Connect with us

Istaknuto

U ZNAKU KRIŽA

Published

on

Ima već dugi niz godina da nam se neprestano serviraju sve noviji tzv. TV reality show programi. Temeljni koncept ovih programa jest kako navesti ljude da se ponašaju sukladno želji organizatora u različitim životnim situacijama. U svakom od tih programa postoje određene prepreke ili napasti ili izazovi kojima su sudionici izloženi.

I naravno, na kraju, postoji velika nagrada, obično je to novac ali i prestiž, odnosno velika popularnost koja se lako može unovčiti, naravno nešto kasnije.

Manje više svi ti programi imaju isti scenarij, a taj je ostati posljednji, jer taj dobiva nagradu. U međuvremenu treba sklapati saveze, razvrgavati saveze, treba sebe prikazati vrijednim (više nego što to jesi) u očima drugih, te je potrebno znati kako glasovati, odnosno koga i kada “nominirati” (druge konkurente) kada za to dođe vrijeme, jer to je preduvjet opstanka u programu.

Neki još uvijek, naivno, tvrde kako ovakve situacije iz ljudi izvlače ono najbolje.

To nije točno.

One iz ljudi izvlače na površinu ono – najgore.

Razlog je taj što je svaki natjecatelj tu isključivo radi osobne promocije, popularnosti i slave, odnosno novčanog dobitka. Svaki sudionik duboko u sebi ne želi izgubiti nagradu i želi biti onaj koji će je na kraju i osvojiti.

Naravno ogromnu ulogu igra prestiž odnosno dosegnuta – popularnost. Sudionici žele biti primjećeni od publike. Oni žele čuti sutra kako ljudi međusobno na ulici govore: „Ej, znaš li tko je maloprije prošao pokraj nas?“

U današnjem čitanju Isus se, rekli bi neki, ponaša poput političara ili poput „zvijezde u usponu“. Obraća se svojim pristašama i pita ih jesu li obavili istraživanje javnog mišljenja i kakvi su rezultati.

Kako on “kotira” u narodu?

„Pa nije loše“ kažu mu oni „ misle neki da si jedan od najčuvenijih – malo si im tajanstven – ali šanse su ti dobre.“

I onda Isus ide dalje.

Na iznenađenje njegovih učenika on im postavlja dodatno pitanje – a što VI mislite tko sam ja?

Oni mudro šute. Osim Petra, naravno.

Petar na sva pitanja uvijek ima odgovor. Ovaj put – točan.

„Ti si Krist – Pomazanik Božji!“

I onda novi šok. Slijedi Isusov plan i program. Doznajemo sve ono što čeka njegove učenike, a naravno i nas njegove sljedbenika.

Čitav plan biva izložen u nekoliko rečenica.

Kratkim i jasnim.

Rečenicama koje ne ostavljaju nikakvu mogućnost dvosmislene interpretacije.

Bez imalo uvijanja, uljepšanja, friziranja, lakiranja.

I naravno tu i tada svaka eventualna usporedba s politikom – pada u vodu.

Isusov govor u sebi nosi toliko teških trenutaka da kada bi ga netko danas iznio pred svoje potencijalne birače taj ne bi prošao ni minimalni izborni prag. Dakle Isus ne igra na kartu popularnosti, na kartu lakih i neostvarivih obećanja. Ne igra na kartu prodavanja iluzija.

No važno je znati što se je događalo prije nego što je Isus poveo razgovor na ovu temu sa svojim učenicima. Isus je neposredno prije ovoga nahranio mnoštvo s pet kruhova i s dvije ribe. I narod uistinu misli da je on netko poseban.

Isus je uistinu uživao veliku popularnost u tim danima. S lakoćom se je mogao prepustiti osjećaju ugode kod takve popularnosti i slave u mnoštvu.

Razmislimo malo o tome.

Isus posjeduje moć iscjeljenja.

Mogao je imati sav novac koji bi zaželio.

Isus je istjerivao demone.

Mogao je živjeti gdje je poželio te biti poznat i priznat diljem tadašnjeg svijeta temeljem svojih moći.

Ali Isus ne ostaje s mnoštvom. Isus odlazi s učenicima.

Petar daje točan odgovor …… ali Isus nije Mesija kojeg Židovi očekuju. Oni očekuju Mesiju silne moći koji će postati ovozemaljski vladar baš kao što je to bio kralj David. Vladar koji će izbaciti rimske okupatore iz Izraela i koji će vratiti Izraelu status moći i bogatstva.

Oni će, vjerovali su, biti bogati.

Biti će čašćeni. Ljudi od prestiža.

Oni će biti pobjednici.

Popularni s kraja na kraj zemlje.

Ali Isus ne dolazi radi tih ciljeva. Isus dolazi donijeti kraljevstvo Božje. Kraljevstvo u kojem mi nismo na prvom mjestu. Kraljevstvo u kojem je Bog na prvom mjestu. Isus ne dolazi donijeti moć nikome. Isus dolazi s nama podijeliti nevjerojatnu Božju ljubav i dolazi pokazati nam kako nam je dijeliti tu ljubav međusobno.

Isus jest Mesija Božji.

Kao Mesija će patiti, biti će odbačen i ubijen.

Ubiti će ga jer je pomagao ljudima.

Ubiti će ga jer je ozdravljao ljude.

Ubiti će ga jer je nahranio ljude.

Ubiti će ga jer su ga držali za prijetnju.

Nisu bili u stanju stajati pred njegovom nesebičnom ljubavi.

Zato je i ubijen.

Da je to bio reality show Isusa bi prvog izbacili.

Ovaj koncept opstanka ljudski je koncept. Jer mi ljudi želimo biti na vrhu. Želimo biti prvi. Ovaj je svijet prepun ljudi koji su izgorjeli u toj suludoj utrci do prvog mjesta. Do novca. Do moći. Do slave. Do popularnosti. Ta granica se spušta sve niže i niže. Sada su tu perverznu logiku počeli nametati i onima najmlađima.

A Isus naučava baš suprotno od toga.

Ne opstaje onaj koji eliminira ostale nego opstaje onaj koji je voljan dijeliti s drugima i ljubiti druge kako bi ti drugi opstali.

Kompletno suprotna logika od logike ovoga svijeta.

Isus svojim učenicima kaže da on mora patiti i umrijeti zbog ovoga svijeta.

Da bi ovaj svijet primio svu puninu Božje ljubavi Isus treba sebe dati za sve nas.

Ali i učenici trebaju slijediti njegov primjer.

I oni moraju uzeti svoj križ i slijediti Isusa. Oni ne uzimaju Isusov križ. Ono što Isus prolazi na križu on to prolazi zbog nas. Prolazi jednom da se to nikada više ne ponovi.

Što je naš križ?

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Naš križ su naše životne, svjetovne ambicije. Naš križ su naše griješne želje. Naš križ je naša čežnja zasjesti na vrh planine, biti bogat, moćan i slavan i primijećen od svih.

Naš križ je naša želja biti posljednji preživjeli u reality showu.

Tako često čujemo rečenicu – „Treba ponijeti svoj križ.“ Najčešće mi tu rečenicu koristimo kako bismo opisali neki teret kojeg moramo ponijeti u svojem životu. S njom opisujemo neku neugodnost koju moramo istrpjeti, kao upalu sinusa ili grintanje dosadne punice ili svekrve.

Ali, kada Isus kaže da uzmemo svoj križ ja sam uvjeren da on ne misli na naša upalna stanja ili na nekog čangrizavog člana naše obitelji.

Kada Isus kaže da ponesemo svoj križ ja sam uvjeren da on želi da mi donesemo odluku da ćemo ponijeti križ i to svojom voljom – dragovoljno.

Kada Isus kaže da ponesemo svoj križ ja sam uvjeren da on želi da mi donesemo odluku da ćemo ako treba i život svoj dati za svoju vjeru.

Kada Isus kaže da ponesemo svoj križ ja sam uvjeren da to znači donositi hrabre odluke i staviti svoju glavu na panj ako to bude potrebno kako bismo obranili svoju vjeru.

Nije danas problem nas kršćana što se od nas traži previše.

Problem je što se od nas traži – premalo.

Pogledajmo kako je danas kršćanima u Siriji,  Africi ili Kini. Tu kršćani svakog dana uzimaju svoj križ i tu žive i umiru odistinski kršćanski mučenici.

A što se od nas očekuje?

Mnogi nas gledaju i promatraju jesmo li autentični.

Činimo li ono što zborimo.

Mislimo li mi uistinu ono u što vjerujemo?

A što to ljudi vide u nama?

Vide li možda da se mi samo „igramo vjere“?

Je li samo onaj jedan sat nedjeljom sve što dajemo svome Bogu?

Jesmo li nepismeni za ono što je zapisano među koricama Svetoga Pisma?

Ovaj svijet je očajan i vapi za autentičnim svjedocima vjere.

Jesmo li mi to?

Ako želimo biti vjerni Isusovi sljedbenici mi moramo umrijeti svim tim svojim željama koje teže prema svjetskim mjerilima uspjeha i popularnosti.

Svoje oči trebamo uprti u Krista.

Naša nada mora biti u Kristu.

Moramo se otvoriti Kristovoj ljubavi i moramo dopustiti da nas ona u cijelosti ispuni. I onda moramo dijeliti tu ljubav s onima oko sebe.

Što je Isus mislio rekavši “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“?

Kada je Isus nosio svoj križ do Golgote gdje su ga razapeli nitko nije mislio o križu kao simbolu tereta kojeg treba nositi. Osobi iz prvog stoljeća križ je značio samo jednu i jedinu stvar, a to je bila najbolnija i do kraja ponižavajuća smrt koju je netko mogao doživjeti.

Dvije tisuće godina kasnije kršćanski pogled na križ je pogled na križ kao simbol pomirenja, oprosta, milosti i ljubavi. Ali za Isusovih dana križ je predstavljao užasnu mučeničku smrt.

Zato “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“? znači biti voljan umrijeti slijedeći Isusa.

To je onaj izraz „umrijeti sebi“. To je poziv na apsolutnu predaju.

Iako je ovaj poziv tvrd i težak, nagrada je neusporediva.

Slijediti Isusa je lako kada stvari idu kako mi to želimo.

Ali naše odistisnko predanje Isusu otkriva se tek u kušnjama.

Isus nas uvjerava da će kušnje i patnje snaći njegove sljedbenike.

Sljedbeništvo zahtjeva žrtvu, a Isus nikada nije skrivao tu cijenu koju treba platiti.

Zapitajmo se danas:

Jesmo li voljni slijediti Isusa ako to znači izgubiti neke od svojih najboljih prijatelja?

Jesmo li voljni slijediti Isusa ako to znači otuđiti se od svoje obitelji?

Jesmo li voljni slijediti Isusa ako to znači gubitak naše reputacije?

Jesmo li voljni slijediti Isusa ako to znači izgubiti svoj posao?

Jesmo li voljni slijediti Isusa ako to znači izgubiti svoj život?

Kada je Isus počeo govoriti da će trpjeti, biti odbačen i umrijeti – njegova je popularnost opala. Mnogi šokirani sljedbenici su ga odbacili. Oni nisu bili u stanju ukomponirati smrt među svoje ideje, planove i želje i zamijeniti ih za Isusove.

Slijediti Isusa ne znači nužno da će sve ove prije nabrojene stvari i dogoditi vama ili meni ali jesmo li voljni ponijeti svoj križ?

Ako dođemo do točke u svojem životu kada se treba suočiti s izborom – Isus ili ovaj svijet – što ćemo izabrati?

Odanost Kristu znači dnevno uzimati svoj križ, odustajati od nada, snova, posjeda, pa čak i svojega života ako je to potrebno – zbog Krista.

Jedino ako smo voljni uzeti svoj križ možemo se zvati Kristovim sljedbenicima.

„I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” (Luka 14, 27)

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno