Connect with us

Istaknuto

VOLIŠ LI ME?

Published

on

Svaka osoba rođena na ovom svijetu, koja živi, uči i raste, koja radi i koja se moli, koja se igra, koja stari i umire, u sebi nosi temeljno pitanje koje podcrtava njezin ili njegov život.

„Voliš li me?“

Mi smo stvoreni za povezanost, za povezanost s drugima, za povezanost sa čitavim svemirom i za povezanost sa samim Bogom.
I zato mi tražimo zajedništvo i izmirenje sa svim ljudima, sa svemirom i sa Bogom.

Ta naša želja je potraga za ljubavlju.
Čitav ljudski život je ustvari potraga za ljubavlju.

Na nesreću, temeljno pitanje – „Voliš li me?“ – vrlo brzo se pretvori, pomoću razno-raznih utjecaja, u pitanje koje je potpuno drugačije, a koje glasi: „Jesam li ja vrijedan da me se voli?“ ili u još tragičnije: „Što ja mogu učiniti da bih bio vrijedan tvoje ljubavi?“

Kada čovjek počne postavljati ovakva iskrivljena pitanja onda on odgovore traži i dobiva od obitelji ili društva, a odgovori su uglavnom: „Ja ću biti slavan!“, „Ja ću biti bogat!“, „Ja ću biti moćan!“, „Ja ću biti izabran!“, „Ja ću biti poštovan!“ … i u tom procesu čovjek uvjeri sam sebe da će biti sretan ako ostvari te ciljeve.

Nije ni svjestan da biti sretan znači – biti voljen!

Smiješna je i žalosna stvar što ljudi nastavljaju ustrajavati u tim iluzijama, obmanama, pa čak i onda kada se ponovo pokaže kako je sve to laž. I uvijek u svom životu činimo iste greške pokušavajući pronaći odgovor na svoja životna pitanja u konačnom i ograničenom.

Tragično je što stvaramo božanstva, idole, od naše snage, našeg novca, naše slave i naše moći, ali i od naše vjere, jer se vezujemo uz stvari koje bi nas trebale upraviti prema Bogu i onda od tih stvari stvaramo – idole.

Mi bismo, površno promatrajući ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Luki (18, 9-14) mogli ga shvatiti kao lekciju iz poniznosti.

„Ne budi ohol kao farizej … ‘ajde lipo doma … i budi ponizan kao carinik … „ 
… i upali bismo u – trapulu. 
U stupicu.

Upali bismo u stupicu, jer bismo uzeli parabolu o Božjoj bezuvjetnoj milosti i pretvorili bismo je u priču o tome kako to mi možemo zaslužiti ili steći Božju ljubav.

I onda mi zaključimo – ako smo u stanju biti dovoljno ponizni, kao ovaj carinik, i ako nismo oholi, kao ovaj farizej, onda će nas Bog prihvatiti i voljeti će nas.

Ne bi bilo čudo kada bismo molili: 
„Bože, hvala ti što nisam kao ovaj farizej.“

I u čemu je onda ovdje stupica? 
Gdje je ta zamka?

Zamka je u tome što mi postavljamo krivo pitanje u ovoj paraboli, a to je ono iskrivljeno pitanje: „Što to JA mogu učiniti da bih bio vrijedan tvoje ljubavi?“

Farizej u paraboli postavlja to isto pitanje i on misli da ima odgovor koji se nalazi u njegovom pridržavanju svih vjerskih regula i običaja. On posti, on moli, on daje 10-tinu, on živi ispravnim životom.

Tragedija i ironija pokušaja učiniti sebe vrijednim ljubavi kroz naše pretpostavljene vrline, pa čak i kroz vrlinu poniznosti, očituje se u tome da mi počnemo pogledavati na druge i mjerimo, uspoređujemo sebe s njima.

Ako želim zaslužiti, ako želim steći Božju ljubav onda ja moram biti bolji od onog drugog.

Eto kako mi razmišljamo.

Ali ako bismo postavili ono pravo pitanje: „Voliš li me?“ onda bi nam ova parabola dala i pravi odgovor.

Na pitanje: „Voliš li me?“ 
Bog odgovara odlučno i vječno: „Da, volim te!“

Carinikova poniznost nije bila vrlina koja mu je priskrbila Božju ljubav i prihvaćanje. Carinikova poniznost je stanje otvorenosti u kojem je on u stanju primiti Božju ljubav.

U konačnici farizej i carinik su isti.
Obojica trebaju Božju ljubav.

Razlika je u tome što farizej to ne zna, a carinik to zna.
Carinik odlazi u hram bez da ima što pokazati. 
Njegovo srce i njegove ruke su prazne. I on to zna. 
I zato on ima prostora da bi mogao prihvatiti i primiti dobre vijesti, a one su – da mi ne trebamo ništa učiniti, da mi ne možemo ništa učiniti, kako bismo zaslužili Božju milost i Božju ljubav.

Jedina stvar koju mi trebamo i moramo učiniti jest otvoriti se Božjoj ljubavi i uzvratiti je. Sve drugo je koprena ispred naših očiju, koprena koju nam stavlja naša kultura, naša karijera … ovaj naš svijet.

Svo naše samo-laskanje, sva naša važnost, sva naša veličina i sva naša pretpostavljena pravednost skončavaju u ispraznosti.

Kada mi prestanemo recitirati Bogu svoje popise zasluga i dobrih djela, kada prestanemo biti farizeji, koji nemaju ništa što bi od Boga tražili, nego bi ga samo brifirali o svojem novom nizu uspjeha, nego kada poput raskajanog carinika, svjesni sve svoje ispraznosti, budemo od Boga tražili milost, onda će nas njegova ljubav zagrliti i reći će nam:

„Ja znam tvoju bol, voljeni moj i ja ti opraštam grijehe tvoje.
Ja znam tvoju prazninu i ja ću je ispuniti svojom ljubavlju.“

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno