Connect with us

Istaknuto

UVIJEK NEDJELJOM: FRAGMENTI ŽIVOTA

Published

on

Razdijeli onima koji su posjedali koliko su god htjeli.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.

Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.

Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

Riječ Gospodnja.

(Iv 6, 1-15)

Na spomen kruha naviru bezbrojne asocijacije.

Hrana, glad, dobrodošlica, debljina, siromaštvo, mrvice, ulomci…

Ako postoji priča koja simbolizira način po kojem nas kruh kao znak ispunjava i fascinira, onda je to svakako priča iz ovonedjeljnog čitanja, u kojem Isus hrani mnoštvo.

Kruh, kao simbol temeljnih ljudskih potreba i kao znak rada ljudskih ruku, uvijek nas odvodi u svijet ekonomije, politike i zajedništva. Ta je tema svevremenska i jednostavno neizbježna.

Kako nahraniti ljude?

PREUZMITE CIJELU EMISIJU OVDJE!

To je i tema razgovora Isusa i učenika. Stvar je ozbiljna. U pitanju su ljudi. Velika masa ljudi. Gladnih ljudi. I tu se automatski nameće jedno pitanje. Ni malo ugodno. Ni malo naivno. „Što će se dogoditi ako masa ostane gladna?“

Ovo pitanje ne muči Isusa, ali muči svijet. Opterećuje poltičare, jer je to pitanje na tragu političkog pragmatizma. Političari su opsjednuti pitanjem: „Je li nešto korisno? Isplati li se? Koliki treba biti omjer uloženog u odnosu na možebitnu dobit?“. Uglavnom sve se vrti oko dileme: „Hoće li konačan cilj opravdati uložena sredstva? Hoće li dobiveni glasovi biti dovoljni?“

Sa aspekta politike ono što Isus radi, a to je služenje potrebnima, slabima, bolesnima, gladnima i odbačenima, jest čista politička naivnost. To je iracionalno i neisplativo. Političari će vam lako i brzo iskalkulirati da se konkretan trud oko nekoliko tisuća ljudi takvog društvenog profila jednostavno „ne isplati“. Bolje im je, umjesto kruha servirati niz velikih obećanja, jer veliko je pitanje hoće li ti ljudi uopće izaći na izbore, jer oni nisu njihovo „biračko tijelo“, ti glasovi ne dobivaju izbore, jer to nije „ciljana skupina“… itd… itd…

Ali mi znamo da Isus nije političar.

Isusu je do gladnih ljudi, a ne do glasova sitih birača.

Mnogi su analitičari Svetog pisma pokušali racionalizirati ovo Isusovo čudo. Uvijek ima onih koji čuda pokušavaju objasniti razumski. Albert Schweitzer je pisao da je svaki od prisutnih  bio apsolutno impresioniran Isusovom blizinom, pa su bili zadovoljni, i nisu osjećali glad iako su u biti bili gladni. Jedna druga teorija govori da su ljudi imali hrane sa sobom, ali su je skrivali jedni od drugih. Kada je onaj dječak ponudio svoj ručak, ta gesta je posramila ostale, pa su razvezali svoju prtljagu i hrane je bilo u obilju.

Sve ove teorije gađaju i ne pogađaju cilj. Čovjek kada mu spomeneš čudo očekuje spektakl. Senzaciju. Očekuje munje, grmljavinu. Očekuje vatromet. Neku pirotehniku. Ili barem dobar „light show“.

Ovdje, od svega toga, ničeg nema. Isusovo čudo je niz običnih, svakodnevnih poteza. Isus uzima kruh. Uzima ribu. Izgovara zahvalu Bogu. Lomi kruh. I dijeli onima koji su posjedali. Kroz najobičnija, svakodnevna djela, ljudi su se nasitili.

Nema magije. Nema vatrometa.

I preostalo je 12 košarica ulomaka.

I gdje je tu čudo?

Čudo je ipak u politici. Ne, nisam pogriješio. Čudo je u politici, ali ne u politici ovoga svijeta, nego je čudo u Božjoj politici. Jer Isusova politika nije politika vladanja nego je politika služenja.

Isus i nas poziva da prikupimo ulomke, jer kad se kruh lomi ostaju ulomci. U srcu Isusove politike, u žiži Isusove ekonomije jest želja da se ništa od onog bitnog ne izgubi.

Ali što je to bitno u ulomcima? U fragmentima?

Današnje društvo i njegova ekonomska politika počiva na logici akumulacije kapitla, a ne akumulaciji stvari. Stvari treba što češće odbacivati. Stvari koje su izišle iz mode, stvari kojima je istekao rok trajanja, stvari kojih smo se zasitili.

Bez obzira što mi jeli ili koristili čini se da nas ništa nije u stanju zadovoljiti za neko duže vrijeme, pa zato u nama postoji neprestana glad za novim. Pomoću oglašivačke industrije u nama se stimulira kratkotrajnost zadovoljstva. Čim ti nešto više nije po guštu – baci to. Ako to imaju i drugi – rješi se toga. Ako si to koristio prošlu godinu – kupi novo. Može se nama nešto ne znam kako sviđati, mi ćemo to ipak odbaciti, jer takva je naša kultura življenja.

Ono što je najgore jest činjenica da se ta nevjerojatna lakoća odbacivanja stvari sve više primjenjuje na ljude. Na stare i nemoćne, na bračne partnere, na djecu, rođenu i nerođenu. Teži se odbacivanju obitelji i svega onog tradicionalnog što je generacije, uz „koru kruha“, i održalo.

I što nam je činiti?

Jedino što je moguće jest prikupiti fragmente. Ulomke. Komadiće. Ostatke onoga što još u sebi nosi pečat Božje ljubavi.

Ovaj naš svijet troši silnu snagu u potrošno i generira ogromno bogatstvo za samo neke među nama, a s druge strane redovi pred pučkim kuhinjama sve su duži i masa na obalama Galilejskog, Tiberijadskog mora sve je brojnija.

Sve što je preostalo jesu ulomci, jesu fragmenti, jesu djelići ljudskosti i ljubavi. Sve ih je, nažalost, manje i manje. Baš zato ne smijemo dopustiti da se izgubi ni jedan jedini ulomak.

Kruh je oduvijek bio pitanje opstanka. Preživljavanja. On je tako načinjen da se lomi, trga, kida i da se dijeli. U ulomcima. Neki su ga pokušali rezati na „tanke šnite“, neki su ga htjeli zamijeniti kolačima, neki su ga sebično skrivali od drugih i znamo kako je sve to završilo.

Kruh se ne bere sa stabla, kruh se ne iskopava iz zemlje. On je djelo ruku. Kruh je znak zajedništva. Po odnosu prema kruhu znamo o kakvoj je civilizaciji riječ. Kruh nas čini ljudima. Ali tek kada ga dijelimo, kao što ga je Krist dijelio i kada čuvamo svaki njegov ulomak.

Isus ne traži od nas da mi riješimo pitanje „globalne gladi“ nego traži od nas da nahranimo jednu gladnu osobu. Kruhom našim svagdašnjim i radosnom viješću.

Između „12 košara ulomaka“ i pitanja kojeg je postavio Andrija, brat Šimuna Petra: »Ali što je to za tolike?“ nalazi se Isus. Nalazi se faktor, čimbenik, koji rješava svaku jednadžbu. Nalazi se onaj koji ima odgovor na sva naša pitanja i rješenje za sve naše potrebe.

Nalazi se – kruh života. Kruh koji se nesebično daje.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno