Connect with us

Društvo

ZABRANJEN U ‘SLOBODNOJ DALMACIJI’! ODGOVOR STJEPANA LOZE DAMIRU PILIĆU I HRVOJU KLASIĆU

Published

on

Fotografija s javnog suđenja Draži Mihajloviću 

Odgovor mr.sc. Stipe Loze na interview Damira Pilića u Slobodnoj Dalmaciji s Hrvojem Klasićem, zbog “skandaloznih povijesnih neistina i proizvoljnosti koje su u razgovoru iznesene”, a koji je Slobodna Dalmacija odbila objaviti (što će vjerojatno imati i pravosudni epilog), objavljujemo u cijelosti.

U „Slobodnoj Dalmaciji“ u izdanju od 3. studenoga o. g., u prilogu „Spektar“, objavljen je intervju kojeg sam dao novinarki Snježani Šetki, a koji je prenesen i na internet portal, pod naslovom „U NDH su Srbi vršili genocid nad Hrvatima…“. Kao odgovor na taj intervju na istom ste mjestu 10. studenoga o. g. objavili razgovor novinara Damira Pilića s Hrvojem Klasićem pod naslovom „Potpuna je besmislica da su Srbi u NDH provodili genocid nad Hrvatima“. Sutradan je taj članak prenesen i kao glavni materijal na Vašem internet portalu, pod huškačkim naslovom „Poznati povjesničar žestoko odgovara splitskom kolegi Lozi: Svi studenti povijesti morali bi ga se sramiti! Apsolutna je laž da su Srbi u NDH počinili genocid nad Hvatima“. U razgovoru Pilića i Klasića izneseno je mnoštvo proizvoljnih tumačenja o meritumu, skandalozno netočnih tvrdnji, protucivilizacijskih stavova pa i o nedužnim hrvatskim žrtvama te, molim lijepo, i uvredljivih komentara i kleveta na moj račun.

O političkoj poruci koju u velikom planu stvara taj vaš članak dovoljno govori činjenica da je jedan od najmalignijih zločinaca Europe, četnički ideolog genocida Stevan Moljević, prikazan kao „potpuno nebitna osoba“, te je prošao bez osude i negativnih konotacija, dok sam je prikazan kao negativac na kojeg treba uputiti čak i državnu represiju. Takva krivotvorina, koju čitatelj na prvi pogled ne može tek tako vidjeti, nisu je vjerojtno svjesni ni autori jer je ona posljedica njihovog pogleda na svijet iz četničkog staništa u kojem, čini se, trajno borave, fenomenološki je iznimno vrijedna, za mene smiješna jer znam tko je pobjednik, i vjerujem da ćemo se vrlo skoro čuditi da su postojala ovako crna vremena u kojima je takvo nešto bilo moguće.

Tko je Hrvoje Klasić?

Razgovor sa mnom objavljen je povodom predstavljanja moje nove knjige „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt Homogena Srbija 1941.“. Knjiga ima renomiranog nakladnika, uglednog urednika profesora povijesti, te dvije recenzije istaknutih i uglednih povjesničara, doktora povijesnih znanosti. Hrvoja Klasića ne spominjem ni u razgovoru kojeg sam dao za vašu novinu, a i ni u jednoj od

2137 bilješki koje donosim u knjizi od 736 stranica. Ne navodim ga jer o toj materiji ništa nije ni pisao, što svatko može provjeriti (NSK, Crosbi, Hr.bibliografija…). Primjerice, od 17 naslovnih jedinica koje se vežu uz ime Hrvoja Klasića u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, samo se jedna odnosi na razdoblje Drugoga svjetskog rata i to kraći članak u časopisu (ČSP) objavljen 2000. god. pod naslovom „Društveni život u Sisku u vrijeme Drugog svjetskog rata“. Ostali opus, i više nego mršav za sveučilišnog djelatnika koji voli učestalo soliti pamet drugima kao stručnjak opće prakse, potpuno je za temu irelevantan, a moglo bi se reći i inače. Klasić je, dakle, po referencama stručno nedovoljno kompetentan polemizirati u javnosti o onome o čemu ja pišem i govorim. On bi mogao sudjelovati u polemici sa mnom i po drugoj osnovi, odnosno kada bi imao osobna znanja o meritumu koja bi ga kvalificirala, a koja nije objavljivao. No Klasić ne da nije pokazao potrebna znanja, već je pokazao sramotno neznanje čak i o općim mjestima suvremene hrvatske povijesti, pa se njegovo javljanje može okvalificirati kao drzak postupak ideološki i politički instrumentaliziranog šarlatana kojemu je katedra dana kao pokriće. Novinar Pilić ga, naime, predstavlja kao povjesničara koji „predaje kolegije iz hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća“ na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U tom smislu, zanimljivo je pročitati da je upravo Klasić ta osoba koja je u javnosti iznosila tvrdnje kako „Josip Broz Tito nije bio diktator, nije donosio zakone i postavljao ljude na ključne pozicije“; (https://narod.hr./hrvatska/tko-je-hrvoje-klasic…). Takva povijesno netočna i društveno bešćutna ekstremistička tvrdnja danas više nije primjerena ni kakvom Titovom mitraljescu iz splitskog SUBNOR-a. Dio javnosti to zna, no veći dio javnosti ne zna da je moj intervju sa Šetkom bio meta niza napada u najutjecajnijim medijima u Srbiji, pri čemu su mi posvećivane čitave naslovne stranice dnevnih novina. Osoba koju su Srbijanci pronašli da se iz Hrvatske javi i štogod negativnog o meni i tvrdnjama koje iznosim kaže bio je upravo Klasić. U vrlo utjecajnoj beogradskoj dnevnoj novini „Večernje novosti“ od 7. studenog o. g., Klasić me, nakon što bezbrižno kaže da o meni „ništa ne zna“, stavlja u kontekst u kojem poentira: „Mi imamo problem što bi se nekim stvarima trebala baviti policija i pravosuđe“ (www.novosti.rs./vesti/naslovna/društvo…). Tako Klasić u nedostatku znanja i argumenata na mene zaziva i represiju po vascijelom „regionu“, što ga kvalificira kao cinkera od formata. Budući da kao sitni politikant počešće cinka Hrvate i po Pupovčevim „Novostima“, koje doduše vidno sahnu, gdje ga promoviraju kao „povjesničara koji se bavi ustašama“

(www.portalnovosti.com/zlocudni…), onda bi se moglo reći da je on srpski, štoviše u krajnoj konzekvenci četnički cinker. I ne samo to. Klasić u jednom od najutjecajnijih srpskih medija govoreći o nezabilježenom velikosrpskom zločinu u selu Zrin kazuje kako je „U žestokoj bitci koja se vodila 9. i 10. rujna poginulo 80 ustaša i 14 partizana. S obzirom na to da su se borbe vodile, doslovno, za svaku kuću, selo je pretrpjelo i velkiu materijalnu štetu. Ono što nije uništeno u borbi, partizani su odlučili uništiti kako se više nikad na tom mjestu ne bi ponovno moglo stvoriti ustaško uporište. Civilino stanovništvo … njih otprilike 360, protjerano je u obližnje ustaške garnizone u Dvoru i Divuši.“ Članak je objavljen pod naslovom „Hrvatski istoričar:  U selu Zrin zločine su počinile USTAŠE, a ne partizani“ (www.blic.rs/vesti/svet/prećutkuju-ubistva…). Tako Klasić bez i najmanje naznake sućuti prema Hrvatima stradalim u tom nezapamćenom zločinu, zapravo poput kakvog agitatora podržava velikosrpski zločin u Hrvatskoj, ubijanje Hrvata, etničko čišćenje i u konačnici njihovo istrijebljenje. Mene takva uloga Klasića snažno asocira na ulogu Đure Vilovića, hrvatskog izroda, koji je različitim oblicima korupcije završio kao najteži zločinac u propagandi četničkog pokreta Draže Mihailovića, o čemu u knjizi iscrpno pišem. Bio je i osuđen, a život je završio plačući nad samim sobom.

Klasić nije ni pročitao knjigu o kojoj se govori

Pokraj toga što nema potrebne stručne reference, a ni neki drugi posjed nužnih znanja o meritumu, Klasić se u polemiziranje s tezama koje sam iznio upušta i bez minimuma koji bi ga kvalificirao za raspravu, a to je čitanje moje knjige. Novinar Pilić kao prvo pitanje pita Klasića: „Jeste li čitali intervju dr. Loze?“, a ovaj ponosno odgovara: „Jesam.“ te dalje odmah polemizira s knjigom koju nije ni uzeo u ruke. Takva vulgarna zamjena materijala, manipulacija je kakva je rijetko zabilježena i u takvoj guduri kao što je srbofilski dio akademske zajednice humanističkih znanosti postkomunističke Hrvatske. Klasić me tako na temelju novinskog članka optužuje da svoje tvrdnje baziram na samo dva i to poznata dokumenta, „Homogenoj Srbiji“ i „Valerijanovom memorandumu“. Međutim, ja govorim o „dva dokumenta“ jer me je o njima izrijekom pitala novinarka, dok je svakoj normalnoj i minimalno upućenoj osobi jasno da se šira argumentacije nalazi u knjizi, u kojoj doista i navodim stotine drugih dokumenata od kojih veliki broj i šire obrađujem. Tako neznanje šarlatana u glavi lijenčine postaje osnova po kojoj on misli da može javno arbitrirati u hrvatskoj znanosti i javnosti, bez rizika da bi snosio kakve posljedice. Takvi traljavci, Pilić i Klasić, nisu bili u stanju utvrditi niti moj znanstveni stupanj.

Klasić ne zna tko je Stevan Moljević i što je „Homogena Srbija“

Klasić pokazuje elementarno neznanje kada tvrdi da su „Valerijanov memorandum“ i „Homogena Srbija“ povjesničarima „poznati od trenutka kad su nastali“. „Homogena Srbija“ bila je desetljećima brižno skrivana, a prva verzija „Valerijanova memoranduma“ niti je bila poznata niti je do danas rasvijetljena u svim svojim aspektima. No on ne zna ništa ni o Moljeviću! Na pitanje o Moljeviću i „Homogenoj Srbiji“, Klasić odgovara: „…To je projekt potpuno nebitnog čovjeka koji niti se ostvario, niti je imao utjecaj na povijesne događaje“. Moljević je, međutim, ne samo bitna, već povjesno prvorazredno značajna osoba, kao što je i „Homogena Srbija“ krucijalna točka u razvoju velikosrpske ideologije u kojoj se prvi put snažno iskazuju protuhrvatske genocidne namjere i planovi potpunog uništenja Hrvata. Moja knjiga temeljito osvjetljava to pitanje.

Moljević je značajna osoba već od mladosti. I u Kraljevini Jugoslaviji istaknuti je srpski aktivist i jedan od najuglednijih pripadnika srpskog naroda, a takav ulazi i u Drugi svjetski rat. Već 1941. godine izrađuje projekt „Velike Srbije“ i ideologiju genocida nad Hrvatima, te sudjeluje u organiziranju četnika koji te godine čine genocidne zločine nezapamćenih razmjera nad Hrvatima u NDH. U lipnju 1942. godine velikosrpska crnorukaška mreža prebacuje iz Kaira u Jugoslaviju Vrhovnu komandu Kraljevine Jugoslavije, dakle jedne savezničke države, koju preuzima jedini ministar u zemlji, Draža Mihailović. To je tada najznačajnije vladino tijelo. Odmah u lipnju 1942. godine Moljević ulazi u tu Vrhovnu komandu. Taj po Klasiću „potpuno nebitan čovjek“ u ljeto 1943. godine postaje glavni čovjek za politička i propagandna pitanja Vrhovne komande, odnosno drugi čovjek po važnosti u četničkom pokretu Draže Mihailovića. Pokret tada broji stotine tisuća organiziranih pripadnika i uživa podršku neupitno najvećeg dijela srpskog naroda i Srpske pravoslavne Crkve, a Moljević održava kontakte i sa savezničkim misijama. Iz rata Moljević izlazi kao vođa Ravnogorskog pokreta i ratni zločinac najvišeg ranga, pa je i drugooptuženi u procesu Draži Mihailoviću. Može li, dakle, biti većeg neznanja i veće blamaže za jednog povjesničara koji na sveučilištu predaje „suvremenu hrvatsku povijest“, kada kaže da je Moljević „potpuno nebitan čovjek“.

Ideologija genocida nad Hrvatima – izravna srpska očitovanja

Klasić ne pokazuje ni minimalno znanje o ideologiji i fenomenu velikosrpkoga genocida nad Hrvatima. Bit moje knjige, valjda i svake, iskazana je u njezinom naslovu „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima…“. U svojoj knjizi neopozivo dokazujem postojanje i oblikovanje te ideologije i razvoj propagande. Moljević se može locirati kao glavni ideolog genocida nad Hrvatima, a od 1942. godine vodio je i propagandu. On je i prije 1941. bio istaknuti protivnik hrvatskih nacionalnih interesa. Moljević 1941. godine planira da bi gotovo svi Hrvati istočno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag bili bi uništeni ili iseljeni. Genocid je razmatran na najvišim razinama tadašnje srpske politike i vlasti, pri čemu se izrijekom navodilo da treba „posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svježim srpskim elementom“. Druga jednako teška očitovanja ovdje nema mjesta navoditi, za to valja uzeti knjigu u ruke. O patološkom i potpuno nastranom genocidnom raspoloženju kod vodećih srpskih ideologa govori i elaborat Vase Čubrilovića, Moljevićevog suradnika, kojeg piše u jesen 1944. godine. U njemu poziva partizansku vojsku, u koju su upravo tih dana masovno prelazili dotadašnji četnici, da „još u toku ratnih operacija mora planski i nemilosrdno očistiti od nacionalnih manjina“ razne krajeve naseljene nesrbima, koje onda treba naseliti „svojim, nacionalnim elementom“. Čubrilović u elaboratu dalje kazuje: „Neću ulaziti u detalje kako to treba izvoditi. Ako bi se ovo stajalište načelno usvojilo, od sveg srca bih stavio na raspolaganje svoje znanje i iskustva…“. Čubrilovićeva ushićenost zbog mogućnosti da se „od sveg srca“ svojim znanjem i iskustvom (!) uključi u „radove“ eliminiranja kojeg milijuna ljudi patologija je nezabilježena u svjetskim razmjerima. Vasa Čubrilović bio je vodeći srpski akademik i živo je do 1990. godine, tako da je mogao pripremati i novi genocidni velikosrpski pohod pod vodstvom Miloševića na potlačene Hrvate. Upravo je Čubrilović s Moljevićem razmatrao projekt „Homogena Srbija“ prije njegovog umnažanja 1941. godine. Klasić, vidimo, o tome ništa ne zna.

Klasić je smiješan u poučavanju o „Valerijanovu memorandumu“

U istim danima kada Moljević umnožava „Homogenu Srbiju“, krajem lipnja 1941. godine, u Beogradu Srpska pravoslavna Crkva uz krug ljudi bliskih Crnoj ruci objavljuje „Valerijanov memorandum“. Memorandum u prvoj verziji izlazi s optužbom o 100.000 pobijenih Srba u NDH, u drugoj od kolovoza sa 180.000, u rujnu već s više od 300.000 pobijenih Srba, što je kasnije i drastično uvećavano. Taj je klevetnički mit nastao prije Jasenovačkog mita, pa on upućuje na prirodu i tog kasnijeg mita, kojeg su ionako druge kolege dobrano naherili i svaki čas će tresnuti o zemlju, ako već nije. Ja u knjizi dokazujem da patološki dimenzionirane brojke iza kojih je stala SPC u stvarnosti nisu pokrivene ni s 1 % (jedan posto) žrtava različite provenijencije! „Valerijanov memorandum“ prepoznao sam kao složeni propagandni projekt klevetanja Hrvata kojeg sam i odredio kao „stratešku klevetu Hrvata“, a što je ocjenjeno kao značajno znanstveno otkriće.

Klasić nema ni skromna znanja o tom fenomenu, ali mene i javnost ipak „znalački“ upućuje na „čak“ tri autora koji su pisali o „Valerijanovom memorandumu“. Ja se, međutim, u u knjizi kod „Valerijanova memoranduma“ na jedan ili na drugi način pozivam na 14 autora, među kojima su dakle i oni koje Klasić navodi, pri čemu se također pozivam i na druge izvore. I što će sad Klasić kad ovo pročita? Hoće li ga biti stid?

Laži o genocidu nad Srbima u NDH do ljeta 1941.

Želim reći da mi ni na kraj pameti nije osporavati zločine nad Srbima tamo gdje su se doista dogodili, no također želim i moram isticati da sam došao do nedvojbenih saznanja kako je tvrdnja o genocidu nad Srbima u NDH u početku, još 1941. g., pokrenuta kao velikosrpska laž, kao četnička ratna propaganda i strateška kleveta Hrvata. Zbog toga je pri bilo kojem govoru o daljnjim ubijanjima Srba u NDH potreban izniman oprez i suzdržanost, čak i tamo gdje postoje nekakve potkrijepe.

Iako su u SPC iznosili optužbe o stradavanju 100.000 Srba u NDH već do oružane pobune Srba 23. lipnja 1941. god. („Vidovdanske“ pobune, 23. VI. – 8. VII.), činjenice govore nešto sasvim drugo. Prema rezultatima preglednog istraživanja koje donosim u knjizi, na, primjerice, čitavoj obali od Boke do Kvarnera nije ubijen ni jedan jedini Srbin samo zbog toga što je bio Srbin. Ni jedan Srbin nije ubijen ni u zaobalju, u Metkoviću, zapadnoj Hercegovini, Imotskom, Sinju, dakle ne da nije ubijeno nekakvo nebrojeno mnoštvo Srba nego ni jedan! U Bileći su ubijena dva, u Trebinju 13, i to četnika, u Mostaru po svemu sudeći ni jedan, u Stocu ni jedan, i tako dalje. Klasić kazuje da se u „Valerijanovom memorandumu“ „konstatiraju brojke stradalih Srba u NDH. O tim se brojkama može razgovarati i one su možda u nekim dijelovima proizvoljne“. Možemo zaključiti da Klasić poret svega ostaloga nije vidio ni „Velerijanov memorandum“. O propagandnim lažima koje se u njemu iznose normalni ljudi i demokrati ne mogu „razgovarati“. U njemu se primjerice tvrdi da su već u ljetu 1941. godine u Gospiću „u samom mjestu kao i u svim selima pobile hrvatske ustaške vlasti gotovo sve Srbe“. Međutim prema prvom popisu rađenom u Jugoslaviji poslije rata, 1948. godine, što svatko može provjeriti, vidi se da u gradu Gospiću živi 1.200 Srba, a u okolnim selima još 8.860 Srba. Takva je, dakle, laž velikosrpske propagande bezočna i nema nikakve veze a stvarnošću. O čemu bi se tu moglo razgovarati? Ista se laž  navodi i za niz drugih gradova i kotareva od Bihaća do Imotskog o čemu ovdje nemamo mjesta dalje govoriti.

Tvrdnje da su ustaše masovno ubijali Srbe zbog čega su onda oni dignuli pobunu vrlo temeljito i uvjerljivo razobličujem kao propagandnu laž. Jednako tako razobličujem i propagandu konstrukciju, laž, da bi na Koritskoj jami (Golubnjači) u istočnoj Hercegovini 4. lipnja bilo ubijeno „140“, „200“, ili „320“ nedužnih srpskih seljaka. Drugi autori razobličili su i mit o ubijanju nedužnih srpskih seljaka u Gudovcu, o čemu također ponešto govorim. S masovnim ubojstvima Hrvata u NDH prvi su počeli Srbi i tko hoće o tome više znati neka uzme moju knjigu u ruke, a postoje i drugi autori koji o tome  dovoljno pišu, primjerice I. Gabelica. Teze koje Klasić iznosi o početku međunacionalnih nasilja u NDH pobijene su suvremenim znanjima i on zapravo prenosi srpsko partizansku propagandnu matricu koja je inicirana kao četnička, a mene javno osporava u onome što sam dokazao u svojoj knjizi koju on nije ni pročitao.

Tvrdnja Klasića da je u NDH ubijeno „300.000 Srba“ i to kako tvrdi „samo zbog toga što su Srbi“, vidna je potvrda propadanja izmišljotina protuhrvatske propagande. Do nedavno su službene brojke, pa i po Hrvatskoj, tvrdile da je samo u Jasenovcu ubijeno 800.000, a ukupno 1.500.000 Srba u NDH. Milorad Dodik, srpski politički vođa iz Bosne, i danas deklamira da je samo u kompleksu Jasenovac ubijeno preko 500.000 Srba, a SPC i njezini čelni ljudi tvrde isto, slično i još gore. Tako je zapravo pravi „revizionist“ Klasić koji brojke  spušta na niže. Sasvim je izgledno da će uskoro morati revidirati na još niže i napustiti i tu brojku od 300.000 ubijenih, koja je zapravo neznanstveno utvrđena, dogovorna aproksimacija utvrđena metodom o kojoj ovdje neću reći što mislim. Klasićevu tvrdnju da su toliki ubijeni „samo zbog toga što su Srbi“ morat će se također znanstveno potkrijepiti, pa makar rudimentarno dokazati, inače bi se takvim izjavama uskoro mogao baviti i DORH.

Klasićeva „apsolutna laž“ o srpskom genocidu nad Hrvatima u NDH

Na pitanje novinara: „Kako onda nazvati iskaz da su Srbi počinili genocid nad Hrvatima u NDH?“, Klasić odgovara: „To je apsolutna laž.“ Laž bismo mogli odrediti kao namjerno izgovorenu neistinu. Tako me Klasić javno blati i diskvalificira kao lažova iako za to nema nikakvih argumenata. Kao osnovu za takvu giljotinu Klasić ističe: „Navoditi slučajeve u kojima se srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima kao nekakav dokaz genocida naprosto je izvrtanje stvarnosti.“ Međutim, ja nigdje u razgovoru za novine ne kazujem da se „srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima“. O tome ne govorim ni u knjizi. No, o uništavanju Hrvata u brojnim selima po Dalmaciji govorila je jedna osoba u komentarima ispod moga intervjua, pa se ovdje susrećemo s nevjerojatnom i tragikomičnom kombinatorikom „znanstvenika“ u kojoj meni pripisuje misli trećih, nepoznatih  osoba iz komentara čitatelja.

No, o ovom krajnje ozbiljnom pitanju, o postojanju ne samo ideologije već i provedbe velikosrpskoga genocida nad Hrvatima u NDH nema nikakve dvojbe. O tome pišem čitavo poglavlje pod naslovom „Genocid na Jadranskom pravcu“. Poglavlje ima 13 potpoglavlja i 221 bilješku, te slikovni materijal i izvorno izrađen zemljovid s oznakama mjesta i prostora velikosrpskog uništavanja Hrvata. U tom poglavlju zorno je prikazan način i kronologija srpskog uništavanja Hrvata od Petrovca i Grahova do Lapca i Gračaca, te od sjeverne Dalmacije do istočne Hercegovine. Posebno sam donio prikaz genocidnih zločina nad Hrvatima po srednjoj Dalmaciji, pri čemu nedvojbeno dokazujem da su i one masovne pokolje Hrvata na Kamešnici i Mosoru izvodili četnici preobučeni u njemačke odore. Dovoljno govorim i o masovnim pokoljima, genocidnih dimenzija, Hrvata u istočnoj Bosni i Podrinju, katolika i muslimana, što je također bio teritorij NDH, pa je sasvim jasno da u mojoj tvrdnji da su „U NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima“ ništa nije sporno. Uostalom, dovoljno materijala za dokazivanje genocida nad Hrvatima u njegovoj četničkoj fazi, donijeli su već i neki drugi autori i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, koje u knjizi navodim, primjerice Z. Dizdar. Klasić ni o tome, očito, nema pojma.

Nakon obrade četničke faze genocida ja u knjizi, u poglavlju „Demisija četnika i tranzicija ‘Homogene Srbije’“, osvjetljavam događanja s kraja rata i u dovoljnoj mjeri dokazujem postojanje i partizanske faze velikosrpskoga genocida nad Hrvatima (1944. – 1945. godine). Prepoznao sam genezu i oblik te povijesne pojave. Na samoj izvedbi genocida ne zadržavam se iscrpno, to na temeljima iznesenih smjernica treba biti predmet daljnjih istraživanja i monografija. Time bi se trebao baviti, i to sam već javno predložio, Hrvatski institut za memoriju genocida, ustanova koju je prijeko potrebno osnovati. I Klasić i Pilić na mojoj tvrdnji o postojanju partizanske faze velikosrpskog genocida nad Hrvatima zgroženo zastaju i prijeteći, slikovito, jedva dišu. Slično kako je Vesna Pusić disala kada je u javnosti iznijeto da joj je otac Eugen Pusić bio pravnik u službi NDH. Istina boli kada si odgajan u lažima na temelju kojih si još činio i bezakonja i progonio nevine ljude. Hrvatski narod, a ni znanost, ne trebaju više ni jedne sekunde čekati dok tipovi poput Pilića i Klasića nešto o ovim temema saznaju i shvate.

O Radi Končaru, ubijanju Hrvata i DORH-u

Klasić i nadalje, godine Gospodnje 2018., ustrajava na protucivilizacijskom i protučovječanskom iskazu da bi velikosrpski genocid nad Hrvatima, proveden u zastrašujućim razmjerima nad potpuno nevinim ljudima, na najmonstruoznije načine jedinstvene i u svjetskim relacijama, bio nekakva pravedna i shvaljiva osveta Srba prema kojoj treba imati razumijevanje. U smislu „dobili su što su zaslužili“. Jezivo. Iako Klasić i Pilić meni zbog iznesenih razultata znanstvenog istraživanja prijete represijom države, ja sam duboko uvjeren kako neće proći dugo vremena, a da će Klasića i njemu slične zbog takvih javno izrečenih stavova privoditi policija i saslušavati DORH. Batina i inače ima dva kraja, kao što su to Hrvati do sada više puta i pokazali.

Klasićevu i Pilićevu podmuklu i najgrublju insinuaciju da bih ja mogao na neki način stajati iza rušenja spomenika Radi Končaru, možda ću rješavati sudskim putem. Da je Klasić štogod jača kategorija filočetnika sigurno bih, ovako ću još vidjeti. Pilić mi se čini jači, no i njega mi je milo u njegovom odlasku, po mom sudu, u duševnu, političku i profesionalnu provaliju bez povratka. No, kod govora o Radi Končaru ja ovom prigodom mogu jasno i glasno reći da smatram da taj spomenik treba ukloniti s tog mjesta. To tim više imam pravo reći budući da sam se i u težim okolnostima, kada je klatno bilo na drugoj strani, zalagao da se ne razaraju zatečeni spomenici i spomen obilježja, jer znam njihovo društveno mjesto. Spomenik Radi Končaru treba ukloniti jer je urbanistički potpuno nadiđen, dok društveno postaje izraženi konflikt, a ne poticaj. S dozom respekta treba ga odnijeti u neki muzej. To je trebalo napraviti i prije, ali za dobre stvari nikada nije kasno. Razgovarajmo o tome. U najmanju ruku da nam ljudi zbog toga ne lome noge.

O dragim profesorima nekadašnjeg Odsjeka za povijest

Najniže udarce koji nemaju veze s meritumom rasprave, Pilić i Klasić mi pokušavaju zadati cinkajući me kao sitnu dušu zbog toga što spominjem moje drage i vrijedne profesore s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kakav je nekada bio. No ja s ponosom mogu ponoviti i dodati da je Ljubo Boban, iako komunist zdvojan četničkim lažima o hrvatskom narodu, pokazivao vedrinu i nadu kada mi je i osobno mogao prenositi svoje znanje. Znam da se radovao susretima sa mnom i na neki način me volio do svoje smrti, a ja sam njega poštivao. Isto tako mogu reći i za Petra Selema i Nadu Klaić koja me je neizostavno vodila u kantinu na jutarnju kavu dok god sam se zadržavao u prostorima Fakulteta. Mirjana Gross je bila ponešto suzdržanija prema studentima zbog svoga iskustva i temperamenta, ali sam ipak, sada ću to ovdje reći, nazočio trenutcima kada nam je pokazivala podlakticu s utetoviranim brojem zatovorenika iz nacističkog logora, Aušvica. Nauku tih ljudi o kritičkom mišljenju i zanatu povjesničara primao sam s velikim entuzijazmom i, naravno, kritikom. Postoje i druge iznimne osobe, moji profesori, koje nisam naveo, a koji su me zajedno s prije navedenima štitili i hrabro nisu dopuštali komunistima i onodobnom četničkom ološu da me se zbog tobožnjeg hrvatskog nacionalizma izbaci s fakulteta, a što su oni 1982. godine tražili. Odobrili su mi i prijelaz na jednopredmetni studij povijesti 1983. godine, koji je tada i obnovljen najviše mojom zaslugom, no crni krugovi duboke komunističke države i tu su mi stavili zapreku. Diplomu sam mogao dobiti tek nakon što se raspala Jugoslavija. U svakom slučaju, ja se i danas osjećam privilegiranim što su mi takvi ljudi bili profesori, a želim vjerovati da bi i svi oni bili ponosni na mene i na ovu moju knjigu da su među nama. Za neke od njih sam sasvim siguran da bi bili ponosni, a Ljubo Boban mi je ne neki način pisanje ove knjige ostavio u zavjet.

Ja sam u svom razgovoru za novine iznio svoje mišljenje da je sramota za današnji Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta kakvi pojedinci na njemu predaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. Nisam spominjao ni jedno ime, a evo sada se ovako javio Klasić. Sramota za Filozofski fakultet u Zagrebu. No dakle, Klasiću, tko će od tvojih studenata biti ponosan na tebe kad odeš s te katedre koju sada uzurpiraš u permanentnom znanstvenom i moralnom skandalu? Ja danas žalim tvoje studente i Filozofski falultet koji se spustio na takve grane da, nakon onakvih veličina kakve sam imao privilegiju slušati, danas na njemu predavaju ovakvi mizerni šarlatani. U dvorani u kojoj ti Klasiću predaješ primjereniji je zastor nego katedra. Svjedno, nekako mi se čini da se i ta smiješna predstava bliži kraju.

mr. sc. Stjepan Lozo

  • Mišljena iznesena u ovom članku su stavovi autora članka i ne moraju nužno odražavati mišljenje portala Croative.net

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno