Connect with us

Hrvatska udruga Benedikt

“Uloga Gradskog muzeja Vukovar u očuvanju baštine i vraćanju memorije grada nakon razaranja Vukovara 1991. u Domovinskom ratu”

Objavljeno

- datum

 HUB, Dominikanski samostan, Split, 14.studenoga 2017.     Spominjući 26 godina agresije na mladu Hrvatsku Republiku, nezaobilazno je sjećanje na Vukovar i stradalništvo koje simbolizira. U herojstvu i patnji Vukovara utkani su i Borovo naselje, Dalj, Aljmaš, Bogdanovci, Tovarnik, Ćelije, Ilok te brojna nespomenuta mjesta. U simbolu Vukovara su Vinkovci, Županja, Osijek,  Zagreb i Karlovac, Petrinja i Ledererova banijska praskozorja, Zadar i Šibenik, i Obadva su pala i Škabrnja pretužna, Split, Ston, Čepikuće, prekrasni Dubrovnik i Konavle. I svi pojedinci, znani i neznani koji su se darivali za obranu Hrvatske. Sve je to Vukovar, hrvatska kralježnica Domovinskog rata.

Njegovanje sjećanja na preminule, a osobito na one koji su svoje živote ugradili u temelje vlastite države, u korijenu je svake uljudbe i civilizacije.  Citiram riječi iz znamenitoga govora Vlade Gotovca majkama u Zagrebu 1991.godine: vodila nas je  “naoružana i nenaoružana, muška i ženska Hrvatska – ljudi koji su imali snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva i snagu svoje spremnosti da umru, ako ne mogu kao ljudi živjeti!”

 „Mi nismo umrli, mi smo samo hrvatsku zemlju zagrlili“ piše na spomen ploči braniteljima u Bogdanovcima, nadomak Vukovara. 

I u pravu su. Nisu umrli jer ih pamtimo sa zahvalnošću i divljenjem.

Hrvatska udruga Benedikt već šest godina organizira Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju, kao patriotsko klanjanje žrtvama Domovinskog rata i nezaboravu.

Također, u Splitu će se ove godine po 19-ti put  18. studenoga ukrasiti Vukovarska ulica svijećama svjedočanstva naše odanosti. I spomenik je postavljen prošle godine kako bi nam dnevno kao moralni lučonoša svijetlio s porukom da i u našem  gradu Vukovar svijetli.

U Domovinskom ratu hrvatski se narod odazvao i gotovo svaki čestiti hrvatski građanin imao je potrebu uključiti se  u obranu na način kojim je mogao pridonijeti. Osim oružane obrane, Hrvatsku je branio i onaj nenaoružani dio naroda. Sakupljala se hrana i higijenski materijal za branitelje, plele im se kape i rukavice a ubrzo se sve to sakupljalo i  za veliki broj prognanika protjeranih iz svojih domova i zavičaja.  Niti nenaoružani dio naroda nije  odustajao od  emancipacije i pokleknuo nad barbarstvom. Odvijala se nastava po podrumima, skladale pjesme, održavale kulturne manifestacije, odašiljala pisma domoljubnih intelektualaca svijetu, stvarale umjetničke slike i skulpture, pisala poezija. Nismo se odrekli uljuđenosti, civilizacijskih i duhovnih dosega, naspram bestijalnosti agresora kojih  je metafora razoreni Vukovar.

Osim ratnih uništavanja i nasrtaja koji su imali za cilj zatrti nacionalnu  samobitnost, trebalo je osim ljudstva zatrti i kulturnu nam baštinu.  Tisuće sakralnih, spomeničkih, umjetničkih građevina i djela, biblioteka i kulturnih institucija razoreno je , spaljeno i otuđeno, o čemu će nam u svom predavanju  autentično svjedočiti i prof. Marić, ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar. Pucalo se na ljepotu, uljuđenost i novu hrvatsku stvarnost, sadašnjost i budućnost.

Kultura znači i življenje s mrtvima koje pamtimo, kojima spomenike podižemo, čije grobove obilazimo, za kojima tugujemo, koje oplakujemo, koje još uvijek tražimo i otkapamo, kojima palimo svijeće i kojima u spomen hodočastimo na mjestima njihova stradalništva. 

Brojno mali narodi, poput hrvatskoga,kojemu se pokušala i orkestrirano  pokušava osporiti povijest i povijesne istine ne smiju to dopustiti. Čuvanjem istine  ne težimo nametnuti je ikomu kao jaram, već istinsko oslobađanje i preobražaj prema dobromu!

Hrvatska kultura i kulturna baština naše je civilizacijsko svjedočanstvo, hrvatski genetički kod postojanja  za naše trajanje.

 Kako bi moralne snage ostale žive i u sadašnjosti, povijesne nas istine trebaju prožimati kroz različite sadržajne forme, a sve u cilju ispravnoga razlikovanja dobra od zla. Upravo kroz  kulturološke obrasce ponašanja i djelovanja nalazimo i razvijamo  svjedočanstva o njima.

Spomenici nisu tek komadi kamena ili izlivene bronce. Funkcioniraju kao prenositelji pamćenja i povijesti, oni su svjedočanstva nacionalnog identiteta. Nema nacija bez  svetišta i spomenika. 

Hrvatski identitet nije do kraja isprofiliran onako kakvog ga imaju države s dugogodišnjom državnom tradicijom.  Ne samo zbog toga što je stvaranje identiteta proces koji se neprestano stvara i izgrađuje, već  što on u sebe uključuje i elemente budućega. Hrvatska, zahvaljujući svom zemljopisnom položaju,  je  susretište velikih europskih kultura: mediteranske i srednjoeuropske, čiji su elementi ugrađeni u hrvatski nacionalni identitet i koji ga čine jedinstvenim, bogatim  i različitim od drugih. Jedinstven je i po narodnim nošnjama, slavonskim vezovima i paškim čipkama;  po  bogatstvu glazbenog izričaja od slavonske tamburice, preko zagorski popevki, istarskih napjeva do dalmatinskih klapa.  Međutim, hrvatski nacionalni identitet nije do kraja izgrađen, niti dovoljno osmišljen, između ostalog i zbog povijesnog nasljeđa i dugogodišnje ideološke indoktrinacije totalitarnih režima, propalih državnih tvorevina i vođenih ratova u nedavnoj prošlosti.

Hrvatskoj se nameće izvana, ali i iznutra, stigma ustaštva, totalitarne fašističke ideologije, s jedne strane  i totalitarne komunističke ideologije, s druge strane. Hrvatsko društvo kao da još nije u stanju racionalno valorizirati pozitivne i negativne strane tih pokreta, nego im još uvijek pristupa kompromisno i bez uvažavanja mjerljive argumentacije. Onog trenutka kad se otkrije sva razložnost nastanka tih pokreta i priznanje posljedica njihovog djelovanja na hrvatsko društvo,  otpast će zadnji prijepori u izgradnji cjelovitog hrvatskog nacionalnog identiteta.

Ako ušutimo, neka kamenje koje smo sačuvali i obnovili govori umjesto nas. To je bit kulturne baštine.Dopustimo li zbrisati je odrekli smo se sebe, svojih teritorija, jezika, religije, povijesti i kulturoloških izričaja i postignuća. Ono što je vrijedno znanja u jednom području ljudske kulture, ostavlja posljedice u drugom dijelu. Narod je kapilarno povezan i načelo spojenih posuda djeluje i na njega. Ono što se događa u Vukovaru, Zagrebu,Puli, Rijeci,  pa do krajnjeg juga  pogađa i mene i nas u Splitu.

Ništa na svijetu nije vrijednosno neutralno. Čovjek se odnosi prema vanjskom i onom unutarnjem, vlastitom svijetu u terminima vrijednosti. Ili smo  vrednovani ili sami vrednujemo. Vrijednosti su dio našeg bića i vodilje kroz život, a poslušnost istini, čak i kad nam progovara o onome što nije ugodno našem uhu jedini je put oslobođenja i nudi napredak sa sadržajem kakav vodi ljudskom uspinjanju.

Posebno je bilo bolno pratiti,u to teško ratno vrijeme, djelovanje pojedinih hrvatskih intelektualaca okupljenih oko međunarodnih dirigenata za izdajničke napojnice. I tako,dok su generacije muževa i mladića ginuli braneći nas na bojišnicama širom Hrvatske, salonski izdajnici, pojedinci i potkupljeni mediji pisali su o hrvatskom primitivizmu-jer srpska kultura je superiorna nad hrvatskom, kako je pisao jedan i danas aktualni umni analitičar. Proturala se teza u zemlji i inozemstvu da je Hrvatska nastala na zločinu, da se ne radi o agresorskom, već građanskom ratu, održavali se znanstveni skupovi s pitanjem: tko nas bre zavadi?  Takav jedan veleizdajnički skup upriličen je 20. – 22. studenoga 1993. u zagrebačkom muzeju  Mimara. Održan je na katu, salonski, dok je istodobno u podrumu Muzeja našao utočište Gradski muzej Vukovar koji je tada u svom  nazivu imao dodatak u progonstvu. Dakle: „Gradski muzej Vukovara u progonstvu“. Ovi iz salona okupljeni oko Goldstein-Pusićkine  Erasmus gilde– udruge „za promicanje kulture demokracije“, dakako,  nisu pozvali na sudjelovanje one iz podruma, prognane vukovarske muzealce. Ali goste iz Beograda jesu. Jer Beograđani znaju bolje, iz prve ruke što je s Vukovarom, njegovim umjetninama, bolnicom, civilima, djecom, ranjenima, zarobljenima i nestalima. Taj kolonijalni projekt  uz subverzivnu potporu Sorosove filantropije  imao je za cilj zaustaviti  proces nacionalne identifikacije. Njihovo djelovanje imalo je za cilj  kriminalizirati Domovinski rat i, s tim u svezi, rastakati nacionalno jedinstvo na kojemu je počivao.

Profesorica Ružica Marić, kao čelna osoba Gradskog muzeja Vukovar svojim je djelovanjem doprinjela da se ne dogodi zašutjelost savjesti i odsustvo osjećaja krivnje kao preduvjeti svakom  praštanju. Bila mu je na čelu i kada je nosio dodatak u svom nazivu: Gradski muzej Vukovara u progonstvu

U sklopu Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju koje se ove godine održava po šesti put u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt,  u Dominikanskom samostanu u Splitu, 14 .studenoga u 18 sati, upravo je prof. Ružica Marić predavač, kao suvremenik i autentičan svjedok razaranja muzeja i otuđenja umjetnina, ali i njegove vitalnosti i obnove. Istom je prigodom je i otvaranje izložbe na temu Uloga gradskog muzeja Vukovar u očuvanju baštine i vraćanju memorije grada nakon razaranja Vukovara u Domovinskom ratu.  

Tada i trajno svjedočila je istinu o Vukovaru i svehrvatskoj žrtvi u borbi za slobodu. U Hrvatskoj i inozemstvu. Njezino djelovanje, kao i najbližih joj suradnika jest  ono koje nas optimistično vodi prema uskrsnulom napretku zapisanom u Muzeju koji se poput feniksa uzdigao svjedočiti hrvatski kulturološki  identitet, kako u materijanom tako i u punom smislu duhovnoga razvoja.

Neka nam vidici ne ostanu zamućeni, neka nam riječ napredak ne zamijeni istinu i ostane tek ispraznica bez pravca i sadržaja, neka nam nutrina bude otvorena vjeri i krunici oko vrata koja nas je čuvala, ispraćala i trajno pokazivala put. Na tom zajedničkom domoljubnom i istinoljubivom  hodu koji nije lagan, Hrvatska udruga Benedikt projektom  Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju   otvara prostor  povijesnim istinama o Domovinskom ratu, uz zahvalu svima koji su se hrvatskoj darovali.

Profesorici Ružici Marić svojim dolaskom iskažimo zajedničku dobrodošlicu, čestitke i komplimenta za sva postignuća, naravno i najbolje želje Gradskom muzeju Vukovar u budućem radu.

Vini Rakić/Croative.net

Komentari

Komentari

Hrvatska udruga Benedikt

Predstavljanje zbirke pjesama “Zita” Božene Martinčević u Splitu

Objavljeno

- datum

Hrvatska udruga Benedikt

poziva Vas na predstavljanje zbirke pjesama

 

“Zita” autorice Božene Martinčević

 

koje će se održati u srijedu, 12. rujna s početkom u 19 sati

u dvorani Dominikanskog samostana u Splitu.

 

Uz autoricu Boženu Martinčević zbirku pjesama predstavit će:

prof. dr. sc. don Mladen Parlov,

Lenka Gospodnetić, novinarka,

Danica Bartulović, pjesnikinja.

Veselimo se Vašem dolasku!

Hrvatska udruga Benedikt

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Hrvatska udruga Benedikt

SPLIT: Prof. Gjidara i dr. Šimac na tribini Hrvatske udruge Benedikt o državi i o izbornom i političkom pravu Hrvata

Objavljeno

- datum

Hrvatska udruga Benedikt organizira u petak, 14. rujna 2018., s početkom u 18 sati u dvorani Dominikanskog samostana u Splitu (Hrvojeva 2) tribinu pod nazivom “O državi i o izbornom i političkom pravu Hrvata”. Na tribini će gostovati prof. dr. sc. Marc Gjidara i dr. sc. Neven Šimac, a sama tribina je svojevrsni nastavak znanstvenog simpozija Hrvatsko-francuski upravni dani, koji se ove godine na Sveučilištu u Splitu održavaju 13. i 14. rujna.

Tribinom će moderirati Marko Ljubić, kolumnist, publicist i politički analitičar. U ime organizatora prigodnim riječima obratit će se dr. Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.

Marc Gjidara, francuski pravnik  hrvatskog podrijetla (Méricourt kraj Arrasa, 13. V. 1939). Doktorirao 1970. na sveučilištu Panthéon-Assas (Paris II), gdje radi od 1967; od 1990. redoviti profesor javnog prava na Sveučilištu u Orléansu, a od 1995. na Sveučilištu Paris II (dekan odjela u Melunu); od 2007. profesor emeritus. Pokrenuo osnivanje poslijediplomskoga studija Sveučilišta Paris II i Sveučilišta u Zagrebu »Europski studiji« u Zagrebu (2000). Objavio više knjiga i članaka iz područja javnog prava. Proučavao pravne i polit. sustave zemalja istočne Europe, posebno država bivše Jugoslavije. Zajedno s M. D. Grmekom i N. Šimcem objavio knjigu Etničko čišćenje: povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji (Le Nettoyage ethnique: documents historiques sur une idéologie serbe, 1993), u kojoj se »etničko čišćenje« pokazuje kao metoda srpskog ekspanzionizma.

Neven Šimac, doktor prava sveučilišta Paris II,  stručnjak u području političkih znanosti (Paris II) i državno-upravnih znanosti (ENA, Paris). Godine 1971. postaje asistent na Pravnom fakultetu (Zagreb), a nakon pada “hrvatskog proljeća” i zatvora gubi posao. Između 1972. -1995. kadar je u francuskoj državnoj upravi – vodi odjel od 30-35 službenika, s godišnjim proračunom od 2,5 mld €. Vodi Strukturne programe EU za Francusku. Između ostaloga, predavao na poslije-diplomskim Europskim studijima (Zagreb), u organizaciji sveučilišta Paris II i Zagreb. Autor nekoliko publikacija: o ratnim (ne)prilikama u Hrvatskoj, o demokraciji, korupciji, javnoj upravi, globalizaciji. Od 2006. član Komisije Iustitia et Pax Hrvatske biskupske konferencije, a od iste godine i potpredsjednik Kršćanskog akademskog kruga (Zagreb). Član je i koordinacijske radne skupine kršćanskih laičkih pokreta i udruga IXE – Kršćanska inicijativa za Europu.

Prof. Gjidara i dr. Šimac ustanovili su Hrvatsko-francuske upravne dane, znanstveni simpozij na splitskom Sveučilištu, koji se po 12. put održavaju 13. i 14. rujna ove godine u Splitu, pod tematskim nazivom  “Država i upravno pravo”.

S gostima tribine razgovarat će kolumnist, publicist i politički analitičar Marko Ljubić, koji se afirmirao tekstovima i raspravama o državi i političkom poretku, identitetu hrvatske nacije, kolumnama na hrvatskim portalima i u tiskovinama te posebno knjigom “Rasudbe hrvatske državnosti”.

U razgovoru s uglednim znanstvenicima prof. Gjidarom i dr. Šimcem,  pokušat ćemo publici predočiti najvažnije elemente pojma država, državnost, slabostima funkcioniranja državnoga poretka i zbog čega nastaju te kako ih otkloniti. Razgovarat ćemo o pitanjima odnosa suverenosti nacija i država u kontekstu suvremenih međunarodnih asocijacija, prije svega Europske unije, o nekim aspektima nacionalnoga identiteta u suvremenoj Europi, francuska i hrvatska iskustva, o utjecaju jugoslavenskog naslijeđa na društvena i politička zbivanja u današnjoj Hrvatskoj te posebno o ostvarivanju političkih prava naroda kroz izborne sustave s naglaskom na prava Hrvata izvan Republike Hrvatske na sudjelovanje u političkom i državnom poretku suvremene hrvatske Republike.

S obzirom da se u Hrvatskoj vode burne rasprave, a aktualne su i referendumske inicijative u koje su uključene stotine tisuća hrvatskih ljudi, bit će zanimljivo čuti poglede vrhunskih europskih intelektualaca i stručnjaka na ova pitanja i svakako će omogućiti ljudima bar djelomično nova saznanja koja će im pomoći u pravilnom vrednovanju aktualnih političkih i društvenih prijepora u Hrvatskoj danas. (M.S.)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Hrvatska udruga Benedikt

Čudesan znak, fenomen: Stablo koje inače cvijeta u svibnju, cvjetalo točno na Polnoćku (prosinac)

Objavljeno

- datum

(izvor fotografija: bvo.zadweb.biz

„U blizini grane koja je procvala osjećala se ugodna toplina.“  Neobični klen i njegovo okončanje (iz knjige: “Božićno čudo na Okitu” don Josipa Mužića)

Mještani Vodica stablo o kojem je riječ zovu klen (klien) a stručni mu je naziv Acer monspessulanum. To  je vrsta javora raširena u Dalmaciji gdje je i autohtona vrsta. Njegov korijen je „prilagodljiv vrlo plitkim zemljištima; dobro prodire u pukotine stijena“. Klen  cvate u travnju i svibnju, a može doživjeti i preko tristo godina.  Uz crkvicu Gospe o Karmela, udaljeno kojih dvadesetak metara, raslo je veliko  klenovo stablo.

„Gore na samom vrhu raslo je više desetaka stabala klena, ali ovaj pred crkvicom se isticao nad ostalima.“

Po mišljenju mještana, Vodičanina Josipa Šprljana, klen je bio na vrhu brda i onda kada je crkvica građena, tj. u drugoj polovici 17. stoljeća, što bi mogla potvrđivati i karta iz druge polovice 17. stoljeća na kojoj je na vrhu Okita izgleda nacrtano stablo. Talijani također spominju navedeni klen kao „stoljetno stablo“, stoga ne stoji mišljenje fra Ćire Markoča da je klen posađen oko 1870. godine.

„Na vrhu glavice, tik do same plokatice pred crkvom, u samom kršu, izrastao je stari klen. Svoje je stare debele grane raspružio sve unaokolo, te se sve u proljeću načičkaju cvijetom i listom, tako da ga je lako i iz udaljenosti prepoznati. I prema kapeli pružila se tako jedna debela grana, koja završava sa dva deblja ogranka, od kojih jedan, s burnije strane, gleda upravo u sliku B. D. Marije, koja je u srebrenom okviru na oltaru kapelice, tako da se slika tog ogranka, kad su vrata kapele otvorena, može kroz staklo okvira u samoj slici vidjeti.“

Klen je narastao do visine od četiri metra i račvao se u tri velike i snažne grane. Na Badnjak bi se svake treće godine dogodila neobjašnjiva pojava. Od tri velike grane procvjetala bi jedna grana, i to samo ona koja je rasla prema crkvici. Pojava se događala redovito, bez obzira na vremenske uvjete.

Jedan od prvih opisa te pojave ostavio je dr. sc. fra Ante Crnica: „Po prilici od g. 1880. na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 s noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počela bi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, t.j. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istoga stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se je događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu, bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane i stabla opet bi procvjetala i prolistala, kao da se u prosincu nije ništa dogodilo. Kad bi se dogodio taj pojav, cvijeće i lišće, ako se ne bi pobralo, ostalo bi jedan ili dva dana na stablu i onda bi uvenulo. Ali se redovito odmah pobralo i pokazivalo, odnosno slalo rodbini, znancima i prijateljima.“Fra Ivon Ćuk, također na temelju iskaza svjedoka, prenosi: „Da, svake treće godine. Grana je na oči počela cvjetati u 12 sati u noći. I to samo jedna, ona prema crkvici okrenuta. I nije bilo tako kao da su pupovi prije toga bili nabrekli. Ništa se ta grana do toga trena nije razlikovala od ostalih grana. Suha, kao i ostale u zimsko božićno doba! A u navedeni sat sve je na njoj počelo oživljavati. Pupovi su naglo nabrekli, raspukli se, ocvjetali, ozelenili.“ To bi se zbilo odjednom po redoslijedu, kako su prenijeli svjedoci: „Pup, cvit, list.“ Grana okićena „bogatim bijelim cvjetovima“ isticala bi se nadaleko u okruženju drugih golih grana i stabala. Uglavnom na Svetog Stjepana, dan poslije Božića, i lišće i cvijeće bi se osušilo i otpalo. Jedan Vodičanin još navodi: „U blizini grane koja je procvala osjećala se ugodna toplina.“

Točno vrijeme događanja nesporno je ponoć, dok se neki spore kada je riječ o samu trajanju pojave, tj. je li se pojava zbivala u svega nekoliko minuta ili pak duže. Prema Ivanu Kataliniću „ogranak oko 11 sati u večer propupa i oko ponoći procvjeta i prolista“.  Slično drži i Ante Crnica koji  navodi da bi u jedanaest sati bio početak, a vrhunac u ponoć. Ivon Ćuk i drugi kažu da se to događalo baš u ponoć. Fra Ivon Ćuk donosi i zgodu koja potvrđuje njegovu tvrdnju: „Znatiželjnici su čekali. Samo je jedan kod sebe imao sat. Čekali su i čekali. Vrijeme je prošlo, ništa se nije dogodilo. Vratili su se u selo, pomalo razočarani. Kad su stigli, ustanovili su da je tek jedanaest sati. Kad su se vratili na Okit, čekao ih je rascvjetali klen.“ I drugi, poput Mile Bastića, prenose da se pupanje i cvjetanje događalo u ponoć za samo nekoliko minuta. Josip je Šprljan je sa dvadesetak prijatelja bio na Okitu, na Badnjak 1927. godine. Bili su nedaleko od stabla sat prije ponoći, tj. oko 23 sata. O tome kaže: „Nas dvojica, trojica popesmo se na klen te baterijskim svjetiljkama pretražismo sve tri grane ne bi li primijetili da se koji pup pomakao, probudio od svog zimskog sna. Obeshrabreni siđosmo bez svake nade da bi te noći mogao cvasti. Pup klena je sićušan, sitniji nego na bilo kojoj vrsti stabala.“

Ovaj neprotumačivi znak, upravo fenomen, koji se događao u Vodicama pokraj Šibenika trajao je sedamdeset godina od 1880. do 1950. godine, kada su ga komunisti posjekli… ali…

Više o tome saznajte u knjizi prof.dr. don. Josipa Mužića, ‘Božićno čudo na Okitu’, čije predstavljanje će biti 18.09.2018 u 19:30 h, u Pinakoteci samostana Gospe od zdravlja u Splitu

P.R./Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno