Connect with us

Vijesti

(VIDEO) POVIJESNI GOVOR prof. PAVUNE U TV BUJICI

Objavljeno

- datum

PAVUNA U SVOM ELEMENTU  Izvrstan interview profesora Pavune u Bujici – obavezno POGLEDAT i razmisliti…

izvor: TV BUJICA

Komentari

Vijesti

Pokret za hrvatsku budućnost: O Europi, Hrvatskoj, migracijama i iskorjenjivanju Židova i kršćana

Objavljeno

- datum

Prije 80 godina Europa je počela iskorjenjivati svoje Židove. Danas veći dio islamskoga svijeta iskorjenjuje svoje kršćane. Ono što se događa danas nije pitanje jesi li Židov ili kršćanin, budući da smo za islamski svijet i jedni i drugi krivovjernici.

Vladajuća struktura Europske unije ruši judeo-kršćanske, moralne temelje Europe. Time se iznutra oslobađa svojih kršćana. Ugrožava i Židove.Istodobno, izvana, uz ostalo, uvozi novi ekstremni islamski fundamentalizam, koji se nameće simbolima (burka, stotine novih džamija i islamskih centara u starom europskom krajoliku u kojima se čak i otvoreno propovijeda podčinjavanje „nevjernika“ i štošta drugo), simboličkim zahtjevima (skidanje križa) i uzurpacijama (zadržavanje pravana obiteljsko, privatno i „kolektivno“ pravo za pripadnike islama čak i ako je ono u suprotnosti s pravom država u koje dođu).

Na topri oblikovanju politika i strategija ne treba reagirati tako da se, iz straha ili iz raznih obzira, popušta. Reakcija iz straha ili oportunističke popustljivosti pogrješna je reakcija.Što se više bude popuštalo, odnosno što se više budu prihvaćali islamski simboli, zahtjevi i pritisci, oni će tražiti još više. Jedino razumno jest postaviti granice tom prodiranju i tom zadiranju. Pozicije su definirane i samo preostaje vidjeti hoće li u ovom sukobu nadvladati među domaćim stanovništvom strah i ideja „otvorenih granica“.Ili će prevladati ideja o nužnosti postavljanja granica islamskom prodoru putem masovnih i nezakonitih migracija. Danas je dugoročna i temeljna prijetnja Europi islam koji teži širenju i, pritom, eliminaciji u doglednoj budućnosti svakoga koga smatra krivovjernikom, odnosno svakoga koji nije musliman ili se ne bude pokoravao islamskom zakonu.

Iako globalistička mreža pokušava taj procesne-vojne invazije prikrivati i zabašurivati, stišavajući svaki zdravorazumski glas, potrebno je jasno i otvoreno reći, pa i pod cijenu da nas proglase „rasistima“, „ksenofobima“ i „populistima“, da je u tijeku danas kapilarna i puzeća, a sutra možda opet(kao 2015.) masovnija, i svakako dugotrajna, islamska invazija na Europu.

I prije je globalistička mreža pokušavala prikrivati glasovekoji su upozoravali: Ili će se Europa vratiti svojim temeljima, ili će postati muslimanska. Europska kultura slobode i „ljudskih prava“ bez ograničenja i bez nutarnjih sadržaja nema budućnost – unatoč svim materijalnim, znanstvenim, tehničkim i umnim dostignućima. Liberalizirana, judeo-kršćanskih i grčko-rimskih, srednjovjekovnih i humanističkih korijena i kriterija lišena Europa neće biti sposobna pružati otpor prodiranju onog islama koji ugrožava dvotisućljetni europski identitet.Samo ponovno otkriće europskih temelja i uskrsnuće drevne duše i duha kršćanske Europe mogu polučiti uspjeh.

Nisu ti zdravorazumski glasovi pozivali na „križarski rat“, na mržnju ni na isključivost prema islamu ili prema muslimanima općenito.Ali nisu ni prihvaćali lažni „dijalog“ kakav su dekadentni duhovi tvrdili da treba voditi – dijalog u kojem zatvaraš oči za realitete, za dubinske razlike između zapadne i islamom oblikovanih kultura.Nego su tražili istinski dijalog. A istinski međureligijski i interkulturalni dijalog moguć je samo između dvaju jasnih identiteta. Samo ako smo svjesni svoga vlastitog identiteta, ako ga uopće imamo, te akodobro poznajemo sugovornika, njegove vrijednosti, pravila i način razmišljanja. Dijalog ne znači prešućivanje ili žrtvovanje ni vlastitoga ni tuđega identiteta u korist fiktivnih ciljeva – upravo onako kao što je fiktivan cilj bilo naivno vjerovanje da će „Arapsko proljeće“ preobraziti autokratske arapsko-islamske zemlje sjeverne Afrike i Bliskog istoka u zemlje liberalne demokracije po zapadnim mjerilima, standardima i ukusima.

Danas moćna globalistička mreža nameće tzv. Marakeški sporazum (Globalni kompakt), koji će mnoge države prihvatiti na međuvladinu skupu u Maroku (10. i 11. prosinca). Otpore se nastoji otkloniti, a svaki zdravorazumski glas stišati. Unatoč tomu, protiv sporazuma većina je niz srednjoeuropskih država, kojih se demokratski Zapad odrekao u korist Sovjetskog saveza nakon završetka Drugog svjetskog rata, koje danas u zapadnoeuropskim metropolama tretiraju kao „problematične“, ili kao drugorazredne u Europskoj uniji. Zašto te zemlje odupiru, najprije raspodjeli izbjeglica po „kvotama“, a sada i reguliranju „prava“ migranata? Zato što ne žele preuzimati rizike koji nisu nužni, niti se izlagati ugrozama koje se mogu izbjeći, niti slabiti

Migracije naime Globalni kompakt definira kao univerzalno ljudsko pravo. Političke obveze preuzete prihvaćanjem tog dokumenta sutra ćemo morati pretakati u propise. One koji se protive priljevu migranata moglo bi se uskoro čak i kazneno goniti. A razne institucije izvana i udruge tzv. civilnoga društva iznutra dobit će novo jako oružje za discipliniranje Hrvatske i za prozivanje hrvatskih državljana za „nehumanost“, „islamofobiju“, „ksenofobiju“, „diskriminaciju“ i tomu sličnaliberalistička etiketiranja.

Prihvaćanjem Marakeškog sporazuma migriranje će nedvojbeno dobiti tijekom sljedećih godina nov zamah.Svakog migranta koji se domogne hrvatskog teritorija, a zacijelo i one koji hoće nezakonito prijeći hrvatsku granicu, morat će se, po svemu sudeći, početi tretirati kao „regularne“ izbjeglice. A to za Hrvatsku – koja je zatvorena žicom prema Sloveniji i Mađarskoj i ima dugačku otvorenu kopnenu granicu prema Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, te morsku prema Italiji –znači veliku realnu opasnost. A značii izlaganje velikim sigurnosnim, političkim, ekonomsko-socijalnim i drugim rizicima i ugrozama.

Hrvate koji se, dok drama s nadolaskom Afrikanaca i Azijata traje, svakodnevno iseljavaju u zapadnoeuropske zemlje moglo bi se nakon „Marakeša“ početi „nadomještati“ muslimanskim ili kojim drugim imigrantimana prethodno ispražnjenim područjima. Ako Hrvatska nekim čudom i uspije držati pod kakvom-takvom kontrolom dugačku granicu prema Bosni i Hercegovini, muslimanski migranti ostajat će, bar privremeno,nadomak njezinih granica – u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Čak i da im se spriječi ulazak u Hrvatsku, ostajat ćekao realna prijetnja, osobito Hrvatima u BiH u smislu daljnjeg njihova slabljenja, i brojčanog i političkog.

Ne treba zaboraviti ni na Tursku, koja, osim velika utjecaja na muslimane u Bosni i Hercegovini i na „Zapadnom Balkanu“, može u svakom trenutku odustati od primjene sporazuma o migrantima što ga je prije dvije-tri godine zaključila s Europskom unijom. A ako Italija još više zaoštri kontrolu svoje morske granice, Hrvatskoj bi se mogla otvoriti još jedna fronta na tisuću kilometara dugoj morskoj granici u Jadranu.

U ovom trenutku gospodarska je, demografska, politička, geopolitička i ideološka situacija u Hrvatskoj takva da je prihvaćanje Globalnog kompakta o migracijama, koji nameće svjetska globalistička mreža,nepoželjno i opasno.Hrvatske granice prema schengenskom području poklapaju se s granicama prema Mađarskoj i Sloveniji. A one su većinom zaštićene i žilet-žicom.

Vlada RH odlučila je prihvatiti sporazum te u Marakeš poslati ministra unutarnjih poslova Božinovića. To se u ovom trenutku ne može više spriječiti, unatoč činjenici da je većina srednjoeuropskih zemalja odbila prihvatiti Globalni kompakt. No ako domoljubne snage, svjesne realiteta, jednoga dana preuzmu vlast, iz sporazuma će Hrvatska isto tako i izaći kao što će sada ući.

Smatramo potrebnim reći i to da bi za prihvaćanje sporazuma te vrste inače u svakoj doista demokratskoj zemlji bio nužan širi politički konsenzus, a možda i provjera na referendumu. No glasovanje o sporazumu blokirao je već na vanjskopolitičkom odboru HDZ-ov predsjednik toga odbora. Nimalo demokratski, i nimalo „uključivo“ prema oporbi, prema drukčijim mišljenjima i prema raspoloženju većine naroda. HDZ čini što čini unatoč mogućnosti da se i njemu zbog jednoga dana dogode, kao i Macronu u Francuskoj, „žuti prsluci“.

A kada migracije postanu u praksi prevelik problem za (preostali) hrvatski narod i za hrvatsku državu, – gdje će tada biti dužnosnici i toliki oportunisti koji se sada prave kao da je sve „u najboljem redu“? Koji zabijaju glavu u pijesak pred svakom neugodnom ili prijepornom činjenicom iako znaju da već odviše toga i već predugo „nije u redu“. No dokle su na vlasti, ili pri vlasti, ili uz vlast, i dok im leđa štite brojni korisnici i dobitnici ili svakovrsne sluge ove i ovakve vlasti, svi oni mogu se zavaravati tlapnjom da će zauvijek ostati tako. A ne će ostati tako, ma što si svi oni umišljali! Ne uspije li se formirati alternativni politički pokret, dogodit će im se (ni od koga planirani) narodni pokret – što će za njih biti mnogo opasnije od uobličenog i discipliniranog političkog pokreta za hrvatsku budućnost. U svakom slučaju, čeka ih prevrat – bilo to onako kao prije desetak godina u Mađarskoj, prije tri godine u SAD-u odnosno dvije i pol u Britaniji te u Poljskoj, bilo kao ove godine u Italiji, bilo kao ovih tjedana u Francuskoj…

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

A sada … moral i glazba

Objavljeno

- datum

Roger Scruton dao je veliki doprinos političkoj filozofiji i raznim područjima filozofske misli, ali glavna tema njegova rada je estetika. Glazba zauzima posebno ulogu, a Scruton zasigurno spada u sam vrh filozofa koji pišu o njoj. Autor je niza eseja i knjiga (npr. Understanding Music: Philosophy and Interpretation ), čak i nekoliko glazbenih djela

Da bi shvatili sva njegova promišljanja o glazbi vjerojatno morate imati određenu glazbenu (i filozofsku) naobrazbu, ali i bez toga možete prepoznati o čemu govori. Postavlja bitna pitanja i primjećuje važne fenomene kojih moramo biti svjesni – donosi blog katoliksdnakace.blogspot.com

Održao je jedno popularnije predavanje o toj temi; Pop Music’s Impact on Language, Culture and seks. Predavanje traje oko pola sata. (Ukoliko Vam dosadi, nakon petnaest minuta daje primjere pa sve malo oživi.). Predavanje nije zahtjevno za poslušati, ali je svejedno zanimljivo i poučno, možda Vas potakne da si postavite koje pitanje o ulozi glazbe u svome životu. Naravno, sve je začinjeno njegovim posebnim stilom humora.

(Postoje snimke drugih predavanja, primjerice Music and the Transcendental:  ali je nešto zahtjevnije, s referencama na različite skladbe, tako da Vas neće zanimati ukoliko Vas stvarno ne zanima to područje.)

U nastavku prenosim nekoliko odlomaka iz Music and Morality:

“Poezija i glazba se nigdje ne mijenjaju bez promjene u najvažnijim zakonima države.” Tako je zapisao Platon u Državi. Glazba za Platona nije bila neutralna zabava. Mogla je iskazivati i ohrabrivati vrline – plemenitost, dostojanstvo, umjerenost, čednost; Ali je također mogla iskazivati i ohrabrivati poroke – senzualnost, agresivnost, nedisciplinu.

Platonova zabrinutost se nije toliko razlikovala od zabrinutosti suvremene osobe koja se brine o moralnom karakteru, i moralnom efektu, primjerice Death Metala, ili muzičkog kiča Andrewa Lyoyda Webbera. “Trebaju li naša djeca to slušati?” pitanje je suvremenih odraslih ljudi, baš kao što je pitanje “treba li to država dopustiti?” bilo pitanje Platona. Naravno, davno smo napustili ideju da možete zabraniti određenu vrstu glazbe zakonom. No, i dalje je uobičajeno vjerovati da glazba ima – ili može imati – moralni karakter, i da karakter nekog djela ili stila glazbe može “preći” na poklonike.

Ne zabranjujemo zakonom glazbene idiome, ali ne smijemo zaboraviti da naše zakone donose ljudi koji imaju glazbene ukuse; Platon je možda bio u pravu, čak i u suvremenoj demokraciji, promjene u glazbenoj kulturi idu ruku pod ruku s promjenama u zakonu s obzirom da promjene u zakonima tako često održavaju pritiske iz kulture. Nesumnjivo je da popularna glazba danas uživa viši status od bilo kojeg drugog kulturnog proizvoda. Pop zvijezde su najslavnije, idoloziraju ih mladi, uzimaju kao svoje uzore, političari im se udvaraju, i općenito im se pridodaje magična aura zbog koje imaju moć nad mnoštvom. Stoga je zasigurno vjerojatno da će nešto od njihovih poruka preći na zakone donesene od strane političara koji im se dive. Ako je poruka senzualna, sebična i materijalistička (što u pravilu je), onda ne trebamo očekivati da će nam se naši zakoni obraćati iz neke više stvarnosti no što to implicira. […]

Ponekad se tvrdi kako melodijska i ritmička kontura pop glazbe rezultira time da je nadslušavate, a ne slušate, te da također potiče potrebu za njome u pozadini. Neki psiholozi se pitaju slijedi li ta potreba uzorke ovisnosti; sofisticiraniji kritičari poput Theodorea Adornea pitaju dublja pitanja o tome je li se ljudsko uho toliko promijenilo pod utjecajem jazza i muzičkih nasljednika, može li glazba za nas ikada biti ono što je bila za Bacha ili Mozarta.

Adorno je napao nešto što je nazvao “regresija slušanja”, za koju je vjerovao da je zarazila cijelu kulturu suvremene amerike. Smatrao je kulturu slušanja dubokim duhovnim resursom Zapadne civilizacije. Za Adornea, navika slušanja dalekometne glazbene misli, u kojoj su teme podvrgnute širokom melodijskom, harmonijskom i ritmičkom razvoju, povezana je sa mogućnošću da živite dalje od sadašnjosti, da nadiđete potragu za trenutnim zadovoljavanjem, da se odvojite od rutina kozumerističkog društva, i njegove trajne potjere za “fetišem”, i da postavite stvarne vrijednosti na mjesto prolaznih želja. Tu postoji nešto uvjerljivo što moramo spasiti od Adornove pretjerane i preispolitizirane kritike svega na što je naišao u Americi; on nas podsjeća da je vrlo teško kritizirate glazbeni idiom bez da prosuđujete kulturu kojoj pripada. Glazbeni idiomi nisu zasebna stvar, bez ikakvog odnosa sa ostatkom ljudskog života. […]

Trebamo li zbog raširenosti odustati, smatrati da nije podložna kritikama, a da je kultura koju iskazuje jednostavno činjenica? Čini se kako je to stav među muzikolozima. Pop, reći će nam, je glazba na koju se pleše, a oni koji ju prosuđuju prema standardima koncertnih dvorana, koja su mjesto tihog slušanja, jednostavno su izgubljeni. Bit popa nije forma, struktura, ili apstraktni glazbeni odnosi. Radi se o ritmu, a ritam je nešto po čemu se krećeš, a ne nešto što slušaš.

Radi se o poštenom odgovoru na mrzovoljnije oblike kritika, ali postavlja pitanje velike važnosti u proučavanju glazbe, odnosno o prirodi ritma. Mnogi od najuspješnijih tipova pop glazbe (primjerice DJ glazba, ili sintetizirani proizvodi poput Alice Practice) su kompjuterski generirani. U takvim djelima ne čujete ritam, nego sjeckanje vremena. Ritam nije ista stvar kao mjera. Ne radi se samo o podjeli vremena u ponovljive jedinice. Radi se o organiziranju zvuka u pokret, tako da jedna nota poziva slijedeću u prostor koji je napustila. Upravo se to događa pri plesanju – pritom mislim na pravo plesanje. Prigovori koje možete dati protiv najgorih oblika popa primjenjivi su također na loše pokušaje plesanja koji su rezultat takve glazbe – pokušaji koji ne uključuju nikakvu kontrolu tijela, nikakav pokušaj plesanja s drugom osobom, nego u najboljem slučaju pokušaju da plešete prema njemu ili njoj, čineći pokrete koji su podijeljeni i atomizirani kao i zvuk koji ih je izazvao. […]

Metal se izderiva prema svojim pristašama, a gubitak melodija iz vokalne linije to naglašava. To naravno ne znači da je melodija potpuno odsutna; dopuštena je u solu gitare, koji je često bolno promišljanje o vlastitoj usamljenosti. Svijet ove glazbe je onaj u kojem ljudi razgovaraju, deru se, plešu i osjećaju jedan prema drugom, bez da ikada išta od toga rade s njima. Plešete na Heavy Metal trzanjem glave, poganjem i mošanjem. Takvo plesanje nije otvoreno za ljude svih dobnih skupima, nego je ograničeno na mlade i seksualno dostupne. Naravno, ništa ne zabranjuje starima i smežuranima da se pridruže, ali prizor takvog uključivanja je sramotan, tim više ukoliko oni sami toga nisu svjesni. […]

Melodija je bila osnovno načela tradicionalnih popularnih pjesama: zbog nje je moguće zapamtiti riječi i pridružiti se pjevanju. Sve narodne tradicije sadrže repertoar melodijskih pjesama, izgrađenih od ponavljajućih elemenata. Američka pjesmarica je slična, iako koristi novi melodijski i harmonijski jezik koji je nastao iz jazza. Nasuprot tome, malo toga nastalog u suvremenom popu pokazuje melodijsku inovaciju ili čak svjesnost zašto je melodija bitna – drugim riječima, svjesnost njenog društvenog značenja i sposobnost da ponudi glazbenu suspstancu strofičnoj pjesmi. Bezbroj pop pjesama nudi nam permutacije istih izlizanih fraza, dijatonskih ili pentatonskih, koje drži ne nutarnja snaga povezivanja nego samo dosadna mjera u pozadini i banalni slijed akorda.

To me vraća na Adornov napad na “regresiju slušanja”. To sigurno točno opisuje način na koji je suvremeni pop primljen od strane njegovih poklonika. Ne govorim o riječima. Govorim o glazbenom iskustvu. Zasigurno je ispravno govoriti o novoj vrsti slušanja, možda o vrsti slušanja koja uopće niti nije slušanje, kada nema melodije, kada se ritam stvara strojno, i kada je jedini poziv na ples poziv da plešete sami sa sobom. […]

Suočeni s kulturom mladih, potiču nas da ne (pro)suđujemo. Ali neprosuđivati već znači da ste obavili vrstu prosuđivanja: radi se o sugestiji da zapravo nije bitno što slušati ili na što plešete, i da ne postoji moralna distinkcija između različitih navika slušanja koje su se javile u našem vremenu. Radi se o moralno optrećenom stajalištu, i to sukobljenom sa zdravim razumom. Sugerirati da ljudi koji žive s metričkim pulsom kao stalnom pozadinom svojim mislima i pokretima žive na isti način, s istom razinom pažnje i istim uzorkom izazova i nagrada, kao i drugi koji poznaju glazbu samo kroz sjedenje da bi je slušali, pritom očistivši svoje umove svih drugih misli – takva sugestija je zasigurno nevjerojatna.

Isto tako, sugerirati kako oni koji plešu na solipsistički način kakvog ohrabruje metalna ili indieglazba dijele formu životu s onima koji plešu, kada plešu, u discipliniranoj formaciji, znači reći nešto podjednako nevjerojatno. Razlika nije samo u vrsti napravljenih pokreta; radi se o razlici u društvenoj valenciji, i relativnoj vrijednosti postavljenoj na bivanju s vašim susjedom, a ne nad i protiv njega. Eksternalizirani otkucaj (beat) popa je gurnut na nas. Ne možete se jednostavno kretati s njime, ali možete mu se podložiti. Kada se na plesu pusti takva vrsta glazbe ona automatski atomizira ljude na podiji. Mogu plesati jedan prema (na) drugome, ali teško jedan s drugime. I ples nije nešto što vi radite, nego nešto što se događa vama – puls o kojeg ste obješeni.

Kada ste u stisku eksternog i mehaniziranog ritma vaša sloboda je pregažena, i onda je teško kretati se na način koji sugerira osobni odnos sa partnerom. Odnos Ja-Ti na kojem je izgrađeno ljudsko društvo nema mjesta na plesnom podiju diska. Stoga je Platon sigurno bio u pravu kada je mislio da kretanjem na glazbu kroz vrijeme odgajamo naše karaktere; jer učimo aspekte naše realizacije kao slobodnih bića.

Bio je u pravu kada je podrazumijevao da naša realizacija (utjelovljenje) može imati čestite i opake oblike. Samo jedan primjer, postoji duboka distinkcija, u području seksualne prezentacije, između čednosti i razvratnosti. Čednost adresira drugoga kao nekoga s kime jeste, a razvratnost je usmjerena na drugoga, ali sigurno ne s njime ili s njome, jer se radi o pokušaju sprečavanje slobode drugoga da se povuče. Jasno je da se te osobine karaktera iskazuju u glazbi i plesu. Platonova misao je da ukoliko iskazujete razvratnost u plesovima u kojima najviše uživati, onda ste toliko bliži stjecanju navike.[…]

PS

Možda Vas neće privući Scrutonova razmišljanja, ali vrijedi ih pročitati više puta i shvatiti o čemu govori, prepoznati važnost pitanja koja postavlja. Izgledno je da se većina neće složiti s njegovim reakcionarnim stavovima, ali potrebno je biti svjestan takvih pitanja o načinu i konktekstu slušanja glazbe, o njenom utjecaju na naš karakter, na naše shvaćanje svijeta oko nas.

Kada se netko hvali kako kritički promišlja -i da se to reflektira na njegov glazbeni ukus; onda očekujem da si postavlja pitanja o kojima govori Scruton, i da daje bolje odgovore od pohvale slušanjem navodno subverzivnih bendova.

Može li danas glazba uopće imati isto značenje za nas kao što je imala za ljude u prošlim stoljećima? Nekoć je dan bio ispunjen tišinom i drugim “prirodnim” zvukovima koji su prekidali tu tišinu; susret s impresivnom zvonjavom crkvenih zvona imao je zasigurno sasvim drugo značenje i ostavljao je drugačiji dojam nego što ima danas u zaglušujućoj buci gradskog prometa.

Duhovna glazba, posebno liturgijska glazba, predstavlja poseban izazov odnosno potrebno joj je pristupiti s posebnom pažnjom. Nisam u stanju pisati o tome, ali izgleda da neki danas smatraju kako cilj liturgijske glazbe nije ukazivati na višu stvarnost i odgajati naše emocije u smjeru istina koje je teško izraziti na druge načine, nego je cilj konkurirati jeftinom smeću koje nas svakodnevno napada ako ne stignemo na vrijeme ugasiti radio.

Govoreći o glazbi, ne možemo ne govoriti i o tišini – nešto o njoj govori i činjenica da je mnogi danas pokušavaju izbjeći pod svaku cijenu. Ispravno raspoređena tišina može iskomunicirati istine koje je teško objasniti riječima.

Bilo bi sjajno kada bi prazni redci mogli učiniti isto…

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

Pupovac i SDSS vrše pritisak na hrvatsko pravosuđe!

Objavljeno

- datum

Autor

SDSS i njihov čelnik Milorad Pupovac su 8. prosinca 2018. godine održali konferenciju za medije u Vukovaru povodom uhićenja dvojice Srba koji su osumnjičeni za ratni zločin tijekom 1991. godine.

 

Drug Pupovac ovako zbori:

Samo je pitanje zašto i na osnovu čega je netko odlučio da poduzme taj korak koji očito ima za cilj da stvori uznemirenost, pravnu nesigurnost kod šireg i većeg broja građana Vukovara i na taj način stvori kod njih osjećaj bezperstivnosti da žive u tom gradu. Mi smo se takvih praksi u posljednjih 30 godina nagledali i naslušali. Korištenje pravosuđa u sredstva stvaranja pravne nesigurnosti i osjećaja nesigurnosti dijela građana je protustavno i protuzakonito i tko god to činio, a znamo da čini, čini kazneno djelo, rekao je Pupovac napominjući i kako je pri tome korištenje traumatičnih, teških i neosporno postojećih suđenja za ratne zločine u svrhu vlasti i političke moći protuzakonito i krajnje amoralno.“

 

Nemoralni Pupovac se protivi kažnjavanju zločinaca u Vukovaru i šire. Zločine nisu napravili Marsovci već Srbi koji imaju ime i prezime. Neka „moralni“ Pupovac pročita svjedočanstva žrtava, zatočenika srbijanskih koncentracijskih logora, silovanih žena koja imenom i prezimenom navode zločince. Nemoralno je postavljati pitanje na osnovu čega se poduzimaju istražne i pravosudne radnje. To nas navodi na zaključak kako Pupovac i SDSS brane Srbe koji su počinili ratni zločin!

 

Zašto konferencija?

SDSS i njen čelnik drug Pupovac konferencijom vrše politički pritisak na istražne organe, negiraju srbijanske (četničke) zločine u Vukovaru 1991. godine i pokušavaju ih opravdati navodnim zločinom druge strane nad nekolicinom Srba. Zar se protiv Srba koji su osumnjičeni za ratni zločin ne smiju izvoditi istražne radnje? Sramotno je da su uhićeni 27 godina poslije kada se godinama zna što su radili! Sramotno je da su radili u državnoj službi kada su već odavno prozvani za zločin silovanja, fizičkog maltretiranja i ubijanja!

 

Jeste li zapazili: Kada se uhite hrvatski branitelji stave im lisice, objave puno ime i prezime i unaprijed ih proglase krivima a sada su uhićeni osumnjičeni Srbi bez da je napisano ime i prezime, bez lisica!? Idu u kafić na piće!? Očita diskriminacija u RH!.

 

SDSS

Ratni zločinac Goran Hadžić i krvnik s Ovčare Vojislav Stanimirović su osnovali SDSS 1997. godine. SDSS je osnovan ujedinjenjem zabranjene četničke Srpske demokratske stranke (SDS, predsjednik Vojislav Stanimirović) i Samostalne srpske stranke (SSS, predsjednik Milorad Pupovac). Četnička stranka SDS je bila zabranjena 1992. godine i brisana iz Registra političkih stranaka RH pa je upitna legalnost SDSS-a. (Nažalost, u Hrvatskoj je sve moguće!). Danas je na čelu SDSS-a Milorad Pupovac koji negira četničke zločine (konferencija u Vukovaru), širi laži o Republici Hrvatskoj (priča o revitalizaciji ustaštva) te potiče netrpeljivost preko lista „Novosti“. .

Konferencija u Vukovaru 8. prosinca 2018. godine je bezobrazan pritisak na pravosuđe, na državne institucije (koje su spavale više od 20 godina) koje bi trebale istražiti i procesuirati ratne zločince koji danas u Vukovaru rade u državnim službama i koji se rugaju svojim žrtvama.

Vukovarski svjedok kaže: „ Danas živimo ponovno u svojoj kući, gledamo zločince koji slobodno šeću i pitamo se da li pravda uopće postoji i da li će doći vrijeme da svatko odgovara za svoja djela“ Iz knjige Danijela Rehaka „Putevima pakla u 21 stoljeće“ , str. 140.

 

Pokušaj opravdavanja srbijanskih zločina u Vukovaru (konferencija 8. prosinca 2018. g.) je sramota za pravnu državu. Nitko, pa ni Pupovac, ne smije negirati činjenice da je na Ovčari ubijeno dijete od 16. godina, da je ubijena trudnica (majka troje djece) u visokom stadiju trudnoće, da su ubijeni novinari Radio Vukovara Siniša Glavašević i Branko Polovina. Ničim se ne može opravdati i ne može se povući nikakva usporedba sa zločinom odvođenja 300 osoba iz vukovarske bolnice, ubijanje 261 osobe na Ovčari. Nitko ne smije, pa ni drug Pupovac, negirati zločine u Borovo Commerceu, Veleprometu, Dalju itd. Nitko ne smije negirati srbijanske koncentracijske logore u Hrvatskoj i u Srbiji. Za počinjene zločine nema opravdanja, nema usporednog zločina kojim bi se to moglo opravdati kako to pokušava Pupovac i njegov SDSS

 

Za pravnu državu je sramota da čelnik jedne političke stranke vrši pritisak na istražne organe, da uspoređuje sporadičan slučaj s masovnim zločinima koje su njegovi sunarodnjaci učinili u Vukovaru. Sramotno je za pravnu državu da zločinci rade u državnim službama, da slobodno šeću Vukovarom i rugaju se svojim žrtvama.

 

Nažalost, oni koji obično popuju o ljudskim pravima (GONG, HHO, pravobraniteljice i udruge civilnog društva) i neovisnom pravosuđu se nisu oglasili. Njima je normalno da SDSS i Pupovac prozivaju institucije države koje istražuju ratne zločine tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Njima je normalno da SDSS i Pupovac vrše politički pritisak na istražne organe!? Sramotno je da udruge civilnog društva i takozvani borci za ljudska prava nisu zainteresirani za hrvatske žrtve, nisu za kažnjavanje srbijanskih zločinaca, nisu za pravnu državu.

 

Konferencija za medije, druga Pupovca i SDSS, je organizirana s ciljem osporavanja istraga o četničkim zločinima, opravdavanjem zločina navodno drugim počinjenim zločinom. Sramotno je da nemoralni političar govori o moralu, da negira i opravdava počinitelje ratnih zločina. Temeljem čega nemorali političar zaključuje da institucije za kazneni progon ne rade svoj posao po zakonu. Hoće li netko iz pravosuđa, policije reagirati na ove bezobrazne optužnice druga Pupovca.

Drugu Pupovcu se jako sviđa neučinkovitost hrvatskog pravosuđa i zaštiti zločinaca od strane Srbije pa mu je čudno da se sada (27 godina poslije) netko usudio pozvati osumnjičene Srbe na razgovor! Radilo se o navodnoj kampanji ili ne važne su činjenice: jesu li osumnjičeni izvršili zločin ili nisu, ako nisu tko ga je izvršio jer zločin je počinjen (Marsovci ga nisu počinili nego susjedi). Neka drug Pupovac pročita brojna svjedočanstva o zločinima njegovih sunarodnjaka i neka tuži sve one koji su lažno svjedočili. Svjedočanstva su objavljena u knjigama:

 

Prof. Danijel Rehak PUTEVIMA PAKLA kroz srpske koncentracijsle logore 1991…. u 21. stoljeće – Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncetracijskih logora, Zagreb 2000.

Dr. Juraj Njavro „Glavu dolje – ruke na leđa“ (Zagreb 1992.)

Dominik Virgić Srpski logor Begejci Sjećanje jednog logoraša (Zagreb 1996.)

Mate Božičević Hranite ili ubijte , 45 dana u srpskom zatvoru u Borovu Selu, 2. srpnja – 15. kolovoza 1991. (Zagreb 1997.)

Dragutin Antunović Od kalvarije do pakla (Zagreb 1998.)

Damir Plavšić Zapisi iz srpskih logora (Zagreb 1994.)

Franjevačka provincije Sv. Ćirila i Metoda Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu ratne i uzničke zabilješke (Zagreb 1997.)

Martin Sablić Posljednja presuda „U ime naroda“ („Najbolja knjiga iz Domovinskog rata listopad 1999. – listopad 2000. godine“)

Miljenko Miljković Vukovarski deveti krug („Najbolja knjiga iz Domovinskog rata listopad 1999. – listopad 2000. godine“)

Vilim Karlović. Preživio sam Vukovar i Ovčaru i mnoga druga svjedočanstva o sunarodnjacima druga Pupovca.

 

Nakon što je drug Pupovac prozvao državne institucijenajavio je i da SDSS neće u nikoga upirati prstom kao i da neće poduzimati ništa čime bi vršili pritisak na pravosuđe ali i da će putem domaćih i međunarodnih legalnih sredstava tražiti pravdu za one koji su nedužno optuživani ili se optužuju i tražiti pravdu i za one koji su nedužno ubijeni, privođeni i maltretirani od strane onih koji uživaju pravnu zaštitu poretka RH.

-Došao sam u Vukovar, kao i prvi put kada sam došao 1996. godine, sa istom idejom i naumom – da omogućim da ljudi ovdje žive u miru, da mogu ostati živjeti i da grad može na pravilan način pristupiti sankcioniranju onih koji su odgovorni za zločine, a koji nisu da ih se pusti na miru, zaključio je Pupovac koji nije dozvolio postavljanje novinarskih pitanja ali je najavio da će se par dana po ovom pitanju ponovno obratiti hrvatskoj javnosti.“

 

Nakon izvršenog pritiska na pravosuđe i upiranja prstom Pupovac kaže da ne će vršiti pritisak na pravosuđe! Unaprijed je osumnjičene proglasio nevinima i najavio nove optužbe na račun RH. Tipično za njega i njegov SDSS!

Hoće li pravosuđe RH podleći političkom pritisku SDSS-a i Pupovca pa dozvoliti da zločinci i dalje slobodno šeću Vukovarom?

Hoće li borci za ljudska prava i državne institucije osuditi očiti pritisak Pupovca i SDSS-a na pravosuđe?

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno