Connect with us

Povijest

ZANIMLJIVO: Mit o Jugoslaviji razbijen od strane liberala!

Objavljeno

- datum

Ovih dana, a zapravo konstantno, neke se pojave „analiziraju“ uz otvorenu ili manje otvorenu nostalgiju za navodno ružičastom prošlošću. U tekstu namijenjenom generacijama koje se ne sjećaju života u Jugoslaviji, probat ću pobrojati i demantirati neke mitove o ne tako davnoj prošlosti koje ste vjerojatno čuli iz okoline ili medija. Jedan od ključnih načina da nam bude bolje je da prošlost prestanemo idealizirati i priznamo da je i tih 45 godina nenadoknadiva crna rupa i uteg, a ne nešto čemu bismo trebali težiti. Ključni problem Hrvatske je što se premalo, a ne previše odmakla od jugosocijalizma i paradigmi naučenih u 20. stoljeću.

Pa ajmo redom.

Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti. Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati.

Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat.

Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima.

Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica.

Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa.

Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o “Šiptarima”, “Švabama”, “buržoaziji” i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti.

Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost.

Izvor: Thomas Bauer/liberal

Komentari

Komentari

Povijest

(18+) ZASTRAŠUJUĆI DOKUMENTARAC: Ovako su Srbi htjeli istrijebiti Bošnjake i Hrvate iz Banja Luke!

Objavljeno

- datum

Zaboravnima da ne zaborave. Budućim generacijama da se nauče. Onima koji su spremni halaliti – opomena : “Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša POBJEDA !”

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

EKSKLUZIVAN DOKUMENT IZ TAJNOGA ARHIVA CK KP SSSR: Znate li kakvu je Moskva odigrala ulogu u Domovinskom ratu?

Objavljeno

- datum

Portal Dnevno.hr u posjedu je dokumenata iz arhive Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza koji do danas nisu nigdje objavljeni, a dokazuju kako je upravo tadašnje vodstvo Sovjetskog saveza zaustavilo planiranu ofanzivu JNA na Zagreb!

 Mihaile Sergejeviču,

Vaše obraćanje jugoslavenskom rukovodstvu i višoj komandi JNA u ime hrvatskih vođa je bilo efektno. Bombardiranje Zagreba jučer ujutro nije se dogodilo. Prema priopćenju sovjetskog veleposlanika, bez obzira na dugotrajne sukobe, opsežna ofenziva u Hrvatskoj spriječena je…

 Pozvati predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Moskvu kako bismo ovdje organizirali sastanak uz posredništvo sovjetske strane. Svoju spremnost na dolazak u Moskvu oba su predsjednika izrazila više puta. Ako se pojave prepreke u organizaciji takvog zajedničkog sastanka, možemo im organizirati posjet Moskvi kako bismo im odvojeno organizirali sastanke sa sovjetskim rukovodstvom….’ – stoji, između ostalog, u dosad nepoznatom izvješću prvog zamjenika ministra vanjskih poslova SSSR-a Anatolija Kovaljeva predsjedniku SSSR-a Mihailu Gorbačovu.

To je izvješće na stol prvog čovjeka SSSR-a stiglo 7. listopada 1991. godine, no istog su dana, nekoliko sati kasnije, zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore. Iako je, nedavno, general Ljubomir Bajić, tadašnji načelnik ratnog zrakoplovstva 5. Korpusa JNA, izjavio kako je taj napad zapovijedio on osobno, bez ikakvih konzultacija s Beogradom, dosta je indicija da je taj pokušaj atentata na predsjednika Tuđmana koji je u to vrijeme ručao s Antom Markovićem i Stipom Mesićem, zapravo bio pokušaj vojnog vrha JNA da spriječi osamostaljivanje Hrvatske.

Prema dokumentima iz arhiva do kojih smo došli, u izvješću Gorbačovu sastavljenom pet dana ranije, 2. listopada 1991. godine, u kojem se predsjednika SSSR-a informira o prihvaćanju dolaska u Moskvu hrvatskog i srpskog predsjednika, vidljivo je kako je, za razliku od Slobodana Miloševića, dr. Franjo Tuđman bio spreman na zajednički sastanak i pregovore o mirnom rješavanju krize u bivšoj SFRJ. To izvješće ne ide u prilog naših domaćih mrzitelja prvog hrvatskog predsjednika koji i danas tvrde kako je ‘Tuđman  želio rat’:

‘PREDSJEDNIKU SSSR-A M.S. GORBAČOVU

O primanju predsjednika Srbije i Hrvatske u SSSR-u

Predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman prihvatili su poziv u Moskvu, na sastanak vezan za regulaciju jugoslavenske krize.

Milošević se nije htio sastati u Moskvi s Tuđmanom, a potonji je izrazio spremnost i na zajednički sastanak i na pojedinačne sastanke. Obojici predsjednika predložena je za posjet prva polovica idućeg tjedna. Oni bi se također htjeli sastati s Borisom Jeljcinom.

Mogli bismo dogovoriti zasebne sastanke s Miloševićem i Tuđmanom (npr. 15. ili 16. listopada), ne isključujući mogućnost zajedničkog susreta u finalnoj fazi posjeta. Ova je inicijativa izazvala veliki interes u svijetu i smatra se važnim posredničkim korakom Moskve u razrješenju sve dubljeg konflikta u Jugoslaviji. Molim Vas da ovo razmotrite.’, stoji u izvješću zavedenom u arhivi CK KP SSSR-a pod brojem 17071/OS-ns.

Dan nakon raketiranja Banskih dvora Hrvatski je sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza RH s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji. Unatoč tome, predsjednik Tuđman je otputovao u Moskvu, a o tom posjetu Kremlju šturo izvješćuje HINA:

15. listopada 1991., Moskva – Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srpski predsjednik Slobodan Milošević potpisali su, uz posredovanje sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, memorandom od tri točke.. U prvoj točci potpisnici objavljuju “nužnim prekinuti sve oružane sukobe” u Jugoslaviji. Prema drugoj točci, srpski i hrvatski predsjednik moraju “unutar roka od mjesec dana, započeti proces pregovora za rješavanje svih svojih nesporazuma”. Ti pregovori moraju se voditi “u interesu naroda Jugoslavije, uz veliko poštivanje prava i suverenosti republika kako bi se uspostavili dobrosusjedski i miroljubivi odnosi”. U trećoj točci, Milošević i Tuđman “traže od SSSR-a, Sjedinjenih Država i Europske zajednice da pruže svoje dobre usluge za organizaciju procesa pregovora”.

No niti nakon potpisivanja ‘Moskovskog memoranduma’, velikosrpska agresija nije se zaustavila. Niti Sovjetski Savez nije više imao snage i autoriteta spriječiti je – ulazio je u terminalnu, završnu fazu i raspast će se dva mjeseca kasnije, a Mihail Gorbačov će na Božić, 25. prosinca 1991. godine podnijeti ostavku i vlast predati prvom predsjedniku Ruske federacije Borisu Jeljcinu.

Ali, tada još uvijek prvi čovjek SSSR-a, dan nakon moskovskih pregovora Tuđmana i Miloševića dobio je na stol sljedeće izvješće:

Mihaile Sergejeviču,

Po prvim ocjenama Vaših pregovora s predsjednicima Srbije i Hrvatske prevladava mišljenje o uspješno provedenoj krajnje teškoj misiji posredovanja.

Pozitivne se reakcije temelje na sljedećim premisama:

 Predsjednici sukobljenih jugoslavenskih republika utemeljeno su se oslonili na međunarodni autoritet i iskustvo u pregovorima predsjednika SSSR-a, zbog čega su se odazvali na poziv u Moskvu u novom nastojanju pronalaska mirnoga rješenja sukoba. Sastanak u Moskvi s obzirom na nastavak i povećani intenzitet sukoba sam po sebi predstavlja veliki uspjeh.

 Kao rezultat pregovora uspjeli smo ne samo organizirati susret predsjednika Srbije i Hrvatske, nego i sastaviti zajednički dokument informativnog karaktera koji odražava rastuće nastojanje strana da se okončaju vojni sukobi i da se pojača intenzitet pregovora. Osobitu nadu pobuđuje činjenica da su predsjednici dviju republika usuglasili tijekom mjeseca pokretanje direktnih pregovora prema uvjetima dogovorenima u Moskvi….

… Zasluge sovjetskog predsjednika istaknuli su i sami jugoslavenski sudionici pregovora. Po riječima Slobodana Miloševića, nastojanja Mihaila Gorbačova važnija su od sličnih postupaka predstavnika zapadnoeuropskih država, jer sovjetski vođa „pokazuje bolje razumijevanje situacije u Jugoslaviji“. Pritom je korisno njegovo iskustvo u analizi sličnih sukoba. Po ocjeni predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, samo uz pomoć Mihaila Gorbačova možemo se nadati prestanku vojnih sukoba u Jugoslaviji i pokrenuti produktivne pregovore…

…Ipak, bez obzira na uspješno dovršene pregovore u Moskvi, i dalje postoji opasnost daljnjeg razvoja sukoba u Jugoslaviji. Te se sumnje ne temelje na karakteru našeg posredovanja, nego na neuvjerenosti u snagu riječi koje su uputili jugoslavenski vođe, koji su već više puta prekršili uvjete na koje su se obvezali. U državama Europske zajednice javnost ne pokazuje vjeru u to da će se predsjednici Srbije i Hrvatske pridržavati duha moskovskih dogovora. S obzirom na iskustvo u pregovaranju s njima, lord Carrington zamjećuje osobito da je slabo vjerojatno da su se obje jugoslavenske države sada spremne čvrsto pridržavati dogovora iz Haaga i Moskve.

Kada se sve uzme u obzir, prema prvim ocjenama međunarodne zajednice, u Moskvi su jugoslavenske strane dobile jedinstvenu šansu da napokon stanu na put konkretne regulacije mirnim putem, osigurani su im svi uvjeti i dobili su solidnu diplomatsku podršku s ciljem skorog prekidanja vojnih sukoba. Ipak, daljnji će tijek razvoja situacije po mišljenju većine rukovodstava država prije svega ovisiti o samim jugoslavenskim liderima.

16. listopada 1991. godine

U tom izvješću je prvi zamjenik ministra vanjskih poslova prilično točno predvidio kako će se stvari na prostorima bivše države razvijati, a nekoliko dana kasnije, u izvješću koje je napisao Gorbačovu, opisuje i kako su ‘Moskovski pregovori’ različito interpretirani od dvije strane. U njemu naglašava Miloševićevo izvrtanje uloge Moskve te činjenicu da dr. Franjo Tuđman nije vjerovao u Miloševićeve ‘dobre namjere’ da se rat spriječi:

‘……Nije prošlo i bez pokušaja lidera Srbije i Hrvatske (osobito Slobodana Miloševića) da moskovske pregovore okrenu u svoju korist. U Hrvatskoj se sovjetska linija priznavala kao izbalansirana, što se svejedno smatralo kao otklon od prethodnih navoda prosrpskih pozicija. U svojim istupanjima po povratku u Zagreb sam je Franjo Tuđman dodatno isticao da u Kremlju ne bi trebali vjerovati srpskom lideru koji bi mogao prekršiti moskovske dogovore. Slobodan Milošević je, naprotiv, otvoreno nastojao predstaviti situaciju kao da sovjetsko rukovodstvo u potpunosti dijeli njegove stavove i posve podržava stranu Srbije u konfliktu. Još je aktivnije nastavio isticati podršku „srpskog djela“ od strane predsjednika RSFSR-a, pozivajući se na prijedlog Rusije za osnivanje ekonomskog saveza (iako je isti prijedlog ukazan i Franji Tuđmanu)….

PRVI ZAMJENIK MINISTRA VANJSKIH POSLOVA SSSR-a

ANATOLIJ KOVALJEV

20. listopada 1991. godine

Razdoblje je to u kojem se rat u Hrvatskoj rasplamsao, Vukovar je u potpunom okruženju tada već potpuno srpske JNA, Dubrovnik gori, formira se paradržava tzv. ‘Republika Srpska Krajina’, lokalni Srbi uz potporu JNA okupiraju dijelove Hrvatske…, a Sovjetski Savez, koji je, prema ovim izvješćima, za razliku od SAD-a i Europe bio za spriječavanje rata, raspada se.

Nepuna dva mjeseca kasnije, 17. veljače 1992. novonastala država Ruska Federacija priznaje Republiku Hrvatsku. Dva mjeseca nakon toga RH priznale su napokon i Sjedinjene Američke Države.

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

Slovenski partizan na samrti priznao monstruozni zločin

Objavljeno

- datum

Zvjerski zločini partizana

Slovenski partizan na smrtni postelji: “Dekle smo posilili, ubili, iz nje skuhali ‘golaž’ in jo pojedli!” (Demokracija, Ljubljana, 27. veljače 2018.)

Dan prije nego što će Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima objaviti svoj sramotni zaključak u kojem se rehabilitiraju partizani i Komunistička partija Jugoslavije i Hrvatske, kao i njezini strašni zločini u ratu i poraću, slovenski nezavisni tjednik “Demokracija”, objavio je šokantnu vijest o ispovijedi prije same smrti jednog slovenskog partizana.

Ovdje u slobodnom prijevodu prenosim samo naslov te vijesti:

“Slovenski partizan na smrtnoj postelji: “Djevojku smo silovali, ubili, od nje skuhali gulaš i pojeli ju”.

Nemojmo zaboraviti da su slovenski partizani bili u cijelosti sastavni dio cijelog jugoslavenskog partizanskog pokreta. Dakle, radili su isto ono (zvjerske zločine) što su radili njihovi partizanski drugovi u Hrvatskoj i ostalim dijelovima bivše Titove zločinačke Jugoslavije.

Moje pitanje premijeru Plenkoviću, predsjednici Grabar-Kitarović i akedemiku Kustiću, kao i svim članovima Vijeća:
“Je li to prošlost koju trebamo zaboraviti, i je li Vijeće na temelju takvih strašnih i bezbrojnih zločina komunista i Titovih partizana, došlo do zaključka da su se partizani i komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata borili za pravdu i demokraciju? A što tek reći za strašne pokolje hrvatskih civila na Bleiburgu, te diljem Slovenije (Huda jama) i diljem Hrvatske (Jazovka itd.)?

Jučer je bio najcrniji i najžalosniji dan od uspostave samostalne hrvatske države 1991. Ni velikosrpska vojna agresija nije u toliko mjeri nanijela udarac dostojanstvu hrvatskog naroda.

mr. sc. Antun Babić / HKV

PRILOG: Monstruozna priča iz okoline Bleiburga, svibanj 1945.

Ovih dana opet su aktualni bolni i nikad zaboravljivi događaji na Bleiburgu i pokolju koji se tamo dogodio u svibnju 1945. i nekoliko slijedećih mjeseci. I dok se većina s pijetetom i dostojanstvom prisjeća žrtava iz vlastite obitelji, ali i ostalih nepoznatih sunarodnjaka, postoje mnogi, koji i pored činjenica i zdrave pameti imaju „razumijevanja“ i čak opravdanja za sve one masovne zločine koji su se dogodili nakon kapitulacije Hrvatskih oružanih snaga 15. svibnja 1945. godine, potpisane u dvorcu u blizini donjokoruškog gradića Pliberka – Bleiburga.

Zahvaljujući ponajprije slovensko-hrvatskom publicistu Romanu Leljaku, jedan po jedan grozni zločin izlazi na vidjelo, jedan šokantniji od drugog. Hrvatske vlasti su eklatantno nezainteresirane za rasvjetljavanje ovoga neviđenog sustavnog zločina, očito do u najsitnije detalje pomno isplaniranog i „savršeno“ sprovedenog u djelo. „Huda jama“ je postao sinonim za monstruoznost partizanskog zločinstva, a vlast se očito grozi otkrivanja cjelovite istine o počiniteljima, imajući valjda u vidu reperkusije koje bi istina imala na sljednike i nasljednike nositelja boljševičke ideologije koji su bili u stanju počiniti takve grozote! Za svaku pohvalu je činjenica što je i hrvatska državna televizija HRT, konačno, i to u dva navrata, donijela vrlo dobre i objektivne dokumentarne priloge o bleiburškim događajima.

Baveći se ovom tematikom intenzivno već godinama, čovjek bi pomislio da je vrhunac zla što je ljudski zloum u stanju uraditi već vidio, da goreg nema i ne može biti! Nažalost, tome nije tako! Na stolu je dokument, koji ledi krv u žilama. Dugo sam se dvoumio, objaviti ovu priču ili ne, posebice nakon što sam se posavjetovao s jednim prijateljem iz redovničkih krugova, koji me upozorio da to ipak ne činim. Ovdje se naime radi o odavanju ispovjedne tajne! Zbog istine i opomene svima koji opravdavaju gnjusne zločine Titova režima, ali i zločina svih drugih totalitarnih ideologija, odlučio sam ipak objaviti ovaj tekst.

Pismo bez pošiljatelja

Železna Kapla / Eisenkappel, 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na kuverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati. I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom *), ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Friede
Friede Paulitsch

Četrdeset godina nakon nestanka tada 17-godišnje kćeri Friede, netko nepoznat joj javlja što se sa njom dogodilo! Velečasni P. K. uopće nije znao da je pismo poslao upravo majci mučene djevojke, koja je okončala na takav bestijalan način. Gospođu Mariju Paulitsch odabrao je samo zbog istog prezimena (vjerojatno listajući telefonske imenike), u nadi da će se tajna nestanka nesretne djevojke tako rasvijetliti. Nemoguće je i samo približno shvatiti kako se osjećala majka Marija, koja je možda još gajila tračak nade da će se kći Frieda odnekud javiti, doći, kada je doznala koju groznu sudbinu je doživjela njena nedužna, maloljetna kći.

*) Velečasni P. K. je bio slovenski izbjeglica iz 1945.g.

I u Koruškoj – Titovi partizani

Slučaj nesretne djevojke Friede Paulitsch je samo jedan od stotina drugih partizanskih zločina, počinjenih na austrijskom tlu tijekom svibnja 1945. godine. Zauzimanje dijelova Južne Koruške sve do Klagenfurta / Celovca, za (jugo)slovenske partizane značilo je ostvarenje sna o pripajanju ovoga teritorija Jugoslaviji, tj. Sloveniji. Po gradu su odmah polijepili Proglas na njemačkom jeziku u kojemu pučanstvo obavještavaju da je tu sada „Jugoslavija“, i kako će sada napokon biti slobodni i sretni. Edvard Kardelj je hitno odletio k Staljinu, tražeći da „blagoslovi“ aneksiju dijela Koruške, što je generalisimus na Kardeljevo zaprepaštenje odbio. Staljin je naime bio liga iznad Tita i ostalih lokalnih partijskih vođa, i sve je već ranije dogovorio na Jalti sa Roosweltom i Churchillom. Umjesto aneksije, britanske snage su partizanima naredile napuštanje austrijskog teritorija, u slučaju odbijanja prijetio je i oružani sukob između partizana i savezničke vojske. Titova vojska se ipak povukla, ali nije otišla praznih ruku, Britanci su im kao „otpremninu“ dali stotine tisuća, ponajviše hrvatskih ratnih izbjeglica, vojske i civila, čiju sudbinu upravo komemoriramo. Tijekom nekoliko tjedana okupacije Koruške, partizani su uhitili stotine austrijskih civila, odveli ih u Sloveniju i tamo, zajedno sa Hrvatima, Slovencima i ostalima masakrirali u napuštenim rudarskim oknima!

U prilično kompliciranoj etničkoj situaciji u Koruškoj, posebice u pograničnom području, bilo je sukoba i zločina na svim stranama. Hitlerovi fašisti su počinili brojne zločine nad etničkim Slovencima, a vrhunac je bilo masovno protjerivanje. S druge strane, koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama. Toj etničkoj skupini pripadala je i nesretna djevojka Frieda Paulitsch, a njeni ubojice su bili pripadnici koruške Osvodibilne Fronte (OF), koja ni danas ne može prežaliti neuspjeh pokušaja anektiranja dijela teritorija „Velikoj Sloveniji“! Nakon rata razne udruge potpomognute Udbom i Partijom iz Slovenije, neprekidno su „rovarile“ po Koruškoj, a vrhunac je bio 70-ih godina prošlog stoljeća kada su počinili desetine terorističkih napada na državne institucije. Najpoznatiji takav čin je onaj od rujna 1979. godine kada je dvoje udbaša prilikom atentata na Zavičajni muzej u Völkermarktu teško nastradalo, jer su eksplozivne naprave koje su tamo htjeli deponirati prerano eksplodirale! Udba je upravo u Koruškoj, sigurno ne slučajno!, imala najjaču infrastrukturu i najbrojniju mrežu agenata izvan Jugoslavije. Međutim, zbog specifične situacije u kojoj se u to hladnoratovsko vrijeme nalazila politički i vojno neutralna Republika Austrija, ovi ekscesi i teror su uglavnom gurani „pod tepih“, tako da je Udba u Koruškoj imala skoro odriješene ruke, a bila je infiltrirana u sve pore austrijskog društva, od carine do vojske, preko suda i policije, pa sve do sveučilišta…

Potomci i sljednici upravo tih frustriranih partizana i udbaša, danas su u Koruškoj i Sloveniji najgrlatiji „antife“ i protivnici održavanja komemoracija hrvatskim žrtvama na Bleiburškom polju!

Piskernik

Ottilie Piskernik, civil, Vindiše iz mjesta Eisenkappel / Železna Kapla.

Partizani su je 25. ožujka 1944. godine mučili, silovali i usmrtili.

Operian

Therese Operian, civil, koruška Vindiše iz Saagerberg-a,

općina Miklautzhof – danas općina Sittersdorf.

Titovi partizani su je bestijalno ubili 1. svibnja 1943. godine.

Lass

Vallentin Lausegger, civil, Vindiš, seljak iz Bodental-a (općina Ferlach).

7. svibnja 1945. godine Titovi partizani su ga bestijalno usmrtili u njegovoj šumi.

Ladislav Tomkin
komunistickizlocini.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno