Connect with us

Istaknuto

XIV. PUTNIK

Published

on

Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?”

Riječ Gospodnja.

(Mk 4, 35-41)

U Gardiner muzeju u Bostonu izložena je Rembrandtova slika „Oluja na Galilejskom moru“ (slika iznad ovog teksta). To je Rembrandtova interpretacija ovonedjeljnog čitanja. Vidi se panika ucrtana na licima učenika dok njihovu lađicu valovi dižu visoko kako bi je sunovratili u podivljalo more. Dvojica učenika pokušavaju probuditi Isusa koji spava na krmi broda.

Ali ako sliku pogledate pozornije otkrit ćete da nešto nije kako bi trebalo biti. Previše je ljudi na slici. Pobrojite ih. Ima ih četrnaest. Trebalo bi ih biti trinaest (12 apostola i Isus). Ali njih ima četrnaest. Tko je četrnaesti putnik?

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

I tada primjećujete da je jedan od putnika u lađi sam Rembrandt. Naslikao je sebe samoga. I postavio je sebe u lađu, među učenike. Zajedno s Isusom.

I to je baš ono što bismo i mi trebali učiniti. To bi trebao biti način kako interpretirati današnje čitanje. I mi smo u lađi zajedno s Isusom. Vjerni ali ustrašeni. I mi smo u toj oluji. Ne sumnjam da bi veliki broj nas želio da nije u ovoj sceni. Jer neki među nama vole vjerovati da se nikada ne će naći u oluji ili da se nikada u svojoj vjeri ne će pokolebati.

Čovjek po imenu Fock bio je mornar u II. svjetskom ratu. U jednom od svojih pisama kući on piše: „Ako čujete da sam pao u borbi, ne plačite. Sjetite se da je čak i ocean u kojeg moje tijelo tone, samo lokvica u ruci mojeg Spasitelja.“ Rijetkost je susresti takvu vjeru.

Ne postoji obećanje da ćemo kroz ovaj život proći bez nevolja i oluja, ali postoji obećanje da u njima ne ćemo biti sami.

„I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 20)

Da, ali mi ljudi bismo radije ugovor. Ugovor između nas i Boga. Kako mi kažemo: „Carta canta.“ Neka se navedu naše obveze i naša prava, neka se sve napiše i ovjeri, ali i Bog neka ponese svoj dio odgovornosti. Poglavito neka to bude nama jamstvo za vrijeme kada oluje navale. Jer mi tada bivamo ustrašeni i dižemo svoj pogled prema nebu, ne znajući da je Krist tu, tu na krmi naše životne lađe. I sve što bismo trebali jest vjerovati mu.

Stephen Crane je napisao pjesmu i njoj stoji: „Čovjek reče svemiru „Ja postojim.“. „To može biti istina,“ reče svemir, „ali to nikada u meni nije stvorilo osjećaj obveze prema tebi.“ Koliko nas je samo, poput pjesnika Cranea, vapilo u svojoj boli i očaju, i odgovor nismo dobili? Ima li bilo tko „gore“, netko kome je stalo do nas „dolje“? Kada molimo „…nego izbavi nas od zla…“ očekujemo li mi stvarno da nas Bog čuje, da mu je stalo, da će djelovati? Ili mi to govorimo sebi samima?

Profesor Paul Davies dobio je 1966 nagradu Templeton za progres (?) u religiji. Bavio se je temom koliko je znanost malena prijetnja za kršćansku vjeru. Pa ipak, u svojoj knjizi, on također govori da ako kršćanska vjera želi biti vjerodostojna za modernog čovjeka, onda bi mi vjernici trebali zaboraviti na „intervencionističkog Boga“, dakle Boga koji čuje, brine i djeluje za naše dobro. Takav Bog, kaže profesor Davies, ne samo što je uvreda za zdrav razum i u suprotnosti sa zakonima prirode, nego je također nevjerojatan za modernog skeptičnog čovjeka.

Eto kao danas neki „kršćanski teolozi“ tumače Boga. A sve ih je više i više.

perfectstorm

Pitam ja vas i pitam ja sebe samog: „Želimo li mi Boga koji je negdje daleko, koji nije uvreda za naš zdrav razum, koji nije u suprotnosti sa zakonima prirode ili mi želimo Boga, koji čuje, koji brine i koji djeluje za naše dobro i koji spava na krmi naše životne lađe?“

Kakvog Boga mi želimo?

Ja želim Boga koji je tu pokraj mene. Koji možda i spava na krmi moje lađe, ali koji putuje zajedno sa mnom. Želim Boga koji će stišati oluju u meni i želim Boga koji će me odvesti na „drugu obalu“.

Cilj današnjeg čitanja nije u pokazivanju Isusa kao nekog „super heroja“ koji nam daje primjer kako biti hrabar kada oluja zahvati našu životnu lađu. Cilj današnjeg čitanja je neki drugi. Mi trebamo identificirati Isusa kao onog koji je u stanju savladati demonske sile u našem životu. Marko nam govori da će on biti s nama. Biti će u brodu s nama. Ali mi to možda ne ćemo ni znati sve dok ne dođe do oluje.

Ali mene muči jedno pitanje. Muči me spoznaja da su se učenici više prepali Isusa koji je smirio oluju nego same oluje. Zašto? Zašto se mi bojimo živoga Boga?

U svojoj knjizi „Peace Like A River“ („Mir poput rijeke“) Leif Enger progovara kroz naratora, a to je Reuben Land, koji govori o čudu kada mu je otac spasio život pri samom rođenju. I onda promišlja o tome koliko često mi nastojimo „pripitomiti“, „udomaćiti“ čuda.

Reuben Land kaže: „Ljudi se boje čuda, jer se boje promijeniti se.“

Mislim da se tu krije izvor one vrste straha koja stoji negdje između naše zaprepaštenosti u odnosu prema Bogu i straha koji nas paralizira.

Strah od promjene.

Isus definitivno traži od učenika da se promijene. Isus ih odvodi na „drugu obalu“. Odvodi ih od ribarstva do apostolskog sljedbeništva. Priprema ih da prihvate kraljevstvo toliko različito od onoga kojeg su oni očekivali i željeli.

Promjena s kojom se učenici suočavaju je stvarna. I teška. I neizbježna. Njima to tek „dolazi u glavu“, postaje im jasno, kada vide da onaj koji od njih traži promjenu, da je taj u stanju zapovijedati i vjetru i moru i da je on uistinu sam Bog.

Bojimo li se mi promjene?

Mi se bojimo promjene koja se događa kada mi susretnemo živoga Boga i kada shvatimo da mi više ne kontroliramo situaciju i da naš život više nikada ne će biti kao prije.

Živeći u ovim našim modernim vremenima mi definitivno imamo problema sa čudima. S jedne strane činimo sve kako bismo ih ignorirali, jer ona za nas, „suvremene i moderne ljude“, djeluju pomalo primitivno, zaostalo, neznanstveno. Ili ih pokušavamo racionalizirati.

I onda mi pitanje sotone, zlih duhova, demonske opsjednutosti svodimo na neku od brojnih dijagnoza za mentalnu bolest, pa nam je sve to ili stres, ili tjeskoba ili depresija ili psihoza. A kada racionaliziramo onda recimo čudo hranjenja 5000 tumačimo kao su ti ljudi imali hrane sa sobom, ali zbog svoje sebičnosti nisu to nikome govorili, pa ih je Isus samo trebao dobrim PR pristupom motivirati neka je podjele s onima koji hrane nemaju… i tome slično.

Ključno pitanje glasi: „Jesmo li mi u stanju prepustiti se Bogu i svjedočiti čudu, svjesni da bi nas to čudo moglo i trebalo promijeniti? I to zauvijek?“

Zapitajmo se, gdje nas to Bog danas susreće i jesmo li spremni otisnuti se prema „drugoj obali“ kako bismo se promijenili? Jesmo li spremni ukrcati se u lađu kao četrnaesti putnik?

Isus u današnjem čitanju iz grupe ne izdvaja ni jednog učenika, nego svi zajedno prelaze jezero, doživljavaju oluju, svi zajedno dršću od straha, svi zajedno ostaju zaprepašteni u strahopoštovanju i strahu.

Ako smo mi 14-ti putnik onda možemo ovo primijeniti i na Crkvu, i na naš narod, i na našu obitelj. To je poziv svima, poziv na dublje zajedništvo s Bogom koji nas nikad ne ostavlja same, ali koji nas isto tako nikad ne ostavlja istima, nepromijenjenima.

Nas Bog voli onakve kakvi jesmo. Da, Bog nas baš takve voli, ali nas suviše voli da bi nas takvima i ostavio. Ne postoji izbor hoćemo li se mi promijeniti ili ne ćemo. Pitanje je samo koja će se vrsta promjene dogoditi. Hoćemo li se prepustiti Bogu živomu ili ne.

Koja je alternativa riskantnom prijelazu preko uzburkanog mora i odlasku na „drugu obalu“?

Alternativa je ostati privezan na ovoj obali. Ne isploviti.

Nažalost danas je to jako čest prizor. Najveći broj kršćana ostaje čvrsto usidren i privezan na ovoj obali, na obali ovoga svijeta.

„Crkva nije luksuzni kruzer, koji osigurava plovidbu i komfor svima onima koji se popnu na palubu, nego je čamac za spašavanje, koji je ponekad nagnut, koji ponekad propušta vodu, ali za čijim je kormilom uvijek Isus Krist.“ (Lyle G. Miller)

 

 

 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno