Connect with us

Istaknuto

UŠUTKIVANJE KRISTA

Published

on

I krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: “Što govore ljudi, tko sam ja?” Oni mu rekoše: “Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.” On njih upita: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar prihvati i reče: “Ti si Pomazanik – Krist!” I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” Tada dozva narod i učenike pa im reče: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.

(Marko 8,27-35)

Petrove primjedbe imaju smisla.

On i njegov brat Andrija već su se poprilično žrtvovali slijedeći Isusa.

Napustili su svoj uhodani ribarski posao i sigurnost svog galilejskog doma, a sve kako bi odgovorili na Isusov poziv: „Hajdete za mnom.”

Na određeni način stavili su svoje živote na kocku i to pod pretpostavkom da je Isus toliko dugo iščekivani Mesija, onaj koji će obnoviti Izrael i spasiti narod od okupatora.

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZET OVDJE! 

Sve ono što su do sada imali prigodu vidjeti i doživjeti ukazivalo je da su njihove žrtve bile dobra investicija. Iz dana u dan sve im je bila vjerojatnija mogućnost slobode njihove domovine. S velikim uzbuđenjem svjedočili su Isusovom istjerivanju demona, ozdravljenju bolesnih, čišćenju gubavaca, umirivanju oluje, sukobu s vjerskim i političkim vlastima, uskrsnuću mlade djevojke, hranjenju mnoštva, hodanju po vodi, vraćanju vida slijepome, sluha gluhome i sve su to bile u biti predigre onome što je tek trebalo po njima uslijediti, a to je bilo kraj patnji, bijede i tlačenja njihovog naroda.

Ali nakon što su prodiskutirali pitanje Isusovog identiteta Isus je rekao nešto što je potreslo Petra i njegove prijatelje i to ih je potreslo do temelja. Isus je počeo govoriti o svojoj patnji, o tome kako će biti odbačen i ubijen i kako će nakon tri dana uskrsnuti. Učenici su vjerojatno prečuli ovo zadnje, a Petar ne oklijevajući povede Isusa nasamo i stane ga koriti.

U hrvatskom prijevodu stoji riječ „odvraćati“ ali ako uzmemo latinsku riječ ona glasi „increpare“, ona se prevodi – „grditi“ – „koriti“ – „stavljati nekoga na mjesto koje mu pripada“ – „dovoditi u red“.

Kakav šok.

Oni su se okupili kako bi se napunili radosti i veselja, ljpote i ugode, a Isus ih odvodi mračnom stazom s puno problema.

Ali Petar ima rješenje. Petar govori u ime svih.

On je svjestan da govor kao što je Isusov zna deprimirati ljude.

Petar zna da takve riječi tjeraju ljude sa nedjeljnih misa, jer ljudi ne vole čuti loše vijesti o sebi.

O drugima da, ali o sebi ne.

Sve to Petar zna i zato kori Isusa. „Nemoj teške teme! Svi će ti se razbježati!“

Kad god se Evanđelje prezentira kao slatkiš fino upakiran u šareni papirić i kao proizvod koji je lako probavljiv, koji nam ne će „pasti na štumik“, znajte da to Petar kori Isusa.

A to nam se sve češće događa.

Isusa se ušutkuje.

I s našeg ljudskog stajališta Petar je u pravu.

Zar nas naša vjera ne bi trebala štititi od patnje?

Zar nam ne bi trebala dati pobjedu nad onim što nas ugrožava?

Jer ono što Isus navodi, nije put i nije način na koji se osvaja svijet i pridobijaju sljedbenici. Obećavati patnju, nošenje križeva, gubitak života – to nije roba koja se traži i grabi. Samo će nekom čudaku, nekom mazohisti sve to biti prihvatljivo.

Nama treba život bez patnje.

Nama ne treba križ.

Eto takav život nama treba i takav život bi Bog nama trebao osigurati, zar ne?

Zašto slijediti Krista kojega će ionako razapeti?

Pa imamo mi i bez toga dovoljno patnje i dovoljno muka.

Petar reagira baš kao što mi današnji ljudi reagiramo.

Jako suvremeno.

Treba voditi računa o sebi, o svojoj sigurnosti, o svome zdravlju i svome životu.

I zato mi Isusa odvodimo sa strane i korimo ga.

Ušutkujemo ga.

Ali Isusa nije moguće ušutkati.

„On se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!”

Isus je ušutkao demone i ušutkao je oluju.

Sada Isus ušutkuje one koji žele njega ušutkati.

Petra kori, jer se vodi logikom tržišta.

Logikom svijeta, a ne Božjom logikom.

I onda Isus poziva mnoštvo, jer zna da je došao prelomni trenutak.

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“

Ovo je po prvi put da se riječ „križ“ spominje u Evanđelju.

Pojavljuje se poput udara groma.

Uzmite svoj jaram, govori im.

Uzmite svoje poniženje, govori im.

Zašto slijediti raspetoga Krista?

Ako mi uistinu želimo znati tko je Isus Krist mi ga trebamo slijediti sve do križa.

Ako zastanemo prije Kalvarije onda to nećemo doznati ili ćemo doći do krive spoznaje. Pretpostaviti ćemo da je on još jedan od čudotvoraca, možda egzorcist ili mudar učitelj.

Njegov pravi identitet uistinu se samo može spoznati na križu.

Tu, ispod križa, to će spoznati i obični rimski vojnik, koji će reći:

„Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji.“

Zašto slijediti raspetoga Krista?

Zato jer samo razapeti Mesija otkriva u sebi Boga koji je ranjiv i koji pati. Samo oni koji stajahu u podnožju križa i koji su ga gledali kako pati i kako umire bili su uvjereni da u srcu svemira, u samom središtu stvarnosti, stoji Onaj koji je ušao u patnju ovoga svijeta. Onaj koji je svojom žrtvom i svojom patnjom pobjedio grijeh i samu smrt. Vječni Gospodar koji se je utjelovio u Isusu iz Nazareta. Naš supatnik koji jedini razumije sve naše boli, jer je i sam patio.

Ali ovakva slika Boga je za većinu ljudi strana.

Bila je strana i Petru.

Mi želimo silnog, nepobjedivog Boga.

Mi želimo Super-Boga. Boga koji nas čuva od svake patnje i svake muke.

Takvom se Bogu mi molimo i utječemo, a sve te priče o „snazi u slabosti“, o „dobivanju u gubljenju“ i o „snazi križa“ – e, to nama nije prihvatljivo, a pomalo nam je i ludo i glupo, jer mi mjerimo snagu BDP-jem, snagom nuklearnog arsenala, slavom ovoga svijeta.

Međutim Sveto Pismo govori o jednom drugom Bogu.

O Bogu koji čuje vapaje potlačenih i sirotih, koji štiti nemoćne.

O Bogu koji pati za čovjeka.

O Bogu koji dolazi među nas kao nemoćno dijete, koji se rađa među beskućnicima, koji provodi dio svoje mladosti kao emigrant, koji živi običnim životom, koji biva odbačen, osuđen i smaknut kao posljednji kriminalac. I koji biva pokopan u tuđem grobu. Čak kada je i uskrsnuo iz mrtvih zamijenili su ga za vrtlara.

Samo oni koji slijede Krista sve do križa znaju dubinu Božje ljubavi. Jer on je ušao u našu ranjivost, u našu krivnju, u naše otuđenje, u našu patnju, u našu smrt. I svojom nas mukom i smrću otkupio.

Slijedeći raspetoga Krista mi se rješavamo svoje ranjivosti. Više se ne moramo skrivati iza maske ovoga svijeta i možemo se suočiti sa svojim slabostima i možemo ponijeti svoj križ sigurni da onaj koji je otišao pred nama s nama dijeli svoju bol, ali i svoju snagu.

Slijedeći raspetoga Krista mi spoznajemo Božju moć, a to je moć ljubavi.

Kada postanemo uistinu voljni „sebi umrijeti“ onda postajemo sposobni pronaći život.

Slijedeći raspetoga Krista mi znamo da budućnost ne pripada trijumfu patnje, grijeha i smrti. Budućnost pripada vladavini Krista.

I kada sve govori da grijeh, patnja i smrt imaju posljednju riječ, mi koji slijedimo raspetoga Krista znamo pravu istinu.

Jer mi smo bili tamo onog užasnog dana kada je tama prekrila svijet.

Svo zlo koje je počivalo u nama bilo je tamo.

Pohlepa je bila tamo.

Mržnja je bila tamo.

Nasilje je bilo tamo.

Političko licemjerje je bilo tamo.

Vjerska prepotencija je bila tamo.

I sile zla su slavile. Vjerovale su da je to njihova konačna pobjeda.

Međutim oni koji su ostali u podnožju križa, oni koji su ostali do samoga kraja, oni koji su pozorno slušali, čuli su jednu drugu poruku:

“Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kamo vam reče!” (Marko 16,6-7)

Nama su razumljive Petrove primjedbe.

Nama je jasno zašto je Petar odveo Isusa u stranu i zašto ga je korio.

Zašto ga je ušutkivao.

Jer i mi smo takvi. I mi imamo iste ukore za Isusa kao i Petar.

A i mi, poput Petra, smo ga zatajili.

Kada su ga psovali.

Kada su ga se odricali.

Kada su ga pljuvali.

Kada su ga izbacivali iz javnih prostora.

No, on je nama oprostio sve naše opačine i sve naše gadosti.

Njegovo opraštanje jače je od naše izdaje.

Ovo nam je prigoda, ako smo do sada oklijevali, ponijeti svoj križ i slijediti Krista. Mi moramo znati da onaj koji nas na to poziva s nama hodi čitavim putem, sve do kraja svijeta.

Zato niti ne pokušavajmo ušutkivati Krista nego nevještajmo radosnu vijest čitavom svijetu, navještajmo Krista iz svega glasa, pa makar nas pokušali ušutkati.

A hoće.

Ivica Ursić

 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno