Connect with us

Društvo

T. DOLIĆ: Uvjet za monetarnu suverenost je ukidanje valutne klauzule

Published

on

PROFESOR IVAN LOVRINOVIĆ – MONETIZACIJA JAVNOG DUGA  Kako to kaže profesor Ivan Lovrinović, sve se skupilo – depresija, deficit, dugovno-deflatorna spirala, pad potrošnje, izvoza i investicija, pogrešna ekonomska politika i pogrešna monetarna strategija Rohatinski-Vujčić.

Pogubnu euroizaciju prati valutna klauzula, koja onemogućava monetarnu suverenost. Valutni  rizik guši cijeli sustav. Zaduženost Hrvatske ima svoje stranačko porijeklo. Jeli država kontejner za otpad?

U ovome tekstu prenosim dijelove prezentacije “Monetizacija javnog duga” profesora Ivana Lovrinovića, koju je nedavno upriličio na okupljanju struke u Opatiji. Svi izneseni stavovi u cijelosti su njegovi, a pod navodnike sam stavio samo njegove dodatne izjave, odnosno pojašnjenja iz polemike nakon prezentacije. Plagiranje nije pristojna pojava, ali citiranje kvalitetnog stručnjaka za monetarnu politiku i financije u ovako dubokoj krizi može se gledati kao poželjno i spasonosno. Depresija je toliko duboka da profesorima poput Ivana Lovrinovića sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu moramo konfiscirati njihovo znanje.

 >>> LOVRINOVIĆ: Trošak pogrešne tečajne politike veći je od troška poslijeratne obnove!

Pametna vlada u ovakvoj krizi treba po sovjetskom principu otimati znanstvenike i stavljati ih u službu države. Na našu žalost, nema šanse da Vlada kidnapira bilo kojeg stručnjaka. Prvo, vladajući pozer ne zna što pitati znanstvenike, i drugo, ne može ih razumjeti. Vladajuća oligarhija nameće opasno ozračje da je struka nepotrebna, da je besmisleni teret. A eto, mi se ipak idemo vratiti struci, u ovome slučaju prezentaciji Ivana Lovrinovića.

Profesor Ivan Lovrinović ukazao je na zanemarivanje struke. Malo tko vodi računa o tome da filozofija otvara vrata fizici, a kod nas imamo trend interdiscipliniranog ignoriranja – predstavnici vlasti i državnih institucija u resorima gospodarstva i financija zaobilaze znanstvenike ekonomske struke, sve u vrijeme kada se zemlja i društvo trebaju otrgnuti krizi i depresiji. Stručnjaci odlaze, a one koji ostaju vlast zapostavlja, kao da su zaraženi. Ministri se dovode praktično sa ulice. U prvom planu nije oporavak gospodarstva i zemlje u cjelini, nego međustranački balans interesa u vladajućoj koaliciji. A zapravo je potreban obrnut proces, odnosno širenje znanja, koje povratno znanstvenicima i znanosti nameće veće zahtjeve i više standarde.  Bez obzira koliko je politika Jadranke Kosor bila promašena, ona je ipak angažirala dr.sc. Željka Lovrinčevića iz zagrebačkog Ekonomskog instituta. Ne trebamo postavljati pitanje što je Lovrinčević učinio za mandata Jadranke Kosor, nego trebamo zamisliti kakav bi se košmar dogodio da Lovrinčević nije bio pri Vladi. Ovdje se ponovno vraćamo na mogućnost komunikacije. Hrvatski političari ne znaju iščitati baš ništa.

Kako smanjiti javni dug? 

Profesor Lovrinović kaže da je odnos prema javnom dugu nonšalantan. Možemo li u državu bacati baš sve? Kao da je koš za naše smeće. Posljednjih mjeseci u Zagrebu, na sve strane vidimo smeće. Govorimo o problemima strukturne prirode. Kako se riješiti otpada ako ceste prebacite u smeće? Ako u zemlji gradite klimu da su naše relativno kvalitetne ceste zapravo naše smeće, ruglo i smetnja. Društvena neosjetljivost i neosviještenost imaju te svoje “ekološke” manifestacije u svim porama našeg života. Neznalica u trenutku odbaci i ono što funkcionira. Važnim ministrima ove države monetarna politika svodila se na torbarenje deviza u privatne kase. Korupcija mijenja ljude, a kada naiđe na tvrd orah, takav se grubo gazi i odbacuje. Preduvjet za efikasno upravljanje javnim dugom jest razvijena svijest o općem dobru i javnom interesu. To nameće potrebu uspostave i provođenja efikasne strategije prikupljanja novčanih sredstava za financiranje proračunskih deficita države uz što niže troškove i rizike. Profesor Lovrinović podvlači da u svemu tome moramo braniti pozitivne formacijske norme, odnosno jačati ulogu i odgovornost Vlade, Sabora, HNB-a i Ureda za državnu reviziju, što zahtijeva posve drugačiju izbornu matricu.

Pa i kada imamo moralno kvalitetne i dobronamjerne timove, važno je da presudi struka, odnosno poznavanje terminologije, odnosa, ekonomske i monetarne politike. Primjerice, veli nam Lovrinović, svi znamo da povećanje duga čini izglednijim “bankrot” – objava moratorija na otplatu duga. Međutim, danas teret duga nije pouzdan prediktor bankrota. Brazil i Meksiko bankrotirali su ranih 80-tih, kada je njihov dug u odnosu na BDP bio samo oko 50 posto. Japan je sredinom 90-tih imao dug oko 100 posto, a danas  je dostigao 240 posto. Javni dug je vječan. Vječni su i porezi. U ponedjeljak su se na GSV-u poslodavci i sindikati složili da je javni dug problem samo kada nema proizvodnje. To opet ne znači da se zdrave ekonomije mogu zaduživati u nedogled. Svjedoci smo već tradicionalnog potrošačkog ludila u prosincu, a uz obiteljske i narodne običaje privatnih osoba formirani su opasni običaji hrvatskih ministara. Boris Lalovac nemoćno promatra kako se ministri ovih dana ponašaju rasipnički. Neki to rade smišljeno, samo zato da napušu potrebe svog resora, pa dobri stari namještaj odlazi a stiže novi, skup i manje kvalitetan. Ali zato ima kliznu dasku za tipkovnicu! Tko je u stanju prepoznati svu korupciju u ludilu prosinca? Lovrinović navodi instrumente za smanjenje javnog duga: poticanje rasta BDP-a i povećanje prihoda, prodaja državne imovine, smanjenje rashoda proračuna, refinanciranje, monetizacija, inflacija, i odgovarajuće kombinacije.

Ranije je dug bio u porastu zbog ratova, a što je uzrok danas, pita nas Lovrinović. Kaže da je život iznad mogućnosti postao politička ali i raširena osobna strategija, od 80-tih do danas. On je postao i instrument spašavanja privatnog sektora (financijska kriza 2008. – banke). Političke elite ne žele povećavati poreze niti smanjivati rashode u cilju smanjenja dugova. Najčešće se javni dug obnavlja, tj. banke revolving kreditima “spašavaju” državu ako ne može otplatiti dugove i time grade svoju dominantnu poziciju. Imamo nedopustivo brz rast javnog duga. Unutarnji dug opće države povećao se sa 73 na 157 milijarde kuna, a vanjski od 52 na 97 milijardi kuna. Ukupni dug opće države je 255 milijarde kuna, što je oko 73 posto BDP-a. Vanjski dio je 40 posto, a unutarnji 60 posto. Oko 90 posto ukupnog duga je dugoročno.

Lovrinović svemu tome dodaje kako je važno ukazati na stranačko podrijetlo javnog i vanjskog duga Hrvatske. HDZ-ove vlade (Mateša, Sanader i Kosor) u 12 godina povećali su javni dug za 135 milijardi kuna, a SDP-ove vlade (Račan i Milanović) u 7 godina za 94 milijarde kuna. HDZ je u svojih 12 godina zabilježio rast vanjskog duga od 40,7 milijardi USD, a SDP u svojih skoro 7 godina za 19 milijardi USD. Pri tome preostalu godinu mandata SDP-a ne gledamo kao mogućnost oporavka, nego sa strahom da će dug značajno porasti. 

Monetizacija javnog duga 

Je li incestuozna veza HNB-a i Ministarstva financija, pita nas profesor Lovrinović, i nakon toga kompetentno ukazuje na poremećaje. U razdoblju 1994 – 2001. državi je bilo dopušteno da se kod HNB-a zaduži do 5 posto visine tekućeg državnog proračuna. A upravo su te godine stranci dovršili preuzimanje našeg bankarskog sustava (92 posto), što je prilično uznemiravajuća koincidencija. Država se mora zaduživati isključivo kod banaka i emisijom vrijednosnica! Troškovi zaduživanja dramatično su počeli rasti. Kunski i devizni krediti banaka središnjoj državi i fondovima socijalne sigurnosti u RH od kraja 2009. do sredine 2014. povećali su se sa 21 na 36 milijardi kuna. Lokalnoj državi s 1,8 na 4,4 milijarde kuna. Kamate na dug države s 5,2 u 2009. porasle su na 9,2 milijarde kuna. Radi se samo za kamate. Na servisiranje javnog duga danas odlazi 3,1 posto BDP-a. Znači, BDP mora rasti najmanje 3,1 posto da bi se dug samo održavao, a ne otplatio. To je stanje dužničke ekonomije i našeg društva, koje depresija pogoršava.

Nadalje, ako središnja banka za otkup državnog duga kreira novu količinu novca, riječ je o monetizaciji javnog duga. Moguće su i druge vrste monetizacije, ali je ova definicija izvorna i najvažnija. Monetizacija dovodi u snažnu vezu monetarnu i fiskalnu politiku. Monetizacija je nadomjestak za neučinkovito prikupljanje državnih prihoda, ili pretjerane rashode. Monetizacija može biti korisna i štetna. Njena visina mora biti određena i prihvatljiva. Dio duga našeg javnog sektora trebalo bi monetizirati, čime bi se postigle značajne uštede na kamatama. Ali, sadašnji Zakon o HNB-u to onemogućuje. Propisi ECB-a također. Međutim, postoji rješenje, nagoviješta nam profesor Lovrinović. Monetizacija javnog duga napose je prihvatljiva u vrijeme recesije i deflacije. Istraživanje na uzorku 10 zemalja od 1962. do 1983. pokazalo je da monetizacija duga nije dovela niti do značajnog povećanja ponude novca niti značajnije inflacije. Je li od 2008. do danas prisutna monetizacija? Trebamo razlikovati staru, klasičnu monetizaciju od nove: nema izravne kupnje državnog duga od strane središnje banke, nego preko banaka na sekundarnom tržištu. Nova monetizacija uključuje i otkup imovine privatnog sektora. U tu svrhu koriste se bilance središnjih banaka.

Valutna klauzula je veliko zlo 

Nakon prezentacije, profesor Lovrinović detaljnije je ukazao na neke odnose. “Monetizacija dijela javnog duga podrazumijeva spremnost središnje banke da pronađe oblik njenog provođenja kako bi premostilo teško razdoblje državnih financija, posebice u fazi dugotrajne recesije. No, Hrvatska narodna banka u proteklih 6 godina nije iskazala niti pozitivnu volju a kamoli da je proaktivno djelovala prema Vladi kako bi ista preuzela i odradila svoj dio posla vezano s potrebitim mjerama HNB-a. Naprosto je nevjerojatno da Hrvatska narodna banka uopće ne mari za strategiju Europske središnje banke, na koju se u trivijalnim stvarima stalno poziva. Dakle, hrvatske vlade u proteklih 6 godina nisu znale kako iskoristiti monetarnu politiku u borbi protiv recesije/depresije, a HNB nije niti pokušao objasniti njen  značaj i moguće oblike primjene. Naprotiv, Željko Rohatinski i Boris Vujčić docirali su Vladi.”

Pojašnjavajući slijepu ulicu monetarne politike HNB-a, profesor Lovrinović naglasio je kako su Rohatinski i Vujčić imali plan što brže eurizacije hrvatskog monetarnog sustava, kako bi se što prije uveo euro, i u tome su dobrim dijelom uspjeli. “Međutim, nevolje koje su zadesile eurozonu i širu EU, kao i naši domaći problemi, srušili su njihov plan. No, oni su u nečemu posebno uspjeli, a to je da su čitav domaći sustav i sve njegove sektore izložili ogromnom valutnom riziku, koji može u kratkom roku hrvatsko gospodarstvo i društvo uvesti u kolaps, ako dođe do značajnije promjene deviznog tečaja kune. Zbog toga je poništavanje svih ugovora o kreditima uz valutnu klauzulu temeljni preduvjet za započinjanje ozbiljne antidepresijske politike. Niti je nešto značajno postignuto s vezanjem tečaja kune za euro, niti je u tome sav problem. Dakle, valutna klauzula pogubnija je i od ovakve eurizacije. Uz sve rečeno i sve prezentirano, potrebna je potpuno drugačija filozofija djelovanja HNB-a, koji je postao ključna prepreka provođenju reformi. Jedna od najvažnijih strukturnih reformi jest upravo monetarna reforma koja se mora što prije provesti.”

Kako to rade ECB, FED i BOJ 

Sve su te središnje banke napuhane, kaže nam Lovrinović i objašnjava manje poznate odnose. Krajem 2013. bilanca FED-a iznosila je 22,3 posto nominalnog BDP-a SAD-a. Sadašnja veličina bilance FED-a usporediva je s još dva slučaja u zadnjih sto godina: krajem Velike depresije bila je 23 posto, a 1846. 20,2 posto zbog obnove. Bank of Japan ima bilancu koja dostiže 44,4 posto nominalnog BDP-a Japana – zbog duge recesije. Švicarska je otišla na 83 posto zbog obrane tečaja franka od aprecijacije.

Profesor Lovrinović postavlja pitanje kako uskladiti javni dug, ponudu novca i inflaciju? Vodi li rast javnoga duga rastu ponude novca i na kraju u inflaciju? Ako dug države središnja banka samo prodaje drugim sektorima, nema povećanja ponude novca. Ako središnja banka izravno ili neizravno otkupljuje dug države, ponuda novca raste. Važno je odrediti prihvatljivu granicu. Nema automatske veze između rasta javnog duga i inflacije.

Krši li ECB temeljna načela EU? Kako to naglašava profesor Lovrinović, u svojoj prezentaciji, nadnevka 10. svibnja 2010. ECB je objavio početak SMP programa (Secerities Market Programme) otkupljujući državne vrijednosnice s ciljem obnove transmisijskog mehanizma monetarne politike. Ova odluka predstavlja drastičnu promjenu u filozofiji funkcioniranja eurosustava koji je do tada stalno odbijao mogućnost financiranja države iz primarne emisije središnjih banaka. Zabrana takve prakse zapisana je u Ugovoru o funkcioniranju EU i u statutu ECB-a, a zaobiđena je preko sekundarnog tržišta, čime je izbjegnuto izravno financiranje države. Ne preko mosta, nego preko ćuprije, kaže nam Lovrinović. Europska središnja banka je u raljama podijeljenih interesa. Odlutala je daleko od svog prvotnog mandata, da štiti samo kupovnu moć zajedničke valute. Europska središnja banka se nakon 2008. fokusirala na financiranje vlada i banaka upitne solventnosti. Kamatnjaci su oko nule. Do kada?

Profesor Lovrinović osvrnuo se i na istraživanje harvardskih profesora Carmen Reinhart i Kenetha Rogoffa, stručnjaka za međunarodne financije. Koautori su studije “Rast u vrijeme zaduženosti” i knjige “Ovo je vrijeme različito”. Popravljena kalkulacija Reinhart-Rogoff daje 2,2 posto rast BDP-a za visoko zadužene zemlje (umjesto njihovih prethodnih i pogrešno izračunatih negativnih 0,1 posto), što je Hrvatska nekako uspjela izbjeći, pronaći svoju vlastitu “pogrešku kodiranja”, na žalost svih nas. Istraživanje Reinhart-Rogoff pokazuje da se u razvijenim ekonomijama veliki dug ne može riješiti samo ograničenjima i poticanjem rasta. Kamate koje ostvari središnja banka ionako se dijelom ili u cijelosti vraćaju u državni proračun iz profita središnje banke. Država stvara obveznice iz ničega a središnja banka novac iz ničega. Država ne mora otplatiti raniji dug države središnjoj banci ako je situacija teška. Država ga može samo obnoviti, odnosno emitirati nove obveznice, koje će doći u posjed središnje banke. Ovdje dolazimo do činjenice da je problem suvremenih razvijenih ekonomija u raspodjeli bogatstva. Samo 5 – 10 posto stanovnika svake zemlje posjeduje 90-95 posto ukupnog bogatstva. Zbog toga se gasi srednji sloj, koji je glavni konzument i pokretač potrošnje i rasta. Morat će doći do nove ekonomsko-političke paradigme koja će zamijeniti sadašnji neodrživi model kapitalizma. Nužna je jedna nova vrsta formacijske “revolucije”, u smislu kombiniranja pravedne raspodjele i socijalno-tržišnog kapitalizma.

Monetizacija autocesta

Profesor Lovrinović naglašava da je riječ o ideji koncesije nakon izgradnje. Studija o “monetizaciji” autocesta je površna i ne daje ozbiljne argumente za prihvaćanje te ideje. Namjerno se miješaju pojmovi novčanog toka HAC-a i kreditnih obveza. Analize su pokazale da davanje autocesta u koncesiju nisu isplative, čak su štetne za državu. Izgradnja terminala u riječkoj luci, jadransko-jonska autocesta i tome slično, povećavat će promet i prihode HAC-a u budućnosti. To Vlada uopće ne spominje, iako u sjeni na bazi takve procjene koncesionaru garantira promet. Autocesta je unosan monopol koji se ne daje olako, napominje Lovrinović. Prava namjera je da se što prije rasprodaju nacionalna bogatstva, i to je osnovni razlog zašto je pokrenuta “monetizacija” autocesta usprkos referendumskoj inicijativi protiv, koja je skupila oko 550 tisuća potpisa. “Stotine tisuća građana RH dali su svoj potpis protiv “monetizacije” autocesta, ali se taj proces nezadrživo nastavlja, uz besramno ignoriranje važećih instrumenata direktne demokracije” – dodao je profesor Lovrinović ovih dana.

“Ponuđači su konačno dogovorno ponudili 2,5 milijarde eura svaki. To je zaista malo.” Profesor Lovrinović prethodno je naglasio da su koristi za javni dug od monetizacije autocesta veoma male, i ne rješavaju se ključni problemi njegovog rasta. Promet će najvjerojatnije rasti, ali država preuzima na sebe rizik pada prometa, posebno u slučaju daljnjeg gušenja gospodarstva. Država preuzima valutni rizik, morala bi dopustiti povećanje cestarina, i tome slično. Za ove svrhe već je osnovano treće poduzeće unutar HAC-a koje se zove ONC, i koje je kreditno neopterećeno. To se pravda idejom da ONC igra ulogu svojevrsnog SPV-a, kao u slučaju projektnog financiranja – zadužilo bi ga se, a kredite bi otplaćivalo od cestarina. Umjesto toga, postavljaju se okviri za “Skrivenu monetizaciju autocesta”, kako bi se zaobišla snažna referendumska inicijativa protiv davanja naših autocesta u koncesiju. Ministar Siniša Hajdaš Dončić već prijeti: “Ne prođe li monetizacija, HAC-ONC morat će se privatizirati, a benzin će biti skuplji 40 lipa.”

“Već dugi niz godina imamo trend da hrvatski političari reduciraju ovu zemlju na onu u kojoj će oni sami biti dovoljno stručni. Problemi su im dosadan teret, smetnja da bezbrižno uživaju u svojim povlasticama i poziciji moći. Zašto se uzbuđivati zbog odlaska mladih stručnjaka, kada je jednostavnije takve stručnjake učiniti nepotrebnima. Politička elita računa da će opstati bez obzira hoće li Hrvatska bankrotirati. Što zemlja više tone, političari su više eksponirani, važni, spasioci. Zašto bi neki nesposoban ministar gradio sustav i projekte u kojima će njegova nesposobnost još više doći do izražaja?”

Profesor Ivan Lovrinović – kod nas je nužno

(1) Osnivanje neovisnog ureda za praćenje javnog duga i deficita proračuna.

(2) Odluka vlade o prestanku zaduživanja uz valutnu klauzulu.

(3) Smanjenje udjela inozemne komponente javnog duga, a time i valutnog rizika.

(4) Restrukturiranje zdravstvenog sustava i drugih javnih poduzeća.

(5) Monetizacija dijela javnog duga.

Tvrtko Dolić

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno