao materinskim jezikom u stvari Hrvati pravoslavci  – njih oko 137 000. S tog gledišta, HPC je prema broju vjernika čak druga vjerska zajednica u RH (prva je KC). Također, nisu niti svi Hrvati srpskog podrjetla pripadnici SPC, ima ih koji bi se radije pridružili HPC.

 

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je dana 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana radi Hrvata pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Ni jedna druga pravoslavna Crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego pravo-snažni statut s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je Hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije.(36)

Patrijarh Nikolas І, znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava  nezavisna, i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država koje poštuju ljudska prava – odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.(37)

Hrvatska pravoslavna crkva jedina je autokefalna Crkva u Hrvatskoj.

Na ovaj način je hrvatski narod dobio obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dijelom kršćanstva u Hrvata.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

 

IZVORI:

1,2,3,4- Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901

5. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%85%D1%80%D0%B8%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%B0_%D0%B0%D1%80%D1%85%D0%B8%D0%B5%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%8F

http://liternet.bg/publish17/iu_trifonov/izbrani/unishtozhavaneto.htm
[Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, s. 470)]

6. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

7. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

8. http://www.spc.rs/sr/kratak_pregled_srpske_crkve_kroz_istoriju_protojerej_dr_radomir_popov

9.https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%93%D1%8A%D1%80%D1%86%D0%B8%D1%8F

10. Štedimlija, S. M., Pravoslavni kalendar za godinu 1944, Zagreb 1943, str. 45-60.

11.https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%81%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%B0%D1%8F_%D0%91%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B0%D1%80%D0%B8%D1%8F

12.https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D0%B5%D0%BA%D0%B0:Srpske_privilegije_1732.jpg

13. https://sh.wikipedia.org/wiki/Velika_seoba_Srba

14. G. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855.g.

15. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

16. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

17. http://tinypic.com/view.php?pic=14nk041&s=8#.VltfbS5bfzw

18. http://www.cpc.org.me/latinica/istorija_crkva.php?id=3

19. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (str. 67)

20. http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

21.  Jurišić Goran, WWII: POVJESTNA ISTINA BEZ CENZURE, Zagreb, 2011.

22.  Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s.17

23.  Narodne novine, Godina CVI broj 77, Zagreb, 7. travnja 1942.

24.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945. Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139

25.  Miloš Obrknežević, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., str. 251

26.  Шкаровский М. В. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html

      Još: Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа

27.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139

28. Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001, s. 170-171)

29. Narodne novine, Godina CVI, broj 123, Zagreb, 5. lipnja 1942.

30.  Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s. 40

31.  Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 198

32.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 88

33.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., c. 128.     

34. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/zakoni/UstavSPC.htm

35. http://www.dzs.hr/

36. http://ec.europa.eu/transparencyregister/public/consultation/displaylobbyist.do?id=461157715249-43&locale=hr#hr

37.  http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

 

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno