Connect with us

Ivica Ursić

UČIO IH JE KAO ONAJ KOJI IMA VLAST

Published

on

„Imaju li pravednici moć, veseli se narod,

a vladaju li bezbožnici, jadikuju ljudi.“

(Izreke 29,2)

Ako čovjek malo bolje promotri oko sebe, neko pretjerano veselje baš se i ne opaža u narodu. Dakle očito pravednici nemaju moć. S druge pak strane ljudi, još uvijek, toliko i ne jadikuju. Vjerojatno još ne shvaćaju tko vlada s njima.

Ali ima dana i za jadikovke.

Za veselje teško.

Vremena su teška. Bremenita. Recesija, kažu.

A ono najgore se tek ima dogoditi. Tako prorokuju moderni proroci.

Kada je naša budućnost u pitanju oni tvrde da sve znaju. Manje više.

Živimo u vremenima kada se moćnici beškare na vrhu, a od autoriteta „ni glasa čuti nije“. Ili su nestali iz naše sredine ili su propali u zemlju. Pokrili se ušima.

Ukoliko se nekakav autoritet i pojavi onda je to uglavnom lažni i nametnuti autoritet. Iskonstruiran, projektiran, montiran, skrojen po mjeri svojih ali nažalost i naših gospodara.

A nama vladaju moćnici.

Vladaju silni i bahati.

Oni bez stvarnog autoriteta ili s autoritetom bez pokrića.

Vladaju oni koji imaju političku, financijsku, medijsku ili neku drugu moć, i koja pokreće ovaj naš karusel na kojem se uvijek isti likovi vrte, dok narod poslušno okreće kolo. Kako jučer tako i danas.

To je opis općepoznatog stanja, na ovim našim prostorima, stanja koje metastazira, s povremenim fazama  prividne remisije, desetljećima.

Ako se i pojavi neki stvarni autoritet onda ga se najprije pokuša kompromitirati, a ako to ne uspije slijedi omalovažavanje i ismijavanje, te kao zadnja faza medijsko ignoriranje i apsolutna društvena marginalizacija.

Lobotomija se još uvijek ne primjenjuje.

Za sada.

Trebate li primjer?

Uzmite kao primjer hrvatskog autohtonog (samobitnog) političara. Nazovimo ga kraticom A.P. (autohtoni političar). Domoljub, vjernik, tradicionalista. Barem na papiru. U početku nema autoriteta, a nema ni vlast. I onda se dogode izbori i naš A.P. dobije vlast. Ali on je uvjeren kako sada ima i autoritet. Pa kaže, A.P.: „Ja znam kada nastaje život. Ja znam što je rod, a što je spol. Ja znam kakva kultura treba biti. Ja znam koje i kakve znakove se smije koristiti. Ja znam… ma… ja sve znam.“

A.P. i dalje nema autoriteta ali ima moć. Moć koju smo mu mi dali.

Ne znam koliko će se kršćana nakon izbora A.P. pokajati što mu dadoše svoj glas, ali takav smo mi narod, glavno da je netko moćan i on nam je odmah i autoritet. Glavno da nam netko sjedi na glavi.

Thomas Jefferson je bio pošten ali beskrajno naivan kada je rekao: „Sav autoritet pripada narodu.“ Danas se sigurno okreće u grobu. Jer narod je delegirao svoj autoritet moćnicima i onda se danas čudom čudi zašto ga više nitko ni za šta ne pita.

Ali postoji jedan autoritet koji je vječan i neprolazan, a kojeg mi najradije preskačemo. To je autoritet Svetog Pisma, autoritet Božje Riječi. To je Božji autoritet.

Mnogi se od nas kršćana „busaju u prsa vjernička“ i govore kako oni drže do Božjeg autoriteta, međutim u stvarnosti mnogi kršćani Božji autoritet sustavno ignoriraju.

Primarni razlog zašto mnogi kršćani ne ustrajavaju uz Božji autoritet, u svakodnevnom životu, jest da su pod utjecajem „religije humanizma“, a da toga možda nisu ni svjesni.

Humanizam je religija našeg vremena koja preskače Božji autoritet. U današnjoj kulturi religija humanizma se je infiltrirala u kršćansko razmišljanje kako kod laika tako i kod svećenika, znanstvenika, prosvjetnog kadra.

Humanizam je religija koja stavlja ljude na vrh i po njoj je Bog niže pozicioniran nego čovjek ili tu za Boga uopće nema mjesta. Humanizam zagovara čovjeka kao apsolutni autoritet. Pod parolom „čovjek nadasve“ gazi se temelj kršćanstva i izravno se atakira na prvu Božju zapovijed.

I mnogi praktični vjernici s oduševljenjem slijede one koji to zagovaraju na sav glas.

Kada bismo mi kršćani držali do Božjeg autoriteta i po njemu ravnali svoj život onda bi A.P. ostao bez posla kojeg danas radi. Ili barem ne bi mogao govoriti ono što govori s pozicije moći i autoriteta kojeg generira isključivo ta moć.

E moj narode!

Današnje čitanje nas vodi u Kafarnaum. U sinagogu.

Isus tu podučava jedne subote. Ljudi su bili zaneseni njegovim naukom.

Njih je dojmio njegov autoritet kojim je podučavao.

Kao tesar iz Nazareta Isus nije imao poseban autoritet koji bi proizlazio iz njegovog društvenog položaja. Njegov autoritet je proizlazio iz činjenice da je on Sin Božji i da je nadahnut Duhom Svetim. Naravno ljudi u kafarnaumskoj sinagogi pojma nisu imali odkuda dolazi taj njegov autoritet ali su znali da do sada nikoga nisu čuli tako podučavati.

Isus zatim pokazuje da osim autoriteta posjeduje i moć, jer je u stanju iz opsjednutog čovjeka istjerati zloduha. Dakle Isus je bio jedinstven. Isus je imao fizički autoritet, duhovni autoritet i moralni autoritet. Po njegovom autoritetu učenici su, i nakon njegovog uzašašća, samo zazvavši Isusovo ime, liječili ljude i izgonili zle duhove.

To je utoritet koji posjeduje moć, to je moć koja ima odistinski autoritet.

Ali jeste li primjetili kako, kada netko govori s autoritetom, postoje oni koji slušaju i raduju se ali postoje i oni koji se žele oduprijeti onome što je rečeno? 

Uvijek postoje oni koji neumorno slušaju jednu te istu staru poruku, bez obzira koliko ona bila zamorna. Radije slušaju nju nego nešto novo i izazovno.

Isus, govoreći s autoritetom, stvara krizu. Stvara krizno stanje.

Čovjek opsjednut zloduhom viče: “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine?“

On osjeća prijetnju. Osjeća da ta nova riječ, riječ koju Isus izgovara, da ona traži od njega promjenu. Ta riječ je za njega prijetnja, jer ga poziva na drugačiji život. Isusova riječ uznemiruje i remeti ustaljeni poredak stvari.

Koliko je ova pradavna slika, koliko je ovaj prizor iz kafarnaumske sinagoge, prepoznatljiv danas u našoj sredini?

Isus dolazi u svijet koji je utopljen, koji je umočen u religiji.

Ali bila je to jako umorna religija.

Bila je to religija koja je sve imala pod apsolutnom kontrolom i koja je narodu nudila Boga koji čini stvari točno onako kako to oni žele da ih on čini.

Pa u čemu su se stvari promijenile tijekom dvije tisuće godina?

Pa zar i mi ne želimo Boga koji nalikuje zlatnoj ribici i koji čovjeku ispunjava njegove tri želje? 

„Deus ex machina.“

To je ono što mi želimo.

To je „bog“ koji je nama po guštu.

I zato se ondašnja publika u kafarnaumskoj sinagogi, suočena s Isusom i s njegovim autoritetom, baš kao i mi moderni kršćani, osjećala uzdrmanom, potresenom. Osjećali su da ih Isusove riječi uznemiruju. Muče.

I kao da su svi imali istu misao u glavi, misao koju je samo onaj obuzeti nesretnik izustio na sav glas: „Isuse što nam to činiš? Ne remeti ovu našu ustaljenu vjeru. Zar nas želiš upropastiti?“

Kada Krist dolazi k nama onda se vrata života širom otvaraju, otvaraju se čudu i divljenju. Kada susretnemo Krista onda znamo da postoji veliki dio našeg života koji se nikako ne može umotati u naše ljudsko racionalno objašnjavanje. I onda se je lako osjetiti dezorjentiranim pred Isusom i njegovom etikom. Sve je to za nas novo, neuobičajeno, čudno i strano.

Isus želi svojim autoritetom poslati nam poruku u koju uključuje sve ljude, a ne samo neke, kako bismo mi to htjeli. Isus se baš nešto i ne slaže s našim ustaljenim vjerskim rutinama u kojima je najčešće forma ispred sadržaja i u kojima mi tako rado stavljamo na kušnju Božji autoritet.

Isus nam jasno govori da naši sve odlučniji pokušaji promjene onoga što nam je on rekao jednostavno ne dolaze u obzir i da je to ljudsko uzimanje Božjeg autoriteta u svoje ruke – pobuna protiv neba.

“Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jendo slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.” (Mt 5, 17-37)

I nas ta situacija dekomodira, smeta nas i uznemiruje.

Mi bismo i dalje najradije nastavili klanjati se suvremenim autoritetima, nastavili bismo najradije koristiti fraze kao običan paravan za naše preskakanje Božjeg autoriteta.

Neke su riječi toliko dugo s nama da su se već izlizale.  

“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” (Matej 22, 34-40)

Mi taj jezik znamo jako dugo i znamo ga jako dobro. Ali tu nešto nedostaje. Nedostaje Božji autoritet pomoću kojeg bi mogli zamisliti i ostvariti taj novi svijet. Jer samo slobodni možemo to ostvariti.

A tu nam slobodu jedino osigurava Božji autoritet.

Pitanje glasi: „Hoćemo li podrediti svoju volju Božjem autoritetu?“

Ako to učinimo neminovno će biti otpora.

Jer kada netko čuje: “Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene”. (Izlazak 20,2-3)  taj će uzviknuti i ponoviti pitanje iz kafarnaumske sinagoge:

“Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine?“ 

Ovo pitanje je vječno pitanje.

Pitanje za sva vremena.

Pitanje koje će odzvanjati dok je svijeta i vijeka.

I odgovor je danas na nama.

Hoćemo li dopustiti Isusu da nas svojim autoritetom iscijeli, promijeni i učini novom osobom? Ili ćemo nastaviti klanjati se moćnicima ovoga svijeta koji imaju moć ali nemaju autoritet?

„Moć bez autoriteta je tiranija.“

(Jacques Maritain)

Ivica Ursić

 

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno