Connect with us

Zlatko Pinter

(VIDEO) BLISTAVI DRAGULJ U SJAJNOJ KRUNI HRVATSKE GLAZBENE BAŠTINE

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: croative.net)

 U povodu 142. obljetnice praizvedbe opere “Nikola Šubić Zrinjski”     Prije točno 142 godine (4. studenoga 1876.) u Narodnom kazalištu u Zagrebu održana je praizvedba opere Nikola Šubić Zrinjski. Dirigirao je sam autor glazbe, Ivan pl. Zajc na libreto Huge Badalića.

Zagrebačka publika dočekala je ovaj prvorazredni kulturni događaj s ushitom i oduševljenjem i popratila ga ovacijama, a jednako je o njemu pisala i štampa, o čemu svjedoči i ova kritika jednoga od najvećih hrvatskih književnika, Augusta Šenoe, objavljena na sam dan izvedbe:

„Ne nalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspielo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljština za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživiti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom.“ 

(Vidi: August Šenoa, Kritika opere Nikola Šubić Zrinski I. Zajca, Vijenac, VIII, 1876, 4. 11.; preuzeto iz: nsk.hr;  istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 31.10.2016.).

Plakat s najavom premijere opere Nikola Šubić Zrinjski iz 1876. (Izvor foto: Croatianhistory)

Četiri dana poslije, riječki dnevni list La bilancia objavio je tekst u čast svoga sugrađanina i izvedbe glazbeno-scenskog djela čiji je autor bio:

 “Nikola Šubić Zrinjski. Ovo je naziv novoga djela (glazbene trilogije) vrijednog našeg sugrađanina, maestra Zajca, predstavljenog prvi put prošle sedmice u Narodnom kazalištu u Zagrebu, na libreto gospodina Badalića. Uzdržavajući se izvijestiti o vrijednosti nove partiture, jer su nas o tome obavijestili zagrebački listovi, kao i prijemu kod tamošnje publike, utvrđujemo sa zadovoljstvom da je, po Agramer Zeitungu, vrijedni umjetnik doživio brojne ovacije, koje su dostigle vrhunac kad su se poslije treće slike na prosceniju ukazali predstavnici pjevačkog društva Kolo i poklonili kompozitoru veličanstvenu krunu, ukrašenu kićenom vrpcom nacionalnih boja.”

Do danas, u proteklih 142 godine, opera Nikola Šubić Zrinjski prerasla je u jedinstveno i neponovljivo umjetničko djelo koje jednako plijeni, oduševljava, budi emocije i očarava kao i na samome početku izvođenja. Postoje trajne umjetničke vrijednosti koje ostaju ugrađene u same temelje nacionalne kulture i svojom univerzalnošću svjedoče o vlastitoj besmrtnosti. One uvelike nadmašuju sve ono o čemu su njihovi autori, izvođači, pa i suvremenici sanjali, izazivaju divljenje i bude ponos u svima nama već gotovo stoljeće i pol. I govore o duhovnoj snazi, vitalnosti i životnoj otpornosti naroda koji je i u najtežim razdobljima svoje povijesti u stanju stvoriti neprolazna djela – poput dragulja koji nas svojim sjajem podsjećaju na to tko smo, otkuda smo došli i kuda idemo.

A Zrinjski je upravo to: blistavi dragulj u sjajnoj kruni bogate i prebogate riznice hrvatske glazbene kulture, riznice na kojoj nam mogu pozavidjeti i mnogi višestruko brojniji narodi.

Stoga ne čudi da je slavni hrvatski skladatelj i dirigent Boris Papandopulo jednom prigodom rekao: „Postoje opere i postoji Zrinjski“. Teško bi se moglo u samo nekoliko riječi dati sažetiju, precizniju i točniju ocjenu jednog umjetničkog djela od ove što ju je izrekao maestro Papandopulo.

Skladna glazba, bogatstvo scenskog izričaja, živopisni kostimi, temperamentne izvedbe arija u kojima umjetnici daju sve od sebe kako bi iz godine u godinu održali dosegnutu razinu umjetničkog dometa – ono je čemu svjedočimo već desetljećima u našim nacionalnim kazalištima. Zrinjski je uvijek izazov, iskušenje, nešto posebno, nesvakidašnje, jedinstveno i neponovljivo, kako za publiku tako i za umjetnike koji nacionalni ep o Nikoli Šubiću i njegovim junacima oživljavaju i slave svakom novom izvedbom kao da je prvi put.

Završna scena iz opere    (Izvor za foto: prglas.com)

Slavna epopeja sigetske bitke i žrtva naših junaka predvođenih banom Nikolom Šubićem Zrinjskim koja je spasila Beč a time i kršćansku Europu, maestralno je opjevana u tri čina ove tragedije i tako je događaju iz rujna 1566. godine dala posve novu dimenziju i značenje, nešto što ostaje trajno i snažno urezano u kolektivnu svijest hrvatskoga naroda. Čvrsto i postojano. Zauvijek. Za sva vremena.

Našeg nacionalnog junaka drže svojim i Mađari koji mu odaju izuzetnu počast. Nije li i to jedan od razloga da preispitamo svoj odnos prema svojoj povijesti i pokušamo važnim događajima i osobama iz naše prošlosti dati primjereno i zasluženo mjesto? Ništa ne počinje od nas niti završavan s nama. Bez korijena bismo bili poput odsječene biljke koja bi se prije ili poslije sasušila.

A opera o sigetskim junacima koji su braneći mađarsku utvrdu branili svoje domove, vjeru, Hrvatsku i kršćansku civilizaciju govori i o tomu koliko je važno biti svoj i čuvati identitet.

Danas vidimo da to cijene i drugi. Čak i oni koji se od nas civilizacijski, po mentalitetu, kulturi, tradiciji i običajima bitno razlikuju.

Osim što je najizvođenija opera u Hrvata svih vremena, arije iz Nikole Šubića Zrinjskog (pogotovu U boj, u boj) pjevaju se diljem svijeta, pa čak i u dalekom Japanu i to od 1919. godine.

No, Zrinjski je za nas Hrvate mnogo više od opere.

Zrinjski je naš ponos, nadahnuće, putokaz. Zrinjski je oda slobodi, hrabrosti i žrtvi. Zrinjski je naša povijest, naša čast i dokaz kako je Hrvat uvijek spreman stati na branik Domovine i obitelji – svojih svetinja koje cijeni više od života. Zrinjski je ogledalo našeg urođenog prkosa i nepristajanja na ropstvo pa i po cijenu krajnje žrtve. Zrinjski je sjećanje i podsjećanje na vremena kad smo bili Antemurale Christianitatis, neprobojni kršćanski bedem o koji su se stoljećima lomile horde osmanlijskih nevjernika.  Zrinjski je poezija, svetinja, nacionalni psalam u kojemu se ogleda stoljetna sudba našeg puka. Zrinjski je memento, opomena, zalog, oporuka, testament…Zrinjski je molitva, zavjet, prisega, uzavrela krv hrvatska, puntarska, hajdučka, uskočka, graničarska…krv koja se lije za Krista, Rod i Dom, za pravicu i slobodu zlatnu, jer Hrvat ne kleči niti vrata svoga savija ni pred kim drugim osim pred Bogom svemogućim.

 

U boj, u boj!
Mač iz toka, bane,
nek’ dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,
stiže do nas već žar:
rik njihov ori,
bijesan je njihov jar!

K’o požar taj grudi naše plamte,
utiša rik mača naših zvek! 

K’o bratac brata
Zrinskog poljub’te svi!
Za njim na vrata,
vjerni junaci vi!

Sad, braćo!
Pun’mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše, more!

Brus’mo ljute naše mače,
neka sijeku jače, jače!
Pun’mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše, more!

Sad zbogom bud’,
dome naš zauvijek,
oj, zbogom,
od svud i svud
na te dušman ide prijek.

I već u grob
sveti trup sklada tvoj,
al’ neće!

Za te sin svak u boj se kreće!
Dome naš, ti vijekom stoj!

Hajd’ u boj, u boj!
Za dom, za dom sad u boj!
Ma paklena mnoš
na nj diže svoj nož;

Hajd’ u boj!
Nas mal, al’ hrabar je broj!
Tko, tko će ga strt’?
Smrt vragu, smrt!

Za dom, u boj, za dom u boj!

Za domovinu mrijeti kolika slast!

Prot dušmaninu! Mora on mora past’!

Saša Jakelić, opera N. Šubić Zrinjski, finale, U boj

Japanski kor pjeva U boj 

Cijela opera, Zagreb, HNK, 1997.

Zlatko Pinter/Croative.net

 

 

 

 

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

BOROVO NASELJE, VUKOVAR, VELEPROMET, OVČARA –  DANAS JOŠ VIŠE BOLE NEGO JUČER

Objavljeno

- datum

Borovo Selo, Lužac, Mitnica, Velepromet, Sajmište, Borovo Naselje, Ovčara…Vukovarsko-borovsko područje zaliveno je krvlju. Krvlju nevinih. Krvlju onih koji su branili svoje kuće, djecu, braću sestre, obitelji…

Na tom je prostoru izvršen nezapamćeni zločin, nešto što se u Europi nije dogodilo od Drugoga svjetskog rata i s pravom sablaznilo civilizirani svijet. Sustavno ubijanje i destrukcija nezabilježeni u bilo kojemu ratu prije ovoga kojeg su izazvali i pokrenuli neljudi, barbari s Istoka, zločinačka banda žedna krvi, razularena horda…četničko-komunistička, četničko-monarhistička. Kokarda i petokraka zajedno na krvavom poslu zatiranja svega što je hrvatsko. Rame uz rame vođe paravojnih postrojbi, četničke vojvode, oficiri i podoficiri “JNA”, četnici, vojni rezervisti, dobrovoljci, srpski “teritorijalci”, domaći četnici i oni pristigli iz Srbije, Vojvodine…

Mi koji smo u vrijeme događaja u Borovu Selu živjeli na lijevoj obali Dunava gledali smo ih kako slave krvavi pir, pokolj u kojemu su vadili oči i masakrirali tijela naših redarstvenika. Gledali smo ih pijane i zakrvavljenih očiju kako likuju i prave opskurne jezive šale na račun toga, kako kliču šešeljevcima i zločincima Vukašina Šoškoćanina uz uzvike: “Ruke im se pozlatile!”

U do temelja razoreni Vukovar kojega se nesmiljeno tuklo iz zraka, s kopna i Dunava iz svih mogućih oruđa punih 87 dana, krvnici su ušli s crnom četničkom zastavom. Neljudi gori od zvijeri, mješovita rulja četničke paravojske i jednako okrutnici zločinci koji su na čelu nosili petokrake složno su pjevali: “Slobodane pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate…” I klali su, iživljavali se nad nemoćnima, ranjenicima, djecom, starcima, krvnički ih tukli, odvodili pred jame i strijeljali, tjerali u logore, silovali, pljačkali. Krvavi pir nad izmučenim civilima, braniteljima i ranjenicima koji su prošli neviđenu golgotu da bi ih na kraju dočekali metak ili nož.

Slavili su to kao pobjedu. Na stratište okupano krvlju nevinih dovodili su svoje folk-pjevače i priređivali opskurne, razuzdane, morbidne tulume, pijančili, pjevali i naslađivali se patnjom žrtava. I beogradski akademici krvavih ruku koji su osmislili rat još 1986. svojim Memorandumom bili su tamo. Slikali su se s popovima, ministrima i ostalom svitom, šepurili se na zgarištu grada, preskakali tijela žrtava, lomili pogaču i ispijali “zdravicu” u čast “pobjede”. Bizarni prizori dostojni Danteovog Pakla. Nekrofilska parada arhitekata najvećih pokolja u novijoj europskoj povijesti, onih koji su projektirali i poticali genocid budeći u vlastitom narodu najniže strasti.

Nesretne Hrvate, Mađare, Slovake iz vojvođanskih sela natjerali su na čišćenje ruševina i pokapanje već raspadnutih tijela žrtava, dok su njihovi strvinari pljačkali i odnosili u Srbiju sve što se još moglo upotrijebiti – od bijele tehnike i svega drugoga što je ostalo u podrumima do cigle i greda. Gradili su sebi kuće, šupe i štale materijalima što su ih odvlačili s mjesta zločina – bez imalo srama i grižnje savjesti.

To nisu ljudi. Takvo što nije u stanju činiti ljudsko biće.

Možda će ovaj tekst kod nekih izazvati mučninu. I treba. Svima bi nam trebalo biti muka.

Jer, teče dvadeset osma godina od tog velikog zločina, a rane peku jače nego prije, zato što je zlo ostalo nekažnjeno. Krvnici šeću slobodno. Oni koji su odsijecali ljudima glave i kotrljali ih po autobusima, kastrirali zarobljenike, ubijali djecu u utrobama majki, mučili zarobljenike u logorima i silovali žene i djevojčice. Kolovođe im u Beogradu promoviraju svoje knjige, drže predavanja na tribinama i u školama. Žale što “posao nisu završili do kraja”. Pripremaju nove naraštaje za nove ratove. Krvnici koji su vršili genocid javljaju se uživo iz pritvora u Den Haagu u TV emisije. Bolesno. Odurno. Gnjusno. Nema riječi koje bi tu izopačenost opisale. To je dno dna. Najniža točka do koje se može pasti.

A naša vladajuća vrhuška sve gleda iz prikrajka, sa strane, kao da nema ništa s tim. Muči ih kako spriječiti prosvjede u Vukovaru kojima se traži pravda za žrtve i kazna za zločince. I nije ih briga za svu tu nepravdu, taj grijeh prema Bogu i čovjeku, novi zločin koji se čini i prema mrtvima i onima koji su još živi, za patnje mučenika koji već više od četvrt stoljeća tragaju za kostima svojih najbližih. Oni brinu kako osnažiti suradnju s Beogradom i njihovom policijom. S onima koji lažiraju suđenja svojim zločincima i procese otežu u nedogled ne bi li krivci izbjegli ono što su zaslužili. S onima koji dižu optužnice za naše branitelje uz pomoć u logoru pod batinama i mukama iznuđenih “priznanja”.

Ima li toga igdje? Gdje to još agresor ima pravo suditi onima koji su se branili na svojoj zemlji, u međunarodno priznatoj državi?

Nalazimo li se mi to u kolektivnoj ludnici? Kad će doći kraj tomu?

Predsjednika sindikata policije inspektora Nikolu Kajkića se smjenjuje sa “slučaja Ovčara” pod izmišljenim optužbama o “prekoračenju službenih ovlasti”!? Zar oni koji to govore doista misle da im netko vjeruje!? Kajkić se njima zamjerio davno, već u vrijeme kad je Sindikat hrvatske policije producirao dokumentarni film “Ovčara neispričana priča”. Javnost to zna! Jesu li svjesni toga da jedna riječ Nikole Kajkića za nas domoljube i branitelje vrijedi više od svih njihovih tirada i tiskovnih konferencija, od svih ispraznih optužbi, blebetanja i naklapanja?

Neka nam Bog dragi pomogne da dođemo do istine i pravde poslije toliko godina čekanja i trpljenja.

U ime žrtava, onih koji za njima još uvijek žale i u ime svih koji traže svoj mir i kosti najbližih.

Nema zaborava!

A oprost?

O njemu odlučuje žrtva. Nitko drugi! I komu oprostiti ako oprost nitko ne traži?

Vama koji ste se žrtvovali za Domovinu neka se Bog dragi smiluje, a preživjele osnaži kako bi uzmogli nositi preteški križ svoje patnje u iščekivanju pravde.

Zlatko Pinter

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

VELIKI DOGAĐAJ ZA HRVATSKU, HRVATSKI NAROD I CRKVU U HRVATA

Objavljeno

- datum

(Foto izvor: Wikipedia)

U bazilici svetoga Petra u Vatikanu, dana 17. studenoga 2018. godine) trebala je biti otkrivena klesana mramorna ploču na hrvatskom jeziku i glagoljskom pismu u spomen na pokrštenje Hrvata. Učinio je to u ime Republike Hrvatske predsjednik Sabora Gordan Jandroković.

Na vrhu same ploče – iznad natpisa – nalazi se hrvatski grb iz kojega se kao iz korijena izdiže križ s krstionice našega kneza Višeslava, a postavljena je na lijevom zidu, u hodniku koji vodi iz bazilike u sakristiju.

Ovim činom komemorira se za nas Hrvate izuzetno važan događaj: uvođenje narodnog starohrvatskog jezika u liturgiju, što je dopušteno 868. godine od pape Hadrijana. Od tada su uvedene i liturgijske knjige na glagoljici i jedino su se Hrvati u kontinuitetu zapadne rimske liturgije služili tim jezikom sve do II. Vatikanskog sabora (1962-65.) i uvođenja domaćih jezika u opću liturgiju.

U Papinskoj bazilici svete Marije Velike, zagrebački kardinal Josip Bozanić će u čast velikog događaja služiti i Misu na hrvatskom jeziku.

Pokrovitelji projekta su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatski sabor, a sama inicijativa za postavljanje ploče došla je od vjerničkog puka. Ona se postavlja u ime hrvatskoga naroda i vlasništvo je hrvatskoga naroda.

Autor teksta koji je uklesan je Josip Bratulić, a ploča je izrađena u radionici bazilike svetog Petra i za to je posebno zaslužan rektor bazilike, kardinal Angelo Comastri.

Natpis na samoj ploči glasi:

“U spomen na evangelizaciju Hrvata, prvog od slavenskih naroda. Papa Ivan IV. poslao im je opata Martina 641.Papa Ivan VIII. blagoslovio je u ovoj bazilici kneza Branimira i njegov narod na blagdan Gospodinova uzašašća g. 879. – Sv. papa Grgur VII. okrunio je Zvonimira za kralja po rukama opata Gebizona g. 1076. – Sv. papa Ivan Pavao II., sve ovo spominjući, u ovoj je bazilici slavio sv. misu na hrvatskom jeziku g. 1979. – Spomen-ploča postavljena je ovdje 2017., u vrijeme pontifikata pape Franje.”

(Vidi: )

Ploča je postavljena još prošle (2017. godine), ali nije otkrivena iz tehničkih i proceduralnih razloga, čemu je kumovala i naša uobičajena birokratska šlampavost. Naime, Svetoj Stolici je trebalo službeno uputiti dopis u kojemu se formalno zahtijeva otkrivanje ploče. Da sramota bude još veća, na konačnom održavanju ovog ceremonijala inzistirao je sam Vatikan.

Zlatko Pinter/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

‘KRISTALNA NOĆ’ – DOGAĐAJ KOJI JE OZNAČIO POČETAK HOLOKAUSTA

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: narod.hr)

Prije točno 80 godina u nacističkoj Njemačkoj započeo je masovni progon Židova koji se najprije manifestirao uličnim nasiljem (razbijanjem izloga njihovih radnji), a potom je nastavljen uhićenjima, deportacijama, ubijanjima i kasnijim pomorom u brojnim koncentracijskim logorima.

Već u listopadu te 1938. godine, iz Njemačke je protjerano 15.000 poljskih Židova koji su iskrcani na poljskoj granici, a od kojih je oko 5.000 ostalo na “ničijoj zemlji”, budući da ih tadašnja vlada Poljske nije htjela primiti. Apsurd nacističkog totalitarnog ludila jasno je vidljiv u svoj svojoj nakaznosti i izopačenosti, uzme li se u obzir kako su mnogi od protjeranih bili zaslužni građani Njemačke, jedan dio čak i s državnim odličjima stečenim u Prvom svjetskom ratu.

U znak protesta protiv ovakvoga postupanja nacista, malodobni Židov Herschel  Grünspan ubio je 7. studenoga hicima iz pištolja konzula njemačkog veleposlanstva u Parizu, što je od nacističke stranke bilo proglašeno međunarodnom židovskom urotom i iskorišteno od njihove propagande kao dodatno opravdanje za nastavak još masovnijih progona.

Nacističko vodstvo odredilo je sumu od milijardu tadašnjih njemačkih maraka kao odštetu koju Židovi moraju platiti zbog izvršenog atentata u Parizu.

U noći 9/10. studenoga inscenirani su “spontani” protužidovski protesti građana u kojima su razbijani izlozi i prozori na židovskim trgovinama i obrtničkim radnjama, što je kasnije nazvano Kristalnom noći.

Kristalna noć bila je uvod u još jaču represiju obilježenu ubijanjem, pljačkom, oskvrnućem grobalja i paljenjem sinagoga. Za kratko vrijeme ubijen je 91 Židov, spaljeno 177 sinagoga i opljačkano više od 7.000 trgovina. Sve je to pokrivala nacistička propaganda koja je stvarala masovnu histeriju plašeći građane “židovskom opasnošću” i predstavljajući ta zločinačka nedjela kao “obranu njemačkog naroda”.

Koliko god bili surovi, ovi događaji predstavljali su tek uvod u masovne likvidacije Židova kojima je bilo namijenjeno istrebljenje. U sljedećih 7 godina njih su nacisti deportirali u logore u kojima su bili izvrgnuti različitim oblicima tortura – od mučenja do izgladnjivanja, te masovnim smaknućima u plinskim komorama, krematorijima i organiziranim strijeljanjima. Nikada do tada u svojoj povijesti civilizacija se nije srela s tako organiziranim, institucionaliziranim zločinom u čiju su funkciju stavljene čitave “tvornice smrti” – od Auschwitz-a preko Treblinke do Dachau-a i drugih.

Naročito su surove i neljudske bile metode eksperimenata na živim ljudima što su ih nacisti provodili u nakani ostvarivanja svojih bolesnih teorija “nad-rase”, pri čemu su Židovi, Slaveni i istočno-europski narodi uopće smatrani nižim rasama kojima je u ime stvaranja “životnog prostora” za njemačku “arijsku” rasu namijenjeno potpuno uništenje.

U isto vrijeme dok traje uspon Hitlera i nacizma na Zapadu, na Istoku se razvija jednako pogubno zlo: boljševički komunizam u liku Staljina i njegove klike.

Taj sustav smišljeno i planski ubija na desetke milijuna vlastitih građana (u tadašnjem SSSR-u), pri čemu su posebno okrutnim metodama izgladnjivanja do smrti i masovnim deportacijama u sibirske gulage izvrgnuti Ukrajinci, Kozaci i brojne druge etničke zajednice. Jedna od bitnih crta Staljina bio je i antisemitizam, kao dio ruske tradicije iz razdoblja carskih režima, što se ne rijetko zanemaruje.

Dva jednako monstruozna sustava (nacizam i komunizam) čiji su lideri bili u savezu (čak i formalnom, budući da su 1939. godine potpisali sporazume o suradnji, nenapadanju, prijateljstvu i demarkaciji u Europi) planirajući podjelu svijeta, uzrokovala su do tada neviđene patnje i stradanja čovječanstva.

Svima nama i onima koji dolaze poslije nas, to bi morala biti opomena i podsjećanje kako je svako nasilje i svaki totalitarizam jednako opasan i poguban po čovjeka i svijet u kojem živimo, bio on lijevi, desni, skrivao iza liberalnog, demokratskog, globalističkog ili kojega god drugog sustava, svjetonazora  ili ideologije.

Ljudsko pravo na život, slobodu, razvoj i djelovanje, na slobodu mišljenja i izražavanja, neotuđivo je i ni jedno se od tih prava ne može niti smije kršiti u ime bilo kojih “viših ciljeva”.

Danas se ne rijetko u nekim krugovima smatra kako je lijevi ekstremizam “manje zlo”, pa čak i nešto “pozitivno” u odnosu na “desni” – što je apsurdno i neodrživo već radi samih povijesnih činjenica. To što se komunizam skrivao iza humanističke “marksističke” ideologije čini ga još monstruoznijim. Ubijati čovjeka u ime “svijetle budućnosti” i masovne pomore ljudi pravdati težnjom za stvaranjem “boljeg i pravednijeg svijeta” vrhunac je hipokrizije i prijetvornosti koja se ničim ne može opravdati.

Uostalom, kakva je razlika ubijalo se u ime klase ili u ime rase? Zločin je zločin, žrtva je žrtva, nasilje je nasilje, zločinac je zločinac.

Lijepo je to rekla i napisala (ne jednom) židovska intelektualka čija je obitelj bila žrtvom nacističkih logora a ona sama izvrgnuta torturama Gestapo-a, Hannah Arendt:

“Nitko nema moralno pravo smatrati se antifašistom ako istodobno nije i antikomunist”.

Ona je najveći dio svoga života posvetila proučavanju fenomena totalitarizma i korijena zla i zacijelo je znala o čemu govori.

Mjerimo li zločine nacizma, fašizma i komunizma prema broju žrtava – a to ni u kojem slučaju nije nešto nevažno i sporedno kako neki tvrde – prva dva totalitarizma uzrokovala su 40 do 45 milijuna žrtava, a komunizam najmanje 150 milijuna (samo u SSSR-u i Kini oko 130 milijuna).

Jedna izreka kaže kako ni jedna ideologija ni bilo koji politički cilj nisu vrijedni kapi ljudske krvi.

Jesmo li danas, kad se sjećamo Kristalne noći i holokausta, nakon svih povijesnih iskustava što ih je svijet stekao tijekom krvavog XX stoljeća, spremni suočiti se sa svakim zlom i zločinom i iskreno, bez zadnjih namjera i lišeni svake ideološke ograde izreći:

Ne ponovilo se. Nikada i nikomu više.

Zlatko Pinter

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno