Connect with us

O dosta toga još i dublje

Zabrana žutih prsluka potvrđuje da smo pod vlašću svjetskog komunizma NWO

Published

on

Ovakve snimke bi bilo moguće naći samo u SSSR. Jedna žena u Nizozemskoj ide ulicom sa žutim prslukom, u nakani za priključiti se prosvjedu. Ide sa svojim djetetom u kolicima. Policija je zaustavlja i odvodi kolima, rastavljajući je prethodno od djeteta:

Neki misle (napr. Matko Marušić na braniteljskom portalu), da su žuti prsluci povezani sa komunizmom. Ne. Kad bi bilo tako, režim bi ih podržao kao što je to u svoje vrijeme učinio sa prosvjedima svibnja 68.

“Globalisti”, tj. kabalistički talmudistički i supremacistički Židovi moraju priječiti ove prosvjede. Isti nisu podržavani od ljevičarskih snaga, jer postaju sve više i više antiglobalistički, kao što smo to već navodili u drugim prilikama

“Globalisti” nas hoće na životinjskim farmama gdje im trebamo služiti. Žele nas voditi u stanje kaosa, da bi tako postali podređeni njihovom mesiji. Određeni smo za to. Stoga, ne možemo drugo do podržati prosvjede žutih prsluka, i nastojati ih donijeti i kod nas, kao što se već šire diljem svijeta:

Bilo je pokušaja i to znatnih u Srbiji, i također u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Kako se može vidjeti u drugim dijelovima svijeta, nije potrebno imati na početku mnogo učesnika; bitno je biti konstantan.

Drugo: što se traži? Treba ići sa par konkretnih zahtijeva. Ne može se tražiti da nam netko spusti Mjesec sa neba. Traženja trebaju biti takva da ih može shvatiti svi oni koji tako misle, a ne usuđuju se javno to reći. Takvih je mnogo, dovoljno.

Treba se tražiti suverenitet, odbijanje marakeškog sporazuma. Osiguranje osnovnih uvjeta za život, slobodu od ideološkog pritiska. Kršćanske korijene Evrope.

Treba misliti i na praktičnu perspektivu: prosvjedi ne mogu biti svakog dana, ali da svake subote.

O dosta toga…

Komentari

O dosta toga još i dublje

Helen B. Andelin, Fascinantna ženstvenost

Published

on

Helen B. Andelin, Fascinantna ženstvenost:

“Jedno od obilježja ženstvene žene jest njena uglađenost, koja implicira solidan društveni odgoj. To znači biti diskretna, učitljiva, diplomatična, obzirna, sa sluhom za tuđe osjećaje, pristojnog izgleda; znati biti na svom mjestu, dobrog ukusa i dražesna. Rafinirana osoba je pažljiva za ne uvrijediti nikoga, nikad nije gruba, neljubazna, bezobzirna, sirova, prosta ili vulgarna.”

Vrlo popularna knjiga točno pred seksualnu revoluciju šesdesetih, sa četiri milijune primjeraka i prevedena na sedam jezika.

Knjiga određena za objekt mržnje feminističkog pokreta.

I gledaj tko mi danas dolazi u pomoć: nitko drugi do švedska neovisna političarka, Morten Källström, na jednom prosvjedu žutih prsluka u Švedskoj. Tvrdi:

“Parkirajmo feminizam kroz 10-20 godina, instalirajmo patrijarhat i poslije ćemo odlučiti.”

“Nemamo demokraciju”, govori dalje. “Naša zemlja je tako demokratska koliko su to bile prijašnje komunističke zemlje u Evropi. Potrebni su nam političari koji će se usuditi govoriti otvoreno i stajati iza rečenog”.

“Otkad je feminizam ustoličen kao državna ideologija u Švedskoj, broj silovanja se umnogostručio, genitalna sakaćenja i dječiji brakovi su postali svagdašnjica. Riješenje je reinstalirati patrijarhat kroz narednih 10-20 godina i poslije ćemo odlučiti što je bolje”

Šveđanka, glasnogovornica žutih prsluka: “Stavite feminizam na čekanje slijedećih 10-20 godina i postavite ponovo patrijarhat, a poslije ćemo vidjeti i odlučiti što je bolje…” (VoEu)

“U tri zadnje godine primili smo više od pola milijuna inmigranata. trošimo bilijune u više nego sumnjive tražitelje azila, dok naši penzioneri ne mogu sebi priuštiti pošten obrok.”

“I još uvijek mnogi glasuju za iste. Je su li glupi ili zli”, upita mnoštvo. Koje joj odgovori: “i jedno i drugo”.

Dragi moji, neka vam je sa srećom. Feminizam je oružje Sotone kojim posotonjuje ljudsko društvo kao zajednicu. Ne nužno svakog pojedinačnog, već kao društvene okvire koji pomućuju pamet i duh tolikom svijetu. Taj isti ne će dopustiti da mu plijen tako lako ispadne iz ruku. Bez mnogo krvi i napora njega se lako ne istjera. 

Ustvari, bez Božje pomoći to je i nemoguće.

Upravo tu vam pomoć želim, ali ipak, u nadi da se okrenete pravom Pomoćniku… čestitam na otporu.

Inače, isti napor i otpor očekuje se i kod nas. Dao Bog.

H.K. O dosta toga…

Komentari

Continue Reading

O dosta toga još i dublje

STRASBOURG: Sveti Toma Akvinski i migracije

Published

on

Atentat u Strasburgu, na Božićnom trgu. Pitamo se do kada ovako? Zašto je “istina” da je inmigracija “potrebna”? Zašto to ne kažu ovim ljudima koji su poginuli, njihovim obiteljima? Ovo nama nije potrebno

Problem inmigracije nije nov. Budući je postojao od davnine, Sv. Toma je posvetio pažnju ovom pitanju i obradio ga u svom glavnom djelu Suma Teologije (Ia.-IIae., q. 105, a. 3). Zasniva se na Svetom Pismu i Aristotelovoj logici primjenjenoj u klasičnom vremenu u cilju održavanja općeg dobra.

Akvinac jasno određuje granice i način primanja ili odbijanja stranaca. Citiramo glavne tekstove:

“Jedno društvo može imati dvije vrste odnosa sa strancima: mira i nepodnošenja. U oba slučaja su razborita načela Zakona.”

Tj., pridošlica ili imigrant, sam po sebi, nije automatski “dobar” ili “prihvatljiv”. Treba se razlikovati:

“U vrijeme mira, Židovi su imali tri moguće relacije sa strancima. U prvom slučaju, kada bi ovi prolazili kroz njihovu zemlju. Također kad bi dolazili za nastaniti se kao stranci. U oba slučaja zakonske odredbe imaju milosrdan karakter, jer se kaže u Izlasku 22: ‘Ne maltretiraj stranca’, i u 23: ‘ne smetaj prolazniku'”.

Dakle, pridošlice kroz određeno vrijeme, kao i prolaznici, pod uvjetom da su ispravne nakane i da dolaze ne želeći niti planirajući nikakvo zlo, trebaju biti čovječno prihvaćeni i tretirani. Prema tome, pretpostalja se “pravo primanja”. Opće dobro, cjelovitost i identitet zemlje i naroda koji prima pridošlice mora biti osigurano. Idući slučaj, kad se pridošlica želi stalno nastaniti u novom narodu, zahtijevi su snažniji:

“Treći slučaj se davao kad bi neki stranci htjeli uključiti se potpuno u hebrejsku naciju i prihvatiti njihovu religiju. Sa ovim osobama su se primjenjivale izvjesne formalnosti, i njihovo primanje kao građana nije bilo trenutačno. Na isti način, kako je rekao Filozof u III Polit., u nekim nacijama se rezerviralo pravo na građanstvo onima čiji bi već djedovi ili pradjedovi bili pridošlice u svoje vrijeme.”

Sveti Toma opravdavava ovakav postupak, jer:

“Što je razumljivo, zbog mnogih protivnosti i neprilika koje može prouzročiti rano učešće stranaca u administraciji javnih pitanja; doista, prije nego se u njima učvrsti želja za općim dobrom, mogu započeti nešto što bi išlo protiv naroda”.

Tj., uklopiti se u novo društvo ili narod, nije automatski proces koji bi se odigrao sam po sebi. Doći u novu zemlju pretpostavlja asimilirati mnoge običaje i način rada, ponašanja i djelovanja, nije to “tek tako”. Kad nedostaje ta potrebna prilagodba, nužno dolazi su sukoba i loših odluka koje proizvode loše efekte čak i u slučajevima kad se takve ne donosile sa zlom nakanom: jednostavno pridošlica još nije sposobna doprinijeti općem dobru nove zajednice.

S druge strane, sve pridošlice, s obzirom na svoje porijeklo, imaju veću ili manju sklonost prema domaćem življu. Drugim riječima, svi nisu jednaki niti se isto ponašaju niti isto doprinose društvu koje ih prima. Neki doprinose, a neki “odnose”, odnosno: na štetu su. Takvi se ne trebaju prihvatiti radi održanja općeg dobra. Sveti Toma navodi Izraelu bliže i dalje nacije, i opravdanost razlike ophođenja prema jednima i drugima:

“Zbog toga, prema Zakonu, neke nacije koje bi imale izvjesnu bliskost prema Židovima, kao Egipćani, među kojima su se bili rodili i stasali; ili idumejci, koji su bili potomci Ezava, Jakovljevog brata, bili bi primljeni u zajednicu u trećoj generaciji. Drugi, nasuprot – poput – Amonaca ili Moabaca -, koji su pokazali neprijateljstvo prema Židovima, nikad ne bi bili primljeni kao članovi naroda; i Amalečani, koji su se najviše oprijeli Izraelu i nisu imali s njima nikakvu srodnost, trebali su biti tretirani kao neprijatelji.”

Svakako, mogu postojati izuzeci, ali radi se samo o provjerenim izuzecima koji ni u kojem slučaju čine pravilo:

“Ipak, kao izuzetak, jedan idividuo bi mogao, na osnovu kojeg kreposnog čina, biti primljen u zajednicu kao što čitamo o knjizi o Juditi 14, 6 da je Akior, vođa Amonovih sinova, ‘bio primljen u Izraelski narod, on i njegovo nasljedstvo’. Isto se dogodilo moapkinji Rut, koja je bila ‘žena velike kreposti’.”

Ovo upozorenje vidimo danas odraženo u nelagodovnju tolikih evropljana, amerikanaca ili kanađana spram inmigrantskim pokretima određenih ljudskih i religioznih skupina. Uvijet primanja određenih skupina ljudi ovisi o povijesno dokazanoj sposobnosti određenih skupina za prihvaćanje, integraciju i poštovanje zakona i običaja zemalja u koje dolaze. Bez toga, inmigracija je kaos i bolno razaranje koje možemo posvjedočiti iz dana u dan.

Možemo samo reći, nakon ovih tekstova i upozorenja Svetog Tome – ne rasiste, ne ksenofoba, već velikog sveca i filozofa -, da je upravo njegova mudrost ta koja može dati svjetla današnjoj problematici kojoj smo svjedoci; a ne imbeciloidna slaba misao zasnovana na osjećajnosti kojom se karakterizira naše postmoderno vrijeme.

Tekstovi Svetog Tome preuzeti iz članka Johna Horvata, direktora Sjevernoameričkog Društva za Odbranu Tradicije, Obitelji i Vlasništva (TFP) (O dosta toga…)

Komentari

Continue Reading

O dosta toga još i dublje

BOSNA (stoljeće XVI – ): ‘Ovdje se dram radosti dušom plaća, … a ti, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si’

Published

on

“Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmjeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. Obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke, ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga svlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. – Džemail je naša prava slika, bosanska – rekao je Hasan. – Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.

– Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici?

– Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama.

Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe?” Meša Selimović, Derviš i smrt.

To je muslimanska Bosna (i Hercegovina). Nezadovoljni sami sobom, prenose svoj pakao na svakog s kim se druže i sastanu. Rak rana, prvo sebi, a onda svima zbog Muhamedove sljedbe. Ključ svih nereda negdašnjeg kršćanskog kraljevstava kojeg, kao i tolike druge, slomiše silom. Hvale se time, a ne smiju pogledati unazad, i lažu prvo samima sebi. Noseći prokletstvo u dušama dok se ne odreknu zla koje ih sputava, prenose nesreću i jad gdje se nađu. 

” S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed,…”

“Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo.”

Dobro rečeno od onog koji vas poznaje; vjerojatno ni sam nije bio svjestan koliko je dobro rekao, kako vas je vješto oslikao.

Možda je i Meša govorio na Hasanova usta. Voli svoj narod, a ne zna otkriti otrovanu klicu razlog nereda i tuge:

“Pametni su ovo ljudi – rekao mi je jednom, s onom čudnom mješavinom podrugljivosti, i ozbiljnosti, koja me često zbunjivala. – Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikud ne žure, jer sam život žuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjega dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi inadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim, kao da o sebi govorim”.

Jest, šire taj vidik i na one koji su uz njih.

Teško je s njima, znamo to dobro. I pomisliš milijun puta: “idem i ja”, kao što pomisliše toliki kršćani ima stoljeća iz našeg kraja.

Uvijek je ta misao prisutna kod naših, nisi prvi. (Sad je paradoksalno možda malo lakše, jer i vani ćeš ih naći skoro koliko i ovdje, ako nisu i gori, k’o što i jesu.) Andrić u pripovjetciČaša ostavi jedno prekrasno svjedočanstvo o borbi protiv tog malodušja i napasti.

Fra Petar je bosanski fratar na samrti. Prenosi svoja sjećanja mlađemu. Govori o fra Nikoli Graniću, presudnom fratru u njegovom životu:

“A nekad je taj isti fra Nikola, Bog mu duši dao lako, meni valjao glave. I više nego glave. To je bilo one godine kad su digli bosanke bogoslove iz Italije i poslali u Mađarsku. Završimo mi drugu godinu u Pečuju, ali bez pravog zapita i nadzora. Tada se nas trojica drugova dogovorimo da ostavimo Red i nauke i da bježimo u svijet, u Austriju. Šta smo mislili i kud smo naumili, pravo da ti kažem, ni danas ne znam. Ali što kažu, magarcu je more do koljena. K’o mladost! K’o kad Hromi uzme nekog na svoju ruku!

I šta ću ti duljiti. Dođem ja na ferije, onako podbunjen i vruć. Vidim u ovom istom našem šljiviku fra Nikolu Granića. Sjedi, podvio nogu poda se, ruku drži na ovoj istoj čaši, puši i – povazdan šuti. I kako ga ugledah, tako mi dođe neki išaret. Da se ispovjedim, rekoh, fra-Nikoli, da mu kažem svoju odluku, pa poslije da bježim glavom preko svijeta. Pripanem ja k njemu i sve mu kažem šta smo i kako smo naumili ja i ona moja dva druga iz Slavonije.

Fra Nikola se ne pomače. Samo šuti i gleda u mene. Ugasi mu se čibuk. Pa se onda odjednom diže i, držeći u jednoj ruci čašu a drugom mene za rukav od habita, povede me u svoju sobu.

Davno je bilo, i sad ti ne bih mogao sve ponoviti šta mi je to govorio o Bogu i duši, o vjeri i zavjetima koje sam položio. Samo znam da sam se na kraju savio i spustio kao turski fenjer, i tvrdo i zauvijek odbacio od sebe pomisao o bježanju u svijet. Davno je bilo, ali kao da ga sad gledam. Bijaše otežao. Krupne plave i bistre oči, blijedo lice, a crni gusti brkovi. Gleda me pravo u oči i trese me, držeći me za oba ramena.

– E, moj Jusufe!

Tako je imao običaj da zove sve đake koji mu ne bi zhnali lekciju ili bi nešto drugo zgriješili.

– Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude zahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom. A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjegao, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i strašan, pvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti božji vojnik?

[Guča Gora, učenici ispred crkve, 1900]

Kod tih riječi, koje je fra Nikola viknuo kao neku komandu, mladić je podigao oči  ugledao pred sobom izmenjenog, sasvim drugog, dotle nepoznatog Mumina. Zaista, nikad niko ne bi rekao da ispod njegovog zboranog habita, pod grubom tunikom i ugojenim, teškim telom živi i postoji tako moćan kostur, tako savršen i jak grudni koš i tako prava kičma. Pred zbunjenim đakom još je jedan trenutak stajao tako, uzdignute glave, sa jakim brkom i svetlim sigurnim pogledom, krut i ispršen  kao pred vojskom. A onda se opet spusti i sleže, i postade onaj stari teški i tromi Mumin, kakvo su ga svi oduvek poznavali.

I nikad ga više onakvog nisam vidio. Ali, sve mislim i dan-danas da me je taj trenutak bolje uvjerio i jače utvrdio nego sve njegove riječi, molbe i opomene. Još me samo onako skrušenog i potresenog potapša po ramenu.

– Hajde, Jusufe, hajde, pa moli Boga i beri pamet. Hajde!

I ja ostadoh. A da ne bi rahmetli Mumina? Ne znam, Bog zna, jedini. Samo, kad god ga se sjetim, ja mu pokoj duši predam. I to ti kažem, tada sam vidio kako korisno i dobro mogu da govore ljudi koji umiju da šute.”

I ti ćeš ostati.

Za Boga.

 

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno