Connect with us

Vijesti

(VIDEO) DR. LOVRINOVIĆ: HNB (U GUBITCIMA!) NAJBRŽE POVEĆAVA VANJSKI DUG

Objavljeno

- datum

Nakon otkrivanja istine o najvećem povijesnom gubitku HNB-a u 2017.g od 2,5 milijardi kuna danas sam izvjestio hrvatsku javnost da HNB najbržim ritmom povećava naš vanjski dug – rekao je prof.dr. Ivan Lovrinoviću na konferenciji za tisak.

“HNB ne smije biti iznad zakona i mora raditi u interesu Hrvatske! Neću odustati od tog cilja.” – dodao je.

Pogledajte cijelo 5-minutno izlaganje.

M.Skitić/Croative.net

Komentari

Komentari

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Zločin na Ovčari u studenom 1991. godine

Objavljeno

- datum

Autor

Nakon sloma herojske obrane Vukovara pokrenuta je humanitarna inicijativa za spašavanje ranjenika i civila iz vukovarske bolnice. Dana 18. studenoga je postignut sporazum kojim se željelo zaštititi ranjenike, civile i branitelje koji su položili oružje.

Sukladno članku 15. Četvrte ženevske konvencije, prema kojem bolnicu u središtu ratnih zbivanja preuzima osoblje Međunarodnog Crvenog križa i vodi brigu o ranjenicima i bolesnicima, predstavnici RH, JNA, Međunarodnog komiteta Crvenoga križa, Liječnika bez granica i Malteškog križa postigli su sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice i organizaciji konvoja za evakuaciju ranjenika i bolesnika iz nje. Sporazumom su se RH i JNA obvezale na „prekid vatre na području vukovarske bolnice i na dogovorenom putu evakacije“, na osiguranje „odgovarajućih vozila s odgovarajućim osobljem, za približno 40 teških bolesnika i oko 360 ranjenika, od kojih su trećini potrebna nosila“ i na priznavanje „neutralnosti vukovarske bolnice za vrijeme evakuacije“.

Sporazumom su RH i JNA dale suglasnost „da Promatračka misija Europske zajednice nadgleda cijelu operaciju i da ima potpuni pristup svim dijelovima evakuacije“, koja će „obuhvatiti sve ranjenike i bolesnike koji su na liječenju u vukovarskoj bolnici, a za koje mjerodavni u bolnici budu procijenili da mogu putovati“.

Prema trećoj točki sporazuma konvoj se trebao kretati putem Vukovar-Priljevo-Lužac-Bogdanovci-Marinci-Zidine, gdje je na raskrižju ceste prema Henrikovcima odgovornost za konvoj od JNA trebala preuzeti hrvatska strana.

Sporazum su potpisali predstavnik Europske promatračke misije Georges-Marie Chenu, predstavnik Vlade RH (ministar zdravstva) prof. dr. Andrija Hebrang i predstavnik JNA general Andrija Rašeta.

JNA je okupirala „vukovarsku bolnici i MUP“ 19. studenoga 1991. godine oko 11 sati, preuzela 6 vojnika JNA koji su bili na liječenju u bolnici. Poslijepodne su u bolnicu ušli četnici, pripadnici paravojnih formacija koji su bili pod zapovjedništvom JNA i koji su imali logističku potporu JNA, i odveli više osoba. U Negoslavce su odvedeni i povjerenik Vlade RH Marin Vidić-Bili i ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesnu Bosanac. Njih su vratili u bolnicu 20. studenoga 1991. oko 6 sati. Sve po planu i u dogovoru s JNA.

U bolnici je bilo 420 ranjenika i bolesnika, od kojih je 390 bilo evidentirano „po bolničkoj dokumentaciji i ambulantnom protokolu. Uz ranjenike je bilo 200 (350) djelatnika i članova obitelji bolničkog osoblja, ali i veći broj civila koji su tu potražili utočište vjerujući da je bolnica sigurnije mjesto.

Ujutro 20. studenoga 1991. godine je JNA ušla u bolnicu i počela s izdvajanjem ranjenika i civila iz bolnice. Selekciju (ranjenika, bolesnika, osoblja i civila) po već pripremljenom spisku je vodio dr. Marko Ivezić (liječnik beogradske Vojno medicinske akademije) koji je kasnije imenovan direktorom bolnice. Spiskove ranjenika, civila i djelatnika bolnice pravila je peta kolona u vukovarskoj bolnici (dr. Mladen Ivanković, dr. Vesna Vasić, dr. Laza Manojlović i medicinsko osoblje srpske nacionalnosti). Jedna skupina koju su činili hrvatski vojnici i policajci te civili je iz bolnice prebačeni u vojarnu JNA. Izdvojili su 30-tak osoba u poseban autobus, 17 je vraćeno u bolnicu a drugima se gubi svaki trag. Zaposlenici vukovarske bolnice su uspjeli izmoliti povratak članova svojih obitelji, njih 17. Major Šljivančanin je udovoljio traženju zaposlenika i tako nisu završili na Ovčari.

Predstavnik Međunarodnog Crvenog križa Nicolas Borsinger zadužen za evakuaciju i uspostavu nadzora nad bolnicom kao neutralnom zonom bio je onemogućen da 20-og studenoga ujutro uđe u bolnicu kada je JNA vršila selekciju i odvođenje osoba (ranjenika, osoblja, civila i branitelja) iz bolnice. Izdvojene osobe su izvedene na sporedni izlaz, ukrcane u 6 autobusa i odvedene. Nakon što su izdvojene osobe odvežene predstavnici Međunarodnog Crvenog križa su mogli ući u bolnicu (oko 11 sati).

JNA kao potpisnik sporazuma nije poštivala međunarodno pravo niti potpisani sporazum već su zajedno s paravojnim postrojbama (koji su bili pod njihovom komandom) izvršili zločin te omogućili paravojnim srpskim postrojbama da počine stravičan zločin na Ovčari i drugdje.

Delegacija UN-a predvođena osobnim izaslanikom generalnog sekretara UN-a gosp. Cyrus Vance je bila u zapovjedništvu JNA (OG Jug) ali mu nije dozvoljen pristup vukovarskoj bolnici.

Što je međunarodna organizacija UN-a poduzela zbog kršenja međunarodnog humanitarnog prava i zbog kršenja sporazuma? Ništa!

JNA u dogovoru sa srpskom pobunjeničkom vlasti (Goran Hadžić i ostali) odvodi ranjenike i druge osobe iz vukovarske bolnice u vojarnu JNA a nakon toga na farmu Ovčara (tamo su doveženi oko 14 sati). Konvoj je organizirala i „osiguravala“ JNA cijelo vrijeme od odvođenja iz bolnice do smaknuća zatočenika. Nije istina da se JNA povukla oko 21 sat 20-tog studenog 1991. godine te prepustila zarobljenike pripadnicima paravojnih postrojbi.

Nakon što su iskrcani oduzete su im sve vrijedne stvari, zatim su prošli kroz špalir vojnika i dobrovoljaca koji su ih tukli. Nakon ulaska u hangar uslijedilo je fizičko i psihičko zlostavljanje (premlaćivanje toljagama, lancima, bejzbol palicama, kundacima, nogama i rukama). Navečer su zarobljenici traktorskom prikolicom prevoženi u skupinama od 25 do 30 zarobljenika do pripremljene jame u koju su ubijeni bačeni. Ubojstva zarobljenika su izvršena pod nadzorom JNA, (teritorijalci i četničke postrojbe su bile pod nadzorom JNA, od JNA su dobivali oružje, vozila, uniforme, streljivo i sve što im je trebalo). Zarobljenici (ranjenici, branitelji i civili) su ubijeni i bačeni u iskopanu jamu na Grabovu. Jama je bila udaljena 900 metara od hangara gdje su premlaćivali zarobljenike. Na Ovčari je ekshumirano 200 osoba od 266 koje su odveli tim konvojem JNA. Identificirane su 194 osobe od 200. Za 105 osoba je sigurno utvrđeno da su bili pacijenti (ranjenici) vukovarske bolnice. Na Ovčari je ubijeno 20 djelatnika vukovarske bolnice. Za 66 osoba se ne zna gdje im je grob, ni nakon 27 godina Srbi ne žele kazati gdje su njihovi posmrtni ostatci.

Žrtve na Ovčari su bili Hrvati, Mađari, Srbi, Njemci, Francuz, svi koji su sudjelovali u obrani Vukovara. Francuski ratni dragovoljac Jean-Michel Nicolier je premlaćivan i na kraju ubijen. Novinar vukovarskog radija Siniša Glavašević je imao istu sudbinu kao i tehničar Hrvatskog radija Vukovar Branko Polovina. Zlostavljanje u hangaru nisu izdržale 4 osobe (svjedočanstvo zatočenika), tamo su umrle („Kemo, Damjan, Željko i Siniša“).

Zločin na Ovčari je izvršen planski, prema spisku kojega su napravili JNA, pobunjeni Srbi te peta kolona u Vukovaru i vukovarskoj bolnici. Sve je bilo planirano, ništa se nije dogodilo slučajno! Ubiti momka (Igor Kačić) od 16 godina zato jer je njegov otac bio branitelj (poginuo je 2 listopada 1991. godine, dakle poginuo je 1,5 mjeseci prije pada Vukovara). Ubiti starca (Dragutin Bosanac) od 72 godine (svekar dr. Vesne Bosanac) i trudnicu Ružicu Markobašić (32 godine, majka troje djece, ženu vukovarskog branitelja) je pokazatelj patološke mržnje i bolesnog genetskog koda. Na Ovčari je ubijena još jedna žena, Janja Podhorski.

  1. listopada 1992. godine posebni izaslanik Komisije za ljudska prava UN-a Tadeusz Mazowiecki je objavio da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Snage UNPROFOR-a su čuvale grobnicu, da je Srbi ne premjeste, do rujana 1996. kada je započela ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava. Ekshumacije je trajala 40 dana, nađeni su posmrtni ostatci 200 osoba od toga su identificirane 194 osobe.

Kompletna medicinska dokumentacija bolnice Vukovar je odnesena iz bolnice i još nije vraćena (27 godina poslije). Agresor (Srbija) ne želi vratiti dokumentaciju vukovarske bolnice kao ni druge dokumente koje su otuđili!?

Ranjenici koji su ostali u bolnici nakon izdvajanja 300 osoba su konvojem odvedeni u Srijemsku Mitrovicu a 21. studenoga navečer su predani hrvatskoj strani . Evakuirana su 174 ranjenika iz vukovarske bolnice toga dana.

Obrazac ponašanja agresora je bio poznat: uhititi, vezati, mlatiti do smrti, mrcvariti zarobljenika i na kraju ubiti vatrenim oružjem ili nožem (omiljenim sredstvom četnika).

Nekažnjeni zločini

Hrvatsko pravosuđe je suđenje za zločine (na teritoriju RH) na Ovčari prepustilo srpskom pravosuđu!???? Protupravno, neshvatljivo i sramotno! To je čin veleizdaje!

Srpsko pravosuđe je optužilo 21 osobu za zločin na Ovčari, neke bez ikakvih dokaza. Suđenje je pripremano 12 godina! Sudski postupci u Srbiji su poslužili za zataškavanje istine jer se optuživanjem pripadnika paravojnih postrojbi skida odgovornost s rukovodećeg kadra JNA i obavještajnih službi Srbije koje su sve planirale i organizirale. Srpski pravosudni cirkus još nije završen, a kad će nije poznato! Nažalost pravosuđe i druge institucije hrvatske države su aktivno sudjelovale u prikrivanju istine jer nisu ništa poduzele iako su imali saznanja (niz svjedočanstava i materijalnih dokaza) o zločinima i zločincima.

Srpski sudovi su osudili 13 (14) osoba na zatvorske kazne do 20 godina zbog umorstava najmanje 200 ratnih zarobljenika prilikom ulaska u vukovarsku bolnicu. Ponovno suđenje je naređeno od srpskog Vrhovnog suda radi navodnih neregularnosti u procesu. Nakon više postupaka je „Apelacioni sud Srbije“ 2015. godine odlučio da se oslobode osuđenici: Miroljub Vujvić, Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Saša Radak, Đorđe Šošoić i Mislav Đanković (koji su bili osuđeni na po 20 godina zatvora zbog počinjenog ratnog zločina na Ovčari, 12 godina su odslužili). Konačnu odluku donijet će „Vrhovni kasacioni sud Srbije“. Srpski pravosudni cirkusu se nastavlja!

Treba navesti da su status pokajnika dobili najveći zločinci s Ovčare (Spasoje Petković zvani „Štuka monstrum“ i Božo Latinović zvani „Krvavi Bora“) i da je sve napravljeno da se istina sakrije s ciljem da se zaštiti vojni vrh JNA i vojnoobavještajna služba koji su sve planirali i svime rukovodili. Dvadeset pripadnika paravojnih postrojbi nisu mogli pripremiti, organizirati i izvesti cijelu operaciju: izdvajanje zarobljenika prema pripremljenom popisu, odvoženje u vojarnu, odvoženje na Ovčaru, mrcvarenje zarobljenika, ubijanje i zatrpavanje jame u kojoj su ubačena tijela ubijenih. Sve je pripremila i organizirala JNA. JNA je okupirala bolnicu i nije dozvolila predstavnica Međunarodnog Crvenog križa da uđu u bolnicu. JNA je prema pripremljenom popisu izdvojila ranjenike, civile i djelatnike bolnice koji će biti ubijeni. JNA je dala 6 autobusa s vozačima i vojnom pratnjom. JNA je u vojarni izdvojila 17 zarobljenika te ih vratila u bolnicu. JNA je autobusima prevezla zarobljenike na Ovčaru, tamo ih popisala, maltretirala i osiguravala iživljavanje teritorijalaca nad zarobljenicima i ranjenicima. JNA je kontrolirala odvoženje do jame na Grabovici, ubijanje i zatrpavanje jame.

Haško tužiteljstvo je optužilo bivše oficire JNA („Vukovarsku trojku“) Milu Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića. Mile Mrkšić je osuđen na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 10 godina zatvora a Miroslav Radić je oslobođen optužnice!? Optuženi Slavko Dokmanović je učinio samoubojstvo u haškom pritvoru.

Od Vukovarske tragedije prošlo je 27 godina. Za rušenje vukovarske ratne bolnice i brojnih civilnih objekata nitko nikad nije odgovarao. Za ratne zločine koje su velikosrbi počinili na širem vukovarskom području sudski je procesuirano samo 65 osoba; presude postoje za 24 osobe, od čega je 17 za osobe u odsutnosti. Ovo je jedan od pokazatelj u kakvom je jadnom stanju hrvatsko pravosuđe i da Hrvatska nije pravna država jer nije htjela suditi zločincima već oni slobodno šeću i rugaju se svojim žrtvama!

Foto: Spomen dom Ovčara, Spomenik na Grabovcu

Izvori

  • Lučić Ivo, Vukovaarska bolnica Svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka Vukovar hospital a Lighthouse in Historic Storm of Eastern Croatia, Hrvatska liječnička komora, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, studeni 2017.
  • Hebrang Andrija. Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Udruga hrvatskih lijrečnika dragovoljaca 1990. – 1991. Ogranak Matice hrvatske u Zadru. Zagreb-Zadar 2013.
  • Vukovarske majke. Gdje su naši najmiliji. (drugo, dopunjeno izdanje) „Hrvatski feniks“ Zagreb 1996.
  • Raič Anđa, Đorđević Veljko (urednici). Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. Medicinska naklada. Zagreb 2014.
  • Karlović Vilim. Preživio sam Vukovar i Ovčaru. Vilimbook d.o.o. Denona. Vukovina 2017.

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Heroji obrane Vukovara 1991. godine

Objavljeno

- datum

Autor

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara u Domovinskom ratu

U spomen na 18. studenog 1991. godine, Hrvatski sabor je 1999. godine donio Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno toga datuma odavala počast svim sudionicima obrane grada Vukovara, simbola hrvatske slobode.

Nakon prvih višestranačkih izbora u Sloveniji (8. travnja 1990.) i u Hrvatskoj (22. travnja 1990. godine) Srbi su započeli s pripremama za ostvarenje mnogo prije napravljenog plana stvaranje velike Srbije (svi Srbi u jednoj državi) te su pobunili Srbe u Hrvatskoj s ciljem rušenja legalno izabrane vlasti i nametanja srpske diktature. Na području istočne Slavonije Srbi su činili većinu u pojedinim naseljima koja su okruživala Vukovar (Borovo Selo, Trpinja, Vera, Bobota, Bršadin i Negoslavci) pa su se organizirano pobunili protiv hrvatske vlasti. Pobuna je eskalirala nakon što je Republika Hrvatska proglasila razdruživanje od SFR Jugoslavije (25. lipnja 1991. godine). Nakon proglašenja državnosti RH organiziraju se srpske paravojne postrojbe uz pomoć vlasti u Srbiji i JNA. Srpski teroristi dobivaju sve od srpske policije i od JNA te izvode terorističke akcije, zastrašivanje i protjerivanje Hrvata iz njihovih domova.

Budući da je bilo jasno da se sprema pobuna i agresija Srba u lipnju 1991. godine osnovane su baze ZNG-a za obuku na Principovcu kod Iloka, Opatovcu i Novim Čakovcima. Obuku su vodili Ante Roso i Miljenko Filipović. Baza za obuku u novim Čakovcima je uništena u zračnom napadu 22. srpnja 1991. godine a baza u Principovcu je uništena 27. srpnja 1991. godine.

 

Bitka za Vukovar se odvijala u tri faze:

Prva, pripremna faza, od prvih višestranačkih izbora (22. travnja 1990.) do 2. svibnja 1991. godine (ubojstvo hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu). Beograd je poticao pobunu Srba, policija je djelila oružje Srbima i započela je oružana pobuna koju je JNA podržala. Nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu JNA se otvoreno stavila na stranu pobunjenika.

 

Druga faza od 2. svibnja do 24. kolovoza 1991. godine. Skupština općine Vukovar, u kojoj su većina činili Srbi, odbila je prihvatiti novi ustav Hrvatske kojim se Republika Hrvatska proglašava neovisnom i suverenom državom. U vukovarskom prigradskom naselju Borovo Selo je stvorena baza srpskih terorista (paravojnih formacija pod komandom JNA). I u drugim mjestima oko Vukovara, gdje su Srbi bili većina, su stvorene organizirane pobunjeničke skupine koje nisu priznavale hrvatsku vlast. Pobunjenici su progonili Hrvate, blokirali promet barikadama i naoružanim seoskim stražama te pucali po hrvatskim selima. U tim okolnostima se pojedine mjesne zajednice u gradu Vukovaru počinju organizirati zbog samoobrane (Borovo Naselje, Mitnica, Sajmište, Lužac). Obrana Vukovara se temeljila na policijskim snagama, početkom kolovoza zapovjednik Policijske uprave Vukovar bio je Stipe Pole.

Značajan doprinos u pripremi obrane Vukovara imao je Tomislav Merčep, sekretar Općinskog sekretarijata za narodnu obranu i predsjednik HDZ-a u Bogdanovcima. Merčep je pomoću pripadnika vinkovačke i zagrebačke postrojbe Zbora narodne garde istjerao ubačene četnike iz Vukovara 4. srpnja 1991. godine i preuzeo Općinski sekretarijat za narodnu obranu te organizirao obranu do svoje smjene. Svjedočanstvo Ivana Anđelića – Doktora, jedan od zapovjednika obrane Sajmišta:

„Obranu Vukovara je postavio Tomislav Merčep, tada šef HDZ-a. Bez njega ne bi bilo ničega. On je naoružavao legalno i ilegalno svoje ljude. Merčep je radio u tvornici Borovo koja je imala 20.000 zaposlenih. Zbog njegova karaktera i poštenja, i Srbi su došli u našu Gardu, jer su ga poznavali i znali kakav je. Bili su i njegovi tjelohranitelji. Merčep je stvorio temelje za veliku tvrđavu, a drugi su se hvalili gotovom djetetu biti tata. Kako je on postavio obranu, tako je sve ostalo…“

Treća faza bitke za Vukovar započinje 24. kolovoza 1991. godine kada je počela otvorena agresija JNA na grad koja je završila slomom obrane grada 20. studenoga 1991. godine. Do 24. kolovoza 1991. godine poginulo je 50 osoba.

Bitka za Vukovar 1991. godine bila je bitka za Hrvatsku.

Krizni štab općine Vukovar je koordinirao pripremu obrane, na čelu štaba je bio Vladin povjerenik Marin Vidić Bili.

Do dolaska Mile Dedakovića – Jastreba u Vukovar svaki mjesni kotar je imala svog zapovjednika a kao zapovjednik Zbora narodne garde u Vukovaru bio je Ivica Arbanas, načelnik Policijske uprave bio je Stipe Pole, na čelu Sekretarijata narodne obrane bio je Danijel Rehak a za civilnu zaštitu bio je zadužen Ferenc Kovač.

Mile Dedaković –Jastreb i Branko Borković – Mladi Jastreb su došli u Vukovar krajem kolovoza (30. kolovoza 1991.) i objedinili obranu grada pod jedinstvenim zapovjedništvom. Do 30. kolovoza 1991. godine, JNA je izgubila 10 tenkova i 2 zrakoplova. Obrana je bila organizirana na razini mjesnih kotareva (Borovo Naselje, Mitnica, Sajmište, Lužac), u kotarevima su djelovale borbene skupine koje su imale svoje zapovjednike i oni su branili određene djelove kotara (grada). Od 30. kolovoza je djelovalo jedinstveno Zapovjedništvo obrane grada na čelu s Milom Dedakovićem – Jastrebom (bivši potpukovnik JNA) do 12. listopada 1991. godine kada je Mile Dedaković- Jastreb otišao iz Vukovara. Mile Dedaković-Jastreb preuzima Zapovjedništvo u Vinkovcima (Zapovjednik Operativne grupe za teritorij općina Vukovar, Vinkovci i Županja), a Zapovjedništvo obrane grada preuzima Branko Borković – Mladi Jastreb (bivši kapetan JNA). Branko Borković – Mladi Jastreb je bio zapovjednik obrane grada od 12. (imenovanje 16.) listopada do sloma obrane 17. studenog 1991. godine.

JNA je planirala okupirati Vukovar za jedan dan pa je grad napala (potpomognuta paravojnim srpskim i četničkim postrojbama) iz svih pravaca 24. kolovoza 1991. godine. Drugi plan je bio osvajanje Vukovara za sedam dana, napad je započeo 14. rujna 1991. godine ali se to nije dogodilo. Branitelji su grad branili 87 dana, neprijatelju su nanijeli velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Grad Vukovar je nakon 87 dana herojske obrane okupiran 18. – 20. studenoga 1991. godine. Grad je tijekom agresije branilo 1.800 do 2.000 branitelja u gradu i nekoliko tisuća (ukupno oko 6.700 branitelja) u istočnoslavonskim mjestima (Berak, Slakovci, Tovarnik, Ilača, Svinjarevci, Stari i Novi Jankovci, Tordinci, Marinci, Cerići, Nuštar, Bogdanovci). Kada je slomljena obrana grada u gradu je bilo oko 750 branitelja (450 u Vukovaru i 300 u Borovu Naselju). Grad su branili policajci, vojnici i dragovoljci iz svih djelova Hrvatske, Hrvati iz BiH i dijaspore te dragovoljci iz drugih država.

Otvorena agresija na Vukovar započinje 24. kolovoza 1991. godine. Prvi veliki opći napad bio je dana 14. rujna 1991. godine. JNA je potpomognuta paravojnim srpskim postrojbama napala grad iz svih pravaca. Napad je zaustavljen uz velike gubitke agresora u tehnici i ljudstvu. Agresor je stalno napadao crte obrane grada i povremeno izvodio jače opće napade na sve crte obrane, sve do sloma obrane grada.

Dana 25. rujna 1991. godine formirana je 204-ta vukovarska brigada. Grad su branile skupine branitelja koje su imale zaduženje da brane jedan dio grada i imali su svog zapovjednika. Obranom Borova Naselja zapovijedao je Blago Zadro, njegovi zamjenici bili su Marko Babić i Ivo Kovačić (zadnji zapovjednik), Trokatnicu su branili Tigrovi, zapovjednik Ante Vrban, nakon pogiblje Nedjeljko Husnjak (poginuo u minskom polju), obranu Mitnice su vodili Zdravko Komšić, Ivan Šoljić, Matija Mandić i Pilip Karaula (zadnji zapovjednik), Sajmište je bio najteže braniti zbog pješačkih borbi prsa u prsa. Pješadija agresora je bila potpomognuta minobacačima, tenkovima i transporterima. Na Sajmištu je poginulo mnogo branitelja te zapovjednici obrane: Petar Kačić – Bojler, Velimir Đerek – Sokol, Ivan Poljak-Sokol, zadnji zapovjednici obrane Sajmišta bili su Josip Tomašić – Osa, Nikica Burić – Samoborac, Berislav Babić, Ivan Anđelić –Doktor, na Drvenoj Pijaci zapovjednici su bili HOS-ovci Robert Šilić – Rora, zatim Zvonko Ćurković, silose (Vukovar i Đergej) su branili Tigrovi pod zapovjedništvom Joze Nemeca, Bogdanovce su branili pripadnici više postrojbi, zapovjednik je bio Ivan Matković – Lasta do kraja rujna 1991. g kada je zapovjedništvo obrane preuzeo Vinko Žanić, HOS-ovom skupinom je zapovijedao Zdravko Špalja – Papundek, zatim Damir Radnić. Obranu Lušca vodio je Stjepan Vidaković, Ivan Čurić. Zapovjednik na Budžaku bio je Dragan Dragojević – Pop i Ivan Katić, Lužac se branio na više punktova, zapovjednik obrane Lušca (više punktova) bio je Nikola Toth-Feniks (svaka skupina branitelja je imala svog lokalnog zapovjednika), Kukuruzni put su osiguravali pripadnici više postrojbi, vodiči kroz put su bili suradnici Nikole Totha – Feniksa (vidi dalje) a jedan od zapovjednika bio je Jurica Tolj. .

Vukovar su branili pripadnici hrvatske policije i Zbora Narodne Garde (ZNG-e) odnosno Hrvatske vojske. U obrani Vukovara značajan doprinos su dali dragovoljci HOS-a te dragovoljci iz svih krajeva Hrvatske, posebno iz Đakova, Vinkovaca, Županje, Našica, Čakovca, Zagreba, Dalmacije… Vukovar su također branili dragovoljci iz Bosne i Hercegovine i drugih zemalja (Hrvati i pripadnici drugih naroda). Dragovoljci su bili pod zapovjedništvom lokalnih zapovjednika u mjesnim kotarevima a svi zajedno su bili pod Zapovjedništvom obrane grada.

Vukovar se branio u Marincima (okupirani 1. listopada 1991. g.), Cerićima (okupirani 2. listopada 1991. g.), Tordincima (okupirani 25. listopada 1991. g.), Nuštru (razrušen ali ga agresor nije uspio okupirati), Bogdanovcima (okupacija 10. studenoga 1991.). Kako je agresor okupirao neko od navedenih mjesta tako se stezao obruč oko Vukovara koji se našao u okruženju a kasnije u potpunom okruženju zadnjih mjeseca dana prije sloma obrane. Nakon razaranja i okupacije Bogdanovaca Vukovar je bio u potpunom okruženju. Za opskrbu grada Vukovara koristio se „Kukuruzni put“ („Put spasa“) od 24. kolovoza 1991. godine, kada je JNA blokirala vukovarsku obilaznicu, do sredine studenog 1991. godine. U obrani „Kukuruznog puta“ poginulo je 78 branitelja.

Svi koji su ostali braniti Vukovar u okruženju su heroji. Kukavice su Vukovar napustile prije početka agresije na grad ili tijekom agresije. Svaki obrambeni punkt je imao svoje heroje koji su se odlikovali velikom hrabrošću i koji su doprinijeli obrani dijela grada. Mnogo je heroja branilo Vukovar o čemu postoje mnogobrojna svjedočanstva ali i onih herojskih čina o kojima ne znamo jer nema svjedoka da ispričaju njihovu priču. Ovdje će biti spomenuti samo neki, oni koje su suborci obrane grada istaknuli ali time se ne želi umanjiti doprinos branitelja koji ovdje nisu spomenuti (spomenuti su knjigama i svjedočanstvima suboraca).

 

Policijske uprave Osijek, Vukovar i Vinkovci su imale 3393 naoružana policajca. U obrani Vukovara sudjelovao je 1121 policajac iz drugih krajeva Hrvatske, najviše iz Varaždina i Čakovca.

Prema podatcima 204. vukovarske brigade poginulo je i nestalo 879 a ranjeno 777 branitelja, pripadnika brigade.

 

Prvi pripadnici Tigrova su došli braniti Vukovar (Borovo Naselje – trokatnica i Silosi – Vukovar i Đergaj) 7. (8.) kolovoza 1991. godine (42 pripadnika), zadnja skupina od 25 Tigrova ušla je u Vukovar 30. rujna 1991. godine i branila Sajmište. Tigrovi su imali interventni vod koji je odlazio na mjesta gdje je trebala pomoć. Od 42 Tigra 12 ih je poginulo u Vukovaru.

Silose je branilo 19 Tigrova. Zapovjednik Josip Nemec. Tigrovi su također branili Sajmište. Dvojica su poginula a dvojica su ubijena na Ovčari. Svi su bili ranjeni.

Od 67 Našičana dragovoljaca 18 je poginulo, 28 je bilo zarobljeno a 21 je izišao u proboju.

HOS-ovci su došli u Vukovar 27. rujna 1991. godine i branili Sajmište (Drvena Pijaca) i Bogdanovce. Od 58 HOS-ovaca 25 ih je poginulo u obrani Vukovara i Bogdanovaca. Od 14 HOS-ovaca u Bogdanovcima 6 ih je poginulo. Oni koji su preživjeli svi su bili teže ili lakše ranjeni.

Kada je agresor vršio silovite udare na nekoj od crta obrane (više nego na drugim mjestima), s ciljem ulaska u grad, branitelji su odlazili na ispomoć i tako održavali crtu obrane grada. Za ispomoć su bili formirane skupine: Žuti mravi, Pustinjski štakori, Turbo vod, Ambrusi i Interventni vod Tigrova. Žuti mravi, Pustinjski štakori i Turbo vod su bile posebne skupine koje su dolazile gdje je bilo najteže, posebno su bili izvježbani za uništavanje oklopa protuoklopnim sredstvima. Pokazali su izuzetni hrabrost i većina ih je poginula na bojišnici.

Junaci Trpinjske ceste koji su uništavali neprijateljska oklopna sredstva (Groblje tenkova): Marko Babić (uništio je 14 tenkova), Tomislav Jakovljević, Ante Jurić, Josip Kulaš, Boško Vukušić, Ivica Kuća, Milan Budimir, Damir Ninčević…

 

Najistaknutiji heroji obrane grada Vukovara 1991. godine:

Alfred Hill – (Vojna policija, Borovo Naselje); Andrija Andabaka – (HV, heroj Nuštra); Andrija Marić – (HV, Pustinjski štakori); Ante Dugan-Samuraj – (HV, Sajmište); Antun Josić – Buco (HV, Žuti mravi); Blago Zadro – (HV, Borovo Naselje); Boris Trifunović – (HV, Sajmište); Branko Borković – Mladi jastreb (HV, zapovjedništvo); Damir Markoš – Kutina (HOS, Sajmište); Damir Radnić – (HOS, Bogdanovci); Igor Široki (HOS, Sajmište); Ivan Anđelić-Doktor – (HV, Sajmište); Ivan Brdar – (HOS, Sajmište); Ivan Kapular – (HV, Sajmište); Ivan Katić (HV, Budžak); Ivan Kovačić (HV, Borovo Naselje); Ivan Krajinović (HOS, Sajmište); Ivan Leutar-Iva – (HV, Pustinjski štakori); Ivan Matković -Lasta (HV, Bogdanovci); Ivan Poljak – Sokol (Sajmište); Ivan Šoljić – Veliki Joe (HV, Mitnica); Ivica Arbanas – Lipi (HV, Sajmište); Ivica Jurčan (HOS, Bogdanovci); Ivica Lukić – Zolja (HV, Borovo Naselje); Ivica Mudrovčić – Šola (HV, Žuti mravi); Jean Michel Nicolier (HOS, Sajmište); Josip Nemec – (HV, Sajmište); Josip Tomašić – Osa (HOS, Sajmište); Josip Vidaković – (HV, Lužac); Jurica Tolj (HV, Kukuruzni put); Lujo Soldić – (HV, Bogdanovci); Luka Andrijanić – (HV, silos Đergaj); Marinko Antunović – Bosanac (HV, Pustinjski štakori); Marinko Leko – Čamac (HV, Pustinjski štakori); Marko Cvitković (HV, Lužac); Marko Babić – (HV, Borovo Naselje); Matija Mandić (HV, Mitnica); Mile Dedaković – Jastreb (HV, zapovjednik obrane); Mirko Brekalo – (HV, Turbo vod); Mirko Gelo – (HV, Bogdanovci); Miro Josić – (HV, Peyton); Miro Radmanović – (HV, Turbo vod); Miroslav Bušić – Bušo (HV, Žuti mravi); Miroslav Mačković – (HV, Mitnica); Nenad Sinković – Legija; (HV, Sajmište); Nevenko Mauzer – (HV, Turbo vod); Nikica Burić – Samoborac (HOS, Sajmište); Nikola Bogojević – Niger (HOS, Bogdanovci); Nikola Toth – Feniks (HV, Lužac); Pero Perić (HV, Sajmište); Pero Janjić – Tromblon, (HV, Sajmište); Petar Kačić – Bojler (HV, Sajmište); Robert Šilić – Robi (HOS, Sajmište); Robert Zadro – (HV, Turbo vod); Saša Jezernik – (HV, Silos); Siniša Mataija – Rambo (HV, Sajmište); Stipan Radoš (HV, Sajmište); Stipe Pole – (H. Policija); Stjepan Antolić – Tonči (HOS, Sajmište); Stjepan Vidaković (HV, Lužac); Tomislav Jakovljević (HV, Turbo vod); Tomislav Orešković – Tomo (HV, Žuti mravi); Tomislav Josić – (HV, Peyton); Velimir Đerek – Sokol (HV, Sajmište); Vijeko Čuljak – Garo (HV, Žuti mravi); Vinko Jović (HV, topništvo); Vinko Žanić (HV, Bogdanovci); Violeta Zagrecki Antolić (HOS, Sajmište); Vjekoslav Čuljak (HV, Lužac); Vlatko Voloder (HV, Peyton); Zdravko Komšić (HV, Mitnica); Zdenko Horvat (HV, Buđak); Zdravko Špalj – Papundek (HOS- Bogdanovci); Zlatan Bašić (HV, Žuti mravi); Zlatko Menges (HV, MZ Vukovar stari); Zlatko Mudrovčić (HV, Žuti mravi); Zlatko Toth (HV, Lužac, Bogdanovci); Zoran Gotal (HV, protutenkovska četa); Zvonko Ćurković (HOS, Sajmište); Zvonko Manjuša (HV, Bogdanovci); Žarko Manjkas – Crvenkapa (HOS, Bogdanovci); Željko Delić – Švico (HOS, Sajmište) i mnogi drugi koji ovdje nisu spomenuti. Svi koji su branili Vukovar do sloma obrane grada su heroji!

 

U obrani Vukovara inžinjerci su imali veliku ulogu (miniranje, zaprečavanje), inžinjerci. Ivan Palijan-Ico, Vlado Filić, Nenad Sinković-Legija, Žak Genjo i Drago Dalić Dražen Bartolac, Zdenko Novak i drugi.

Topništvo u Vukovaru a još više izvan Vukovara je imalo veliku ulogu pri uništavanju neprijateljske žive sile i tehnike. Neki od topnika: Zoran Gotal, Vinko Đidara, Ivica Trehub, , Zvonko Milas-Beli, Božo Majić-Curica, Aladar Spajić,  

Sustav veze je imao vrlo veliku ulogu u sustavu zapovijedanja i usklađivanja obrane kao i u ometanju sustava veze agresora. Glavni organizator sustava veze bio je Julije Novak a pored njega treba navesti i njegove suradnike: Ivica Lukić – Zolja, Boris Mendeš, Dean Vuletić-Zombi, zavaravanje neprijatelja upadom u sustav veze. Žarko Sabljak, Miro Oljača i drugi.

 

U obrani Vukovara sudjelovalo je više od 400 žena. Bile su na prvoj crti bojišnice kao borci (manji broj), izvlačile su i prevozile ranjenike u bolnicu, prenosile su poruke, liječile su i njegovale ranjenike u bolnici kao djelatnice bolnice (njih 179).

Hrabre Vukovarske dragovoljke: Violeta Grdić-Eta, Marija Katić, Marija Mažar, Irena Đuđar, Jasna Edl-Špiljar, Violeta Zagrecki Antolić – Vicy (HOS-ova heroina sa Sajmišta), Mara Marić –(majka i sestra svih bogdanovačkih boraca), Katica Bandov, Mira Vrdoljak, Jelena Posavec i mnoge druge.

Kata Šoljić je simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskom ratu. U Domovinskom je ratu izgubila četvoricu sinova pri obrani Vukovara: Niku, Ivu, Miju i Matu.

Početkom travnja 1991. godine dr. Juraj Njavro je uz pomoć Blage Zadre i Tomislava Merčepa započeo s pripremama saniteta za ratne okolnosti. Prije otvorene agresije i tijekom agresije na Vukovar dr. Josip Husar je dovozio sanitetski materijal i lijekove te izvlačio ranjenike (5 konvoja, izvučeno oko 630 ranjenika). U lipnju 1991. godine u vukovarskoj bolnici je bio mali broj liječnika hrvatske nacionalnosti. Liječnici srpske nacionalnosti su većinom, nakon početka otvorenoga oružanog sukoba, napustili bolnicu i otuđili znatnu količinu lijekova, sanitetskog materijala i bolničke opreme te organizirali srpsku bolnicu u Boboti. Odbjegle liječnike djelomično su zamijenili liječnici dragovoljci koji su dolazili u smjenama na rad u Vukovar. Bolnica je od 5-tog kolovoza 1991. godine organizirana za rad u ratnim uvjetima. U gradu su organizirane „mini bolnice“ za pružanje prve pomoći i prihvat ranjenih. Krajem listopada je organizirana „rezervna bolnica“ u Borovu Naselju („Borovo Commerce“) gdje je iz vukovarske bolnice premješten dio lakših (ali i težih) ranjenika da se oslobodi prostor za prijam novih ranjenika. Na dan sloma obrane grada u „Borovo Commerceu“ je bilo više od 200 ranjenika.

Ravnateljica vukovarske bolnice bila je dr. Vesna Bosanac (specijalista pedijatrije) a zapovjednik ratnog saniteta bio je dr. Juraj Njavro. Tijekom agresije na Vukovar u vukovarskoj bolnici je pomoć dobilo oko 3400 osoba, kirurški je obrađeno između 2500 i 2900 osoba. U bolnicu je prema protokolu primljeno 2238 ranjenika.

 

Djelatnici vukovarske bolnice, njih 300, pod vodstvom dr. Vesne Bosanac i dr. Juraja Njavre su heroji jer su u vrlo teškim uvjetima spašavali živote branitelja, neprijateljskih vojnika i civila (bez obzira na nacionalnost) do sloma obrane grada. Osim u vukovarskoj bolnici pomoć je pružana na odjelu vukovarske bolnice u „Borovo Commerceu“ i u više skloništima diljem grada. Treba navesti da je tijekom bitke za Vukovar u vukovarskoj bolnici djelovala Peta kolona (dr. Mladen Ivanković, dr. Vesna Vasić, dr. Laza Manojlović, dr. Tomislac Đuranac, i medicinsko osoblje) koja je redovito izvještavala agresora a pravo lice je pokazala pri selekciji ranjenika i civila koji su odvedeni na Ovčaru te prema izjavama koje su davali u beogradskim medijima. Oni su saučesnici u zločinu koji se dogodio na Ovčari.

Radio Vukovar je bio prosrpski usmjeren i blatio je legalno izabranu hrvatsku vlast sve do 3 svibnja 1991. godine kada je Ministarstvo informiranja RH izvršilo smjenu urednika koji su nakon pokolja hrvatskih policajaca u Borovu Selu puštali narodnjake. Nakon smjene započeo je s emitiranjem Hrvatski radio Vukovar. Za direktora je imenovan Zdravko Šeremet a za urednika radija Siniša Glavašević. Nitko od zaposlenih antihrvatski raspoloženih djelatnika nije otpušten, vremenom će oni sami otići. Kako se agresija na grad zahuktavala tako se osoblje Hrvatskog radio Vukovara osipalo. Za širenje istine o zbivanjima u Vukovaru veliku ulogu je imao Međunarodni press centar u Osijeku koji je uspostavio vezu sa Sinišom Glavaševićem, Alenkom Mirković, Vesnom Vuković i s Josipom Esterajherom. Za uspostavu veze zaslužni su Davor Runtić (Hina) i Dragan Veselčić („Večernji list“). Zapovjednik obrane Dedaković je pružio punu podršku Hrvatskom radiju Vukovar (osiguran je agregat, gorivo, namirnice, i druge potrepštine). O vojnoj agresiji na Vukovar izvještavali su Siniša Glavašević, Alenka Mirković, Vesna Vuković i Josip Esterajher. Branko Polovina (tehničar radija) je sa svojom suprugom Zvjezdanom do sloma održavao u pogonu lokalni radijski program. U Vinkovcima je posebnu ulogu imao ratni izvjestitelj Davor Runtić jer je širio istinu o onome što se događa u Vukovaru i šire. Svi koji su ostali raditi na Hrvatskom radio Vukovaru do sloma obrane grada su heroji. (vidi. Dedaković Bitka za Vukovar).

Siniša Glavašević i Branko Polovina su pretučeni a nakon toga ubijeni na Ovčari. Otac Siniše Glavaševića je odveden 2. listopada 1992. godine i nikada se nije vratio. Sinišina baka je nestala nakon istjerivanja i evakuacije civila iz „Borovo Commercea“. Sve je bilo planirano i kontrolirano od KOS-a, JNA i pete kolone u Vukovaru.

 

Opskrbu strujom, vodom i hranom vršili su hrabri Vukovarci cijelo vrijeme agresije na grad. Stanislav Kotvica, Lavoslav Bosanac, Željko Sabo, Pero Mlinarić, Franjo Dujaković, Srećko Vilghofer, Vlado Maul, Ivan Mravak, Ivica Mikula, Zvonimir Petrić,

Heroji „Kukuruznog puta“ (zvali su ga „Lusiana“, veza Lužca s Bogdanovcima) su osiguravali put, dopremu oružja, ljudstva, hrane i lijekova. Vodiči su vodili konvoje, izvodili ranjenike i civile iz Vukovara, vodili branitelje u Vukovar i iz Vukovara od 25. kolovoza do 6. listopada 1991. godine kada je put bio presječen. Branitelji – vodiči su bili: Andrija Ručević, Željko Krizmanić, Nikola Tarle, Mario Miličević i drugi). Branitelji su osiguravali put (koliko su mogli) do 15. rujna 1991. godine, nakon toga su vodiči bili bez ikakve zaštite. Do 6-tog listopada 1991. godine su vodiči djelovali na putu spasa. Heroji „Kukuruznog puta“ bili su Vjekoslav Čuljak, Dario Magić, Željko Maršić – Zenga, Ivan Matković – Lasta, Mirko Gelo, pripadnici postrojbi „Daltona“, „Kmera“ i ZENG-a. Na „Kukuruznom putu“ je poginulo 78 osoba.

 

Heroji Vukovara su i pet svećenika i 10 časnih sestara koji su ostali do sloma obrane. Oni su pružali duhovnu potporu civilima po skloništima te braniteljima. Nakon okupacije svećenici su odvedeni u srpske logore gdje su bili ponižavani i prebijani a poslije razmijenjeni. Otac Branko Kosec je bio vukovarski župnik i gvardijan tijekom agresije. Zahvaljujući Crvenom križu izbjegao je strijeljanje ali nije izbjegao srpske logore gdje je ponižavan i prebijan. Časne sestre su pomagale u bolnici i izišle su iz Vukovara u konvoju s ranjenicima.

Nakon sloma obrane grada jedan dio branitelja se odlučio na proboj (izvlačenje) iz Vukovara (većina branitelja i civila se izvukla, neki su poginuo od vatrenog oružja, neki su stradali u minskom polju a nekima se izgubio trag) jedan dio se predao. Nakon predaje dio branitelja je odmah likvidiran ili dan poslije (Borovo Naselje, „Borovo Commerce“, Ovčara, „Velepromet“, vojarna JNA), dio branitelja je odveden u Borovo Selo i Dalj gdje su neki ubijeni a većina je odvedena u koncentracijske logore u Srbiji gdje su neki ubijeni a ostali su razmijenjeni, dio u prosincu 1991. godine a ostali 14. kolovoza 1992, godine (u Nemetinu).

Svi zajedno su branili grad Vukovar i Hrvatsku, svi su oni heroji i neka im je vječna hvala hrvatskog naroda. Priču o izdaji Vukovara plasirao je KOS, UDBA i peta kolona u Hrvatskoj s ciljem rušenja vlasti i stvaranja podjela u hrvatskom društvu. Moglo se napraviti više ali se ne može govoriti o izdaji Vukovara.

Poginuli i preminuli heroji Vukovara počivajte u miru Božjem!.

Foto: Spomen dom hrvatskih branitelja, Vukovarsko spomen groblje

Izvori

  • Serijal Eduarda Galića i Dominika Galića: Heroji Vukovara;
  • Lučić Ivo, Vukovaarska bolnica Svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka Vukovar hospital a Lighthouse in Historic Storm of Eastern Croatia, Hrvatska liječnička komora, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, studeni 2017.
  • Dedaković Mile-Jastreb, Mirković-Nađ Alenka, Runtić Davor. Bitka za Vukovar (Drugo, prošireno izdanje). Neobična naklada, Vinkovci 2000
  • Vukovarske majke. Gdje su naši najmiliji. (drugo, dopunjeno izdanje) „Hrvatski feniks“ Zagreb 1996.
  • Hebrang Andrija. Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Udruga hrvatskih lijrečnika dragovoljaca 1990. – 1991. Ogranak Matice hrvatske u Zadru. Zagreb-Zadar 2013.
  • Markuš Damir- Kutina.“58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca. UBSDRHL Hrvatski Leskovac 2015.
  • Raič Anđa, Đorđević Veljko (urednici). Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. Medicinska naklada. Zagreb 2014.
  • Karlović Vilim. Preživio sam Vukovar i Ovčaru. Vilimbook d.o.o. Denona. Vukovina 2017.

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

PRIJELOMNO! ESTONIJA je peta zemlja članica EU koja NAPUŠTA MARAKEŠKI SPORAZUM

Objavljeno

- datum

Nakon Mađarske, Austrije, Češke i Bugarske, Estonija je također napustila UN-ov pakt o migraciji.

“U formiranju vladajuće koalicije, dogovorili smo se da donosimo odluke samo konsenzusom. Vlada danas nije uspjela postići dogovor na sastanku Vlade o potpori UN-ovom paktu o migraciji. Stoga Vlada neće pristupiti sporazumu “, napisao je u četvrtak premijer Jüri Ratas (Centar stranke) na Facebooku.

Sveobuhvatno upravljanje imigracijom je važno za sve zemlje, naglasio je Ratas. Međutim, zakoni Estonije već su u skladu s demokratskim i europskim načelima. To se također odnosi i na budućnost.

U protekle dvije godine, Estonijom je upravljala tropartitna koalicija socijaldemokrata i konzervativaca (Isamaa, domovina) koju je vodila Centar stranka. Dok su socijaldemokrati podržali Estoniju pridruživanju Ujedinjenom ugovoru UN-a, konzervativna stranka odbacila je potporu sporazumu.

Estonija je peta država EU koja izlazi iz UN-ovog migracijskog pakta. Prije je Mađarska već odbila sporazum. Nešto  kasnije, Austrija, Češka i Bugarska su se povukle iz sporazuma.

Pripremila: Gordana Maras

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno