Connect with us

Povijest

ZANIMLJIVO: Mit o Jugoslaviji razbijen od strane liberala!

Objavljeno

- datum

Ovih dana, a zapravo konstantno, neke se pojave „analiziraju“ uz otvorenu ili manje otvorenu nostalgiju za navodno ružičastom prošlošću. U tekstu namijenjenom generacijama koje se ne sjećaju života u Jugoslaviji, probat ću pobrojati i demantirati neke mitove o ne tako davnoj prošlosti koje ste vjerojatno čuli iz okoline ili medija. Jedan od ključnih načina da nam bude bolje je da prošlost prestanemo idealizirati i priznamo da je i tih 45 godina nenadoknadiva crna rupa i uteg, a ne nešto čemu bismo trebali težiti. Ključni problem Hrvatske je što se premalo, a ne previše odmakla od jugosocijalizma i paradigmi naučenih u 20. stoljeću.

Pa ajmo redom.

Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti. Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati.

Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat.

Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima.

Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica.

Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa.

Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o “Šiptarima”, “Švabama”, “buržoaziji” i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti.

Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost.

Izvor: Thomas Bauer/liberal

Komentari

Oglasi
Komentari

Povijest

ZABORAVLJENI HEROJ: ON JE TRPINJSKU PRETVORIO U ‘GROBLJE TENKOVA’

Objavljeno

- datum

Marko Babić odbio je predsjedničku mirovinu. Umro je 05.07. 2007. godine u Zagrebu od moždanog udara. Na njegov sprovod došlo je više od 5.000 ljudi. Vukovar još čeka na njegovu ulicu, šetalište ili trg…

Hrvatski heroj Domovinskog rata Marko Babić, umro je 05.07. 2007. godine u Zagrebu od moždanog udara. Na njegov sprovod došlo je više od 5.000 ljudi. Evo zašto…

“Markova ideja je bila da se tenk pusti da uđe 50 do 100 metara u dubinu naših položaja, kao u mišolovci, a mi smo bili s lijeve i desne strane u dvorištima kuća.  Prvi je uništio neprijateljski tenk, za njega se govorilo da gađa tenkove kao da su obične limenke. S tim se, međutim, nikad osobno nije hvalio, ni busao u prsa”, i dan – danas svjedoče suborci jednog od najvećih hrvatskih ratnika, Marka Babića.

Rođen je 16. veljače 1965. u Vukovaru. Bio je najmlađi od troje djece Ive i Stipana koji su 1958. doselili u Vukovar iz mjesta Potravlje kod Sinja. Po završetku osnovne i srednje škole, nekoliko godina proveo je na privremenom radu u Švicarskoj. U travnju 1991. vraća se u Vukovar i priključuje braniteljima na Trpinjskoj cesti:

– Bio je opak borac. Tu njegovu karakteristiku pojačavao je i markantan izgled pa je sve skupa odavao dojam spretne, odlučne i sposobne osobe koju treba slijediti. I slijedili smo ga – kazao nam je Tomislav Orešković, pripadnik “Žutih mrava”, Markov suborac i prijatelj iz djetinjstva.

– Držao je Trpinjsku cestu i organizirao akcije zajedno sa Blagom Zadrom. Bio je neumoran i vrlo precizan u uništavanju tenkova. U svega tri, četiri dana uništio ih je 14, međutim, ja sam siguran da ih je uništio više, barem još pet. Ali, Marko je brojao samo one koji su bili neprepoznatljivi! Nije imao potrebu veličati stvari, jednostavno je ratovao i to shvaćao vrlo ozbiljno. Nikad se ni na što nije žalio – doznajemo od hrvatskog branitelja i dragovoljca Tomislava Oreškovića koji nam je pojasnio što misli kada kaže da je Babić bio “opak”:

– Sjećam se kad mi je prišao i rekao da ima samo dvije rakete… Tenkovi su bili utihnuli, a Marko mi je zabrinuto rekao “ako nastave, morat ćemo se povući”. Međutim, kod Babića koji je naslijedio Blagu Zadru nakon njegove pogibije, nije bilo govora o odustajanju i povlačenju. Poslao nas je kod Jastreba po rakete, a kad smo rekli da ni tamo nema, izobličio se i nešto promrmljao. Sjećam se, te večeri je negdje otišao i nije ga bilo cijelu noć, a mi smo ujutro vidjeli poslagane rakete. Ni dan danas ne znam gdje je bio i otkud ih je donio! U svakom slučaju, upotrijebio ih je na najbolji mogući način – kaže Orešković.

Marko Babić je uspio preživjeti rat i to bez ranjavanja. Ponosan i “opak” ostao je i u miru u kojem mu se štošta toga nije sviđalo. Odbio je predsjedničku mirovinu govoreći da on nije ratovao za mirovinu, nego za slobodnu Hrvatsku. Učinio je sve da priča o herojskom Vukovaru ne zamre i glavni je inicijator snimanja serijala “Heroji Vukovara”.  Nije dočekao početak emitiranja tih emisija. Pozlilo mu je na sprovodu jednog suborca i 05.07.2007. je umro u Kliničkoj bolnici Rebro. Vukovar još čeka na njegovu ulicu, šetalište ili trg…

Autor: Snježana Vučković/dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

UDBA VRŠILA TERORISTIČKE NAPADE SA NAJPOZNATIJIM TERORISTOM NA SVIJETU KOJI JE LIKVIDIRAO OKO 2.000 LJUDI

Objavljeno

- datum

Carlos Šakal

 

DA LI ĆE BITI POKRENUT NOVI SUDSKI POSTUPAK PROTIV UDBINIH AGENATA KOJI SU ZAJEDNO SA TERORISTOM ŠAKALOM UBIJALI FRANCUSKE I NJEMAČKE CIVILE

a1c36ad2d483c1c5be4c
Terorist Carlos – Šakal

   Carlos Šakal ili pravim imenom Ilich Ramirez Sanchez  jedan je od najpoznatijih terorista na svijetu. Pod njegovom koordinacijom izvedeno je više od stotinu terorističkih napada.

Sanchez, sin poznatog marksističkog odvjetnika iz Venezuele, obrazovao se u Moskvi, a krajem šezdesetih pristupio je PLO-u (Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji). Sredinom sedamdesetih, 1975. godine prebacio se na islam.

Iste godine svijet je čuo za njegovo ime kada je organizirao spektakularnu otmicu i s grupom istomišljenika oteo sedamdeset ljudi na susretu ministara Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) u Beču. Ta teroristička akcija rezultirala je smrću troje ljudi.

Posebna Karlosova “slabost” bili su vlakovi i željezničke postaje. Na željezničku postaju Sen Šarl u Marseju i brzi vlak na liniji Pariz-Marsej izvršio je terorističke napade posljednjeg dana 1983. godine. Pet osoba je poginulo, dok je 45 bilo povrijeđeno.

 

 

No, tu nije kraj njegovih ubilačkih pothvata. U Francuskoj je 1982. i 1983. organizirao bombaške atentate u kojima je poginulo 11 ljudi, a čak stotinu ih je ranjeno. Tužitelji su na njegovom suđenju tvrdili da je 1982., dva napada izveo kako bi pritisnuo francusku vladu da oslobodi njegovu djevojku Magdalenu Kopp i Bruna Bregueta, koji su uhićeni u Parizu zbog neuspješnog miniranja nuklearne elektrane Superfeniks. Šakal se kasnije vjenčao s Kopp i dobili su sina.

Sanchez nikad nije bježao od činjenica o svojim ubojstvima. Štoviše, 2011., kada mu je počelo suđenje na antiterorističkom sudu u Parizu otkrio je koliko su njegovi napadi bili “uspješni”.

“Izračunao sam da je bilo jako malo civila. U napadima koje sam vodio bilo je od 1500 do 2000 mrtvih, a među njima nije bilo više od 200 civila – pohvalio se najpoznatiji terorist na svijetu i izazvao zgražanje javnosti”. 

Carlos Šakal je prvu osudu dočekao tek 1997.,  jer je čak 20 godina bježao i bio na listi najtraženijih svjetskih bjegunaca. Napokon su ga uhvatili u Sudanu 1994. godine, strpali u vreću i prebacili ga u Pariz. Sud u Francuskoj ga je osudio na doživotnu kaznu.

Sanchez nije pokazao ni trunku kajanja na suđenju na pariškom antiterorističkom sudu i još je uložio i žalbu. Kada su ga upitali je li učinio kakvu pogrešku, odgovorio je kako je kubanski predsjednik Fidel Castro pobio više ljudi od njega.

Carlos Sanchez se prilikom svojih zatvorskih dana posvetio i pisanju. U svojoj autobiografiji je otkrio kako mu je tajna služba omogućila nesmetani boravak u Jugoslaviji, a on je zauzvrat za nju radio poslove kao što je kontrola hrvatske migracije za vrijeme zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Također, otkrio je detalje o vezama i suradnji s tajnom službom bivše Jugoslavije, ali i Josipom Brozom Titom.

Uživao sam u odmoru u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu dok njemački doušnici i Francuzi nisu saznali gdje se nalazim. Počeli su vršiti pritisak na Jugoslaviju pa su me uhitili u zagrebačkom hotelu Esplanade s lažnom alžirskom putovnicom. Kada je Tito je čuo da su me uhvatili odmah je naredio da me puste i omogućio mi bijeg u zemlju po mom izboru. Njemačka i Francuska su pritiskale Tita, ali on nikada nije priznao da sam bio u Jugoslaviji, a svi dokumenti povezani uz moj slučaj bili su uništeni – napisao je nekadašnji zloglasni terorist.

No, u njegovoj autobiografiji se saznaje da je Šakal terorističke akcije u Marseilleu, Bonnu i Parizu izveo uz pomoć jugoslavenske tajne službe, zloglasne Udbe.

Dana 25. kolovoza 1983. uz pomoć jugoslavenske tajne službe, podmetnuo sam eksploziv u rezidenciju francuskog konzula u Bonnu. Zatim sam prešao, s jemenskom putovnicom, iz Istočnog u Zapadni Berlin u kolima jugoslavenske registracije s vozačem Bojanom – zapisao je Šakal.

Inače, Sanchez je dobio nadimak Šakal nakon što su agenti među njegovim stvarima pronašli roman Fredericka Forsytha “Operacija šakal” o propalom atentatu na francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea. U međuvremenu se uspio i razvesti od supruge Magdalene Kopp, a žena mu je postala njegova braniteljica Isabelle Coutant-Peyre. Šakal trenutno služi doživotnu kaznu u najstrožije čuvanom pariškom zatvoru La Sante.

Autor: Vedran.P / komunistickizlocini.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

Otkrivena strogo čuvana tajna: Titov “kameni cvijet“ čuvao ulaz u masovnu grobnicu s tijelima ubijenih civila i njemačkih vojnika

Objavljeno

- datum

Nakon povratka sa zagrebačkog prosvjednog skupa „Kruga za trg“ ostao sam zatečen kada sam na jednom mediju, koji ima redovitu praksu „zatezati“ odnose između dijelova jednog te istog naroda podijeljenog AVNOJ-evskom granicom, zamijetio članak izvjesnog zaljubljenika u umjetnost – naravno jugoslavensku, koji je pokušavao mobilizirati javnost oko navodnog „ širokobriješkog rušenja spomenika dalmatinskim partizanima“.

Zgražajući se nad „ jednopartijskim brisanjem povijesti i rušenju spomenika“, autor je ronio suze nad „Titovim kamenim cvijetom“, koji je na samu obljetnicu Brozove smrti zauvijek zbrisan s lica zemlje, ustvrdivši kako su pod spomenikom „pronađene kosti dalmatinskih partizana koje su nakon pikaniranja nekud prenesene“.

Ostavši zatečen ovom viješću odlučio sam provjeriti o čemu se zapravo radi. Prvo sam nazvao prijatelja u Grudama koji mi je kazao kako o onome što mene zanima prvi put čuje, upozoravajući me istodobno kako medijskim senzacionalizmima i najvećem djelu medija ne treba uopće uzimati u bilo kakvo ozbiljno razmatranje.

Nazvah potom nazvao sam dugogodišnjeg poznanika koji živi puno bliže „mjestu zločina“, a koji iz nekih svojih razloga uopće ne odgovori na nekoliko mojih upornih poziva. Nakon određenog vremena se naravno javio, slatko se nasmijavši kad je čuo što je predmet moga zanimanja.

-„Oprosti, moram se smijati“, reče mi prijatelj i pojasni o čemu je zapravo riječ.

-“Jutros sam doznao kako je napokon otpočela ekshumacija masovne grobnice u središtu Širokog Brijega. Promatrajući osobe koje su pored mene pronosile pune vreće ljudskih kostiju, zamijetio sam i neke mlađe osobe koje su s pristojne udaljenosti i s okolnih zgrada krišom fotografiraju. Raspitujući se o kome je riječ doznah kako se radi o kćeri nekadašnjeg komunističkog aparatčika bliskog nekadašnjem šefu mostarske UDBA-e. Kladili smo se u gajbu „žuje“ u kojem će od tri medija te fotografije završiti“, reče mi prijatelj i dalje se zagonetno smješkajući.

Nije riječ o rušenju spomenika nego o eshumaciji ljudskih kostiju

Pojašnjavajući o čemu se zapravo radi, rekao mi je kako „Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta II. svjetskog rata i poraća Općine Široki Brijeg zapravo obavlja svoju redovitu aktivnost ekshumiranja masovnih grobnica iz II. svjetskog rata i poraća, i to s ciljem da sve te žrtve na dostojanstven način pokopaju“.

Godinama istražujući ovu temu to sam i sam znao. Međutim, nije mi bilo ni malo razumljivo, niti logično, zbog čega se otpor nije javljao prije nekoliko godina, kada se krenulo s prvim aktivnostima ove vrste, nego je do otpora došlo tek sad kad je ova aktivnost, takoreći, postala rutinski posao.

-„Dvije su skupine koje će, svaka iz svojih razloga, pokušati ovo krivo prenijeti i odaslati svoje poruke. Prvo su naivni dnevnopolitičari koji vjeruju da će zalaganjem za „očuvanje jugoslavenskih komunističkih spomenika“ sebi priskrbiti kakve političke poene. Međutim, ključni problem leži u drugoj skupini, onoj koja se javno ne oglašava, ali se na sve načine trudi prikriti strogo skrivanu tajnu o stvarnom sadržaju ove masovne grobnice“, strpljivo mi pojašnjava, naglašavajući kako je riječ o „nositeljima nekadašnjeg režima koji su danas dio gospodarsko-političke elite“.

Unutrašnjost masovne grobnice s 94 ljudska kostura

Na moj upit pokušava li mi to reći kako ispod spomenika nisu partizanske kosti, što je inače dosta česta metodologija prikrivanja zločina koja je bila jako rasprostranjena među jugoslavenskim komunistima , odgovorio mi je potvrdno.

-„Ukoliko su partizanski vojnici oko vrata nosili vojne pločice njemačke vojske ili bili vezani žicom, na isti način kao i u kolonama Križnog puta, onda osobno nemam što tome dodati“, značajno je istaknuo te dodao kako je osobno vidio te grozne slike.

Na moj upit zna li tko su redatelji i scenaristi te prijevare odgovorio je niječno, istaknuvši kako se po ostacima masovnog „kamenog cvijeta“ vidi da se netko dobro pobrinuo da zemlja čuva tajnu, naglašavajući kako je spomenik bio zaliven betonom i dobro „armiran“.

-„Upravo stoga se i medijska pažnja sa prikrivanja zločina, što je kazneno djelo, pokušava prebaciti na zaštitu ljepote kulturno-povijesnih spomenika, zaključio je, ukazujući istodobno kako je ovo jako dobar primjer zbog čega su pravni slijednici KPJ protiv bilo kakvog „kopkanja“ po ovoj temi, kao i revizije povijesnih teza koje su oni sami preimenovali u činjenice.

Vremešni starac hvali dostignuća UDBA-e i partije

Izložen mojoj istraživačkoj znatiželji na kraju mi je rekao kako osobno poznaje nekadašnjeg lokalnog komunističkog prvaka koji živi u Zagrebu a koji bi, pretpostavio je, mogao puno više kazati o tome.

Nakon nekoliko pokušaja susret je ugovoren za ponedjeljak prije podne. Zajedno s posrednikom otišao sam na dogovorenom mjesto. Nakon nekoliko minuta ušao je i vitalni osamdesetogodišnjak, elegantnog izgleda i držanja. Nakon upoznavanja i općenitog razgovora zamolio nas je da sa stola sklonimo mobitele i fotoaparat te da mu zajamčimo anonimnost. Naravno, ne imajući kud pristali smo na njegove uvjete, što sam već ranije obećao.

Prvo nam je općenito pričao o politici jugoslavenskih komunista prema zapadnom djelu Hercegovine, ističući kako je od 1945. do početka sedamdesetih taj kraj bio u potpunoj nemilosti i izolaciji Sarajeva i Beograda.

-Jedina planska aktivnost koja se u tom razdoblju vodila bilo je iseljavanje, kaže naš sugovornik istaknuvši kako su za promjenu te klime najzaslužniji bili Džemal Bijedić i partizanski general Vlado Šegrt.

-„Njih dvojica su poznavali neke lištičke ratne komuniste, koji su sustavno lobirali da se ovo stanje promjeni. Svi zajedno uspjeli su ishoditi da Stanko Čolak i Ivan Lasić odu u Beograd nakon čega se stanje“, kako je istaknuo, „počelo mijenjati“.

Što se to pozitivno dogodilo nakon njihovog odlaska u Beograd, pitali smo iznenađeno našeg sugovornika, ne odajući kako znamo da je riječ o dvojici visokopozicioniranih oficira nekadašnje jugoslavenske UDBA-e.

-„Oni su na važna mjesta rasporedili svoje ljude, počela je cvjetati privreda, otvorio se novi hotel, robna kuća, poduzeća su počela jačati, ljudi su se zapošljavali“, samouvjereno će naš sugovornik, hvaleći dostignuća tadašnje partije i UDBA-e.

Zanimalo nas je što zna o masovnoj grobnici i izgradnji spomenika.

Većina partizanskih kostiju ranije prenesena

-„To je bilo nekoliko godina nakon mog odlaska u Zagreb. Nisam u tome sudjelovao ali imam određene informacije. Te godine obilježavala se četrdeseta obljetnica oslobođenja Lištice. Predsjednik općine i šef komiteta dobili su upute iz Mostara, Sarajeva i Beograda a u sve je bio uključen i SUBNOR iz Splita. Napravljena je kosturnica i u nju složene kosti“, smireno će starac.

Na naše pitanje o čijim je kostima riječ malo je zastao i na trenutak zašutio.

-„Kosti su to, šta ja znam čije su sve“, nervozno će.

Na našu upadicu kako imamo saznanja da je riječ o kostima ubijenih civila i zarobljenih njemačkih vojnika samo je kimnuo glavom pa potom dodao: „Nemate pojma kavo je to vrijeme bilo. Došla je partijska naredba i kosti je trebalo naći. Naši su se ljudi s terena dali u akciju i pronašli dovoljno kostiju“.

Na naše pitanje zna li što o tvrdnjama kako pod tim spomenikom nema uopće partizanskih kostiju kazao je kako je čuo i te komentare ali kako ne zna ništa pouzdano.

-„Morate shvatiti da je od 1945. do 1985. puno godina i da su u ti četrdeset godina familije poginulih partizana, organizacija SUBNOR-a i općine prenijele većinu partizanskih kosti a partija je poučena iskustvom iz 1971. morala povesti računa o ostatku kostiju kojih je zemlja bila puna “, tvrdi naš sugovornik.

Na upadicu je li svjestan da je riječ o prijevari i očitom krivotvorenju povijesti, te elementima kaznenog djela prikrivanja masovnog zločina, niječno je odgovorio.

-„Ljudi su te kosti izvadili iz zemlje, otrgli ih od divljih zvijeri i pokopali u uljudnoj grobnici“, kazao je, očito ne vidjevši u tome nikakvog lošeg motiva.

Na naše pitanje tko su u tom razdoblju bili predsjednici općine i partije, koji su ovo organizirali nije želio odgovoriti, kazavši nam kako je to javni podatak koji uopće nije teško provjeriti, nakon čega se ustao i otišao bez riječi.

Razmišljao sam otići u NSK, potražiti kakvu knjigu i riješiti i pitanje imena koja moj sugovornik nije želio otkriti, što me navelo na zaključak kako se očito radi o živućim osobama. Ipak, meni osobno je nešto važnije od tih imena. Važnije mi je to što sam shvatio zbog čega je određenim krugovima sudbina jednog partizanskog spomenika važnija od sudbine stotinjak božjih stvorenja, bez obzira kakvu su ideologiju za života zagovarali.

Izvor: HRSvijet/Šimić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno