Connect with us

Istaknuto

VJEČNA PARADIGMA

Published

on

Ti kažeš: ja jesam kralj.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Pilat Isusu:

»Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?«

Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«

Riječ Gospodnja.

(Iv 18, 33b-37)

Svake godine, nekako u ovo vrijeme, mediji zajaše temu “božićnog” šopinga. I onda se mantra kako je kriza, kako je sve skupo i kako će ove godine prosječna obitelj trošiti manje nego prošle godine. Dakle doći će do promjene ustaljenog obrasca ponašanja. Promijeniti će se potrošačka paradigma.

Nešto do sada ustaljeno se mijenja i dolazi do nečeg novog.

Pojam paradigma (grčki: paradeigma) definiran je kao uzorak, uzor, primjer, obrazac,  ali mi je u današnjem kontekstu promatramo kao pogled na svijet I poglavito na život.

Naš svijet u biti funkcionira na neprestanim promjenama različitih paradigmi. Ono što je još jučer izgledalo zadato, fiksno, nepromjenjivo već danas je “passé”. Prošlo svršeno vrijeme.

CIJELU EMISIJU MOŽETE POSLUŠATI OVDJE!

I sve bi bilo, manje više razumljivo, kad te promjene ne bi bile u samim temeljima čovječanstva, u sferi našeg identiteta i kad ne bi bile u koliziji sa Svetim Pismom. Čovjek kojemu se neprestano mijenjaju temeljne paradigme živi u apsolutnoj konfuziji, njegova duša žeđa za istinom, ali je ne pronalazi.

Advent nam je pred vratima. Danas je blagdan Krista Kralja i to je posljednja nedjelja u crkvenoj godini. Od iduće nedjelje smo u Adventu i počinje nova crkvena godina.

Ne bi se reklo, zar ne?!

A kako i bi kad su nam temperature do prije jednog dana bile sličnije rujnu nego kalendaru koji kaže da smo u zadnjoj trećini studenog mjeseca. Kasna jesen, rana zima, a mi to, do jučer, u kratkim rukavima.

Sve je nekako neobično, pa rekli bismo i ovonedjeljno čitanje.

Mi ulazimo u Advent, Božić kuca na vrata, a mi čitamo o Isusovom suđenju pred Poncijem Pilatom. Pa i nema nekog smisla, zar ne?

Ovo čitanje nekako prije spada u Korizmu. Ali ono je tu.

Tekst opisuje vrijeme neposredno pred Isusovo razapinjanje.

Ako je tekst tu onda postoji i razlog zašto je tu.

Idemo vidjeti koji bi to mogao biti razlog.

veritas

Prije nego što se posvetimo događaju Božjeg porođenja u betlehemskoj štalici za trenutak trebamo zastati i podsjetiti se kamo nas ova staza vodi.

Ma koliko mi puta proslavljali rođenje Krista djeteta, smrt tog istog Krista uvijek je ista. Uvijek završimo na istom mjestu, na istom suđenju, ispod istog križa.

S obzirom na naše predznanje o onome što će se dogoditi, želimo li mi uistinu kroz sve to još jednom proći? Jesmo li voljni ponovno i još jednom s Isusom do na križ, pa se onda posvetiti radosnom i ugodnom ambjentu Božića ili bismo mi najradije godišnje slavili samo Božić i Uskrs, a Veliki Petak bi preskočili?

Zastanimo danas.

Danas je blagdan Krista Kralja.

Prije nego što ćemo se suočiti sa paradoksima Božića, kako onim teološkim tako i onim društvenim, promotrimo današnje čitanje i pokušajmo proniknuti što ono nama danas govori i što to znači slaviti Kristovu vladavinu.

Tekst počinje usred suđenja Kristu pred Poncijem Pilatom. Isusa su doveli jer židovi, pod rimskom okupacijom, nisu bili u stanju donositi neke pravne odluke, kao što je bila smrtna kazna. Oni su morali od svojih rimskih gospodara tražiti konačno odobrenje.

Pilat pita Isusa: “Ti li si židovski kralj?”

On to vjerojatno pita s određenom skepsom ali je vjerojatno već čuo govorkanja da je Isus neka vrsta mesije. Pilat želi znati je li Isus neki revolucionarni vođa, netko tko ima za cilj zasjesti silom na kraljevski tron.

Isus na pitanje odgovara pitanjem. “Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?”

Pilat mu odgovra. “Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?”

Pilat sugerira da najvjerojatnije mora postojati neki razlog zašto se je Isus pojavio pred sudom, jer takva paradigma vlada. Ako si kralj onda želiš i vlast.

A što Isus čini? Vraća se na prvotno Pilatovo pitanje i daje mu odgovor.

“Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.”

Isus priznaje da ima neke veze s karljevstvom ali govori Pilatu da on u svojoj glavi ima krivu predodžbu. Isus možda jest revolucionar ali ne od one vrste koja bi silom zauzela kraljevski tron.

On nikoga nema tko bi se borio da ga se izvuče iz situacije u kojoj se nalazi.

Ali sve što Plilat čuje jest Isusovo priznanje da on ima kraljevstvo – dakle analogija glasi – imaš kraljevstvo onda želiš i kraljevati. Dakle Pilat se nepokolebljivo drži postojeće paradigme.

„Ti si dakle kralj?” Pilat će Isusu.

Isus odgovara „Ti kažeš. Ja sam kralj.“

Pilat i Isus govore o dvije različite vrste kraljevanja.

„Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.

Tko je god od istine, sluša moj glas.”

I tu današnje čitanje završava i kao da možemo osjetiti Plilatovu frustriranost nakon odgovora koje mu je Isus dao.

O čemu ovaj to njemu govori?

Isus sažima čitavu svrhu svojeg poslanja baš u ovoj sceni s Pilatom.

Isus je došao svjedočiti istinu.

Ali čini se da taj odgovor ni malo ne raščišćava ovu situaciju niti nam daje odgovore koje mi tražimo. I onda slijedi ono čuveno Pilatovo retoričko pitanje: „Što je istina?“

Istina je riječ, mi to dobro znamo, kojom se tako olako razbacujemo unaokolo. U kulturi, u medijima, u svakodnevnom životu, u politici. Svi mi posjedujemo neke svoje predodžbe o istini i naravno svoje istine.

Koja je Isusova istina?

Je li Isus sam istina?

Ako je Isus istina što to onda znači?

Je li ovdje u pitanju promjena paradigme?

Ako pozorno proučimo Evanđelja onda ćemo se možda iznenaditi koliko malo puta Isus govori što bismo mi trebali i što ne bismo trebali vjerovati.

Isus nikada ne stavlja pred nas zbirku vjerovanja. Isus nam govori da slušamo njegov glas, glas istine. A ono što nam njegov glas govori nije tako puno u vezi s onim što nam je vjerovati, nego što nam je činiti.  Isusovo učenje u sebi uključuje puno akcije, puno djelovanja, puno priča što nam je činiti kako bi živjeli u istini  koju Isus predstavlja.

Kroz mnoge parabole Isus nas uči kako uključiti one koji su obično nepoželjni, kako voljeti one koji su nevoljeni, kako posložiti prioritete da bi Bog, a ne novac bio u središtu našeg života.

Kroz svoje učenje Isus nam govori o istini, a istina glasi da je kraljevstvo Božje tu, pokraj nas, tu, ovdje, sada. Ali ono je ovdje samo onoliko koliko smo mi u stanju i koliko smo mi pripravni prigrliti istinu koju nam Isus donosi.

Mi moramo voljeti, mi moramo živjeti, mi moramo služiti ako želimo ugledati to kraljevstvo Božje oko sebe.

Teolog Frederic Buechner piše da kraljevstvo Božje nije „mjesto nego je stanje, i tu i tamo, i sada i onda, i to u onoj mjeri koliko je ostvarena Božja volja na različite načine, među nama – i onda kraljevstvo Božje odmah nastupa.“

I dok prelazimo iz jedne crkvene godine u drugu, i dok stojimo na rubu Adventa, dok se usprkos recesiji pripremamo kititi bor i kupovati poklone, zastanimo za trenutak. Advent je početak priče, ali nas današnje čitanje podsjeća da i kraj držimo u svom vidokrugu.

Istina.

Bog nas je toliko ljubio da je došao k nama osobno u Kristu.

Istina.

Bog nas toliko ljubi da je svoju milost raširio na svakog od nas.

Istina.

Božje kraljevstvo je upravo tu, među nama, uz nas.

Istina.

Mi moramo pomagati kraljevstvu da uđe u nas, ne toliko govorom o svojoj vjeri koliko svojim djelima.

Ljubeći druge, pomažući svojim bližnjima i iscjeljujući one koji su ranjeni.

To zanači promijeniti paradigmu.

Ali to ne znači jednu potrošenu paradigmu zamijeniti nekom drugom također potrošnom.

Ne, to znači prigrliti Kristovu paradigmu.

Kristovu ljubav.

John Mansfield, u svojoj drami “The Trial of Jesus” („Isusovo suđenje“) prikazuje Pilatovu suprugu koja ostaje u sudnici dugo nakon su već svi otišli. Konačno, vojnik koji je sudjelovao u razapinjanju dolazi i ona ga pita: „Je li mrtav?“ Vojnik odmahuje glavom i kaže: „Ne, gospođo, on nije mrtav.“ Ona ga nastavlja propitkivati: „Ali naravno da je mrtav, on tamo već dugo visi.“ I vojnik odgovara: „Ne, gospođo, on nije mrtav. Njegova je ljubav sada puštena u svijet i ni Židovi ni Rimljani je ne mogu zaustaviti.“

Kristova ljubav nepromjenjiva je i vječna paradigm svakog kršćanina.

Ivica Ursić/croative.net

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno