Connect with us

Društvo

(VIDEO) INDUSTRIJA STRAHA: Vjerojatno će vam nakon ptičje gripe, virusa Zapadnog Nila, ebole i ospica nečim drugim tjerati strah u kosti?!

Objavljeno

- datum

Teško se oteti dojmu da se u trenutačnoj histeriji oko ospica ne krije neki drugi interes, a koji svakako nije u korist čovjeka nego ima neki sasvim drugi cilj…

Mi smo postali čudo narod. Nekad bi onaj koji se htio malo poplašiti jednostavno otišao u kino i pogledao neki bezvezni horor film. Još, ako bi uspio uvjeriti neku curku da ide s njime, zabavi ne bi bilo kraja.

A sad? Sad nas plaše ospicama. I to koliko vidim, sad nas, kao i toliko puta do sada najviše plaše iz Jutarnjeg. Imam osjećaj da su se oni specijalizirali za plašenje naroda zaraznim bolestima. Zato, ako netko može poručiti ekipi iz Jutarnjeg da su najbolji u tome. Treba im dati neku nagradu za novinarsko plašenje godine. Toliko su se već uvježbali u plašenju naroda da se nekad mislim da možda u Jutarnjem nemaju cijeli jedan odjel specijaliziran za tako nešto.

Nego, ajd da se malo vratimo u prošlost. Znam, znam, treba se okrenuti budućnosti. Jasno mi je to, ali de da se ipak malo prisjetimo prošlosti. Makar mrvicu…

Sjeća li se tko one priče o ptičjoj gripi? Meni to smrdilo od početka. Ovi što vole plašiti ljude, raspisali se sve u šesnaest. Naslovi bili ptičja gripa ovo, ptičja gripa ono… Dakle, pojavila se bila neka ptičja gripa i odmah su išli klati sve moguće kokoši jer možda su koke dobile ptičju gripu. Ipak koke imaju perje. Panika zavladala u cijelom svijetu. Svjetska zdravstvena organizacija se izblamirala na veliko jer je proglasila nekakav peti stupanj uzbune. Sjećate se? Ili ste zaboravili kao što inače zaboravljate sve? Nema veze, podsjetit ću vas ja.

Uglavnom, kako su mediji tada izvještavali, ljudi su očekivali da će uskoro svi biti pokošeni tom “strašnom” bolešću. Na aerodromima su mjerili ljudima temperaturu i čim bi netko imao povišenu temperaturu, odmah bi ga skinuli u izolaciju. Naime, tada je zavladao trend u medicini da čim imaš temperaturu, to sigurno znači da imaš i ptičju gripu.

Inače, prije pojave tog trenda bi čovjek došao kod doktora i rekao mu da ga boli cijelo tijelo, da ima povišenu temperaturu i da malo šmrca. Tada bi mu doktor rekao neka ode doma, pije čajeve, cijedi limune i za sedam dana će proći zato što je gripa takva. Ali, kada je zavladala panika oko ptičje gripe, sve viroze su proglašavane ptičjom gripom.

A da je priča bila šuplja, bila je.

Nikome nije bilo jasno što je to nagnalo onog prvog doktora koji svakodnevno ima pacijente koji imaju gripu da baš tog prvog pacijenta testira na tu ptičju gripu. I dan danas je taj događaj ostao misterij pa evo možda kako je to izgledalo u Meksiku taj dan.

– Joj, doktore, šmrcam i kao da me netko tukao. Imam i temperaturu… – rekao je možda prvi “oboljeli” od ptičje gripe svome doktoru obiteljske medicine u Meksiku.

– Hm, meni to sumnjivo… kako možeš imati temperaturu? Nikada do sada nisam čuo da netko ima temperaturu. Daj da ti izvadim krv pa da je pošaljem na analizu da to slučajno nije neka nova bolest. – odgovorio je doktor koji se nikada nije susreo s gripom.

– A-ha. Znao sam. Imaš ptičju gripu. E, stari, ne znam što ćemo sad. Idem odmah zvati Svjetsku zdravstvenu organizaciju da proglasi pandemiju. – govori doktor uplašenom pacijentu kojemu je tog trenutka bilo žao što je došao kod takvog varalice.

– Tko tebi dade diplomu? Sigurno imaš karijeru u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Samo da ozdravim i mičem karton od tebe. – vjerojatno se mislio pacijent kojemu je kroz glavu prošlo da nije ptica dok je sisao svoju krišku limuna doma.

Na aerodromima je bila prava hajka na one koji dolaze iz Meksika.

– Eno ga. Ne daj mu da prođe… onaj, onaj je iz Meksika!!! Drž’ ga! Ne daj mu dalje!!! – čulo se po aerodromima.

– Što ćemo s ostalima iz aviona? – pitao je neki neupućeni u problematiku.

– Što s ostalima? Ostale pusti. Samo ove koji dolaze iz Meksika. – dobio bi stručni odgovor jer tada je „ptičja“ gripa dolazila samo iz Meksika i nije bilo opasnosti za druge zemlje.

– Ali, ako je ta ptičja gripa tako opasna, zar ne postoji mogućnost da je cijeli avion zaražen? Znate li vi ljudi kako je zarazna gripa? – ne bi se dao ovaj naš pripravnik koji još nije počeo primati pinku od farmaceutske industrije.

– Ostale pusti! Njih ne diraj! – dobio bi zapovijed od “uvaženih” kolega.

– A da makar ulovimo i onoga koji je sjedio pored ovoga iz Meksika? – uporan je bio ovaj.

– Rekao sam ti da ih pustiš. To je nova bolest i napada samo one iz Meksika. – derao bi se stariji kolega.

No, onda je stigla “spasonosna” vijest. Farmaceutska industrija je stvorila cjepivo još davno prije nego se pojavila ta ptičja gripa. To je bio vrhunac farmacije. Izmislili su cjepivo dok ta bolest još nije postojala. Zato je to čudo od cjepiva naš tadašnji ministar zdravstva odmah naručio. I to 400.000 doza. Da ne bi slučajno kome usfalilo. Čak se pred kamerama cijepio da bi pokazao kako on brine za naše zdravlje.

– A jesi i ministar zdravstva, svaka čast. – pomislio sam jer je već tada bila javnost upoznata da je smrtnost od te ptičje gripe jedno dvadeset puta manja nego od one naše narodne na koju smo se već navikli.

Ali, ta naša nema tu mistiku u sebi. I jest da nije tako egzotičnog imena, ali od te obične gripe u svijetu godišnje umre oko 500.000 ljudi. Ali, narod kao narod, ne zna cijeniti svoje i ono što ima pa se polakomio za tom nekom egzotičnom gripom. Sjećam se rasprava s nekim članovima obitelji koji su se isto polakomili za tom novom gripom. Svi se samo plašili te neke „ptičje“ koje se i nije trebalo bojati.

– Ipak je domaće, domaće. – nisam ja znao da ta neka ptičja gripa može biti opasnija od ove naše na koju smo se navikli.

– Žao mi je, ali opasan si za mene. Morat ću te uspavati. – kroz suze bi vlasnik kanarinca govorio svome ljubimcu.

– Koja si ti budala, pa ja nisam u životu bio izvan kaveza. Kako ću ja imati tu ptičju gripu? – mislio se kanarinac dok je slušao kako vlasnik izbezumljeno zove neke ljude preko telefona.

Kada bi došli ljudi u skafanderima i odnijeli kanarinca, cijela zgrada nije noćima spavala.

– Ne bi oni bezveze došli. Eto mu sad kanarinac. Sve nas je ugrozio… – pričalo se po kavama kako je izgledalo prevoženje kanarinca iz jedne karantene u drugu.

Malo po malo su ljudi ipak shvatili da im je bolje dobiti tu ptičju gripu nego onu običnu pa se nisu htjeli cijepiti. Neki su konačno čuli da i cjepivo protiv one obične gripe udara na srce pa su se bojali da im od tog novog cjepiva, koje je nastalo prije nego se pojavila ptičja gripa, ne narastu krila i da ne završe kao kanarinci.

Kada je završila frka s ptičjom gripom, Jutarnji list je bio toliko žalostan što više neće čime imati plašiti svoje čitatelje pa je svako malo obavještavao javnost o nekom virusu Zapadnog Nila.

– Virus Zapadnog Nila opet hara. – vrišti naslov u Jutarnjem.

Tu i tamo bi netko otišao provjeriti što je to virus Zapadnog Nila i kada bi shvatio da je to bolest koja je toliko opasna da je možete preboliti, a da niste niti znali da je imate, samo bi se nasmijao kakvim glupostima se bave u Jutarnjem.

– U Hrvatskoj zabilježen virus Zapadnog Nila. – ustrajan bi bio Jutarnji, ali ljudi naučeni na to što oni pišu se nisu obazirali.

– Eh, taj Jutarnji! Možda sam ga već prebolio, a oni nas plaše tim virusom Zapadnog Nila. – ljudi su počeli odmahivati rukom.

No, nakon nekih pet godina kada su već svi mislili da više nitko normalan neće vjerovati Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji smišlja se novi plan.

– Jel’ sad vrijeme? – dogovaraju se u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.

– Aha.

– Ali ne vjeruju nam ljudi više. Previše smo se izblamirali s ptičjom gripom.

– Ma, de, kada im spomeneš ebolu, ljudi prestanu razmišljati.

– Kako ćemo to napraviti?

– Ma, samo ćemo slati obavijesti da ljudi umiru i gotovo.

– Mogli bi prenositi “zaražene” od zemlje do zemlje?

– A jesi se dobro sjetio, svaka čast. Tako ćemo povećati paniku.

– Što ćemo s onima koji ukazuju da od obične gripe umre 500.000 ljudi?

– Ma, tko ih šljivi. Ljudi se ne boje obične gripe, ali od ebole im se gaće tresu.

U travnju 2014. godine se počelo puštati u medije da se ebola otela kontroli. Kao da je ptica pa leti zrakom. Eto, otelo se… i sad leti.

– Ma, to je u Africi. Tamo ima ebole već 40 godina i još se nije proširila. – opušten je narod uz subotnju kavicu na terasi omiljenog kafića.

I stvarno, nitko se nije obazirao na ebolu jer je u Africi i daleko je. Onda se ekipa iz Svjetske zdravstvene organizacije sjetila kako će pojačati paniku.

– Da sad vidimo tko će nas ignorirati?! – radosno su trljali ruke što su se sjetili odličnog plana.

– A jes’ čuo da su onog Amerikanca prenijeli u Ameriku? – odjednom se počelo pričati po kavama.

– Jesam, hm, kad bolje razmislim, sve me strah da se ne proširi. Iz Afrike teško može doći do nas, ali iz Amerike… baš si me zabrinuo.

Kad su iz Svjetske zdravstvene organizacije shvatili da su napravili pun pogodak krenulo se s transportom diljem svijeta. Ipak je to ebola i nek narod crkaje od straha.

– Eno su neki dan prenijeli jednog u Kanadu. – ide opet priča u kafiću.

– Ma, daj, zezaš?

– Ne zezam. Eno su i u Španjolsku prebacili jednog.

– Hm, sad me stvarno frka. Dobro da nisu i kod nas prebacili kojeg.

Neki bi se na kavicama pitali kako se uopće prenosi ta ebola od koje strahuje cijeli svijet pa bi pronašli da se širi putem krvi i tjelesnim izlučevinama.

– Ček, ček, ta hemoragijska groznica… men’ to poznato zvuči. – kaže jedna starija gospođa.

– Ajoj, pa toga ima već dugo kod nas! Sad si me sjetila. Skoro svaki dom zdravlja ima obavijest o hemoragijskoj groznici u svojim čekaonicama. – lupi se po čelu njen susjed koji je često kod doktora.

– Jel’ to ono što zovu mišja groznica? – pita starija gospođa.

– Jest, to je mišja groznica. – kaže joj susjed.

– Ahaaa… znači peri ruke prije jela kao što kaže Bog preko Mojsija. – razmišlja na glas starija gospođa.

– A i ne liježi sa svakim, jer je opasno kao i sida. – prebacuje na seks susjed.

– Ma, nisam niti prije lijegala, pa neću ni sada. – ne dopušta provokacije starija gospođa.

– Jesil’ ti vidjela susjeda kako se o sidi više ne govori? – nastavlja susjed.

– Ah, nije politički korektno govoriti o sidi kada sida napada najčešće homoseksualce, narkomane i promiskuitetne osobe. Mogli bi dobiti tužbu zbog diskriminacije. Zato o sidi ne pišu. A i ne čitaju Stari Zavjet. – vraća gospođa priču na Mojsijev zdravstveni odgoj za koji bezbožnici ne žele niti čuti.

Uskoro je glavna vijest bila da je u Zagrebu moguće napraviti karantenu za jednog bolesnika od ebole i svi su smireni. Ako budu dvojica zaraženih, ne znaju što će s njima. Ne zna se da li će dobiti krevet na kat ili će se izmjenjivati. Dok jedan bude u šatoru, ovaj će biti u toplom. Pa sljedeći dan se zamijene.

– Vratio se iz Afrike i sada je na promatranju. – javljaju mediji.

– A kakvo je to promatranje?

– Pa, on sam sebi mjeri temperaturu i ako mu ne bude dobro, mora se hitno javiti nadležnom liječniku. – smiruju hrvatsku javnost iz ministarstva zdravlja, a narod se sve više pitao rade li oni to namjerno ili se samo prave da ne znaju što rade.

Tada je postojala mogućnost da tko god bi dobio mišju groznicu, moglo mu se dogoditi da mu dijagnosticiraju ebolu. Slično kao što je bilo i s ptičjom gripom.

– Može li doktore meni obična gripa? – rekao bi tada pacijent.

– Ne može. Za ptičju gripu dobijemo nagradne bodove od Svjetske zdravstvene organizacije. Sestro, piši: ptičja gripa. – ne bi se dao doktor.

Uglavnom, u sedam mjeseci od ebole je umrlo nekih 3500 ljudi. Jednostavna matematika kaže da od ebole dnevno umre nekih sedamnaest ljudi. Za razliku od te strašne ebole od koje je cijeli svijet strepio, od obične gripe dnevno umre nekih 1400 ljudi. Znači u tri dana više ljudi umre od obične gripe nego od ebole u sedam mjeseci. Ali, gripa je naša domaća bolest. Nje se ne bojimo. Ebola je strašna. Ipak je glavna grana gospodarstva uvoz.

S obzirom da je od ebole umrlo njih najviše iz dvije afričke zemlje, koje su i najviše pogođene epidemijom, a znamo da oni nemaju baš nešto razvijene vodovodne cijevi pa se ne mogu tako često okupati kao što se mogu europljani, postavlja se pitanje zašto se toliko pumpala javnost?!

Zašto je Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji bilo u interesu da najavljuje koliko će od ebole umrti ljudi u sljedećih nekoliko mjeseci? Možda da bi se što više njih cijepilo?

Neki su tada govorili da cjepivo protiv ebole već postoji. Zanimljivo. Četrdeset godina nema cjepiva i sad odjednom u par mjeseci već je bilo spremno?!

Neki su tada upozoravali da je problem što je to cjepivo napravljeno na bazi živoga virusa bjesnila, tako da se ne zna hoće li oni koji se usljed histerije budu cijepili, postati bijesni.

Također su neki, kao što sam ja, upozoravali da je to mogao i biti cilj cijele te priče i s obzirom na informacije koje nam je davala Svjetska zdravstvena organizacija nije trebalo biti nimalo čudno da smo gledali hodajuće zombije koji su usljed cijepljenja dobili bjesnoću i takvi krenuli napadati zdrave ljude.

I tako, odjednom se prestalo pričati i pisati o eboli. Muk. Tišina. Nitko ništa. Jel’ zanima ikoga kako se to riješilo? Ma, koga će to brinuti kad ima toliko bolesti da svake godine mogu izluđivati narod. Pogotovo one koji se ne cijepe. Ih, ti su najgori. Njih treba toliko isprepadati da požele primiti po tri, četiri doze odjednom.

P.S.

Na internetu već godinama postoji snimka koju je snimio New York Times. Kao, otišli napraviti reportažu i neki lik umire od ebole. Kamera sve to snima. Čovjek koji je upravo umro ima kožu glatku kao da je beba, a ne da boluje od ebole. Ali, nema veze, lik kaže da je umro i svi trebaju vjerovati da je umro. Onda njegov otac govori nešto, ali nigdje suze što je izgubio sina. Ono, upravo mu umro sin, a on smireno u kameru govori kao da je to najnormalnije. Tada, vjerojatno radi dramaturgije dolaze svemirci. Znate oni što se obuku u skafandere i prskaju nečim kao kada se prska korov, ali ovi dezinficiraju prostor. I taman kada izlaze iz dvorišta u kojem je ovaj čovjek tek umro, pred kraj ovog priloga taj lik sada sjedi živ?! Čovjeka koji je čudesno oživio imate na 3:18. Možda je čovjeku dojadilo ležati na zemlji pa sjeo da se malo odmori?! Ne znam hoće li netko u montaži dobiti otkaz zbog toga što ga nije izrezao, ali hvala mu za tu snimku. Znači, lik umre, dođu svemirci i poprskaju antikorovom i ovaj oživi?! Ma, nema što… e, bola od smijeha.

E, da… obratite pozornost na zadnje kadrove i kako lik nosi novac u desnoj ruci. Tako to ide, uzmi novac i bježi…?!

Tekst: Elvis Duspara/Nacija.hr

Komentari

Komentari

Društvo

NEPOZNATO O NAŠIMA U SVIJETU Hrvat u vrhu najvećega svjetskog naftnog diva

Objavljeno

- datum

U Rosnjeftu će razvijati duboka podmorska nalazišta nafte i plina, pogotovo na jugoistoku Rusije

U golemoj i kompleksnoj transakciji od 60 milijardi dolara prije tri dana stvorena je najveća svjetska naftna kompanija. Najveći ruski proizvođač nafte Rosnjeft preuzeo je tamošnju treću po veličini naftnu kompaniju TNK-BP i nastao je div koji proizvodi pet posto ukupne svjetske proizvodnje nafte i plina – prisjetimo se jednog starijeg napisa iz Vecernjeg i našeg slabog korištenja, top pozicioniranih Hrvata u svijetu.

Najkompleksnije na svijetu

A usporedo sa stvaranjem te naftne megakompanije, na njezino čelo imenovan je Hrvat. Riječ je o 59-godišnjem Sinjaninu Željku Runji, koji je prije tjedan dana postao potpredsjednik Rosnjefta za offshore projekte (odnosno nalazišta na moru) i jedan od samo 10 članova upravnog odbora Rosnjefta, na čijem čelu odnedavno sjedi Igor Sečin, bivši zamjenik i jedan od najbližih suradnika ruskog predsjednika Vladimira Putina. Na novu poziciju Runje je došao s mjesta potpredsjednika ruske podružnice američke naftne kompanije ExxonMobile, u kojoj je od 1997. do danas obnašao brojne zadaće u razvoju nalazišta Sakhalin 1. To su bogata podmorska nalazišta nafte kod otoka Sahalina, na jugoistoku Rusije, te pripadaju najkompleksnijim na svijetu, a važnu ulogu u njihovu razvoju odigrao je upravo Runje, koji slovi za jednog od vodećih stručnjaka za razvoj dubokih podmorskih nalazišta nafte i plina. Upravo će taj segment za Rosnjeft biti važan.

Kako je istaknuto u kompanijinom priopćenju nakon imenovanja Runje na potpredsjedničku poziciju, razvoj podmorskih nalazišta bit će jedan od ključnih smjerova razvoja kompanije, koji bi dugoročno trebao postati ključni generator kompanijinog rasta proizvodnje. Taj razvoj vodit će upravo Runje, a s obzirom na važnost tog posla i veličinu kompanije, može se zaključiti kako je on dolaskom u Rosnjeft postao i najviše pozicionirani Hrvat u povijesti svjetske naftne industrije.

Velika očekivanja

Željko Runje rođen je u Splitu 1954. godine, a djetinjstvo je proveo u Sinju gdje je završio osnovnu školu i prva tri razreda gimnazije. Kako je igrao košarku u lokalnom klubu, njegov talent prepoznali su treneri zagrebačke Lokomotive, današnje Cibone, pa se preselio u Zagreb, gdje je završio gimnaziju. Tada, uz pomoć Kreše Ćosića, dobiva stipendiju za studij na Sveučilištu Aljaske, gdje je završio školovanje i zaposlio se u jednoj lokalnoj naftnoj kompaniji. Tu kompaniju preuzeo je ExxonMobile, a Runje je 18 godina proveo radeći na poslovima vezanim uz razvoj i proizvodnju nalazišta u arktičkom dijelu Aljaske, Alžiru, Nigeriji, Angoli, Tajlandu i Australiji, prije nego što je preuzeo poziciju u Exxonovoj ruskoj ispostavi. Igrom slučaja, Runje će iz ExxonMobilea u Rosnjeft prijeći u trenutku kad je ruska kompanija svrgnula američku s pozicije najveće svjetske naftne kompanije kojom se trguje na burzi.

Preuzimanje TNK-BP-a najveća je svjetska poslovna transakcija od veljače 2009. i najveći posao te vrste u svjetskom energetskom sektoru u 13 godina. U skladu s tim, očekivanja od nove megakompanije su velika, a jedan od ključnih ljudi u njihovom ostvarenju bit će Runje. Iako je karijeru potpuno razvijao izvan domovine, za malu naciju poput Hrvatske činjenica da je jedan njezin pripadnik dosegnuo tako važnu poziciju u globalnom biznisu kao što je naftni biznis neosporno je velika i važna vijest.

Nakon što je došao na aktualnu poziciju pokazivao je zanimanje za ulaganje u Hrvatsku. Neki mediji su pisali da je Runje bio u delegaciji predvođenoj Sečinom koja je svojedobno došla pregovarati s Milanovićem i Vrdoljakom oko suradnje u istraživanju, preradi, skladištenju i transportu nafte između INA-e i ruske kompanije, no hrvatska je strana tada tvrdila kako MOL ne želi prodati dionice. Je li baš bilo tako, ili su mozda ‘hrvaski’ lobby-i procjenili da im iz džepa klizi zlatno jaje…

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dn

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dnevno bit će proizvodnja Rosnjefta nakon preuzimanja TNK/BP-a. Radi se o 5 posto ukupne svjetske proizvodnje ugljikovodika, dominantni dio otpada na naftu, a tek manji na prirodni plin

156.000 zaposlenih imat će Rosnjeft nakon preuzimanja TNK-BP-a. Tvrtka će samo u Rusiji imati otprilike 2600 benzinskih postaja

150 milijardi američkih dolara bili su kumulativni prihodi Rosnjefta i TNK-BP-a u 2011. godini. Očekuje se kako bi kroz sinergijske učinke i razvoj novih nalazišta ti prihodi tijekom idućih godina mogli biti i uvećani.

AUTOR MARKO BIOČINA

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

DR SJEPAN ŠTERC: U OVOME JE TAJNA Samo ovako Hrvati mogu opstati

Objavljeno

- datum

Refleksije  političkog sustava i funkcioniranja u njemu danas su vidljive praktički u svim djelatnostima u Hrvatskoj, a opća je neuređenost države, društva i javne scene dosegla gornju granicu prihvatljivosti s kojom se teško mladoj populaciji ostaje u Hrvatskoj.

Malo je toga pozitivnog i vrijednog što se događa i bilježi bitno uz takvo totalno dominiranje političkih zbivanja, djelovanje političkih aktera, političko obračunavanje s neistomišljenicima, pojavljivanje prosječnih aktera, besmisleno izjavljivanje i uopće, političko selektiranje i kontroliranje apsolutno svega u Hrvatskoj.

Politička dominacija nad racionalnim potrebama stanovništva i stranački diktat nad stručno-znanstvenim logičkim promišljanjima, preplavili su Hrvatsku do razine amortizacije svih ključnih aktivnosti, poteza i odluka, gotovo potpunog zaustavljanja reformi, blokiranja ozbiljnijih promjena potrebnih Hrvatskoj i negiranja višestranačke razlikovnosti. Ništa više od toga nije bitno osim priklanjanja jednoj i jedinoj ideji koju zagovara i izgovara predsjednik stranke, a podanici bez vlastitog stava ili najčešće njegovog osobnog negiranja u javnosti (misli se na negaciju stava), natjecateljski  se potvrđuju kao poželjni sljedbenici – piše dr. Stjepan Šterc u dnevno.hr.

Negacija suvremene Hrvatske

Uspostava takvog obrasca upravljanja Hrvatskom i jednosmjernog kanaliziranja odlučivanja prema samom političkom vrhu i praktički jednoj osobi, dovodi do blokiranja cjelokupnog sustava upravljanja i koncentriranja moći, u kojem su dopušteni i poželjni samo namješteni izljevi divljenja i potvrđivanja. Kao otprilike – njegova misao – naš put – iz poznatih i u knjizi objavljenih znanstvenih tumačenja izgovorenih misli koje same po sebi nisu ništa posebno značile, ali su narodu (masama) njihovo značenje imali potrebu pojašnjavati formalni znanstvenici partijske pripadnosti, negirajući pritom znanost, osobni integritet i elementarnu pamet.

Negacija je danas po istom obrascu još dodatno proširena na hrvatske nacionalne interese, hrvatski identitet i vrijednosti, očekivanja hrvatske mladosti, agresiju na Hrvatsku, vojnu pobjedu i oslobađanje zemlje, hrvatsko iseljeništvo i još puno toga što bi u suvremenoj Hrvatskoj trebalo biti neupitno svom njezinom stanovništvu, nezavisno od njegove različitosti po više osnova. Sužavanje političkog vrha i usmjeravanje prema njemu apsolutne moći, još veće posljedice ima u gospodarstvu, financijama, školstvu, znanosti, zdravstvu, kulturi, sudstvu i u brojnim drugim djelatnostima, koje sve više poprimaju oblike političkog funkcioniranja i prosuđivanja, umjesto stručno-znanstvenog.

Početna faza koncentracije moći u kojoj smo sada, zaista izgleda kao stvarna vladavina nad svime, a svjesnim se i planskim korištenjem prosječnih i uglavnom neobrazovanih kadrova iz spomenutog obrasca, nastoji učvrstiti. Problemi su hrvatske populacije pritom apsolutno irelevantni, odlazak mladih iz Hrvatske nebitan, stručnost samo dodatni teret, a glas razuma – neprijateljska propaganda. Silni raskorak između političke iluzije moći i objektivne svakodnevne stvarnosti vrlo nas brzo uvodi u sekundarnu fazu izgubljene realnosti u kojoj  postoje samo dva svijeta: njihov irealan svijet bezgrešnog vladanja s prosječnima, inače imunim na bilo kakve reakcije stručno-znanstvene javnosti i realan svijet s doživljajem složene svakodnevnice.

Razdvajanjem i raslojavanjem hrvatskog društva na taj se način stvara samo iluzija moći vladajućih, koja kao i svaka druga iluzija, ne može duže potrajati u sukobu sa stvarnošću, bez obzira na formalnu pozicijsku i kadrovsku pokrivenost i premreženost u državi i stranci. Privid hrvatske zbilje, slobode i dolazeće budućnosti, te ukupnog razvoja, opstanka i optimizma koji, neosporno, izravno i bez imalo osjećaja odgovornosti vladajućih za njegov ustroj usmjerava hrvatsku populaciju prema imigracijskim zemljama njihovih iseljenih predaka.

Irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti

Najjednostavnije rečeno, politička i ukupna moć generirana iz stranačkog vrha, hrvatska je suvremena zbilja i obični ju promatrači političkih prilika, a pogotovo mlađa hrvatska populacija, doživljavaju kao pokoravanje hrvatskog društva i njegovo svođenje u okvire potrebne samo i isključivo stranačkim interesima i pojedinačnim potrebama dokazivanja vlastite snage, moći, pravovjernosti, opstanka i nepogrešivosti. Priklanjanjem, pak, formiranoj iluziji moći, moguće je osigurati pozicioniranje, uključivanje u kontrolu proračunskih financija i apsolutnu političku zaštićenost, a uvjerenost u ispravnost svih njihovih postupaka na javnoj je političkoj sceni dokaziva i samo retoričkim potvrđivanjem s dovoljno osmijeha upućenih stranačkom vrhu koji se vide. Dovoljno za stabilnost, osobnu mirnoću i osjećaj moći, nedodirljivosti, ispravnosti i nezamijenjivosti.

Iracionalno građenje nepogrešivosti političkih odluka i postupaka odvodi pojedince, namještene željom i procjenom političkog vrha, u irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti u kojem nema odgovornosti, prihvaćanja dobronamjernih i stručno zasnovanih procjena i savjeta te ukupnog razumijevanja u najmanju ruku za većinu stanovništva složene hrvatske zbilje. Razdvajanje upravljačke elite od običnog puka u takvim je okolnostima očekivana posljedica, a stagnacija i razvojno zaostajanje samo su nastavak kontroliranog procesa nad Hrvatskom. Slučajnost? Teško razumljiva nakon svih zbivanja.

Utrošak je energije pritom prevelik, pa za djelovanje u općem interesu ponestaje vremena, snage, ljudi i volje, a procesi se oko nas odvijaju čistom inercijom, bez potrebnog planskog usmjeravanja. Opća je slika Hrvatske u takvim uvjetima poprimila obrise političkog mentoriranja o svemu, pa nije nikakvo čudo što Hrvatsku zaobilaze ozbiljnije strane investicije i što je visina financijskih doznaka hrvatskog iseljeništva na godišnjoj razina veća i vrjednija od njih.

Trajnost takvog modela vladanja ne može dugo potrajati, ali može ostaviti, i vjerojatno hoće, velike negativne posljedice po demografsku sliku Hrvatske, društvene vrijednosti, hrvatski identitet, vjerovanje u politički sustav i povjerenje u političke stranke, a na koncu i pojedince uključene u formalno političko djelovanje. Optimizam koji se traži od svih ostalih izvan stranačkog organizacijskog dohvata i posebno razumijevanje iluzije moći, uvijek je u osnovi opravdan, no ne može doći sam po sebi, već se uvijek treba poticati prepoznatljivim odlukama s vrha, postupanjima u kojima se vidi širi interes, izborom ljudi prema univerzalnim vrijednosnim kriterijima i uključivanjem stručne sposobnosti izvan vrlo često limitiranog stranačkog potencijala.

Nije  nemoguća misija kad se to želi…

Procjenjuje se kako bi se samo s nekoliko ključnih, strateških i prema ukupnoj hrvatskoj populaciji usmjerenih odluka, mogao vratiti toliko traženi optimizam, prekinuti gospodarska stagnacija, pokrenuti ukupni hrvatski društveni i prostorni potencijal, osloboditi građane bankarsko-financijskog stiska i vratiti vjerovanje u Hrvatsku kao zemlju u kojoj ima smisla ostati, boriti se i razvijati odnose sukladne uloženom trudu, obrazovnoj razini, odgovornosti, širini razumijevanja drugih (posebno slabijih i onih koji pomoć trebaju), altruizmu i uopće elementarnom ljudskom razumijevanju i postupanju. Nije to nemoguća misija kad se želi, Hrvatsku doživljava kao svoju zemlju i kad ti vlastita iluzija moći ne prekriva obzor ili kad ne slijediš interese drugih u stranačkom i regionalnom okruženju sasvim suprotne od idealizma utemeljenog na hrvatskim tradicijskim i civilizacijskim vrijednostima.

Međutim, uvijek ostaje isto pitanje i ista pomisao: Želi li se to uopće i kakvu to Hrvatsku zamišljaju nositelji zatvorene misli u isključivim stranačkim okvirima? Ne misle li, valjda, s vlastitom iluzijom moći kontrolirati i pokoriti vječnu ideju o hrvatskoj samostalnosti i slobodi, koju nikad u svom okruženju nisu mogli doživjeti, razumjeti, slijediti, zamisliti i za nju se u najtežim uvjetima i okolnostima boriti? Dajući pritom važnu ulogu u odlučivanju, tumačenju i javnom negiranju pojedincima sasvim suprotnih načela, s kojima je javni izazov hrvatskom puku prevelika negacija temelja nove hrvatske državnosti. Ne bi to bila u dugoj povijesti hrvatske borbe za samostalnost prva zabluda, niti prvo podcjenjivanje hrvatskog identiteta i ukupne snage, ali će vjerojatno biti zadnja u gospodarskim, društvenim i demografskim okolnostima u kojima se danas Hrvatska nalazi.

Može se kontrolirati stranku i izvršnu vlast podanicima i nagrađenim pripadnicima suprotnih političkih i svjetonazorskih načela u istim stranačkim redovima, može se postaviti čvrstu mrežu odlučivanja, može se sužavati krug ljudi koji odlučuju, može se sve usmjeriti prema samo jednom čovjeku i njegovom osjećaju, može se slijediti naputke zainteresiranih pojedinaca, grupa i organizacija, može se nesmiljeno obračunavati s drukčijim zamišljajem i u osnovi se puno toga može u iluziji moći. Privid svega toga što se može, ipak, postoji u dubini njihovih misli i osjećaja, a krajnje nezadovoljstvo ne mogu prekriti niti javni osmjesi, namještena mirnoća ili, pak, ushit okruženja koji postoji samo dok zadržavaš iluziju moći.

Previše je iskustva u strankama bilo upravo s takvim okruženjem, koje u konačnici prvo osjeti silazak i nestaje brzinom vjetra, slijedeći svoj sebični interes s drukčijom najavom. Uvijek, nažalost, ta nova najava ili nova pojava iz nekih glupih, interesnih i sebičnih razloga prihvaća takvo okruženje kao nastavak, nadgradnju i temelj vlastitog uspona. Zatvaranje začaranog hrvatskog kruga, rekli bi mnogi, koje ostavlja velike tragove.

Za naše koji dolaze…

Složili bismo se, puno se toga može u kratkom roku provoditi uspostavom moći, ali nikad to ne možeš prenijeti u cijelosti na većinsku populaciju i zadržavati kao dugoročno rješenje ili pak trajno, a naročito ne možeš pokoriti pozitivnu ideju koja kroz cijelu povijest postoji u većinskoj hrvatskoj populaciji. Pogotovo kad nisi dio nje. Prihvati li se to nezavisno od razloga potvrđivanja i formiranja iluzije moći jednostavnije je donositi ključne odluke, uvažiti racionalna rješenja utemeljena na stručnoj prosudbi i prihvatiti realnost. Povijest nas uči, pa čak i ova novija hrvatska, kako su se prihvaćanja nužnih promjena uvijek odvijala kroz političke sukobe uz nevjerojatnu strpljivost i tolerantnost hrvatske populacije koja cijelo vrijeme podnosi sve moguće zablude i sebičnosti, odlaske  i podcjenjivanja.

Uglavnom, strateške bi odluke trebale biti vezane za usmjeravanje akumuliranih sredstava u mirovinskim fondovima vezanim za drugi mirovinski stup, bogatstvo i idealizam hrvatskog iseljeništva, prostorni i društveni potencijal hrvatskog naroda, njegove znanstvene dosege, tradicijske vrijednosti i civilizacijske pomake, te redistribuciju državne uprave, ublažavanje birokratske stege i slično. Iluzija moći pritom neće biti od prevelike koristi. Želimo li Hrvatsku ostaviti našima koji dolaze…

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Mađarska masovno počela kupovati zlato, a gdje je tu Hrvatska?

Objavljeno

- datum

Mađarska je iznenadila europske analitičare: po prvi put nakon 30 godina središnja banka te zemlje objavila je vijest o naglom porastu svojih zlatnih rezervi.

Mađarska središnja banka, poznata kao Magyar Nemzeti Bank, zlato nije kupovala još od 1986.g., ali sada je odlučila prekinuti s tom praksom i u svega dva tjedna u listopadu kupila je čak 28,4 tona tog dragocjenog, plemenitog metala. Cijena kupnje procjenjuje se na 1,25 milijardi dolara.

Zerohedge

Tim je potezom količina zlata u mađarskim međunarodnim rezervama skočila čak 10 puta. U mađarskoj središnjoj banci, koja je već ranije izvršila repatrizaciju svojih zlatnih rezervi, uvjereni su, kako njihovo čuvanje unutar države odgovara međunarodnim tendencijama, podupire financijsku stabilnost zemlje i učvršćuje povjerenje prema mađarskom tržištu. Osim toga, regulator navodi, kako je zlato ostalo jedan od najsigurnijih instrumenata u svijetu, i da čak i u uvjetima normalnih tržišnih odnosa (a oni danas nisu takvi) osigurava stabilnost i povjerenje.

Ovaj posao mađarske središnje banke sa zlatom pozicionirao ju je na drugo mjesto u svijetu po količini kvartalne kupnje zlata. Lider kvartalnog kupovanja zlata, u prosječnoj količini  od 50-70 tona, u zadnje četiri godine ostaje ruska središnja banka – donosi Geopolitika.

Naglašavamo, kako je mađarski regulator odbio ovaj posao smatrati investicijskim, već navodi kako je zlato kupljeno zbog stabilnosti, poglavito u slučaju oživotvorenja negativnih scenarija na svjetskom tržištu.

Međutim, kupnja zlata može se pokazati i profitabilnom jer je, tehnički gledano, njegova cijena dosegnula svoj lokalni minimum i već je u tijeku iščekivanje njezinog rasta, iako još uvijek relativno sporom dinamikom. Općenito, zlato je složen aktiv za davanje prognoza i njegova cijena ne odražava uvijek ravnotežu ponude i potražnje i u mnogome ovisi o manipulacijama s burzovnim fjučersima. Osim toga, cijena zlata ima snažnu korelaciju s dolarom: što je američka valuta jača, zlato izgleda slabije i obratno.

Ali neovisno o svemu, većina financijskih stručnjaka zlato uvijek smatra sigurnim utočištem i ključnim elementom osiguranja financijske stabilnosti.

A gdje je u svemu ovom naša Hrvatska? Hrvatska narodna banks se svojih zlatnih rezervi već davno odrekla, valjda u ime sigurne zaštite od strane financijskih institucija Europske unije. One iste, koja upravo proživljava duboku krizu identiteta, a da ne govorimo o tamnim oblacima i rizicima sigurnosne i gospodarske prirode u nikad nestabilnijem svijetu.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno