Connect with us

Ivica Ursić

UVIJEK NEDJELJOM: TOČKA BEZ POVRATKA

Published

on

Događaji o kojima slušamo ove nedjelje zbivaju se neposredno nakon Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem.

Na putu smo prema Razapinjanju i Uskrsnuću.

Za učenike kao i za sve ostale, koji uistinu žive te trenutke, uzbuđenje koje ih obuzima kao da se može opipati. Oni ne znaju, kao što to mi danas znamo, da Trijumfalni ulazak označava početak izdajničkog i krvavog puta prema Križu.

Oni ne znaju, kao što to mi danas znamo, da Isusov iskorak na poziciju Kralja nad kraljevima ne će biti niti malo glamurozan, a ponajmanje slavodobitan.

Za Isusove sljedbenike, koji su isključivo vidjeli palmine grane kojima masa pozdravlja Isusa i koji su isključivo čuli trijumfalne uzvike, ti trenuci su bili početak uzbuđenja pred ostvarenom pobjedom.

Grci, želeći susresti Isusa, bili su naravno jako impresionirani. Oni su čuli o njegovim čudima, vidjeli su veličenstvenu dobrodošlicu koja je Isusu priređena, i željeli su susresti se s ovim slavnim Kraljem.

Učenici su došli Isusu s vijestima o ovim Grcima koji ga žele vidjeti. I ne samo da su od Isusa dobili odgovor nego su dobili čitav nagovještaj onoga što će se u budućnosti događati.

Krist im otkriva način na koji će spasiti svijet.

Biti će proslavljen po smrti.

Dati će život odričući se svojega života. 

I još im pojašnjava što to znači za njih – dobiti život.

Služiti Krista u svim stvarima znači nikada ne pretpostaviti svoju ljubav prema ovozemaljskom  – ljubavi prema Bogu.

Zanimljivo je da Isus otkriva svoju zabrinutost.

On govori da mu je duša potresena pred događajima koji su ispred njega, ali ne odustaje i želi da se njegov Otac proslavi po onome što će se događati.

To je za Krista točka s koje nema povratka.

Nema čovjeka koji nije nekada u svojem životu došao do točke s koje nema povratka. To može biti neko putovanje, izlet, nekakav projekt ili razgovor s nekom osobom.

To je točka, u koju kada dođete, s koje više nije moguće vratiti se na prethodnu poziciju, a kamo li na početak. Dođe čovjek preduboko i jednostavno mora tim putem nastaviti do samog kraja.

Tko od nas nije bio u nekoj takvoj situaciji?

U situaciji kada povratak nije moguć?

Točka s koje nema povratka često se poklapa s trenutkom u kojem mi mislimo odustati. Obično spoznaja da je povratak nemoguć stvara u nama želju za povratkom ili odustajanjem.

Isus otvoreno govori o prolasku kroz svoju točku s koje nema povratka.

Isus je u cjelosti čovjek i u cjelosti je Bog i on priznaje da mu je duša potresena.

Onaj čovjek u njemu strahuje od neposredne muke i smrti, ali on ustrajava kako bi drugi mogli živjeti. Krist od nas ništa ne traži što on prvi ne čini. On od nas ne traži da koračamo kroz strah, a da to i sam nije učinio.

Ali ova točka za Krista, s koje nema povratka, također je i točka s koje nema povratka i za njegove učenike. Ona je točka s koje nema povratka za sve Kristove sljedbenike. 

Za Kristove učenike, za Kristove sljedbenike tijekom povijesti, uključujući i sve nas, koji sjedimo u svojim udobnim bancima u toplim crkvama ove 2018. godine, ovo je također točka s koje nema povratka.

Jer na ovoj točki mi možemo sve dobiti ili sve izgubiti.

Ovaj izazov ne nudi nekakva srednja i blaga rješenja.

Nekakve nagodbe, pogodbe, kompromise.

On je „sve ili ništa“, „uzmi ili ostavi“, „živi ili umri“.  

Živi svoj maleni i slabašan život zauvijek, ostani u Tami ili živi u Svjetlosti.

Ali nije dovoljno samo govoriti da si kršćanin, nije dovoljno objesiti krunicu o retrovizor svojeg automobila, nije dovoljno nedjeljom se pojaviti u crkvi.

Biti Kristov sljedbenik zahtjeva otići tamo kamo Krist ide.

Zahtjeva odlučnost umrijeti sebi kako bismo mogli živjeti u njemu.

Zahvaljujući Kristovoj žrtvi i uskrsnuću mi ne moramo spašavati ovaj svijet ili sebe same, jer je njegova žrtva dovoljna za sva vremena. Samo je Isus mogao to učiniti za nas, ali slijedeći ga u Život zahtjeva od nas ustrajati kroz teškoće i iskušenja.

Nedjeljno čitanje govori o „glasu s neba“ – “Proslavio sam i opet ću proslaviti!” 

Glas je bio poradi dobrobiti Kristovih sljedbenika. On je bio podsjetnik da ono što je Isus rekao i ono što će učiniti da je blagoslovljeno od Oca. Bila je to Isusova potvrda s neba. Isusovi sljedbenici uskoro će iskusiti jako teške dane i trebalo ih je podsjetiti tko je Isus i da će ta teška vremena proslaviti Boga.

Ako smo u stanju nadvladati strah koji nam priječi dati svoje živote za Boga, onda ćemo biti u stanju vidjeti slavu Božju na nov i zdivljujući način, a to je moguće samo kroz molitvu i kroz pokajanje.

Isus kroz ove Grke pokazuje način kako će spasiti sve ljude kroz ljudsku povijest, a koji žele doći k njemu – kroz njegovu smrt koja stvara život.

Kroz moć uskrsnuća on nas svih privlači k sebi. 

I mi smo kao ovi Grci. I mi bismo tako rado susreli Isusa.

I mi bismo tako rado neko vrijeme proveli u njegovom društvu.

I mi bismo tako rado slijedili Isusa na njegovom putu, ali – bez sve te boli i muke.

Ali ako želimo živjeti mi bismo trebali biti tamo gdje je Krist. Mi bi se trebali poistovjetiti s Kristom i morali bismo izgubiti svoje živote kako bismo na kraju sve dobili.

Ako se ne oslobodimo svega onoga što nas vezuje uz ovaj svijet mi nismo u stanju primiti ono što nam je tako potrebno da bismo imali život kojeg nam je Isus namijenio umrijevši za nas.

Meni se čini da nama ovaj misterij nije moguće shvatiti razumom, ma koliko god mi to nastojali, jer sve teorije pokajanja, koje nam je u ovom procesu sebe-umiranja neophodno, su jednostavno neadekvatne, poglavito kada im prilazimo s intelektualne točke gledišta.

Odnos Križa i našeg Spasenja, poveznica između Kristove patnje i ljudske patnje, potreba da Bog postane fizički upleten u svjetsku bol i svjetsko zlo – sve su to preveliki misteriji za ljudski intelekt.

Zato je i bitna rečenica:

„A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (Ivan 12, 32)

Mi ljudi živimo po principu ugode – zadovoljstva.

Nama je najbitnije izbjeći bol iz bilo kojeg izvora ona dolazila – drugi ljudi, konačnost života, rizici u životu, istina s kojom se suočavamo.

Svi smo mi, u jednu ruku, hedonisti i to do same srži. Hedonisti kojima je najbitnije da nam danas … „bude lipo“.

Pa što to mi možemo shvatiti, s intelektualne točke gledišta, od izmrcvarenog tijela koje visi razapeto na križu?

Mi se ne spašavamo po našem razumijevanju.

Karl Barth, jedan od najvećih krščanskih mislilaca, kaže:

„Evo istine koju mi ne možemo razumijeti – mi samo možemo stajati ispod ove istine.“

Ovdje je spasitelj koji je došao među nas „u silnom vapaju i suzama“ (Hebrejima 5, 7), Mesija koji „premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati“ (Hebrejima 5, 8).

Ivanovo Evanđelje ukazuje da se križ ne razumijeva – on se jednostavno treba vidjeti.

Treba križ uzdignuti visoko, treba ga pokazati ovom našem kratkovidnom svijetu i staviti na čelo svake procesije koja se pokušava pokrenuti prema Bogu.

„O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti.“

(Galaćanima 3, 1)

Ali ima onih koji vide.

Francis Bernardone – Sv. Franjo Asiški stoji pred raspelom u crkvi u Asizu, gleda u to razapeto tijelo – ukočeno, jednostavno, zahtjevno – i misli da ga čuje kako mu govori. I osjeća Francis Bernardone kako mu dušu probada ogromna sila.

Mathias Grünewald slika raspelo s takvim intezitetom da čak filozof i teolog kao što je bio Paul Tillich kaže da je Krist, u agoniji, na oltaru crkve u Isenheimu, najreligioznija slika koju je ikada vidio.     

A u Meksičkoj katedrali križ je podignut nad morem koje čine izmučena ljudska lica pred kojim na tisuće koljena udara o pod poput grmljavine.

Moj osobni najdramatičniji susret s križem sigurno je Veliki Petak na Placa de la Seu u Barceloni 2005. godine, ispred katedrale La Seu, kada je ogromna masa svijeta pognula svoje glave u bolnoj tišini pred raspelom Krista od Lepanta.

Nažalost, mi bismo skinuli tijelo s križa, balzamirali bi ga i prekrili raznim kozmetičkim preparatima, izlili bi križ iz bronce, ispolirali ga, učinili ga čistim i sjajnim.

Svoje pokajanje bi sveli na „pazarluk“ na „transakciju“ između nekog dalekog pravednog Boga-suca i griješnog čovječanstva.

To mi tako shvaćamo.

I prihvaćamo.

Jedino tako.

Međutim mi smo došli do točke od koje nema povratka.

Nama ništa ne preostaje nego li totalna predaja.

Mi moramo sebi umrijeti da bismo živjeli.

Sebi umrijeti znači ući u proces uklanjanja svega onoga što stoji između nas i Boga.

Sebi umrijeti znači neprestano ubijati sve ono što je griješno u nama.

To je izbor po kojemu druge stavljamo ispred sebe.

To zanači voljeti bližnjega kao sebe samoga.

To je punina žrtvovanja i radost u služenju.

Ako želimo odazvati se ovom radikalnom pozivu sljedbeništva onda moramo biti spremni ići s Kristom na križ.

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno