Connect with us

Dr. Marko Jukić

Vukovarska bolnica u Domovinskom ratu, 1991.

Published

on

Nekažnjeni zločini! Podsjetnik na 1991.  Godine 1991. Republika Hrvatska je napadnuta od strane Jugoslavenske armije i srpskih paravojnih postrojbi s ciljem stvaranja velike Srbije. Agresija je izvršena na sve djelove Hrvatske. Najači udari agresora su bili na slavonskom, dubrovačkom, zadarskom i gospićkom području.

Agresor je želio brzo osvojiti grad Vukovar i krenuti dalje prema zapadu ali hrabri hrvatski branitelji su ih zadržali 3 mjeseca i nanijeli im velike gubitke u tehnici i ljudstvu. Grad Vukovar je bio u neprijateljskom okruženju 3 mjeseca (od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine).

U gradu Vukovaru su Hrvati, prije agresije,  bili većinsko stanovništvo (47%). Od 45.000 stanovnika u gradu je ostala trećina (15.000) stanovnika tijekom najžešće agresije. Pripadnici Hrvatske policije, Zbora narodne garde i HOSa su tri mjeseca branile grad. Branitelji Vukovara bili su u podređenom položaju zbog manjka ljudstva, oružja, streljiva ali su imali veliko srce i tri mjeseca su odoljevali agresoru. U obrani Vukovara sudjelovalo je oko 2.500 branitelja. Tijekom srpske agresije u Vukovaru je poginulo najmanje 1739 osoba. Danas se još traga za 500 nestalih osoba s tog područja. Tijekom srpske agresije na Vukovar poginuo je 921 branitelj, a u vukovarsku bolnicu je primljeno najmanj 2230 ranjenika. Procjena je da je 600 branitelja ubijeno nakon sloma obrane Vukovara. Ukupan broj ubijenih i nestalih na širem području Vukovara kreće se oko 4000. U skladišnom prostoru Veleprometa pobunjeni Srbi su osnovali logor za Hrvate i nesrbe. Kroz srpske koncentracijske logore (u Hrvatskoj i u Srbiji) prošlo je nekoliko tisuća ljudi.

Agresor (JNA i četničke paravojne postrojbe) je u Vukovaru (kao i drugdje) napadao civilne ciljeve, razarao kulturne ustanove (dvorac Eltz i druge), crkvu Sv. Filipa i Jakova, bolnicu, zdravstvene ustanove i sanitetska vozila. Napadi su bili selektivni, domovi Hrvata su teško oštećeni ili do temelja razoreni. Djelovi grada u kojima su pretežno živjeli Srbi su bili pošteđeni. Drugog svibnja u Borovu Selu je ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih policajaca a 21 je bio ranjen. To je bio početak krvave agresije na Republiku Hrvatsku.

Dvorac Eltz

Dvorac Eltz

Uništeni objekt u centru grada

 

 

 

Oštećeni kip Isusa u crkvi Sv. Filipa i Jakova

Vukovarska bolnica

Hrvatski policajci ranjeni u Borovu Selu (drugi svibnja 1991.) su bili zbrinuti u vukovarskoj bolnici i praktično od tada započinje izvanredno stanje koje će potrajati sve do 20. studenoga 1991. godine.

U Medicinskom centru Vukovar prije rata bilo je zaposleno 933 djelatnika, a od toga 337 medicinskih sestara. Sredinom 1991. više od 300 zaposlenika srpske nacionalnosti napustilo je Medicinski centar u Vukovaru. Tako je u Ratnoj bolnici Vukovar ostalo raditi samo 130 medicinskih sestara.

Bolnica je bila omiljena meta agresora i tijekom opsade su je stalno granatirali, bombardirali i napadali snajperskom vatrom. Granatiranje bolnice je započelo 15. kolovoza 1991., a 24. kolovoza su je zrakoplovi JNA prvi put bombardirali. Gornja četiri kata bila su uništena u bombardiranjima i moglo se koristiti samo prizemlje, podrum i protuatomsko sklonište. Bolnica je oskudjevala osobljem, ljekovima, strujom, vodom, sanitetskim materijalom. Osoblje je dalo svoj maksimum zbrinjavajući ranjenike, bolesnike, djecu, novorođenčad. Najmlađi je ranjenik imao šest mjeseci, a najstariji 88 godina, dok je u bolnici tijekom tromjesečne opsade Vukovara rođeno 16-toro djece.

Za vrijeme opsade Vukovara (25. 8.–18. 11. 1991.) postojeća bolnica je postala Ratna bolnica.

Ravnateljica Medicinskog centra Vukovar bila je dr. Vesna Bosanac (Ravnateljica ratne bolnice Vukovar) a zapovjednik saniteta ratne bolnice Vukovar bio je dr. Juraj Njavro. O događajima tijekom agresije i okupacije Vukovara dr. Vesna Bosanac je na sudu dala slijedeći iskaz (iz sudskog zapisnika):

„Bivša JNA je u bolnicu ušla 19. studenoga 1991. godine, oko 13.00 sati. Bolnica u Vukovaru je tijekom kolovoza 1991. godine bila pod stalnim granatiranjem. Do 18. studenoga 1991. godine, svakodnevno je na bolnicu i u okolicu padalo 100 – 200 projektila. Radilo se o tenkovskim granatama, avionskim bombama i drugim projektilima. Dnevno je u Bolnicu dovoženo 50 – 60 ranjenika, najmanji broj je bio 16, najveći 92 ranjenika u jednom danu. Dana 24. kolovoza 1991. godine bolnica je ostala u okruženju, a od listopada 1991. godine bila je blokirana. Uvjeti rada su bili teški, radilo se bez struje, bez potrebnih medicinskih sredstava. Kirurške ekipe su radile neprestano. Zaliječeni ranjenici smještani su u Borovo Commerce. U kritično vrijeme u Vukovaru je bilo 15 000 osoba, od toga 1500 djece. U kritično vrijeme bilo je 80% civila u Vukovaru. U Bolnici u Vukovaru zbrinuto je 3520 ranjenika, izvršeno je 2500 operacija. Medicinska pomoć pružena je svima koji su je trebali, bez obzira na nacionalnu, vjersku, etničku pripadnost. U Bolnici u Vukovaru nije bilo aktivnih postrojbi. Policija u Vukovaru, koja je bila smještena u jednom dijelu zgrade, koja je danas zgrada Općinskog i Županijskog suda u Vukovaru, odredila je jedan vod ljudi za čuvanje Bolnice. Taj vod je bio smješten na katu bolnice. Policija je preuzimala oružje osoba koje su bile primljene u bolnicu i isto odlagala u skladište u policiji.“

Svjedočanstva o radu bolnice:

„Radno vrijeme kirurga i instrumentarka bilo je svaki dan dok se posao ne završi. Četiri anestetičara i dva anesteziologa angažirani su maksimalno, jer samo su tako mogli odraditi golemi posao. U hitnoj kirurškoj ambulanti, u smjeni od 24 sata, radile su dvije medicinske sestre i 6 medicinskih tehničara, koji su bili uvijek spremni za prihvat većeg broja ranjenika. U hitnoj službi medicinskog centra radile su dvije sestre i jedan bolničar. Centralna sterilizacija bila je također granatirana, a postrojenje izvan upotrebe. Od polovice mjeseca listopada 1991. potrebni materijal za operativne zahvate, sterilizirao se u suhom sterilizatoru. Jedina kontrola sterilizacije bile su kontrolne vrpce. Prostor za sterilizaciju improviziran je u protuatomskom skloništu, a 3 medicinske sestre, uz cjelodnevni rad, uspijevale su osigurati dovoljno sterilnog materijala, instrumenata i odjeće za obavljanje potrebnih operativnih zahvata. Velik broj ranjenika, koji se morao smjestiti u bolnicu, iziskivao je daljnje nužne improvizacije smještaja.“

„Pojedini vozači srpske nacionalnosti krali su sanitetska vozila i odvozili ih u poljske bolnice koje su formirane na takozvanom „srpskom“ teritoriju. U gradskim skloništima i skloništu „Borovo Commercea“ radilo je 10 medicinskih sestara. Od 120 sestara, većina je u ratnu kirurgiju premještena iz drugih odjela i služba i u vrlo nepovoljnim uvjetima morale su svladati specifičnosti njege kirurških bolesnika. Uz kirurge i druge liječnike vrlo složen i nadasve naporan posao kroz tri mjeseca okruženja odradilo je samo 10 instrumentarkâ“.

„Protuatomsko sklonište činile su četiri veće prostorije koje su montiranjem posebnih ležajeva postale četiri bolesničke sobe. Sklonište je imalo sanitarni čvor te skladišta za pričuvu lijekova, hrane, posteljine i vode. U suterenu polikliničkog dijela bolnice pripremljene su sobe za intenzivnu skrb te operacijske dvorane. „

„Do polovice rujna 1991. rad u bolnici odvijao se uz redovito opskrbljuje vodom i strujom, a otada pa do 20. studenoga 1991. strujom se opskrbljivalo agregatima, a voda se koristila iz rezervoara.“

U bolnici su djelovali: Odjel za radiološku dijagonstiku, Odjel za transfuzijsku medicinu, Odjeli za laboratorijsku i ljekarničku djelatnost, Odjel za internu medicinu, Odjel za neurologiju i psihijatriju, Odjel za ginekologiju i opstetriciju, Odjel za pedijatriju,  Stomatološka jedinica, Odjela za prehranu, Radna skupina za logistiku, Odjel za higijensko epidemiološku djelatnost. U ratnoj bolnici rađala su se i djeca, pa uz primalje, koje su obavljale specifičan posao, o dojenčadi su brigu vodile dvije časne sestre.

Svjedočanstva djelatnika bolnice mogu se naći u knjizi: Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. (izdavač Medicinska naklada, Zagreb). U monografiji MJESTO SJEĆANJA, VUKOVARSKA BOLNICA 1991. navedeni su podatci o radu i djelatnicima vukovarske bolnice 1991. godine.

Organizirani su humanitarni konvoji zbrinjavanja ranjenih i bolesnih prema hrvatskim bolnicama do kompletne blokade Vukovara. Nakon toga se pokušalo organizirati humanitarne konvoje uz pomoć međunarodnih organizacija. Prvi pokušaj (13 listopada 1991.) humanitarnog konvoja za ranjenike iz vukovarske bolnice nije uspio jer je bio blokiran od strane JNA, navodno zbog pronađene bombe u jednom vozilu!? Francuska humanitarna organizacija Liječnici bez granica organizirala je sljedeći konvoj, koji je 19. listopada uspio doći do bolnice i uspješno evakuirati 112 ranjenika. JNA je onemogućila dogovoreni i najkraći put povratka pa je konvoj išao okolnim putevima. Jedno vozilo je naletjelo na minu te su bile ozlijeđene dvije medicinske sestre iz konvoja, a tijekom evakuacije od opeklina je umro pacijent. Nakon toga više nije bilo konvoja iz sigurnosnih razloga jer JNA nije htjela garantirati normalno i sigurno kretanje konvoja.

Nakon sloma obrane grada Vukovara pokrenuta je diplomatske inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice za spas ranjenika, žena i djece iz Vukovara. U Zagrebu je postignut sporazum između Republike Hrvatske, JNA, Međunarodnoga komiteta Crvenog križa, Liječnika bez granica i Malteškoga križa „sporazum o neutralizaciji i slobodnoj evakuaciji vukovarske bolnice“. Sporazum je napravljen u skladu s člankom 15. Četvrte ženevske konvencije. Prema sporazumu i ženevskoj konvenciji bolnicu koja se nalazi u središtu ratnih zbivanja preuzima osoblje Međunarodnog Crvenog križa i vodi brigu o ranjenicima i bolesnicima ali se to nije dogodilo već je bolnicu preuzela JNA sa svojim pomagačima (četničkim, paravojnim skupinama). Promatračka misija Europske zajednice je trebala nadgleda cijelu operaciju evakuacije ranjenika iz bolnice. Sporazumom su obuhvaćeni svi ranjenici koji su se nalazili na liječenju u bolnici. Kada je JNA ušla u bolnicu u bolnici je bilo 420 ranjenika i bolesnika. Dogovoren je put evakuacije ali to JNA nije ispoštovala. Dana 21. studenog 1991. godine 174 ranjenika su predana Republici Hrvatskoj. Uhićeno je 47 ranjenika i odvedeno u srbijanske zatvore (logore). Pristup Europskoj misiji, Promatračkoj skupini Europske zajednice za Vukovar, i djelatnicima Međunarodnog Crvenog križa je bio ograničen bolje rečeno onemogućen pa je JNA 20-tog studenog 1991. godine odvela 267 (261) ranjenika i civila iz vukovarske bolnice na farmu Ovčara gdje su mučeni i pogubljeni. U masovnoj grobnici na Ovčari su nađeni ostatci 200 osoba koje su bile odvedene iz vukovarske bolnice. Još se ne zna gdje se nalaze ostatci 59 osoba.

Liječnici bolnice, njih deset, su bili odvedeni i zatočeni u Sremskoj Mitrovici, Stajičevu i Nišu. Kasnije su razmijenjeni.

Agresor (JNA) je odnio medicinsku i drugu dokumentaciju nakon zauzimanja vukovarske bolnice. Nepotpunu dokumentaciju vratio je predsjednik Srbije Boris Tadić tek 4. studenoga 2010. godine.

Zločin nad jednim gradom, zločin nad jednim narodom, zločin nad civilima i zarobljenicima je obrazac koji se ponavlja na našim prostorima još od 1918. godine. Zločini srbijanskih imperijalista i četničkih postrojbi su ostali nekažnjeni unatoč dokazima, konvencijama i međunarodnom pravu jer politika takozvane civilizirane Europe ne poštuje međunarodne zakone, konvencije o ljudskim pravima. Tragično je da su neke europske zemlje mirno gledale agresiju na Republiku Hrvatsku i da su nijekale pravo Hrvatima na obranu (embargo na uvoz oružja). Bijedna međunarodna diplomacija je sukrivac za zločine koji su se dogodili tijekom Domovinskog rata. Nekima se njihovi politički interesi bili važniji od jednog naroda od ranjenika, bolesnika, novorođenčadi i trudnica. Ravnateljica Medicinskog centra Vukovar dr. Vesna Bosanac je kazala: „Međunarodna zajednica u to vrijeme uopće nije shvatila ozbiljnost situacije i smatram da je suodgovorna za sve što se nama dogodilo. Međunarodna zajednica je zakazala”.

Kad je otpor branitelja bio skršen brojni civili sklonili su se u vukovarskoj bolnici s ranjenicima koji su nastradali u tromjesečnoj opsadi grada. Vjerovali su da će pod nadzorom međunarodnih promatrača biti sigurno evakuirani. JNA je zauzela bolnicu i izdvojila ranjenike, civile, djelatnike bolnice, njih 261 i odvela ih na stočnu farmu Ovčara gdje su bili ispitivani, mučeni i umoreni. Izdvajanje osoba (za Ovčaru) je izvršeno u suradnji s srbijanskim djelatnicima bolnice, bivšim djelatnicima bolnice i četnicima (oni su pravili popise osoba koje će biti odvodene i ubijene). Godine 1992. je nađena lokacija masovne grobnice. Lokaciju su čuvale međunarodne snage (da ne dođe do premještanja) i 1996. (u rujnu i listopadu) je izvršena ekshumacija žrtava . Ekshumacija je trajala 40 dana i vršili su je međunarodni stručnjaci. Ekshumirano je 200 tijela, ubijeni su bili u dobi od 16 do 77 godina. Uglavnom su to bili ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeno 20. studenoga 1991. godine iz vukovarske bolnice. Najmlađi pacijent koji je na Ovčari ubijen je Igor Kačić, a imao je samo 16 godina. Ubijena je i trudnica u osmome mjesecu trudnoće.

Još se ne zna gdje je grobnica 59-toro odvedenih. Krvnicima s Ovčare su dobili minimalne kazne što je još jedan pokazatelj da sudovi nisu bili neovisni već su izvršavali naloge političara.

Prije 25 godina se dogodio strašan zločin nakon što su agresori zauzeli grad. Ubojstva zarobljenih i razoružanih branitelja, nemoćnih ranjenika i civila su pokazali svu neljudskost i mržnju agresora. Ekipa BBC-a je snimila četničke horde kako idu kroz Vukovar i pjevaju pjesmu o klanju Hrvata. Jedini grijeh ubijenih je bio što su bili Hrvati!

Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.

Stalna muzejska izložba Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. je otvorena 2006. godine u podrumu i protuatomskom skloništu gdje je bila ratna bolnica tijekom agresije na Vukovar. U sobama su bolnički ležajevi na kojima su nekada ležali ranjenici. Tu su i dječji inkubatori koji su spasili 16 beba rođenih tijekom okupacije Vukovara, kao i stari operacijski stol, anesteziološki aparat i monitor. Pored toga su male spreme za sanitetski materijal, lijekove, posteljinu i mala kuhinja, prostor za sterilizacuju instrumenata. U posebnoj prostoriji su spremnici s vodom u koje su sakupljali kišnicu.

Na vratima muzeja ratne vukovarske bolnice naslagane su vreće s pijeskom, kao za vrijeme rata. Iznad ulaza je gelerima izbušen veliki znak Crvenog križa. Agresori su diljem Hrvatske gađali objekte koji su imali oznaku Crvenoga križa.

Ulaz u ratnu bolnicu

Ulaz u ratnu bolnicu

U stropu jednog dijela podruma i danas se vidi golema rupa. Tu je upao projektil, tzv. krmača, koji je probio krov i pet etaža bolnice, upao u podrum i pao među noge pacijentu srpske nacionalnosti Petru Vukašinu.

U podrumu, na jednom zidu hodnika, su navedena imena ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice. Kronološki su navedeni događaji u bolnici tijekom 88 dana (25. 8. – 19. 11. 1991.). U tom hodniku su 1991. godine bile postelje s ranjenicima.

Popis ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice

Popis ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice

Tijekom opsade grada Vukovara od 25. kolovoza 1991. do 19. studenog 1991. i nakon toga zločinci su ubili 36 djelatnika vukovarske bolnice, 20 djelatnika je ubijeno na Ovčari, 4 se vode kao nestali a 12 djelatnika je stradalo tijekom i nakon opsade Vukovara. Spomenimo se ubijenih i nestalih djelatnika vukovarske bolnice.

Popis djelatnika ratne bolnice Vukovar ubijenih na Ovčari:

Jozo Adžaga (1949.) – logistika (kuhar)

Ilija Asadžanin (1952.) – hitna služba (vozač) 

Ivan Bainrauch (1956.) – logistika (voditelj tehničke službe)

Tomislav Bosanac (1941.) – logistika (destilacija vode)

Ivan Buovac (1966.) – hitna služba (vozač)

Dragan Gavrić (1956.) – logistika (održavanje vozila)

Zlatko Jarabek (1956.) – logistika (održavanje vozila)

Đuro Knežić (1937.) – logistika (tehnička služba, bolnički brijač)

Zlatko Krajinović (1969.) – hitna služba (vozač)

Tomislav Mihović (1952.) – RTG odjel (fotolaborant)

Tomislav Papp (1963.) – logistika (opskrba, energenti i skladište)

Tomo Pravdić (1934.) – logistika (tehnička služba)

Stjepan Šarik (1955.) – logistika (kotlovnica i agregati)

Đuro Šrenk (1943.) – logistika (tehnička služba, vodoinstalater)

Zvonko Varenica (1957.) – logistika (tehnička služba, bravar)

Goran Vidoš (1960.) – logistika (električar)

Mate Vlaho (1959.) – hitna služba (vozač)

Miroslav Vlaho (1967.) – hitna služba (vozač)

Josip Zeljko (1953.) – osiguranje bolnice

Mihajlo Zera (1955.) – hitna služba (vozač)

Djelatnici ratne bolnice Vukovar ubijeni tijekom napada na grad i nakon okupacije grada:

Vlasta Aleksandar (1965.)– Odjel za fizikalnu medicinu (fizioterapeutkinja)

Dušica Jeremić (1954.) – računovodstvo (upravni pravnik)

Ljubica Kojić (1954.) – sklonište “Borovo-Commerce” (spremačica)

Nevenka Matić (1948.) – zajednička služba (službenik)

Zdenka Miličević (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)

Ljubica Obradović (1952.) – RTG odjel (administrator)

Ivan Raguž (1938.) – logistika (kotlovničar)

Rudolf Terek (1943.) – stomatologija (viši stomatolog)

Marica Stanek (1952.) – ambulanta za školsku djecu (medicinska sestra)

Blanka Stefanjuk (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)

Goran Krznarić (1965.) – logistika (portirnica)

Karlo Crk (1942.) – logistika (mesnica)

Djelatnici ratne bolnice Vukovar koji su zarobljeni, a vode se kao nestali:

Ivan Baranjek (1939.) – postoperativna njega, stacionar “Borovo-Commerce” (bolničar);

                        odveden iz “Borovo-Commercea” 19. XI. 1991.

Marko Mandić (1953.) – kirurgija (medicinski tehničar, hitni prijem ranjenika); odveden iz

                        bolnice 19. XI. 1991.

Ivan Božak (1958.) – portirnica; odveden iz bolnice 20. XI. 1991.

Zvonko Vulić (1971.) – logistika (opskrba, energenti i skladište); odveden iz bolnice 20. XI.1991.

 

Nakon Erdutskog sporazuma, tijekom mirne reintegracije bolnica je ponovno uključena u zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Oprema bolnice bila je devastirana i otuđena, a neki bolnički objekti potpuno srušeni. Obnova infrastrukture započela je 1998. godine.

U dvorištu bolnice je postavljena spomen ploča i Spomen križ – Da se ne zaboravi (zaslugom Mladena Pavkovića). Godine 2007. u dvorištu bolnice postavljeno je spomen-obilježje žrtvama stradalim u Vukovaru i vukovarskoj bolnici, rad kipara Tomislava Ostoje, koji prikazuje slomljeno srce, a simbolizira rušenje Vukovara i patnje Vukovaraca u Domovinskom ratu.

U krugu bolnice podignut je spomenik doktoru Juraju Njavri (zapovjedniku ratnog saniteta).

Spomen-dom Ovčara

Spomen dom Ovčara predstavlja vrijeme i mjesto stradanja 261 žrtve srpske agresije koje su dovedene iz vukovarske bolnice te mučki ubijene. U spomen na žrtve Ovčare hangar u koji su žrtve dovedene pretvoren je u memorijalni centar.

Spomen dom Ovčara

Spomen dom Ovčara

Spomenik na mjestu masovne grobnice

Spomenik na mjestu masovne grobnice

Memorijalno groblje žrtvama Domovinskog rata

Nijemi svjedok stravičnog rata i terora nad Hrvatima u Vukovaru je masovna grobnica na Novom groblju, danas Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata koji se nalazi na istočnom prilazu gradu. Nakon okupacije grada tu su pokopani svi koji su poginuli tijekom agresije na Vukovar. Za vrijeme agresije pokapanje na groblju nije bilo moguće te su poginuli, umrli, pokapani u vrtovima, na ulicama, stadionu i oko bolnice. Godine 1998. ekshumirano je 938 tijela. To je dosad najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Mjesto masovne grobnice je nakon ekshumacije obilježeno postavljenjem 938 bijelih mramornih križeva, a groblje je podijeljeno u tri dijela: Aleju poginulih hrvatskih branitelja, Aleju umrlih hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata i Aleju civilnih žrtava iz Domovinskog rata. Između bijelih križeva i Aleje poginulih hrvatskih branitelja i civila 2000. godine postavljen je središnji spomenik, autorice Đurđe Ostoja. Izrađen je od patinirane bronce, visok je četiri metra, u obliku otvorenog križa čiji su krakovi postavljeni na sve četiri strane svijeta, simbolizirajući križ i žrtvu Vukovara. U sredini spomenika upaljen je vječni plamen.

938 križeva za 938 žrtava agresije na Vukovar

938 križeva za 938 žrtava agresije na Vukovar

Obilježavamo 25-tu godišnjicu tih tužnih događaja, odajemo počast braniteljima, poginulima, ubijenima i nestalima (Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, „Vi ste naš ponos – Mi smo Vaša snaga“).Odajemo počast djelatnicima Medicinskog centra Vukovar koji su skrbili za ranjene, oboljele i koji su bili velika potpora braniteljima Vukovara. Još se ne zna za grobove mnogih, vode se kao nestali i njihovi najmilili nemaju gdje zapaliti svijeću i pomoliti se.

Neka je vječna hvala i slava hrvatskim braniteljima! Počivali u miru Božjem!

spomendom

Časna sestra Damira koja je čuvala djecu u vukovarskoj bolnici posvetila je gradu svoje pjesme. Zapisala je:

„Dok nas ima, dok nas bude, dok će Dunav teći, svima ćemo istinu mi o tebi reći”

Priredio: dr. sc. Marko Jukić

(dragovoljac Domovinskog rata 1991.)

Komentari

Dr. Marko Jukić

ONI SU PONOS NEOVISNE REPUBLIKE HRVATSKE

Published

on

By

Atletika – Blanka Vlašić, Sandra Perković, Sara Kolak, Marija Vrajić-Trošić, Ana Šimić, Ivana Brkljačić, Laura Štefanac, Branko Zorko, Stipe Žunić, Martin Marić, Filip Mihaljević, Marin Premeru, Edis Elkasović, …..

Boks – Stipe Drviš, Željko Mavrović, Filip Hrgović, Ivana Habazin, Mirko Filipović, Stjepan Božić, Filip Palić, Vedran Đipalo, Marijo Šivoli, Mirsad Ahmeti, Hrvoje Sep, Nikolina Čačić, ….

Dizanje utega: Nikolaj Pešalov

Gimnastika – Tin Srbić, Robert Seligman, Filip Ude, Tomislav Marković, Marijo Možnik, Ana Đerek, Anton Kovačević, Tina Erceg, Tomislav Marković, Tijana Tkalčec, Leonardo Kušan, Matija Baron, …

Hrvanje – Vlado Lisjak, Josip Čorak, Milan Nenadić, Neven Žugaj, Jelena Kastaneti, Slavko Koletić, Nenad Žugaj, Karko Čović, Božo Starčević, Krešimir Jurković, Dominik Etlinger, Ivan Lizatović, Tonimir Sokol, …

Jedrenje – Karlo Kuret, Tonči Stipanović, Šime Fantela, Igor Marenić, Ivan Kljaković Gašpić, Tina Mihelić, Enia Ninčević, ….

Kajak i kanu na divljim vodama – Filip Benjak, Tomislav Crnković, Andrej Gluecks, Emil Milihram, Zlatko Sedlar, Danko Herceg, Dražen Funtak, …..

Košarka – Osvajači srebrene medalje na Olimpijskim igrama, brončane medalje na svjetskom i europskom prvenstvu, Dražen Petrović ….

Nogomet – Osvajanje brončane medalje na Svjetskom prvenstvu 1998. godine i srebrene medalje na Svjetskom prvenstvu 2018. godine. Davor Šuker osvajač Zlatne kopačke, Luka Modrić osvajač Zlatne lopte, najbolji nogometaš sezone (FIFA), najbolji nogometaš sezone (UEFA), najbolji nogometaš svjetskog prventva u Rusiji…..

Plivanje •Duje Draganja, Sanja Jovanović, Mario Todorović, Gordan Kožulj, Miloš Milošević, Saša Imprić, Matea Samardžić, …..

Rukomet – Osvajači 19 medalja s velikih natjecanja (OI, SP, EP, MI). Osvajači zlatnih olimpijskih medalja (Atlanta, Atena), zlatne medalje na Svjetskom prventvu 2003. 4 zlatne medalje na Mediteranskim igrama. ….

Skijanje – Janica Kostelić (4 zlatne i 2 srebrene olimpijske medalje, 5 svjetskih prvenstava, 3 velika i 7 malih globusa); Ivica Kostelić osvajač velikog kristalnog globusa, 4 srebrene olimpijske medalje zlatna, srebrena i brončana na svjetskim prvenstvima, svjetski skijaški kup veliki globus i 5 malih globusa)…..

Tenis – Iva Majoli, Osvajači dva Davis cupa, Mario Ančić, Ivan Ljubičić, Ivo Karlović, Goran Ivanišević, Goran Prpić, Marin Čilić, Borna Ćorić, Ivan Dodig, Mate Pavić, ….

Vaterpolo – Vaterpolo reprezentacija Hrvatske do sada je osvojila 13 medalja na velikim natjecanjima. Olimpijski pobjednici (2012.), Dvije srebrene olimpijske medalje (1996., 2016.), Osvajači svjetskog prvenstva (2007., 2017.) i Osvajači europskog prvenstva (2010.)….

Kuglanje – Zdravko Boljat, Maria Mušanić, Darinka Bunić….

Šah Zdenko Kožul, Ivan Šarić …

Biatlon: Jakov Fak

Taekwondo: Martina Zupčić, Sandra Šarić, Lucija Zaninović, Ana Zaninović, Lana Banely Iva Radoš, …..

Streljaštvo – Giovanni Cernogoraz, Snježana Pejčić, Josip Glasnović, …..

Veslanje- 5 medalja na Olimpijskim igrama (1 zlatna, 3 srebrne i 1 brončana). Siniša Skelin, Nikša Skelin, Igor Boraska, Tihomir Franković, Tomislav Smoljanović, braća Valent i Martin Sinković , Damir Martin, David Šain, Mario Vekić, Ante Kušurin, Krešimir Čuljak, Igor Francetić, Branimir Vujević, Silvio Petriško (kormilar),…..

Stolni tenis Zoran Primorac, Tamara Boroš…

Dragi domoljubi želimo vam SRETNU NOVU GODINU!

Foto: Wikipedija; 24 sata; Jutarnji List; CroPortal; dnevno.hr

 

Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Dr. Marko Jukić

DA SE NE ZABORAVI: Dr. Franjo Tuđman, tvorac samostalne Hrvatske

Published

on

By

Dr. Franjo Tuđman je bio: vojnik, povjesničar, akademik HAZU, političar, državnik, prvi predsjednik suverene i samostalne Hrvatske, vrhovnik Hrvatske vojske. Voljom naroda bio je Predsjednik Republike Hrvatske od 30. svibnja 1990. do 10. prosinca 1999. godine.

Borba dr. Tuđmana za samostalnu Hrvatsku započela je šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je u svojim djelima počeo rušiti jugoslavenske i srpske mitove i laži o Drugom svjetskom ratu i o Hrvatima. Zbog svojih domoljubnih stavova je bio proganjan i zatvaran (1972., 1981., 1982. i 1984. g.).

Godine 1989. je utemeljio stranku (nacionalni pokret) Hrvatsku demokratsku zajednicu s kojom je pobjedio na prvim višestranačkim izborima 1990. godine te bio izabran za predsjednika Predsjedništva socijalističke Republike Hrvatske. Našao je načina da u složenim društveno-političkim okolnostima u međunarodnoj zajednici proglasi a kasnije i ostvari samostalnu Republiku Hrvatsku. Državnik i Vrhovnik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman i hrvatski branitelji su najzaslužniji za stvaranje neovisne Republike Hrvatske jer je mudrim vođenjem na diplomatskom i vojnom planu polučio međunarodno priznanje Hrvatske i pobjedu u Domovinskom ratu.

Dr. Franjo Tuđman je okupio Hrvate u domovini i u iseljeništvu, podigao nacionalnu svijest, okupio domoljube i branitelje koji su goloruku stali pred tenkove, transportere i agresorske strojnice. Prekinuo je hrvatsku šutnju i organizirao političko-nacionalni pokret za samostalnu Hrvatsku. Njegova želja bila je ujedinjenje, pomirba svih Hrvata u domovini i izvan domovine s ciljem stvaranja neovisne Hrvatske, reafirmacija tradicionalnih pozitivnih hrvatskih vrijednosti koje su bile potiskivane desetljećima (hrvatski jezik, kultura, vjera), demokratizacija društva, tržišna ekonomija i otkrivanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću. Želio je da Hrvatska bude moderna srednjoeuropska država, da se domovina Hrvatska poveže s iseljenom hrvatskom zajednicom širom svijeta.

Bio je realan političar i svoj cilj stvaranja samostalne Hrvatske je ostvarivao korak po korak. Međunarodna zajednica je bila za očuvanje Jugoslavije kao jedinstvene države. Kada je bilo jasno da je Jugoslavija bankrotirala i da njen opstanak pod patronatom Saveza komunista Jugoslavije više nije moguć dr. Tuđman je zagovarao miran razlaz i preustroj Jugoslavije u konfederaciju, savez suverenih država što su Srbi odbili i nakon toga je bilo jasno da opstanak u zajedničkoj državi nije moguć pa počinju pripreme za jačanje obrambene sposobnosti razoružane Hrvatske. Prema tadašnjem zakonu Hrvatske nije mogla imati vojsku pa se jača obrambena sposobnost hrvatske policije.

Srbi su htjeli samo jedno, htjeli su stvaranje velike Srbije i nametanje srpske vlasti drugim narodima. Budući da narodi unutar Jugoslavije nisu željeli srpsku vlast došlo je do raspada komunističke Jugoslavije tim više jer je Jugoslavija bankrotirala. Slom komunističke diktature u Europi, raspad Sovjetskog saveza je omogućio ujedinjenje Njemačke, oslobađanje europskih država od sovjetskog diktata i stvaranje novih država. Tu situaciju je trebalo iskoristiti za stvaranje samostalne Hrvatske i to je dr. Franjo Tuđman uspio ostvariti unatoč protivljenju međunarodne zajednice koja je željela sačuvati Jugoslaviju kao državu.

Agresija ne Republiku Hrvatsku (1990. – 1991.) je pripremljena osamdesetih godina prošlog stoljeća (Branko Mamula) a ostvarenje plana agresije (stvaranje velike Srbije) započinje „Balvan revolucijom“ u kolovozu 1990. godine (dakle prije donošenja Božićnog ustava, prije razdruživanja) sve je bilo planirano i pripremljeno za porobljavanje Hrvata.

Političari, analitičari se slažu da je dr. Franjo Tuđman briljantno, kao vrhovnik, odgovorio na agresiju na Hrvatsku te oslobađanje okupiranih područja Hrvatske. Nije dao povoda agresoru, nije dao povoda JNA da okupira Hrvatsku u vrijeme kada je Hrvatska bila bez oružja i kada međunarodna zajednica nije bila spremna prihvatiti činjenicu da je Jugoslavija kao država mrtva. Kritičari dr. Tuđmana nisu bili dorasli razumijevanju situacije a neki su bili i petokolonaši (suradnici UDBE i KOS-a). Napad na vojarne u lipnju 1991. godine bi bio sukob unutar Jugoslavije, pobuna koju bi vojska mogla ugušiti bez da itko mrdne prstom.

Krajem siječnja 1991. godine kada je JNA sve pripremila za vojni udar te uklanjanje hrvatskog rukovodstva dr. Tuđman odlazi u Beograd i brani pravo hrvatskog naroda na obranu, traži razoružavanje paravojnih srpskih postrojbi u Hrvatskoj. Tim hrabrim činom je dr. Tuđman pokolebao vodstvo JNA i nije došlo do vojnog udara i uklanjanja legalno izabranog hrvatskog vodstva.

Međunarodna zajednica je političkim i gospodarskim pritiskom mogla spriječiti rat, mogla izolirati agresora ali ona to nije učinila jer su pojedine moćne države međunarodne zajednice imale svoje strateške ciljeve, željele su opstanak Jugoslavije pod srpskom dominacijom. Ujedinjeni narodi su svojom odlukom o embargu na oružje dali odriješene ruke agresoru jer su mislili da će agresor brzo pokoriti Hrvatsku. Agresor je dobio 6 mjeseci za porobljavanje Hrvatske ali nije uspio. Međunarodna zajednica je mudrovala, davala izjave i isprazne prijetnje dok je Hrvatska mladost ginula i krvarila, dok je razaran barokni Vukovar, dok je razaran Dubrovnik (grad pod zaštitom UNESCO-a), dok je agresor rušio hrvatske gradove i sela, dok je ubijao i protjerivao Hrvate.

Dr. Franjo Tuđman je uporno radio na diplomatskom planu i krajem 1991. godine uspio dobiti potporu Njemačke, Austrije, Svete Stolice i još nekoliko država za međunarodno priznanje pa je 15. siječnja 1992. godine uslijedilo skupno priznanje Europske Zajednice i drugih država te prijam u organizaciju UN-a. (22. svibnja 1992. g.). Nakon prijma u organizaciju UN-a dr. Tuđman je izjavio: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!” Dakle, ako želimo da Hrvatska bude pravna, demokratska, napredna država to moramo učiniti sami, nitko drugi već mi sami!

Također se dr. Tuđman izborio za primirje (Sarajevski sporazum), za slanje snaga UNPROFOR-a u Hrvatsku koje su trebale spriječiti agresora i osigurati uspostavu ustavnopravnog poretka. Nažalost snage UNPROFOR-a nisu ispunile svoju zadaću, a u nekim sektorima su bili na usluzi agresoru pa su Hrvatska vojska i policija bile primorane izvesti oslobodilačke akcije.

Optužbe KOS-ovaca, UDBA-ša, Petokolonaša i međunarodnih spletkaroša o dogovoru rata i podjeli Bosne i Hercegovine s Miloševićem su plod zločinačkog plana rušenja hrvatske vlasti. Besmislice su da Tuđman dogovara rat a narod je goloruk (s čime bi ratovao), a podjela BiH je zločinačka podvala s ciljem blaćenja dr. Tuđmana u međunarodnoj zajednici te stvaranja podjela u hrvatskom društvu. Slobodan Milošević želi stvoriti veliku Srbiju, ima vojsku, oružje i streljivo, ima pobunjene i naoružane Srbe u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini i on navodno dogovara podjelu Bosne!? U takav scenarij mogu vjerovati samo poluidioti i idioti. Podjela Bosne između Hrvatske i Srbije isključuje stvaranje velike Srbije, a to je bio glavni cilj Slobodana Miloševića! Dakle, radi se o zločinačkoj podvali neprijatelja Hrvatske! Razgovori s Miloševićem su Tuđmanu služili da dobije na vremenu, da uspori srpsku agresiju na Hrvatsku a Miloševiću su poslužili da se prikaže kao mirotvorac koji je spreman za razgovore. Nakon razgovora Tuđmana s Miloševićem se agresija na Hrvatsku pojačala pa je to još jedan dokaz o besmislenoj tvrdnji o dogovoru i dijeljenju BiH.

Sukob Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini je potaknut i vođen izvana s ciljem rušenja novonastale države Hrvatske. Strane tajne vojnoobavještajne i civilne službe su bile one koje su izazvale i poticale sukob.

Međunarodna zajednica nije znala kako rješiti pitanje raspada Jugoslavije. Neke zemlje su poticale opstanak Jugoslavije i srpsku dominaciju, odobravale su krvavu agresiju Srbije. To što je u siječnju 1992. godine EZ priznala Hrvatsku ne bi značilo ništa da Hrvatska vojska i Policija nisu oslobodile okupirana područja Hrvatske. Da su institucije međunarodne zajednice nesposobne i nepravedne vidljivo je iz današnjeg stanja u BiH. Tuđmana nema 18 godina a stanje se nije promijenilo, BiH ne funkcionira kao država, nema demokracije, nema tržišne ekonomije, nema ravnopravnosti naroda što je još jedan dokaz da dr. Tuđman nema nikakve veze sa stvarnom podjelom Bosne i Hercegovine.

Bilo je razgovora o Bosni i Hercegovini u diplomatskim krugovima. Razgovori koji su vođeni o statusu BiH nakon raspada Jugoslavije su posebna priča jer je međunarodna zajednica donosila prijedloge (bilo je više prijedloga: Cutilerov prijedlog, Vance-Owenov plan, Owen-Stoltenbergov plan, prijedlog Kontaktne skupine) s kojima se ni sama nije slagala tako da je najveći krivac za stanje u BiH tijekom rata kao i danas međunarodna zajednica. Republika Hrvatska (politika dr. Franje Tuđmana) je očuvala Bosnu i Hercegovinu, priznala Bosnu i Hercegovinu i najzaslužnija je za njen opstanak. Hrvatska je pomogla pri obrani hrvatskog naroda u BiH što joj je bila dužnost, što bi napravila svaka država koja drži do sebe. Hrvatska nije napravila nikakvu agresiju na BiH već je branila svoj teritorij, branila Hrvate u BiH a time i opstojnost BiH.

Međunarodna zajednica je bila protiv neovisne, samostalne Hrvatske tijekom Domovinskog rata, tijekom mirne reintegracije Podunavlja i kasnije (presude Haškog suda i drugo). Daytonski sporazum (studeni 1995.) je također pokazatelj antihrvatskog stava jer je agresor tim sporazumom nagrađen.

Nakon uvođenja višestranačja 1990. godine dr. Tuđman je pozvao strane ulagače u Hrvatsku ali nitko nije došao, niti jedna banka nije htjela dati kredit jer je bilo očito da slijedi raspad Jugoslavije i da će izbiti rat.

Dr. Tuđmana prozivaju zbog pretvorbe, dr. Tuđman se nije bavio pretvorbom već državničkim poslovima, obranom, oslobađanjem zemlje i međunarodnim statusom Hrvatske. Privatizaciju su izvršili komunistički kadrovi koji su ušli u HDZ i oni izvan HDZ-a i oni su pri tome vodili računa o svojim interesima. S druge strane zaostala tehnologija, loša organizacija rada i samoupravljanje više nisu mogli opstati u novim tržišnim svjetskim odnosima. Niti u jednoj komunističkoj zemlji privatizacija nije bila dobra ni pravedna. Situacija u Hrvatskoj je bila specifična jer se Hrvatska grčevito branila od agresora, 25% Hrvatske je bilo okupirano, Hrvatska je skrbila za 550.000 izbjeglica (kraće vrijeme 800.000 izbjeglica) pa je privatizacija bila u drugom planu što su ratni profiteri iskoristili. Treba podsjetiti da su komunisti privatizirali ono što je bilo vrijedno prije nastupa Tuđmanove vlasti (Zagrebačka banka i Tvornica duhana Rovinj).

Budući da UNPROFOR nije izvršio svoje zadaće dr. Franjo Tuđman je kao Vrhovnik Hrvatske vojske odobrio oslobađajuće akcije: deblokada Dubrovnika, akciju Miljevci, VRO Maslenica, akciju Peruća, VRO Bljesak, VRO Oluja i druge. Nakon svake akcije je trebalo voditi borbu na diplomatskom polju, odgovoriti na diplomatske pritiske i prijetnje što je hrvatska diplomacija pod vodstvom dr. Tuđmana uspješno odradila.

Velika diplomatska pobjeda dr. Tuđmana je bilo zaključivanje mandata UNPROFOR-a (31. ožujka 1995. g.) te promjenu njegove uloge jer je tom pobjedom omogućeno izvođenje oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske 1995. godine.

Uspostava povjerenja između Hrvatske i SAD-a (za što velike zasluge ima ratni ministar obrane Gojko Šušak) omogućila je mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja jer je američka administracija vjerovala dr. Tuđmanu i udovoljila zahtjevu da na čelu Prijelazne uprave UN-a u istočnoj Slavoniji (UNTAES) bude američki general Jacques Paul Klein. Nažalost, dr. Tuđman je morao popustiti silnim pritiscima međunarodne zajednice i načinjen je Erdutski sporazum koji je bio nepovoljan za R. Hrvatsku. Mirna reintegracija je imala (ima i danas) negativne učinke za Republiku Hrvatsku ali Hrvatske nije imala izbora nego prihvatiti diktat nepravedne međunarodne zajednice (UN-a). Mirnom reintegracijom je oslobođeno hrvatsko Podunavlje, spriječen je nastavak rata i gubitak ljudskih života.

Dr. Franjo Tuđman je bio uz svoj narod i nije se bojao otići na prvu crtu bojišnice: Kostajnica, Petrinja, selo Pecki, Sisak (25. kolovoza 1991.), aerodrom Zadar (18. srpnja 1993. g.), Maslinica (30 siječnja 1993.; Pontonski most 18. srpnja 1993.; Knin (6. kolovoza 1995. g.), dvadeset dana nakon VRO Oluja je „Vlakom slobode“ (26. kolovoza 1995.) došao u Split, za vrijeme okupacije Podunavlja „Vlakom mira“ (8. lipnja 1997.) je došao u Vukovar u kojem su još bili četnici. Dr. Tuđman je postavio kamen temeljac za tunel Sveti Rok (16. kolovoza 1993. godine) i prošao kroz tunel 16. listopada 1999. godine iako je bio bolestan.

Tvorac je izmjena Ustava Republike Hrvatske (1997.) kojom se priječi stvaranje nove jugoslavenske zajednice bez volje naroda! Da nije bilo te izmjene Ustava Ivica Račan i drugi izdajnici bi odmah krenuli u udruživanje u region jer je Europska unija htjela udruživanje u Zapadni Balkan. Europska unija je planirala da Hrvatska postane članicom EU zajedno s Albanijom i državama bivše Jugoslavije bez Slovenije.

 

Dr. Franjo Tuđman je potaknuo osnivanje Haaškog suda koji se pod utjecajem moćnih država pretvorio u ruglo međunarodnog prava. Zločinački sud u Haagu nije optužio niti osudio agresora, nije uspostavio povjerenje niti je žrtvama dao pravnu zadovoljštinu.

U doba Tuđmanove vlasti je bilo više demokracije, manje cenzure nego danas! Neprijatelji hrvatske države i hrvatskog naroda su slobodno pisali, blatili Tuđmana i njegovu vlast, oni koji ne vjeruju neka pogledaju novine, tjednike, tv. emisije iz tog vremena. Komunističko-udbaška propaganda je plasirala laži, podvale i blatila Tuđmanovu vlast.

Dr. Franjo Tuđman je ostvario tisućljetni san Hrvata za ponovnom uspostavom samostalne i slobodne hrvatske države. Zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu Sava je potekla uzvodno i Hrvatska je postala samostalna i priznata država.

 

Henry Kissinger je kazao: „Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi za života nećete dočekati pravilno tumačenje Vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.“

 

Hvala dr. Franji Tuđmanu za ostvarenje vjekovnog sna, za samostalnu Hrvatsku.

Počivao u miru Božjem!

 

Dr. Marko Jukić (hrvatski domoljub i branitelj)

FOTO: braniteljski.hr, Knin-hrhb.info

Komentari

Continue Reading

Dr. Marko Jukić

“Pripada li vlast narodu i tko nam krade referendum?” – Tribina GI “Narod odlučuje” u Splitu

Published

on

Na tribini su sudjelovali i izlagali: dr. Natalija Kanački, članica Organizacijskog odbora GI Narod odlučuje, dr. sc. Sanja Bilač, članica Organizacijskog odbora GI Narod odlučuje, Miljenko Marić, prof., koordinator GI Narod odlučuje za Cetinski kraj.

Cilj tribine bio je upoznati građanstvo o rezultatima prikupljanja potpisa za izmjenu izbornog zakona te o manipulacijama vladajuće garniture koja ne želi referendum. Građanska inicijativa »Narod odlučuje« je prikupljala potpise za referendum o izmjenama izbornog zakona jer je postojeći izborni zakon nakaradan. Postojeći izborni zakon omogućuje da narod predstavljaju zastupnici s malim brojem glasova, da manjine imaju 8 zagarantiranih mjesta u Saboru i da sudjeluju u odlučivanju o pitanjima koja nisu manjinska. Postojeći izborni sustav je omogućio diskriminaciju većine hrvatskih građana, omogućio političku trgovinu i korupciju o čemu postoje mnogobrojni dokazi. Postojeći sustav omogućava političku trgovinu, prelazak iz stranke u stranku, stvaranje nelogičnih antinarodnih koalicija i tako izigravanje volje birača. Postojeći sustav omogućava takozvanim manjinskim predstavnicima zastupnički mandat u Saboru bez obzira na broj glasova. Jedino u Hrvatskoj manjinci imaju 8 predstavnika u parlamentu, samo tri zemlje EU imaju jednog do dva zastupnika manjinaca, a ostale zemlje EU nemaju predstavnike manjina u parlamentu.

Od samog početka inicijative započela su komunističko-četnička podmetanja kojima se blatilo organizatore inicijative. Prikupljanje potpisa je također bilo ometano, u nekim gradovima se plaćalo za postavljanje štandova kao da je to nečije privatno vlasništvo, bilo je fizičkih nasrtaja a cijelo vrijeme su komunističko-četnički mediji napadali inicijativu i davali netočna tumačenja ciljeva inicijative. Trebalo je skupiti 374.740 potpisa. Potpisi su prikupljeni i predani u Sabor 13. 6. 2018. godine. Prebrojavanje i provjera potpisa je napravljena s vremenskom zadrškom od 3 mjeseca!? Građanskoj inicijativi „Narod odlučuje“ je onemogućeno da njeni predstavnici budu nazočni kod prebrojavanja i provjere potpisa te je očito da se radi o manipulaciji i krađi. Drug Kuščević se vodio onom komunističkom: „Nije važno tko glasa već tko broji glasove“

Tvrtka APIS je izvršila prebrojavanje i provjeru potpisa prema nalogu druga Kuščevića. Prije nego su službeni rezultati objavljeni u medijima je bila objava njihovih rezultata što je neprihvatljivo i sramotno. To je bio još jedan pokazatelj koliko je cijeli postupak kompromitiran i kako vladajuća garnitura čini sve da do referenduma ne dođe. Provjera po nalogu druga Kuščevića i njegova šefa ima niz manjkavosti: neuvažavanje nečitkih potpisa unatoč točnog OIB-a, nadopunjavanje ili nepotpuni podatci. Takvi slučajevi se mogu lako provjeriti i potpis se može uvažiti ili odbiti ali drug Kuščević ne dozvoljava ispravljanje dokazane grješke. To je demokracija po Kuščeviću i Plenkoviću.

Građanska inicijativa “Narod odlučuje” je prikupila dovoljan broj potpisa ali to minister Kuščević ne želi priznati već drug priča o 10% navodno nevažećih potpisa bez mogućnosti stvarne provjere i bez mogućnosti uvažavanja ispravnih potpisa.

Građanskoj inicijativi “Narod odlučuje” ne treba 10% navodno nevažećih potpisa (40.875 navodno nevažećih potpisa) da bi rezultat inicijative bio pozitivan već 0,8%  a to je 2.990 potpisa za jedno pitanje i 2,02% (7.571potpis) za druga pitanje. Dakle treba provjeriti koliko je važećih potpisa od navedenih 30.726 navodno nevažećih potpisa, kako kaže drug Kuščević.

Drug Kuščević pravi cirkus i ne dozvoljava stvarnu provjeru potpisa već pod uvjetima koje je on odredio. A kada se pokaže da je potpis važeći nije ga moguće pribrojiti ostalim važećim potpisima! Logično je da Građanska inicijativa “Narod odlučuje” nije pristala na komunistički igrokaz druga Kuščevića jer ljudi iz Građanske inicijative imaju svoje dostojanstvo.

Još jednom treba istaknuti da Građanskoj inicijativi „Narod odlučuje“ ne nedostaje 10% potpisa (cca 40.000) već 0,8% (2.990) za jedno pitanje a za drugo pitanje 2,02% (7.571.) i zato je važno provjeriti cca 30.000 navodno nevažećih potpisa a to drug Kuščević ne dozvoljava već pravi cirkus (propisuje svoje uvjete provjere).

U izvješću o prebrojavanju i provjeri potpisa nema točne specifikacije zašto su potpisi nevažeći pa je to još jedan povod za tvrdnju da se radi o gruboj manipulaciji, krađi. Predstavnicima Građanske inicijative (koji imaju ime i prezime i koji preuzimaju odgovornost za tajnost podataka) nije dozvoljen pristup Registru birača i to je pokazatelj diskriminirajućeg odnosa (jedni mogu a drugi ne mogu!).

Cilj Građanske inicijative “Narod odlučuje” nije ukidanje manjinskih ili drugih prava već je cilj omogućiti svim državljanima Hrvatske da glasuju (elektronsko glasovanje, i dovoljan broj mjesta za glasovanje što sada nije slučaj), preferencijalno glasovanje i poštivanje izbornih rezultata. Pravednijim izbornim sustavom bi se izbjegli slučajevi da osobe s 808 preferencijalnih glasova budu ne čelu Sabora ili s 432 glasa da bude ministar. Sadašnji izborni sustav negira volju naroda pa se postavlja pitanje čemu izbori. Narod ima legalno prvo da traži odgovorno ponašanje druga Kuščevića, druga Plenkovića, druga Jandrokovića i drugih. Stvaranje neprirodnih, antinarodnih postizbornih koalicija a naročito s dokazanim antihrvatskim strankama, dokazanim klijentelističkim strankama je nedopustiv i nije odraz demokracije već diktature političkih  nazovi elita.

Sramotno je da vlast ignorira volju naroda, da ignorira 400.000 građana Hrvatske (13%) (400.000 potpisa prikupljenih u dva tjedna unatoč postavljenim preprekama).

Tko su, danas, koalicijski partneri HDZ-a? To je stranka SDSS koja širi mržnju (pogledaj „Novosti“), koja VRO „Oluju“ proglašava zločinačkom operacijom!? Drugi stranka je HNS, koja na izborima dobiva 1,5% glasova, koja je poznata po dugogodišnjoj protuhrvatskoj aktivnosti, trgovini zastupničkim mandatima, kriminalu (kvadrat stana u Gunji je narod platio 1700 eura), uhljebljenju njihovih članova u nadzorne odbore itd. HNS poziva na eliminaciju (valjda misle fizičku kao i 1945. g.) svih onih koji ne misle kao oni!?

Za navedene koalicije narod nije glasovao pa je jasno da se radi o grubim manipulacijama vladajuće garniture a ne o poštivanju izbornih rezultata. Sadašnji izborni sustav omogućava uhljebljenje, kriminal, korupciju, stvaranje neprirodnih antinarodnih koalicija. Sadašnji izborni sustav diskriminira građane Hrvatske koji se nalaze izvan Hrvatske (nemogućnost glasovanja)!

Zašto se drug Kuščević (kao ministar državne uprave) nije pobrinuo da se pitanje referenduma pravno uredi kao u civiliziranim zemljama s dugogodišnjom demokracijom. Zašto se ne uvede elektronsko glasovanje i ne omogući da državljani Hrvatske mogu glasovati na primjerenom broju mjesta a ne da moraju do birališta ići i po 200 kilometara. Također bi drug Kuščević (kao ministar državne uprave) trebao očistiti Registar birača jer demografi kažu da u Hrvatskoj ima 3,2 do 3,4 milijuna građana s pravom glasa. Ako se sjetimo manipulacije druga Bauka po pitanju broja birača možemo zaključiti da su drug Kuščević i drug Bauk na istoj, antinarodnoj strani.

Građani Hrvatske imaju pravo, građansku dužnost, da kažu dosta (legalnim sredstvima) antinarodnim zastupnicima, uhljebima, koji ne poštuju volju naroda, koji ne poštuju izborne rezultate. Naša je građanska dužnost da tražimo izmjenu izbornog sustava ako želimo prosperitet Hrvatske i ako želimo dobro svojoj djeci i svojim unucima. Zbog nakaradnog izbornog sustava, zbog političke trgovine takozvanih političkih elita Republika Hrvatska je pri vrhu ljestvice najkorumpiranijih zemalja svijeta, na dnu ljestvice po konkurentnosti. To su pokazatelji uspješnosti druga Kuščevića i druga Plenkovića.

Građani Hrvatske, ako želimo naprednu, demokratsku Republika Hrvatska moramo se aktivno uključiti i takozvanim političkim elitama (manipulatorima) uskratiti povjerenje te se izboriti za izmjenu izbornog sustava, ako treba i mirnim prosvjedima koji su legalan oblik borbe za stvarnu demokraciju. Vrijeme je da kažemo dosta, da tražimo odgovornost za sve državne i lokalne dužnosnike, da tražimo da poštuju volju naroda (izborne rezultate)!

Po Ustavu RH vlast pripada narodu a takozvane političke elite (izdajnici nacionalnih interesa) su nam ukrale referendum!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno