Connect with us

Tvrtko Dolić

Vukovar je razorio Red John

Published

on

 DEMOGRAFSKI PAD NAJPRIJE SE DOGAĐA U GLAVAMA   Eto nam stiže još jedan tugaljivi 18. studenog. Imamo kolone sjećanja i sjećanje na kolone prognanika. Hrvati cendraju na sve strane, umjesto da svima uzvrate istom mjerom. Da se množe i napuče zemlju, kako to dobri Bog očekuje od svojih kreacija i kroacija.

Kako se to prezentira u televizijskoj seriji “Mentalist”, sve zločine na ovome svijetu počinio je čovjek, zapravo samo jedna neuhvatljiva osoba. Famozni Red John je novi Isus. Preuzeo je na sebe i grijeh razaranja Vukovara. Građanski rat više nije opcija – Slavenka Drakulić drži da je to bio rat muškaraca i žena. Zanimljivo, ona sama ne osjeća se kao žrtva. Nova rodna ideologija dopušta da žena postane agresor, da je rodno i rodijački agresor, muškarac. Pogreška je što Hrvati 1990. nisu izvršili agresiju na Srbiju, ako se bilo što protiv Srba i Srbije može nazvati agresijom. Što se ono veli, nemam protiv Srba baš ništa, ništa efikasno. Zanimljivo, Srbi nas svejedno mrze, iako agresiju na Srbiju nismo proveli, niti planirali, niti smo bilo kada razorili Beograd. Razaranje Beograda je povijesna neminovnost, koja će jednog dana doći, koja se vraća u ciklusima, s različitim intenzitetom. Ako zakažu Hrvati, u pričuvi su Bugari i Albanci. Bit će to veliki dan za sve one koji ga dožive i prežive. Samo mrtav Beograd može biti spomenik samome sebi, u njegovom prirodnom obliku. Razoreni Beograd bit će predivno mjesto za antiratne poruke.

Gledano iz regionalne perspektive, sve je to malo prenapuhano. Hrvatska je u studenom u dubokoj žalosti, kao da je razaranje bilo kojeg grada nešto loše. Istina, čovjeku zna biti teško kada mu razore njegovo naselje ili njegov dom, njegovu Domovinu, ne daj Bože i Otadžbinu. Tek što ste se nekako skućili, ili uselili u društveni stan, poput Miljenka Jergovića u Sarajevu, morate kod vrata imati spremne i spakirane svoje dvije torbe, u njima i šteku Marlboroa, i u nekom trenutku krenuti na put u neki veći grad, bliže renomiranim fakultetima i novim društvenim jaslama. Beskrajan umor, dnevna malaksalost, i to totalno beznađe, koje traje i danas. Kao što je to rekao jedan veliki filozof, što te ne ubije, to te ojača. Lako za starce na kraju života, ali te tužne oči uplakanih djevojčica, to zna dodirnuti i one bez traga empatije, pa i ponekog slabije naelektriziranog četnika. A opet, ako smo vjernici, sve je to kontrolirano odozgo, pa će dobri Bog zaštititi svoje. Pa onda te naše nesretne silovane žene. Znate, nije sve tako crno, kao što interpretiraju naše pobornice pobačaja. Bilo je tu i demografskih pomaka. Naime, da je agresija na Hrvatsku potrajala dvadesetak godina, Hrvatice bi rađale više. Rodi vam se mali srpski Šiljo karađorđevićevske face, kao da se rodio u Požarevcu, ali imate sina. Nećete jednog dana ostati sami, napušteni od svih. Kako malih lopova nema, preostalo je da se ponovno zamjerimo Srbima, ili da dovodimo male tamnopute Hrvate iz Afrike. Problem je u nama, u uškopljenim hrvatskim muškarcima. Da parafraziram Slavenku Drakulić, unutar hrvatske nacije odvija se višestoljetni građanski rat između muškaraca i žena. Hrvati su gubitnici, pa Hrvatice nerado takvima rađaju djecu. Hrvatske branitelje ne treba žaliti, jer su znali u što se upuštaju protiv četvrte vojne sile. Osim toga, svi hrvatski nacionalisti znali su da su Hrvati nezahvalna nacija. Ante Starčević, naš Otac Domovine, umro je od gladi. I baš nekako u vrijeme kada su se u susjednoj gostionici hrvatski mučenici i budući osnivači HSS-a prežderavali s janjetinom u njegovo ime i njemu u čast. Bilo bi dobro da je te 1996. netko izgladnjelom Ocu odnio komadić mesa, pa da osnuje još jednu pravašku stranku. Pogledajte taj stoljetni plač Hrvata zbog smaknuća hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Kakve su to gluposti? Posve razumni Puniša Račić posmicao je janjičare. Zar ne bi danas trebalo zatući sve hrvatske zastupnike u Hrvatskom saboru? Svaki je hrvatski zastupnik korumpiran, svatko u svome vremenu. Ali, ovo što se danas događa, ta pljačka bezočne bande poznate kao lex Agrokor, to je prevršilo svaku mjeru. Pokazalo se da je jedina pogreška našeg Križnog puta što nisu pobijeni svi Hrvati – ime je nastalo u našoj pljački iz stoljeća sedmog, iz preotimanja tuđe zemlje na srpskoj matrici. Svoje famozno Doseljenje možemo komotno preimenovati u Lopovluk. Za Srbe je Srbija tamo gdje se popiša bilo koji Srbin, a za nas je Hrvatska zapravo naš lopovski teritorij za pljačku i svaki drugi kriminal.

Ta uškopljenost Hrvata prelazi svaku mjeru. Djeca koja su preživjela holokaust nad Hrvatima iz 1945. godine, ne znaju uzvratiti svojim neprijateljima. Kada preživjelim pripadnicima židovskog Holokausta netko ubije sunarodnjaka, oni odmah biblijski uzvraćaju desetorostrukom osvetom na strani neprijatelja. Nakon otmice nekog Židova, stiže cijela avijacija države Izrael, a ako zatreba, pokreće se NATO. Pa se ti kume ponovno usudi progoniti Židove, ili nešto protiv njih izjaviti. Smeta vas njihova prisutnost na Galilejskom jezeru? Ništa zato, ovih su dana u sjeni Kalifata zaposjeli cijelo Isusovo jezero, pa se ti kume žali i Jehovi i Alahu. Hrvatskoj su otete hrvatske zemlje Bosna i Hercegovina, Hrvatska se stanjivala sve do iza Une, pa su se uz Unu i Savu formirale srpske paradržave, pa je Hrvatska praktično nestala, a nama je prodana laž o osmostaljivanju i mirnoj reintegraciji. Oluja nije bila oslobađanje Hrvatske, nego učvršćivanje Republike Srpske u BiH. Današnji premijer virtualne RH je Andrej Plenković, pljunuti Karađorđević, koji ne proširuje Hrvatsku nego samog sebe. Plenković se toliko udebljao da više ne možete prepoznati njegovu šiljatu srpsku glavicu, ali zato znate da je Srbenda čim progovori. Prethodni šef udbaške stranke znakovito se prezivao Karamarko. Svi smo ipak Srbi, svi i svuda. Hrvat Vojislav Šešelj postao je najveći velikosrbin, dok Srbenda na čelu RH ostaje Srbin. Možda je sve to na svoj način opravdano. Jer, nema drugog načina da korumpiramo Srbe, nego da postanemo Srbi.         

Tko je razorio Vukovar?

Svaki je grad utvrda zla, još od vremena sumerskih polisa. Najprije neki lopov ogradi svoje imanje, ono što je pokrao od drugih, i proglasio svojim. Njegov plan otimačine pretvara se u zemljišne knjige, što se danas prakticira u susjednoj Sloveniji. Pa onda krade još više i gradi nove šire i više zidine. Formira i svoju gradsku i osobnu stražu. Na kraju formira svoju vojsku i onda slijedi preotimanje od drugih kriminalaca. Formirana je nacija! Tako su po dvojici lopova koji su se zvali Hrvat i Srbin nastali cijeli lopovski narodi. Pogledajte ovaj Zagreb i njegove zločinačke strukture, koje ovih dana obnavljaju spomenike Josipu Brozu, najvećem zločincu u povijesti ljudskog roda. Zagreb je grad Sotone, i treba ga razoriti prije Beograda. Komunalna i slična tiranija Bandića i njegove bande dovela je Zagrepčane na rub gladi. Bandić je pokušao formirati svoju lokalnu policiju, pa kada to nije prošlo, okružio se braniteljima. Tko želi vladati, mora se osloniti na svoju policiju ili svoju vojsku. Mnogi su u Zagrebu deložirani i iseljeni, a hrvatskih pridošlica nema. Zagrepčani su pridošlice sa sela, ali su urbanizirani, i tako postali jalovi nametnici. Za demografsku obnovu nacije presudno je hrvatsko selo. Neki sam dan sreo Branka Borkovića i prigovorio mu obranu Vukovara. Nešto je počeo pričati o nekakvoj Hrvatskoj. Gdje je vidio takvo nešto? Ruku na srce, branjen je grad u kojemu se danas silovatelji i ubojice komotno prešetavaju, i još provociraju svoje žrtve. Vukovar su trebali razoriti Hrvati. Dobro, najprije razoriti Zagreb, pa tek onda Vukovar. Trebamo razoriti i ovaj današnji Vukovar, kreiran za jalove antiratne poruke, za suživot i sumiranje. Mirna reintegracija razorenog grada moguća je samo kao ubijanje cijele zemlje, što se dogodilo, što se dovršava ovih dana. Hrvatska se raspada na svim razinama. Beskrajne kolone izbjeglica ponovno napuštaju Slavoniju i ovaj put odlaze na put bez povratka, u Irsku i slične zemlje. Da parafraziram anti-Hrvata Borisa Dežulovića, takozvana samostalna Hrvatska je zapravo spomenik ubijenoj hrvatskoj naciji.

Novost je da Srbi nisu razorili Vukovar. Nisam iznenađen takvom konstatacijom. Zašto bi Srbi razorili svoj Vukovar? Kao da napadnu srpski Dubrovnik. Ispada da je razaranje Vukovara naručio jedan novinar srpske nacionalnosti ili tu negdje, kao konkretnu podlogu za svoj (nagrađeni) tekst “Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, napisan još osmdesetih godina. Kako nas uvjerava Dežulović, razoreni Vukovar nije zrcalo srpske i srbijanske agresije, uključujući srpski lopovluk, nego je spomenik samom sebi. Dogodio se nevjerojatan suicid jednog grada, koji je JNA nesebično pokušala spriječiti, pa se na kraju ipak plemenito odlučila za ubojstvo Vukovara, i tako suicidnim Vukovarcima pomogla da izbjegnu pakao. Malo je teško za shvatiti, ali budite posve sigurni da se svaka “pomoć” iz našeg susjedstva i šire, zasniva na kršćanskoj tezi da je raj zatvoren za samoubojice. Gledano iz kršćanske perspektive, bolje je da vas netko ubije, nego da sami na sebe dignete ruku. To je pravilo i svakog osiguravajućeg društva. “Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti” – poji nam nam Dežulović 2013. godine. Mjesto posebnog pijeteta! Za paradu mazohista. Neposredno nakon pada Vukovara, novinar Dežulović posjetio je Vukovar, kao nekakav počasni srpski general, uz fizičku zaštitu od strane “osloboditelja”. Kroz ubijeni Vukovar marširale su njegove ubojice i urlale: “Mila majko, šalji mi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, ali je to Dežuloviću nekako promaklo. Nije vrag da je i on pjevao? Onako, u okvirima prihvatljive mimikrije. Dežulović je propustio napomenuti da bi bio nekakav civilizacijski red da Vukovar obnovi onaj tko je Vukovar razorio. I da se nakon toga potpuno povuče iz Vukovara, on i njegovi. Možda jednog dana dočekamo da Boris Dežulović posjeti svoj razoreni Beograd, i pošalje nam sličnu antiratnu poruku? Vidite, kada su hrvatski, bugarski i albanski partizani 1944. ušli u Beograd, nisu ga razorili, niti su tamo pokrenuli nekakav srpski Krsni put, uz punjenje Hudih jama s nevinim srpskim civilima, ako takvi postoje. Naime, velikosrpska ideja snažno je prisutna u svim segmentima srpske nacije. Dogodilo se da Hrvati, Bugari i Albanci oslobode Srbiju, ali Srbi svejedno najviše mrze Hrvate, Bugare i Albance.

“U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara …” – pisao je Dežulović. Danas je zaista u Vukovaru teško dobronamjernim domoljubima proći od svih tih profesionalnih narikača, koje javno oplakuju Vukovar, a zapravo su sretni što je Vukovar razoren. Kao što sam to naglasio, često se pitam čemu služi tolika histerija zbog jednog razorenog grada? Ako je naša budućnost vezana za hrvatsko selo, što je toliko loše u razaranju nekog hrvatskog grada? Postoji li hrvatski grad? Čim hrvatsko selo preraste u grad, dolaze raznorazni stranjerosi, raznorazna pisma i škrabotine, i to više nije hrvatsko naselje. I još vrijeme uništava sve hrvatsko. Primjerice, danas dominira slikovno pismo mobitela, na razini hijeroglifa. Svijet za koji smo izginuli nepovratno je otišao. Srbi se tuku za ćirilicu, a na mobitelima navigavaju na latinici, svidjelo im se to ili ne. Nema niti latiničnih i ćiriličnih “čćđšž”. Ništa nije onako kako se interpretira. Spašavaju li Zagreb neki Lot i ostali dobri ljudi u tome gradu, ili su Mile Martić i Ratko Mladić bili suzdržani glede temeljitog razaranja Zagreba da poštede rezidencije svojih sunarodnjaka? “Hrvatski” čelnici bili su uključeni u odabir onih koji će biti smaknuti na Ovčari. Činjenica je da “hrvatski Zagreb” nikada nije ozbiljnije bombardiran. To zapravo dokazuje da u njemu Hrvati ne čine većinu. Zagreb zapravo nije hrvatski grad. Pokazuju to i izborni rezultati. Ako su Bandić i njegova banda ti Hrvati o kojima govorimo, odbijam biti Hrvat. Jeli Rijeka hrvatski grad? Možemo reći da je razaranje Vukovara dokaz da je to bio grad u kojemu su Hrvati činili većinu. Na našu žalost, demografsku obnovu u Hrvatskoj možemo provesti samo kroz kambodžanski model, da sve Hrvate istjeramo iz gradova, natrag u hrvatska sela. To bi nam donijelo i mnoge vesele trenutke. Zamislite Vesnu Pusić i Anku Mrak Taritaš kako niže Broda okopavaju krumpirišta, i još se međusobno spore oko međe između okupiranih posjeda. Jedre svadljive cure u slavonskoj nošnji! Samo jedan takav prizor preporodio bi hrvatsku naciju i vjerojatno rezultirao demografskom obnovom.  

Inverzno Vukovaru

Neki sam dan usnuo ugodan san. Pred haaškim Tribunalom optužen sam za ratni zločin. Preplavilo me veliko zadovoljstvo, jer to najvjerojatnije znači da sam smaknuo nekog četnika. Ne, smaknuo sam više njih. Opa, stvari se povoljno razvijaju. Naime, optužen sam za razaranje Beograda. Cvao sam od radosti. “Beograd je razoren! Bravo! To je to! Potpisujem!” – vičem u sudnici, a uvaženi pedofili začuđeno zure u mene. “Vi priznajete svoj zločin?” – pita me predsjedavajući zločinac. “Naravno! Dajte mi dokaz da je Beograd razoren i priznat ću što god hoćete!” Može li se priznavanje krivnje konkretno proširiti na oživotvorenje zločina? Priznajem razaranje Beograda, ali da se stvarno provede. Priznajem genocid u Jasenovcu, ali da Srba zaista nema. Ovako ih ima duplo  više nego Hrvata i još su Hrvati optuženi za istrijebljivanje Srba. Ta mi matematika nikako ne štima, a u osnovi sam matematičar i želim da se brojke dovedu u red. Za početak bi bilo dovoljno da polovica Srba priznaju da su zapravo Hrvati i da javno konvertiraju u Hrvate. U čemu je problem? U ovome lopovskom svijetu više nije nikakva sramota javno priznati da si lopov.    

Povika je da su nam Srbi i posrbljena JNA u Vukovaru i u drugim hrvatskim gradovima počinili veliko zlo. To trebamo relativizirati, a najbolji put za to je sve vidjeti u inverznim odnosima, koji daju posve drugu sliku. Primjerice, da smo prije srbijanske agresije na Vukovar, već početkom 1991. godine vojno zaposjeli Beograd, razorili ga onako po srpski, pobili tamo sve srpske ranjenike, mučili zarobljene srpske vojnike, i na kraju prognali sve zasađene i naseljene ne-Hrvate. Što bi u svemu tome bilo loše, neprihvatljivo? Kada se kvalitetno odmaram, sanjam razaranje Beograda. Ruše se i starorimske zidine, to rimsko i bizantsko zlo, koje uvijek pronalazi svoj novi izraz. Naravno da bi nas Srbi zamrzili, u slučaju razaranja Beograda. Zanimljivo, Beograd nije razoren, a Srbi nas svejedno mrze. Nakon našeg oslobađanja Beograda i eventualne nove okupacije istog Beograda od strane uže Srbije, odnosno mirne reintegracije Vojvodine u takozvanu Srbiju s autonomnim pokrajinama, nakon toga bi cijela Velika Srbija za Hrvate bila zabranjena zona. To je nešto čudno. Danas se po Vukovaru velikosrpski dokono šetuckaju Srbi koji su razorili taj grad, a Srbija je kriva adresa i za Hrvate koji vole Beograd. Možete li u neposrednoj budućnosti zamisliti Andreja Plenkovića u misiji mirne reintegracije Beograda u državnopravni sastav Srbije? Želim ovdje naglasiti da naša budućnost može imati i neke svoje predivne trenutke, samo trebamo za takve imati strpljenja. Ili odlučnost! I već sutra pokrenuti pohod na Srbiju, to ishodište zla na ovome prostoru. Red je da Hrvatska i Bugarska ponovno postanu susjedne zemlje, kako je to bilo u vrijeme hrvatskih kraljeva.

Zamislite zarobljenog Srbina u nekoj staji, stajićevu ili ovčarniku, zapravo logoru za zarobljene “srpske borce” u Hrvatskoj. Atmosfera je domaća. Lepeze su kravlji repovi. Uzglavlje je kanal za kravlji output. Prava seoska idila, uz jednostavne i jeftine komunalije – mokraća srpskih boraca jednostavno otiče u kanal, a kanal vodi sve do njive. Pisoar je oblikovan kao srpski krst. Provodi se ono jedino prihvatljivo srpsko zapišavanje teritorija. Zarobljeni srpski borac mora priznati istinu da je Beograd dunavska utvrda antičkog Rima, i da je Svjatij Sava bio peder. Borac mora pjevati Vilu Velebita, vikati “Ja sam Hrvat”, povraćati na srpske zastave i četničke kokarde. Delija se nešto nećka? Lako za to, staja je moderna, elektificirana, struje ima, tu je i bušilica, nađe se i rabljen borer za beton, pa džukeli zabušite potkoljenicu, nabijete tiplu i zavrnete šaraf, ili kako se već zove, pa neka cenjeni gost iz šumadijskih Alpa malo jodla. Tamo neki Predrag viče: “Nemojte mene, ja sam Hrvat!” Možete li zamisliti u budućoj Srbiji nekakvu Manolićevu komisiju za branitelje Beograda? Da Hrvati maltretiraju zarobljene borce Beograda, a da one koji nisu zarobljeni maltretira Srbija.   Nema šanse da se dogodi takva sramota – takvo nešto rezervirano je samo za Hrvate. 

Što neki čovjek može učiniti drugom čovjeku? Sve što prvi zamisli, i sve što kod drugoga proizvodi patnju i užas. Možemo reći da su Hrvati kroz sve te agresije na Hrvatsku i sve zlo koje su doživjeli, postali kvalificirani da drugima nanesu jednako teško zlo. Što se čeka? Zar je toliko teško u studenom prestati cendrati? Uspraviti se dostojanstveno i konačno uzvratiti Odvući topove do Dunava, i ožeži po Beogradu! Što je u tome loše? Tamo je Aleksandar Vučić na čelu Bugojanske grupe. Srbima se stalno priviđa građanski rat, pa je red da do takvog rata dođe – u Srbiji.

ŠTO SU TO SRBI?

Tko je sve nazvan po zemlji u kojoj obitava?

Jeli Judeja nazvana po Judejcima, ili su Judejci nazvani po Judeji. Zar Slovenija ne bi trebala biti ruska susjeda? Kod nas se udomaćilo da riječ Srbi obuhvaća i pojam Srbijanaca, što ne mora biti, jer su na teritoriju bilo koje zemlje koja je prozvana Srbijom obitavali i drugi narodi, posebno prije doseljenja Srba južno od rimske utvrde Beograd, ili prije kreiranja te nacije na protuhrvatskoj matrici, od strane Bizanta, nakon što je naš Branimir naivno prešao u rimsku feudalnu hijerarhiju. Sve ovisno o tome koju povijesnu tezu prihvaćate. Radi jednostavnije komunikacije s čitateljem, u ovome tekstu uz pojam Srba na razini neke srpske ili srbijanske agresije na Hrvatsku ili na Hrvate, uključujući Hrvate islamske vjeroispovijesti, podrazumijevam i Srbe u Srbiji, a posebno one koji su se priključili agresiji na hrvatske zemlje ili su provodili zločine nad Hrvatima, uključujući progon Hrvata.

 

HRVATI SU UŠKOPLJENA NACIJA

Trebali smo uzvratiti razaranjem Beograda

Za svakog autora imamo problem povijesne prilike. Nakon razaranja Vukovara, ne-Hrvat koji živi manje u Hrvatskoj i više u Srbiji, a više djeluje u Hrvatskoj nego u Srbiji, nagrađen je za tekst pod naslovom “Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”. Naravno da sam bio spreman napisati sličan antiratni tekst na temu razorenog Beograda, ali je razaranje velikosrpske centrale izostalo. To vam zvuči suludo, ali je razaranje Beograda zaista izostalo. Krivci su uškopljeni hrvatski čelnici. Agresija Srbije na hrvatske zemlje RH i BiH, na Vukovar, Sarajevo, Banja Luku, Zagreb, i mnoge druge hrvatske gradove, trebala je završiti kako je to uobičajeno u povijesti – potpunim oslobađanjem i potpunim slomom fašističkog porobljivača, uključujući totalno razaranje Beograda, te starorimske utvrde na Dunavu, koja je pretvorena u centralu velikosrpskog zla. Sve dok ne padne Beograd, velikosrbi će sijati zlo na ovome prostoru. Nama je za Oluje podvaljena pogrešna dvojba – osloboditi Banja Luku ili Banja Luku prepustiti agresoru? Oluja je trebala završiti u Srbiji, u stilu savezničke invazije na Hitlerov Reich, uz suđenje srpskim nacistima iz Regiona za njihove zločine nad Hrvatima, uključujući zločine nad Hrvatima islamske vjeroispovijesti. 

 

SLABA KVALITETA HRVATSKE NACIJE

Je li Hrvatima istekao rok trajanja?

Problem je današnja slaba kvaliteta hrvatske samosvijesti, koja je prenesena i na Hrvate islamske vjeroispovijesti. Nakon infekcija susjednih nacija i velikih imperija, Hrvati su jezovito korumpirani, toliko da imamo dojam jednog posve uškopljenog etniteta. Dok su oni bolji među nama 90-tih otišli na ratišta i za slobodnu Hrvatsku ponudili sve što imaju – svoj život, lopovi su pokrali zemlju. “Hrvatska” vlast danas proizvodi arbitraže u kojima gubimo, u kojima namirujemo i svjetske lopove i svjetski ceh pravnika. Mi smo jedina nacija koja podmićuje međunarodno sudstvo da donosi presude protiv nas. Mahnito raskopavanje Agrokora, uništavanje naših proizvodnih brandova, otvoreno divljanje prodanih duša i instaliranih namjesnika, jezovita “četnička” pljačka kroz nekakav lex Agrokor, tome se ne vidi kraj. Nema tog izgovora koji može opravdati potiskivanje civilizacijskih odrednica za dom i obitelj. Stoga se pitamo jeli na ovome prostoru dovoljno suzbiti velikosrpski fašizam? Što provesti u budućnosti? Razoriti samo Beograd, ili bi trebalo razoriti i ovakav Zagreb, pa i ovakvo Sarajevo, i ovakvu Banja Luku, odnosno sve avnojske i velikosrpske zločinačke tvorevine? Zašto nakon Drugog svjetskog rata saveznici nisu stali na tome da proslave oslobađanje okupiranih zemalja? Zašto nacistima nije ponuđen mir? Uz nekakve mirne reintegracije, o kojima bulazni današnji nacistički namjesnik u RH. Hrvati su 1945. pobijeni od orjunaša i velikosrba samo zato što su dopustili okupaciju hrvatskih zemalja od strane fašista. Danas Hrvati pristaju na novu reokupaciju Hrvatske nevojnim sredstvima, nakon što su u posljednjem ratu pobijedili. Nadajmo se da je posljednji.

Tvrtko Dolić 

Komentari

Tvrtko Dolić

Rasklimana Sveta stolica

Published

on

 ZLOSTAVLJANJE DJECE U PENNSYLVANIJI     Reže li papa granu na kojoj sjedi? Na nedopustiva zastranjivanja svećenika oglasio se isprikom i napadom na klerikalizam, čime otvara problem koncepta Katoličke crkve. Kada odlaze u svećenike mladi trebaju taj osjećaj misije i pripadnosti odabranima. Karel Wojtyla direktno je pozvan – čuo je da sam Bog izgovara njegovo ime.

Kako sam se odlučio za kritiku Katoličke crkve u ovo vrijeme antikatoličkih križarskih ratova zapadnih sila, evangelika, protestanata, judaista i islamista? Nije to laka odluka, jer je pravilo da Rim ruše barbari. Papa Franjo napada klerikalizam u smislu umišljenosti svećenika da su nešto posebno od drugih vjernika, a zapravo su samo ljudi – zastranjivanja i poremećenost time nužno ulaze u svećeničke redove. Papa me pomalo podsjeća na našeg nogometnog izbornika Zlatka Dalića i njegovo pozivanje na poniznost. Koja vražja poniznost? Stisni se kao klerik, stisni se kao čovjek – bolje da te nema. Zar nije vrijeme da se katolici ponovno usprave i otvoreno traže svoj dio svijeta i svoj dio života. Naravno da unutar katoličkog svećenstva ima opakih likova, ali je to posve normalno, jer svećenici ne dolaze po Duhu svetom, poput Isusa, nego ih “novače” među ljudima. Možemo reći da niti Duh sveti ne može Demiurgu preoteti svaku barabu, a nisam nešto siguran da se puno potrudio oko mene osobno. Isus je pretjerao s tim svojim preuzimanjem grijeha baš za svakoga. Ima tako pokvarenih ljudi da ih Duh sveti ne želi pridobiti na svoju stranu. Pape su zbog seksualnog zlostavljanja od strane katoličkog svećenstva danas izloženi svuda u svijetu, što je prirodno, jer se Katolička crkva proširila sve tamo do Patagonije. Crkveni raskol iz XI stoljeća može se gledati i kao podjela grijeha, u prošlosti i u budućnosti. Kada su se sjeverne europske nacije odvojile od griješnog Rima, bilo je zadovoljstva i na strani Svete stolice, koja se riješila griješnika na sjeveru. Katolička crkva naprosto se otimala za svoju prisutnost u tri Amerike, da bi na kraju dobila samo veći prostor za pospremanje.

Zlostavljanja od strane vjernika

Nakon zastranjivanja pojedinih katoličkih svećenika u Irskoj i Chileu, pod povećalom je kler u američkoj državi Pennsylvaniji. Kako priznaje sam papa Franjo, u posljednjih 70 godina, tamo su najmanje tisuću maloljetnih osoba bile žrtve seksualnog zlostavljanja od strane katoličkog svećenstva. To je zaista jezovito i otvara pitanje što poduzeti da neko pastoralno djelovanje ne preuzme sve deformacije društva iz kojeg dolazi i društva u koje ulazi. U svezi napada pape Franje na kler, javlja se strah koliko će nova doktrina da su svećenici samo ljudi dovesti do toga da svećenici lakše prihvate ljudske slabosti. Da se prestanu odupirati svojim ljudskim manama. S druge strane, u podsvijesti nekog svećenika njegova “uzvišena pastoralna misija” može biti izgovor za toleranciju prema vlastitom zastranjivanju. Bojim se da papa ulazi u jako riskantnu reformu, koja nameće određen doktrinarne prilagodbe. Mladi ljudi ulaze u kler zbog tog osjećaja posebnosti. Kako provesti “novačenje” mladih svećenika? Kao sjemeništarci najčešće su seksulano usmjereni na starije od sebe, kao i svi drugi njihovi vršnjaci, a što će im donijeti starenje, to nitko ne može predvidjeti. Pojave poput pedofilije ruše cijeli koncept Crkve. Jer, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku.

Misterij Trojstva

Mistična tajna Univerzuma: Otac, Sin i Duh sveti. Tko je Otac? Jer ako slijedimo Pavla, onda je Isus fantazam, emanacija Duha svetog. Grubo rečeno, Isus nije sin Božji, nije stvoren poput čovjeka u kojega Duh sveti ulazi (ili ne ulazi) po njegovom rađanju ili kasnije, nego nam prvotno dolazi iz same ishodišne duhovne plerome, koja u spletu okolnosti tadašnjeg rimskog imperija ulazi u odraslog sina Marije od Kafarnauma. Marija je rodila Sina Božjeg, a paraklit Isus je viša razina, jer nam širi Objavu Duha svetog kao njegova emanacija. Isus je pozvao na pobunu protiv očeva i Oca. Kao što reče provokativni darvinist Richard Dawkins, starozavjetni Jahve je najsurovije biće u Univerzumu – ljubomoran, sitničav, nepravedan, zlopamtilo, osvetoljubiv, krvoločan, ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, sadomazohist, pakosni silnik. Duboke su to vode i opasno je u njih zaroniti, jer onaj koji stvara materijalni svijet, galaksije, crne rupe i raspade cijelih kozmičkih staza, zasigurno nije biće koje će dopustiti da kao sićušno stvorenje na Zemlji važem njegov značaj u odnosu na Duh sveti iliti Apsolut. Time se vraćamo na problem prapočetka. Kako je pokrenut ovakav Univerzum? Ako hipotetički odstranimo Stvoritelja, Bože mi oprosti na ovakvoj izjavi, onda duhovna pleroma ne emanira, a Duh sveti utapa se u ništavilo Kozmosa. Dobro prepoznajemo kroz svijest o zlu ili neprihvatljivom. Važno je shvatiti da Duh sveti nije rezerviran za svećenike, nego ulazi u čovjeka, i samo takvi ljudi trebaju ulaziti u svećeničke redove. A čovjek nije kreiran niti stvoren kao savršeno biće. Licenca i dizajn (savršenog) čovjeka trebali bi dolaziti iz duhovne plerome, ali se bojim da Stvoritelj unosi svoje korekcije. Poremećenost poput pedofilije može sustići svakog čovjeka, a klerik je na kraju samo čovjek.

Zlostavljanje vjere

Pojedinačno zlostavljanje od strane nekog svećenika prema drugoj osobi je kraj civilizacije, a događa se i zlostavljanje prema nekoj religiji ili konfesiji od strane drugih kolektiviteta i pojedinih diktatora. Večernjakov novinar Hassan Haidar Diab piše o tome kako je u Njemačkoj ovih dana jezidsku azilanticu Ashawk Haji Hamid presreo starkelja Abu Humam iz ISIL-a, koji je tu mladu djevojku zatočio, silovao i mučio. Ashawk je bila u grupi jezidskih djevojčica koje je ISIL u kolovozu 2014. oteo u Mosulu. Pripadnici ISIL-a dijelili su međusobno djevojčice kao seksualno roblje i preprodavali – Ashawk je na tržnici za 100 dolara kupio isilovac kojemu je uspjela pobjeći. Izbjeglu Ashawk neće rado prihvatiti u svojoj blizini niti jedna tuđa religija. Njemačka policija nije uhitila Abu Hamama, najvjerojatnije zato što su zapadne sile kreirale ISIL. Religijsko zlostavljanje često je generirano izvan religijskih skupina. Jesu li vladajuće strukture u Pennsylvanji takve i toliko pakosne da im paše zlostavljanje djece katolika? Kada SAD, Izrael i priljepci ovladaju arapskim resursima, ISIL će jednostavno nestati, kao što je ispario i Osama Bin Laden. Hrvati su doživjeli istovremeni pogrom i klera i laika. Na kraju Drugog svjetskog rata nad Hrvatima je proveden genocid. Partizani i komunjare ubili su 515 katoličkih svećenika. Posao iz svibnja 1945. nastavlja se danas drugim sredstvima. Ubojice se nikada nisu pokajale za svoj zločin. Naprotiv, od strane antifa i drugih protuhrvatskih skupina generirana je nevjerojatna mržnja prema Katoličkoj crkvi a napose prema Crkvi u Hrvata. Kod nas najprije moramo prepoznati opći okvir zlostavljanja i progona katolika, pa tek onda provjeriti koji svećenici prelaze civilizacijsku granicu svoje pastoralne misije. Ne dajte da vas zavara pedofilija, koja je poremećenost, ali ne isključivo starijeg svećenstva u Katoličkoj crkvi. U suzbijanju i progonu Katoličke crkve koordinirano djeluju velike zapadne sile, anglikanci, protestanti, raznorazni jahvisti, pravoslavci i antife, a ne trebamo smetnuti s uma činjenicu da je Turska vodila dugi rat protiv Katoličke crkve, što se vidi i na karti hrvatskih zemalja.

Pedofilije ima svuda, pa i među svećenstvom

Pravo im budi. Neke loše slike o sebi šalje nam sama Crkva. Isus i apostoli bili su mladi ljudi, koji su propovijedali duboke društvene promjene, pobunu protiv očeva i Oca. “Tko se hrvao sa svijetom postao je velik tako što je svijet savladao, tko se borio sa samim sobom veći je jer je samog sebe nadvisio, a onaj tko se s Bogom bori veći je od svih.” – napisao je to Otac egzistenicalizma Søren Kierkegaard u svome djelu “Strah i drhtanje”, u kojemu na svoj način promatra psihološke pojmove u biblijskim “koordinatnom” sustavu. Već tijekom prvih stoljeća, kristjanstvo su preuzeli starci. Gašenje Crkve kao vojne sile stvorilo je dokolicu za različita zastranjivanja, uključujući pedofiliju. Crkveni dvori potisnule su spavaonice za križarske redove. Zašto je za Crkvu loše da svećenik ima svoju obitelj i nešto milodara preusmjeri u kućni proračun? Da ne spava u uškopljenoj vojarni. Celibat uništava Katoličku crkvu. Prva briga Crkve trebala bi biti obitelj, a sami katolički svećenici nisu obiteljski ljudi, u smislu da se žene i imaju djecu, što je u ostalim kristjanskim konfesijama dopušteno. Izgovaraju se da je njihova obitelj Crkva. Oni su posebni, a to može značiti svašta, od snažnog poziva vjere i žrtve za druge do sklonosti prema suprotnom spolu samo u smislu izrabljivanja. Najznačajniji apostoli Petar i Pavao bili su oženjeni. Kako su najviši katolički svećenici metuzalemi u raspadanju, neprijatelji Katoličke crkve u prvi plan dovode pedofiliju, koja se u “novačenju” mladih ne može predvidjeti. Naravno da među svećenstvom ima pedofila. Pedofilija je danas jedini dokaz da su katolički svećenici ljudi.

Inkvizicija i Križarski ratovi

Danas propaganda protiv katolika ide obrnutim povijesnim redoslijedom: pedofilija, Inkvizicija, Križarski ratovi. U svezi stvaranja neraspoloženja prema Katoličkoj crkvi, antife rado naglase Inkviziciju. Znate, nije to bilo ništa posebno – sve velike svjetske religije imaju slične sustave borbe protiv nutarnje hereze. S bulom “Ad extirpanda” pape Inocenta IV. iz 1252. pokrenuto je uspostavljanje reda u tadašnjem divljanju lokalnih “pravovjernika”. Nakon uvođenja Inkvizicije, smanjio se broj žrtava vjerskog discipliniranja. U brojnim slučajevima, Inkvizicija je spriječila narodna i vjerska smaknuća bez suda. Znate, vjerski fanatici morali su se u svojim prokazivanjima obratiti Inkviziciji, dolazilo je do istrage neugodne za sve strane, pa su zagriženi pravovjerci i pravoslavci odustajali od progona. Svećenstvo se počelo bojati “unutarnje kontrole” – nije lako pozvati strašne suce zbog bilo koga, ako ste se sami ogriješili o vjerske norme i sve ljudske zakone, pa vam se svaka istraga može obiti o glavu. Istina, Crkva je s discipliniranjem heliocentričnog dominikanca Giordana Bruna prešla dopustivu granicu, ali ne prema civilu, nego prema svome svećeniku. Što se veli, Bruno nije znao prezentirati svoja znanstvena saznanja politički mudro, na uspravnici prihvatljiv način. Zar nije isusovac Nikola Kopernik prezentirao svoj heliocentrični sustav skoro stoljeće ranije? Svaki problem od prije pola milenija, u kojemu se i svećenici i laici nisu mogli snaći, promatra se kroz povećalo današnje znanosti. Kristjanstvo je formalno pokrenulo Križarske ratove za oslobađanje Isusovog groba, a zapravo su se vodili ratovi za ovladavanje Putom svile i strateškim pozicijama, koje su preuzeli kalifati. Teutonski križarski red protegao se do Poljske, Litve i Novgoroda – ishodišno je osnovan u Palestini, u famoznoj luci Akra. Poraz famozne Crociate u Palestini doveo je do pokušaja ovladavanja svijetom morskim rutama izvan Mediterana. Bilo to pravo antifama ili ne, “nazadna” Katolička crkva promijenila je svijet i vrijeme.

Raspad jedinstvene Crkve i kriza papinstva

Razveselila me antifa “pamet” Jurice Pavičića. Veli da smo za vladavine Partije imali fotografije hrvatskih policajaca kako pomažu sirijskoj djevojčici da uđe u vlak, a danas kada je po Pavičiću na vlasti Crkva (!?) isti naglašava da hrvatski policajci pljačkaju migrante. Posve suprotno, naši problemi dolaze od toga što Crkva ne vlada, što Isusa razapinju svaki dan. Besposlen pop kobile krsti! Vjerski ratovi plamte na sve strane, a katolički svećenici mašu s grančicama mira. Dojam je da se Katolička crkva kroz raznorazne isprike najgorem ološu udaljila od reformi Grgura VII. Mi smo Talijanima prvi susjedi, Italija je domaćin katoličkom Pontifikatu iliti Mostu, Hrvati su uglavnom katolici, a u Hrvatskoj dominiraju komplementarne skupine. Vojne zrakoplove nismo trebali kupiti od Izraela, nego dobiti gratis od Svete stolice. Nekada su pape predvodili vojne pohode, a danas se ponašaju kao čelnici protuhrvatskih udruga. U svojoj dugoj povijesti, Katolička crkva pokušavala je ovladati istokom. To su zlatne godine Hrvata, koji su najprije u ime Bizanta, a nakon 9. stoljeća u ime Rima, širili kristjanstvo na sjeveroistok Europe. Tako veliko širenje nije mogla održati niti jedna religija, niti jedna vojna sila. Presudilo je Hegelovo pravilo u morfologiji civilizacija. Crkva se počela raspadati iznutra, kroz nekoliko različitih crkvenih raskola. U antička vremena, ekonomski interesi presvlačili su se u sukobe oko divinizacije Isusa i prirode njegove pojave. Odvajali su se gnostici, arijevci, manijevci, nestorijanci i more drugih kristjanskih pravaca. Rađanje islama i kalifata potisnulo je Bizant, da bi odvajanje Hrvatske od Bizanta u vrijeme Branimira označilo prevagu Rima, što za kristjanstvo nije dobro završilo. Da je Bizant ostao kristjanski dominantan, Carigrad bi teže pao u turske ruke. U vrijeme Križarskih ratova i u širem razdoblju “širenja riječi Božje i ovladavanja svjetskom ekonomijom”, odvojile su se zasebne nakupine pravoslavaca, protestanata, evangelika, i more drugih kristjanskih konfesija. Sve bi to bilo prihvatljivo da je Katolička crkva još uvijek snažna vojna asocijacija. Ovako, skoro sve europske katoličke zemlje uvučene su u NATO, u kojemu kolo vode evangelici, protestanti, judejci, pa i Turci.

Previše Talijana

Papa Franjo je Jorge Mario Bergoglio iz Argentine, ali talijanskog rodoslovnog podrijetla. Italija je u Velikom ratu bila na pobjedničkoj strani, a papa Benedikt XV. stolovao je od 1914. do 1922. Rođen je u Genovi kao Giacomo della Chiesa. Godine 1914. on je na liniji tada rastućih jehovaca – najavljuje dolazak Isusovog kraljevstva mira, a ono izbija Prvi svjetski rat. Svjedoci Jehove su se zbog svoje pogrešne “vremenske” prognoze skoro posve raspali, a višemilenijska Katolička crkva nekako preživljava. Italija i papa Talijan dopustili su formiranje prve Jugoslavije – gledali su da zagrabe što više “austrougarske” i hrvatske obale, a kako će Hrvati i ostali katolici u svemu tome proći, nikoga nije zanimalo. “Papa mira” iliti “papa nečinjenja” za života je dobio spomenik u Istanbulu – “Dobročinitelju naroda bez obzira na narodnost i vjeru”. Benedikt XV hladno je promatrao rađanje fašizma, šaljući na sve strane svoje plemenite poruke. Njegov nasljednik bio je Pio XI. – Talijan Ambrogio Damiano Achille Ratti. Nekako mu je promaklo ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. U prvim danima takozvane Šestojanuarske diktature, Pio XI ne ustaje u obranu nacija porobljenih u Jugoslaviji, nego s Mussolinijem uglavljuje Lateranske sporazume. Slijedeći papa Pio XII bio je Eugenio Pacelli iz rimske plemićke loze. Dolazi 1939. u paketu s Drugim svjetskim ratom. Pri zaposjedanju Svete stolice, naglasio je da Crkva ne osuđuje niti jedan oblik vladavine, ali nije priznao NDH – Mussolini je imao namjeru obnoviti Rimsko carstvo sve do Sirmiuma. Pio XII slabo je pratio komunističko suđenje Alojziju Stepincu i Crkvi u Hrvata, pa ne pokreće Stepinčevu kanonizaiju niti nakon što je naš mučenik otrovan u kućnom pritvoru. Stepinca je negdje zametnuo i slijedeći papa Pavao VI, ponovno Talijan, Giovanni Battista Montini, koji je bez srama primio Tita, najvećeg zločinca u povijesti ljudskog roda. Pali anđeo priznaje superiornost Stvoritelja, a njegov namjesnik na zemlji priznaje ravnopravnost Palog anđela! Stepinac je proglašen blaženim tek kada Svetu stolicu preuzima papa koji nije Talijan – Poljak  Karol Wojtyła iliti Ivana Pavao II. Slijedeći papa Benedikt XVI, seriozni Nijemac Joseph Ratzinger ostao je distanciran, a novi aktualni papa Franjo, Argentinac talijanskog podrijetla, pojavio se kao gitarist iz posljednjeg “Mad Maxa”, i za našeg mučenika Stepinca formirao komisiju, u koju je ušlo i pravoslavno srpsko svećenstvo, takozvani klir, što je poniženje za sve Hrvate, pa i za sve katolike – upravo se SPC kompromitirala za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa i u agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH krajem prošlog stoljeća.

Maćehinski odnos papa prema Hrvatima

Pedofilija je poremećaj koji nema blage veze s Crkvom i treba se suzbijati na širem planu. Više me brine pedofilski odnos Svete stolice i snažnijih europskim nacija prema Hrvatima i sličnim narodima. Kako objasniti maćehinski odnos papa talijanske narodnosti? Ne samo da je blaženi Alojzije Stepinac zatočen i usmrćen od komunističkih struktura, bio je pretjerano suzdržan prema Anti Paveliću, veliki protivnik Hitlerovih rasnih zakona, i još je izrekao tvrdo NE Titovom zahtjevu da se Crkva u Hrvata hijerarhijski odvoji od Rima, odnosno od Svete stolice i papinstva. Čak u vrijeme otpora prema Beču i Pešti, Stepinac je bio skloniji Jugoslaviji nego preživljavanju Habsburške monarhije. Bio je solunski dragovoljac. Bilo je za očekivati da će se svaki papa počevši od Pia XII pokloniti Stepincu i njegovom istinskom mučeništvu, ali je to izostalo. Na neki način niti jedan papa 20. stoljeća nije dostojan da kanonizira Stepinca, pa je u tome smislu kolebao i Ivan Pavao II. Eto, Karol Wojtyla kanoniziran je prije Stepinca. Prisjetimo se i tog nevjerojatnog rata vatikanskih struktura protiv ukazanja Marije Majke u Međugorju. Nije sve u tome da Rim izbjegava priznati bogojavljenje za života vidjelica i/ili vidioca zato da ne potisnu papu u smislu prenošenja Božjih zapovijedi i Božje milosti. Zapadnoeuropske nacije protive se rađanju novih katoličkih svetišta, jer Lurd, Fatima i slična mjesta Gospina ukazanja donose velike novce. Koliko je taj biznis zapadnoeuropski kanaliziran pokazuje i redovan odlazak časnika HV-a u Lurd, što je na svoj način smiješno. Čak je i veliki Goethe rekao kako voli doći u Mariju Bistricu, gdje se osjeti da pripada Europi. Na kraju je Sveta stolica oduzima franjevcima svetište u Međugorju, nakon nekoliko pokušaja da se prisutnost Gospe preseli u Italiju preko suza na kipu donesenom iz Međugorja. Posebno je znakovit slučaj Dajla. Naime, porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana je Benedikt XVI. posebnim dekretom suspendirao na jednu minutu. Vrijeme je zaustavljeno samo zato da zamjenski biskup potpiše sporazum o predaji crkvenog posjeda u Dajli talijanskim benediktincima. Rim sa svojim novim suđenjem Stepincu afirmira Tita, onoga istog Tita koji je Stepinca osudio, zatočio i usmrtio zbog njegove lojalnosti prema Svetoj stolici.

SVIJET JE BISER

Fenomen Jezida i Jarsana

Radi razumjevanja šireg konteksta nasilja prema Ashawk Haji Hamid i Jezidima, ovdje ću napomenuti neke manje poznate činjenice o naciji / religiji Jezida. Danas žive podno obronaka iranskog Zagrosa i jugoistočno od mističnog edenskog jezera Van, uključujući Nimrud i pokrajinu Ninive, koja se smjestila na istočnoj strani Tigrisa, uz pritoku Khosr. Jezidi poštuju Palog anđela, koji je više Stvoritelj nego Duh sveti. Kreator Haq iliti Istina, najprije je stvorio svijet kao biser. Prije nego se razmahao Stvoritelj i počeo nabacivati stvari, odnosno sve materijalno, Kreator je pozvao u egzistenciju sedam anđela, sedam misterija, kojima je na čelu Malek Taus – Paun, sunce vjere, iluminacija samog Kreatora. Ljudi su dobri i zli, ali ne na sliku Kreatora nego su izraz karaktera samoga Pauna, koji je prilikom iskazivanja svoje tamne strane izgubio milost Kreatora. Pokajničke suze Palog anđela ugasile su vatru njegove paklene tamnice. Paun se vratio na tron ovoga svijeta. Na nesreću Jezida, drugo ime Pauna je Šejtan, što je u Kuranu naziv za Sotonu. Islam progoni Jezide, a islamisti drže da je u odnosu na Jezide sve dopušteno.  Danas je teško pronaći naciju ili religiju koja se prema Jezidima postavila korektno – mislim na one koji su s Jezidima došli u kontakt. Slično Jezidima, njima susjedni Jarsani vjeruju da se Univerzum dijeli na unutarnji (batini) i vanjski (zahiri). Imaju svoje zasebne zakone. Ljudi pripadaju samo vanjskom svijetu, a njihove živote vode pravila unutarnjeg svijeta. Kao i kod Jezida, božanska esencija pojavljuje se u vanjskom svijetu kao transmigracija duha. I Jarsani i Jezidi vjeruju u reinkarnaciju nakon smrti. Kod Jezida sedam svetih bića periodično reinkarniraju u ljudskom obličju – koasasa. Kod Jezida i Jarsana možemo prepoznati utjecaje susjednih religija. Religija Jezida sadrži neke odrednice sufizma. U jezidskoj “Knjizi iluminacije” nalazimo da je Paun bio prisutan kada je Noin potomak Nimrod (Nimrud) gurnuo Abrahama u vatru. Svijet je biser, a Jezidi su dragulj civilizacije. Isto tako, doktrinarni sukobi, hereze, indulgencija, simonija i raskoli, sve to čini veličanstvenu povijest kristjanstva i Crkve.

Tvrtko Dolić

Komentari

Continue Reading

Tvrtko Dolić

Sedam propovijedi mrtvima

Published

on

By

CARL GUSTAV JUNG   U ovo opako vrijeme, kada se psihijatrija ponovno koristi za političke obračune, dobro je podsjetiti kako psihoanalizu kao znanost ne možemo svesti na zidine zagrebačke Zatvorske bolnice. Psihoanaliza ima svoju veliku kulturnu povijest, odnosno svoje široko civilizacijsko utemeljenje, što je najbolje prezentirao švicarski znanstvenik Carl Gustav Jung.

(više…)

Komentari

Continue Reading

Tvrtko Dolić

Pavić – Plenković mirovinska reforma pretvara zaposlenike u starce, a umirovljenike u pokojnike.

Published

on

 MIROVINE NISU SOCIJALNA POMOĆ        Kako se približava saborska rasprava o još uvijek zagonetnoj mirovinskoj reformi, padaju predatorski prijedlozi s one strane razuma. Nametanjem teme proširivanja proračunskog dodatka na sve mirovine, finacijska mafija potiskuje u drugi plan javnu raspravu o zamrzavanju ili dekonstrukciji Drugog stupa kao privatnog i obveznog – zaista je drveno željezo.

Sve su države ukinule takvo tranzicijsko čudovište, i tako izašle iz krize. Sve osim Hrvatske.

Skupe pozajmice, skupi krediti, pogrešno investiranje, skupe usluge upravljanja mirovinskim fondovima, da bi uslijedio pad omjera umirovljenika i zaposlenih na 1:1,26. I još se spremaju promjene na štetu osiguranika i nacije:

(1) Mirovinci predlažu proračunski dodatak 27% za sve mirovine. Kao da invalidninu dobiju i zdravi. Podignuta je uzbuna zbog 20 mirovina kombiniranog umirovljenja za koje tvrde da su niže u odnosu na iste parametre umirovljenja strogo na temelju državnog Prvog stupa. Iste kumulacije mlađeg osiguranika i starijeg osiguranika zapravo su neusporedive. Mirovinci idu dalje, pa državi nude preuzete državne obveznice za dionice: HAC 6%, ACI 50% i HEP 30%. Zašto ne 50% Apple-a? Mirovinci predlažu određivanje minimalne mirovine za 15 godina rada, a ako netko nema 15 godina rada, razlika do minimalne mirovine namirivala bi se iz socijalnog sustava a ne iz mirovinskog, uz primjenu imovinskog cenzusa – kažu da nisu svi s malim mirovinama sirotinja. Slično ministar Marko Pavić pribjegava socijalnom modelu, pa  predlaže povećavanje najnižih mirovina za 3%. Prisjetimo se da su banke pokušale progurati socijalni model rješavanja stambenim kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, što je bio udar na zdrav razum. Mirovinci i uhljebi mirovinskih fondova traže da se Drugi mirovinski stup oslobodi obveze usklađivanja mirovina s plaćama i s inflacijom.

(2) Ministar Marko Pavić kaže da za mirovine godišnje nedostaje 17 milijardi kuna, koliko godišnje izdvajamo u državni Prvi stup iz naših bruto plaća. U privatan Drugi stup izdvajamo 5% iz naših bruto plaća, godišnje 5-6 milijardi kuna, skoro 2 pelješka mosta. Da smo prošle godine obustavili Drugi stup kao obvezan, za mirovine bi ove godine nedostajalo 11 milijardi kuna. Od uvođenja Drugog stupa 2002. bankama i njihovim osiguravajućim društvima prepustili smo naših 88 milijardi kuna, i tako osudili državni Prvi stup i proračun na prekomjerno zaduživanje, jer državni stup cijelo vrijeme namiruje sve mirovine. Dakle, na mirovine godišnje odlazi 10 peljeških mostova, a sveukupno nas je Drugi stup koštao oko 176 milijardi kuna, što je više od 50 peljeških mostova.

(3) Povisivanje dobne granice za umirovljenje na 67 godina počevši od 2031. predstavlja nevjerojatan bezobrazluk. Netko sebi uzima pravo zajahati sve buduće hrvatske generacije. U mnogim zemljama na prosvjedima mirovinskih osiguranika imamo natpis: “Mi smo mirovine zaslužili, zaradili, izdvajali za njih iz svojih plaća”. To što smo izdvajali je naše i imamo svako ljudsko pravo uzeti svoje kumulacije sa 60 godina! Zašto je Andreju Plenkoviću i Marku Paviću svejedno što će se dogoditi s našim mirovinama? Razlog ste naslućivali – obojica su u istom eurouredu kasirali visoka europrimanja, i to namjeravaju ponoviti. RH – EU prijenos mirovinskih kumulacija provodi se u oba smjera i više puta, uz nama nepoznate izračune. To je taj mirovinski sustav koji je Plenković proučio i prihvatio.

(4) Do kasnih 90-ih prošlog stoljeća izračun nečije mirovine radio se na temelju najboljih 10 godina. Nakon što je pokrao mirovinske fondove, za potrebe privatizacijske pljačke, i ubrzano pretvarao sve stanovnike ove zemlje u umirovljenike, HDZ je riješio problem smanjivanjem mirovina, pa je 1998. uveo izračun mirovine na temelju cjelokupnog radnog staža. Nakon povratka na vlast, Partija dodatno ruši mirovinski sustav i hrvatsku državu kroz uvođenje privatnog i obveznog !! mirovinskog stupa, koji četvrtinu mirovinskih izdvajanja preusmjerava u fondove pod kontrolom osiguravajućih društava četiri “naše” najveće banke: Zaba, PBZ, Erste i Raiffeisen.

(5) Smanjeno punjenje državnog Prvog mirovinskog stupa nije moglo namirivati postojeće mirovine, pa je HDZ sakrio svoju i SDP-ovu sramotu tako što je uveo kompenzicijski proračunski dodatak 27% za one koji su umirovljeni samo na temelju Prvog stupa. Taj preračunati postotak trebao je iznositi 33,33%, jer je oduzimanje četvrtine stvorilo minus za trećinu u odnosu na smanjene kumulacije državnog Prvog stupa. HDZ je lukavo s istim dodatkom pokrio naknadu osiguranicima zbog izračuna mirovine na temelju cjelokupnog radnog staža. Imamo poplavu lažnih pokazatelja i neprimjerenih naknada. Ministar Pavić reče da su prošle godine mirovine rasle za 2,75% i da su ove 2018. uvećane za 3,64%. Ponovno imamo krivo prezentirane pokazatelje. Rast cijena daje privid porasta proizvodnje, koja realno pada, pa u izračunima prosjeka mirovina prevagu odnose visoke plaće. U ovo vrijeme demografskog kolapsa, financijska mafija traži da se umirovljeniku omogući zapošljavanje, da se u skladu s njegovim primanjima umanji mirovina – da više ostane u mirovinskim fondovima.

Tvrtko Dolić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno