Connect with us

Društvo

Urey-Millerov eksperiment kao dokaz kemijske evolucije? Ni najmanje!

Published

on

Udžbenički standard RH u svojim znanstvenim zahtjevima traži da sadržaj udžbenika mora biti utemeljen na znanstveno provjerenim i općeprihvaćenim teorijama, činjenicama i tumačenjim zakonitosti, pojava i procesa.

Na ovome udžbenici biologije definitivno padaju.

Naime, udžbenici biologije u suodnosu s udžbenicima drugih predmeta promoviraju vjeru u hipoteze tzv. kozmičke evolucije, kemijske evolucije i biološke evolucije. Kao što ćemo s vremenom vidjeti, doslovno ne postoji stvarni dokaz da se bilo koja od ovih hipotetskih priča iz naših udžbenika odigrala, niti da se uopće mogla dogoditi. Također, svi dobro upućeni znaju da to nisu općeprihvaćene teorije već samo općenametnute dogme.

U udžbenicima biologije za 7. razred našoj se djeci vjera u evoluciju pokušava usaditi u razmišljanje promoviranjem tzv. Urey-Milerovog eksperimenta kao navodnog dokaza da su organske tvari nužne za život mogle spontano nastati iz anorganskih tvari (a time ih se pokušava uvesti u evolucionističko vjerovanje prema kojemu bi to dalje vodilo u postanak živih organizama).

Pitanje „kako se život pojavio” je tako kritična slijepa ulica za evolucioniste da oni obično čak niti ne pokušavaju doticati ovu temu. Oni pokušavaju prijeći preko ovog pitanja govoreći: „Prva bića su nastala kao rezultat nekih prirodnih događanja u vodi“. Naišli su na neugodnu prepreku koju nikakvim sredstvima ne mogu zaobići. Kao što svi znamo, fosili nam zapravo ne govore ništa u korist hipoteze evolucije. Tako su evolucionisti silno željeli dokazati da su živi organizmi postali od neorganskih tvari.

Glavno pitanje je bilo: Kako se uopće prva živa stanica pojavila u prvobitnoj atmosferi Zemlje? Drugim riječima, kakvo bi objašnjenje za ovaj problem mogli dati evolucionisti? Smatrali su da bi odgovore na ova pitanja mogli dati laboratorijski eksperimenti. Prije svega, važno je znati da čak i kada bi znanstvenici u svojim iznimno inteligentno dizajniranim i precizno kontroliranim eksperimentima u laboratoriju nekako iz nežive materije zaista i uspjeli stvoriti život, to bi samo potvrdilo tvrdnju znanstvenika kreacionista da je za stvaranje života potrebna ogromna inteligencija. Također, to još uvijek ne bi bio stvarni dokaz da je baš na taj način vani u prirodi nastao život. No, stvarnost nije naklonjena evolucionističkoj ideji abiogeneze.

Najuvaženija evolucionistička studija porijekla života je tzv. Millerov eksperiment, koji je izveo američki istraživač Stanley Miller 1953. godine (poznat i kao „Urey-Millerov eksperiment“ zbog doprinosa Millerovog instruktora na Sveučilištu Chicago, Harolda Ureya.). Ovaj eksperiment je jedini „dokaz“ koji je, navodno, dokazivao „hipotezu o molekularnoj evoluciji“, predstavljenu kao navodni prvi stadij evolutivnog razdoblja. Namjera Stanleya Millera je bila da postigne eksperimentalno otkriće pokazujući da su aminokiseline, gradivni elementi proteina, mogle postati slučajno na beživotnoj Zemlji milijardama godina ranije.

Urey-Millerov eksperiment

Urey-Millerov eksperiment

U svojem eksperimentu Miller je upotrijebio mješavinu plina za kakvu je vjerovao da je postojala na prvobitnoj Zemlji (ali za koju je kasnije dokazano da je bila nerealna) sastavljenu od amonijaka, metana, vodika i vodene pare. S obzirom da ovi plinovi ne bi reagirali jedni sa drugima u prirodnim uvjetima, on je u ovo okruženje uveo energetsku stimulaciju da bi otpočeo reakciju među njima. Pretpostavljajući da bi ova energija mogla doći od bljesaka gromova u prvotnoj atmosferi, on je upotrijebio izvor umjetnog pražnjenja elektriciteta da bi osigurao potrebnu energiju. Miller je zagrijavao ovu mješavinu plina na 100°C tijekom jednog tjedna i dodatno je uključio električnu struju. Na kraju tjedna Miller je analizirao tvari koje su se formirale na dnu posude i uočio da je stvoreno par aminokiselina koje sačinjavaju osnovne gradivne elemente proteina. Ovaj eksperiment je izazvao veliko uzbuđenje među evolucionistima i bio je promoviran kao izvanredan uspjeh. Međutim, sve molekule koje je Miller uspio načiniti bile su samo neke anorganske molekule. Ohrabreni ovim eksperimentom, evolucionisti su smjesta počeli praviti nove hipotetske scenarije. Ubrzano su počeli maštovito izmišljati stadiji koji bi slijedili iza aminokiselina. Navodno su se aminokiseline kasnije ujedinile u odgovarajuće nizove da bi igrom slučaja formirale proteine. Neki od ovih slučajno nastalih proteina postavili su se u strukture nalik na staničnu membranu koje su „nekako“ nastale i formirale primitivnu stanicu. Stanice su se, tvrde evolucionisti, tijekom vremena ujedinile i formirale žive organizme. Međutim, Millerov eksperiment nije bio ništa drugo doli prividan uspjeh i otada je bio opovrgnut kao netočan iz mnoštva razloga.

Izgledalo je da je Millerov eksperiment dokazao da su se aminokiseline mogle same formirati pod uvjetima koji su, prema evolucionistima, postojali na prvobitnoj Zemlji. Međutim, imao je brojne nedosljednosti. Pogledajmo jedan dio njih:

  1. Koristeći mehanizme tzv. „hladne rešetke (zamke)” Miller je izolirao aminokiseline čim bi one bile formirane. Da nije tako radio, uvjeti u okolini u kojoj su se aminokiseline formirale smjesta bi uništili ove molekule. Bez sumnje, ova vrsta svjesnog mehanizma izoliranja ne bi postojala u tim strašnim prvobitnim uvjetima na Zemlji kako ih evolucionisti zamišljaju. Bez ovakvog mehanizma, čak i ako bi neka aminokiselina i nastala, odmah bi bila uništena. Kemičar Richard Bliss ovako je izrazio ovu kontradiktornost: „Zaista, bez ove hladne rešetke, kemijski produkti bili bi uništeni od strane električnog izvora.“ U stvari, Miller u svom ranijem eksperimentu bez mehanizma hladne rešetke nije mogao formirati niti jednu jedinu aminokiselinu koristeći iste tvari.
  2. Zamišljena prvobitna atmosferska okolina koju je Miller pokušao simulirati nije bila realna. Poslije dugog razdoblja šutnje, sam Miller je 1986. godine također priznao da atmosferski uvjeti koje je on koristio u svom eksperimentu nisu bili realni. Zbog čega je onda Miller inzistirao na ovim plinovima? Odgovor je jednostavan: bez amonijaka bilo je nemoguće prizvesti aminokiseline. Kevin Mc Kean govori o ovome u članku objavljenom u časopisu Discover i kaže da su Miller i Urey imitirali prvobitnu atmosferu Zemlje s mješavinom metana i amonijaka. Prema njima, Zemlja je bila prava homogena mješavina metala, stijena i leda. Međutim, iz posljednjih istraživanja se vidi da je Zemlja imala drukčiju atmosferu od one koju su oni zamislili. Takva atmosfera, za razliku od metana i amonijaka nije pogodna za formiranje organskih molekula. Znanstvenici J. P. Ferris i C. T. Chen ponovili su Millerov eksperiment pod atmosferskim uvjetima koji su sadržavali ugljični dioksid, dušik i vodenu paru, i nisu bili u stanju proizvesti niti jednu jedinu aminokiselinu.
  3. Još jedna važna stvar koja poništava Millerov eksperiment jest to da je u atmosferi, u vrijeme kada se smatralo da su se aminokiseline trebale formirati, bilo dovoljno kisika da ih sve uništi. Ova činjenica koju Miller nije uzeo u obzir otkrivena je u stijenama. Postoje i drugi pokazatelji koji govore da je količina kisika u tom stadiju bila mnogo veća nego što su početno evolucionisti tvrdili. Studije također pokazuju da bi količina ultraljubičastog zračenja kojemu bi Zemlja bila izložena, u tom evolucionističkom scenariju, bila deset tisuća puta veća nego što su evolucionisti procijenili. Ovo intenzivno ultraljubičasto zračenje bi neizbježno oslobodilo kisik, razlažući vodenu paru i ugljični dioksid u atmosferi. Nedavna otkrića snažno upućuju na zaključak da je Zemljina atmosfera oduvijek sadržavala veliki postotak kisika, suprotno onome što vjeruju evolucionisti, a potpuno u skladu s onim što predviđaju znanstvenici kreacionisti, zastupnici biblijskog opisa Stvaranja. Još su 1979. godine evolucionistički orijentirani geolozi Erich Dimroth i Michael Kimberly iskreno priznali da se u sedimentnim stijenama ne vidi nikakav dokaz da je Zemljina atmosfera ikada bila bez kisika. Kasnije su i evolucionistički geolozi Harry Clemmey, Nick Badham i John Gribbin, za evolucionistički časopis New Scientist, istaknuli da nema znanstvenog dokaza da je Zemlja ikada imala atmosferu bez kisika kakvu zahtijevaju evolucionisti i da Zemljine najstarije stijene sadrže dokaze da su bile oblikovane u atmosferi s kisikom. Ova situacija potpuno poništava Millerov eksperiment u kojemu je kisik bio potpuno zanemaren. Ukoliko bi kisik bio upotrijebljen u eksperimentu, metan bi se razložio na ugljični dioksid i vodu, a amonijak bi bio razložen na nitrogen i vodu. S druge strane, u okolišu gdje kisik ne postoji ne bi bilo ni ozonskog sloja i zbog toga bi aminokiseline odmah bile uništene zato što bi bile izložene vrlo jakim ultraljubičastim zrakama bez zaštite ozonskog sloja. Drugim riječima, sa ili bez kisika u prvobitnom svijetu, rezultat bi bio: okolina destruktivna za aminokiseline. 
  4. Na kraju Millerovog eksperimenta formirane su mnoge aminokiseline sa osobinama škodljivim za strukturu i funkciju živih tvari. Ako aminokiseline ne bi bile izolirane i ako bi bile ostavljene u istom okolišu sa ovim tvarima, njihovo uništenje ili transformiranje u drukčije spojeve, kroz kemijske reakcije, bilo bi neizbježno. Štoviše, na kraju ovog eksperimenta bio je formiran veliki broj „desnorukih“ aminokiselina. Postojanje ovih aminokiselina pobilo je hipotezu čak unutar njenog vlastitog okvira, zato što su desnoruke aminokiseline od onih aminokiselina koje ne mogu funkcionirati u sastavu živih organizama.

 

AminokiselineLjevorukeDesnoruke-300x169Dakle, okolnosti u kojima su formirane aminokiseline u Millerovom eksperimentu, nisu bile prikladne za život. Uistinu, ovaj medij dobio je oblik jedne kisele mješavine koja uništava i oksidira korisne molekule koje su nastale. Čak i pod idealnim laboratorijskim uvjetima, nemoguće je proizvedene aminokiseline sačuvati i izbjeći njihovo uništenje bez svjesno smišljenog mehanizma „hladne rešetke”. U stvari, ovim eksperimentom sami evolucionisti pobili su evoluciju, jer ako eksperiment bilo što dokazuje, to je da aminokiseline mogu biti proizvedene samo u inteligentno kontroliranim laboratorijskim uvjetima, gdje su svi uvjeti specijalno dizajnirani svjesnom intervencijom. Tako je očito da život nije nastao nesvjesnim slučajem i evolucijom, već svjesnom kreacijom – Inteligentnim Stvaranjem.

Razlog zbog kojega evolucionisti ne prihvaćaju ovu očitu stvarnost nimalo nije znanstven već je ideološko-filozofski. Jedini razlog zbog kojega su evolucionistički znanstvenici prigrlili ovaj eksperiment jest zbog njihove silne želje da dokažu da je život nastao slučajnošću, evolutivno i bez Boga. Ipak, čak je i sam Miller prihvatio njegov eksperiment neće voditi nikakvom zaključku u smislu donošenja objašnjenja porijekla života. Na pitanje kako se postiglo da jednostavne molekule, kao aminokiseline, idu kroz neophodne kemijske promjene koje bi ih preobrazile u složenije sastojke ili polimere, kao što su proteini? Sam Miller je raširio ruke na ovom dijelu zagonetke. „To je problem“, uzdahnuo je on s ogorčenjem, „Kako ćete napraviti polimere? To nije tako lako.“ Nakon svega, Urey je 1962. godine za Christian Science Monitor priznao: „Svi mi koji smo proučavali porijeklo života, našli smo da što više gledamo u ‘život’, sve više osjećamo da je on previše složen da bi evoluirao bilo gdje.“ Miller je također javno priznavao nevaljanost svog eksperimenta, npr. u „Molecular Evolution of Life: Curent Status of The Prebiotic Synthesis of Small Molecules” (1986. str. 7.), te kao gost predavanja biokemičara dr. Duane Gisha i biologa i paleontologa dr. Garya Parkera (u „A Question of Origins”).

 

U udžbenicima se, također, još uvijek gimnazijalcima spominje rezultate eksperimenata Sidneya Foxa (iz 1957. godine) u kojima je dobio tzv. proteinoidne mikrosfere. To pokušavaju prikazati kao nešto što je navodno moglo prethoditi evolucijskom nastajanju živih stanica. No, Fox je u eksperimentima koristio već postojeće aminokiseline, ali nije pokazao otkuda bi se aminokiseline uopće pojavile na Zemlji. Proteinoidne mikrosfere koje je Fox dobio, u stvarnosti, ni izbliza nisu slične stvarnim proteinima, a kao i u Urey-Millerovom eksperimentu, produkti reakcije iz Foxovog eksperimenta morali su odmah biti svjesno izdvojeni iz sustava jer bi ih u protivnom uništili isti uvjeti u kojima su i nastali. Čak je i poznati evolucionist, Robert Shapiro, koji je i sam silno želio dokazati da se život na Zemlji pojavio spontano bez Boga Stvoritelja, o beznačajnosti Foxovih proteinoidnih mikrosfera, iskreno napisao: „(Proteinoidna teorija) je privukla niz žestokih kritičara, u opsegu od kemičara Stanleya Millera…do kreacionista (doktora biokemije) Duane Gisha. Možda ni po jednom drugom pitanju u teoriji porijekla života ne bismo mogli pronaći takav sklad između evolucionista i kreacionista kao u negiranju značaja eksperimenata Sidneya Foxa.“  Znanstvenici koji se bave ovom temom ističu da se danas, u ozbiljnoj znanstvenoj raspravi o ideji kemijske evolucije, Foxovim proteinoidnim mikrosferama zapravo pridaje vrlo mali značaj.

Također, žalosno, još uvijek učenicima spominju i Oparinove koacervate kao nešto što bi moglo biti korak u zamišljenom evolucijskom nastajanju stanice. Ali, u stvarnosti, Oparinovi koacervati zahtijevaju posebne uvjete da bi se formirali, vrlo su nestabilni i krhki, čak i u zamišljenom evolucionističkom modelu koacervati bi upijali u sebe i spojeve koji bi ih razorili, a hipoteze o koacervatima kao koraku evolucije do složenog sustava stanice, prema biokemičarima, imaju mnoštvo nerješivih problema.

Evolucionist i agnostik, biokemičar dr. Michael Denton, iskreno priznaje da za tzv. kemijsku „predbiotičku juhu nema apsolutno nikakvog pozitivnog dokaza“, a dr. Charles Thaxon, kemičar i mikrobiolog, dr. Walter Bradley i geokemičar dr. Roger Olsen, ističu da nema geoloških dokaza koji daju naznaku da je organska juha ikada postojala na našem planetu i to nazivaju „mit predbiotičke juhe.“

Evolucionistički koncept nije utemeljen na znanstvenim činjenicama

Evolucionistički koncept nije utemeljen na znanstvenim činjenicama

Kemičari dr. Edward Boudreaux i dr. John de Massa, koji su temu ovakvih eksperimenata analizirali 2010. godine, podsjećaju da produktima najnovijih eksperimenata i dalje očajnički manjkaju funkcionalni polipeptidi. Oni zaključuju: „U stvari, nakon nekih 56 godina empirijskog istraživanja, inteligentni dizajn nastavlja biti najuspješnije objašnjenje za pripisati proizvodnju staničnih komponenti (kao što su funkcionalni polipeptidi i slično) i još više svega za živu stanicu. Evolucijska abiogeneza je jadan nadomjestak za inteligenciju, organizaciju i selektivnost potrebnu za urediti kemijske tvari u složene ansamble pronađene čak i u ‘najprimitivnijim’ organizmima. Krajnji zaključak jest ‘to je Božja stvar’, a ne evolucijske abiogeneze.“ Genetičar dr. Jeffrey Tomkins, 2012. godine, zaključuje da su ti „eksperimenti zapravo poslužili za pojačanje biblijskom modelu Stvaranja, pokazujući da se biomolekule poput proteina nisu mogle pojaviti naturalističkim nasumičnim procesima, već umjesto toga, zahtijevaju Stvoritelja – božanskog inženjera“ (u „The Design and Complexity of the Cell“, str.15.).

Kao što vidimo, naši udžbenici biologije su, nažalost, pretvoreni u katekizme evolucionističke pseudoznanstvene vjere, a profesori su prisiljeni biti njezini propovjednici. Za sada, ono što možemo i moramo učiniti jest da se dobro informiramo i u svome domu poučavamo svoju djecu o stvarnim znanstvenim činjenicama koje se snažno protive hipotezi evolucije. To će biti istinsko duhovno djelo milosrđa prema svojoj djeci.

Tekst: Ivan Rusarin/Nacija.hr

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno