Connect with us

Vijesti

U Zagrebu održan komemorativni skup u spomen na dr. Johanna Georga Reißmüllera, čovjeka koji je ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske

Published

on

U utorak, 15. siječnja, u auli Sveučilišta u Zagrebu održana je komemorativni skup u spomen na dr. Johanna Georga Reißmüllera, poznatog njemačkog novinara i publicista koji je bio i počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu. Dr. Reißmüller je bio dugogodišnji urednik uglednog njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung, a preminuo je u Frankfurtu 10. prosinca 2018. u 86. godini života. 

O životu i radu dr. Reißmüllera, koji je rođen 1932. u češkom gradu Litomerice,  govorli su prof. dr. sc. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, zamjenik veleposlanika SR Njemačke u Hrvatskoj Harald Seibel te dr. sc. Miro Kovač, predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora.

Na komemorativni skup u Zagreb iz Frankfurta je došao i Reißmüllerov sin Christiane Reißmüller te prijatelji i poštovatelji čovjeka koji je svojim pisanjem ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske te pomogao da njemačka i svjetska javnost spoznaju pravu istinu o stanju u bivšoj Jugoslaviji.

U tiskanom izdanju Frankfurter Allgemeine Zeitung objavljeno je veliko izvješće iz Zagreba pod naslovom „Bio je veliki prijetelj Hrvatske“.

>> Tako je pisao Johann Georg Reißmüller, u listopadu 1991.

Naslov je uzet iz govora dr. Mire Kovača, čije riječi upućene na tom komemorativnom skupu prenosimo u cijelosti:

Poštovani gospodine Christiane Reißmüller,

sehr geehrter Herr Christian Reißmüller,

poštovani gospodine Rektore,

poštovani prijatelji i poznanici gospodina Johanna Georga Reißmüllera,

uvažene dame i gospodo,

okupili smo se danas ovdje u auli Sveučilišta u Zagrebu kako bismo odali počast čovjeku koji je bio ne samo počasni doktor ove stožerne hrvatske visokoobrazovne ustanove nego i velik prijatelj Hrvatske. Štoviše, “dr. Johann Georg Reißmüller spadao je sa saveznim kancelarom dr. Helmutom Kohlom i saveznim ministrom Hansom-Dietrichom Genscherom u očeve, ili bolje rečeno u odlučujuće babice pri rađanju moderne Hrvatske.” Mišljenje je to Joachima Bitterlicha, svjedoka vremena i dugogodišnjeg savjetnika za europsku, vanjsku i sigurnosnu politiku saveznog kancelara Kohla.

Ali kako je Johann Georg Reißmüller uopće mogao do te mjere utjecati na politiku njemačke savezne vlade? Da bi se to pokušalo objasniti treba zaroniti u njegovu biografiju, u njegovu obiteljsku prošlost. Rodio se između dvaju svjetskih ratova u njemačkoj obitelji u Litomericama, na njemačkom Leitmeritz, napodručju Čehoslovačke, današnje Češke. Bio je to tada grad s većinskim njemačkim stanovništvom. Već ga je u mladenaštvu, zapisao je to Berthold Kohler, Reißmüllerov nasljednik u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, “zahvatio vrtlog u koji je Hitlerov rat gurnuo Europu. Majku je rano izgubio. To da mu je otac, koji je bio čuvao cara u Beču i 1918. godine stupio u službu Čehoslovačke Republike, bio antihitlerovskog i čehofilskog usmjerenja, ništa nije pomoglo njegovoj obitelji, kao ni mnogim drugim češkim Nijemcima. Obitelj je morala je 1946. godine u roku nekoliko sati napustiti svoj dom da bi potom bila prebačena u Terezín i kasnije deportirana u Prednju Pomeraniju. Dok su mnogi u vagonu očajavali kada su primijetili da vlak ne vozi u Bavarsku koju su okupirali Amerikanci nego prema sjeveru, u sovjetsku okupacijsku zonu, Reißmüller se radovao da je umaknuo češkim ‘revolucionarnim gardistima’”. U sovjetskoj okupacijskoj zoni, u kojoj se kasnije konstituirala Njemačka Demokratska Republika, poznata i kao DDR, pristupio je kao 15-godišnjak CDU-u, Kršćansko-demokratskoj uniji. Kada mu je koncem 1950. godine uhićen otac, uspio je u plavoj košulji Slobodne njemačke mladeži, na njemačkom Freie Deutsche Jugend, pobjeći iz DDR-a u Zapadni Berlin. Kasnije je u Tübingenu upisao i diplomirao pravo, položio pravosudni ispit i potom doktorirao. Umjesto u pravničkim završio je u novinarskim vodama, i to nakon što je nekoliko godina pisao za Pravničke novine, na njemačkom Juristenzeitung. U političko uredništvo Frankfurter Allgemeine Zeitungu stupio je 1961. godine. Snažan utjecaj na njegovo poimanje prilika u socijalističkoj Jugoslaviji imalo je njegovo djelovanje kao dopisnika u Beogradu od 1967. do 1971. godine. Po povratku u Frankfurt bio je šef unutarnje politike, sve dok 1974. godine nije izabran za suizdavača Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Tu je vrlo utjecajnu dužnost obnašao do svoga umirovljenja u veljači 1999. godine.

>> DA SE NE ZABORAVI: Njemački novinari za neovisnu Hrvatsku

Samo promatrač s “karakteristikama” sličnih onima Reißmülleru mogao je tako pronicljivo analizirati stanje i toliko precizno indicirati trendove razvoja prilika u komunističkom dijelu europskog kontinenta, u vrijeme Hladnog rata. O tome svjedoči i njegova knjiga “Zaboravljena polovica: Istočna Europa i mi” (Die vergessene Hälfte: Osteuropa und wir) iz 1986. godine, u kojoj su objavljeni brojni članci posvećeni Sovjetskom Savezu, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj i, naravno, Jugoslaviji, koju je posebno dobro upoznao. Koliko je bio pronicljiv dokumentirao je, primjerice, u tekstu “Opozicija se formira” od 1. prosinca 1989. godine, u kojem konstatira: “Teško je srednjoeuropske Hrvate zadržati u sustavu prividnih izbora kada se čak i u bizantskoj Rusiji prakticira slobodno glasovanje. Nije ništa manje teško masovne zločine Titove vlasti nakon rata držati tabuizirane, kada se u Sovjetskom Savezu masovne grobnice iz Staljinova vremena otvaraju.” Raspoloženje u tadašnjoj komunističkoj vlasti u Hrvatskoj opisao je ovako: “Čini se da se većina među njima upravo pomiruje s prijelazom na pluralistički poredak, jedni iz uviđavnosti, drugi iz rezignacije. […] U Zagrebu ih se uglavnom promatra kao prijelaznu vlast. Ali nitko nije siguran kamo će taj prijelaz odvesti“.

Složit ćemo se lako, mislim na nas malo starije i iskusnije među nama, da je opis tadašnjeg ambijenta u glavnom gradu Hrvatske bio realističan. Nije stoga čudno da je Johann Georg Reißmüller precizno identificirao glavni uzrok raspada socijalističke Jugoslavije, i to u tekstu objavljenom 26. veljače 1991. godine pod naslovom: “Opsjena gospodskog naroda”. U njemu ustvrđuje da “s koje se god strane promatra jugoslavenska kriza, to jest jugoslavenski državni jad, pokazuje se da je glavni uzrok srpska pretenzija za moći. Mentalitet gospodskog naroda tjera slojeve Srba koji određuju politiku na to da druge narode u Jugoslaviji tretiraju kao objekte svoje volje za podjarmljivanje“. Ovu je preciznu dijagnozu upečatljivo garnirao hrabrom povijesnom paralelom: “Nijemci, koji su u ovom stoljeću s opsjenom gospodskog naroda drugim narodima nanijeli strahovito zlo, trebali bi posebno osjetljivo reagirati kada vide da u njihovu susjedstvu jedna nacija sa sličnom zabludi slabije zlostavlja“.

I Nijemci su zaista osjetljivo reagirali kada su na TV-ekranima gledali slike ubijenih i ranjenih ljudi i razorenih gradova i naselja u njihovu susjedstvu, najprije u kratkom ratu JNA protiv Slovenije, onda u pohodu Miloševića i njegovih sljedbenika protiv Hrvatske, kasnije i protiv Bosne i Hercegovine. Joachim Bitterlich, kojega sam uvodno spomenuo, konstatirao je u prilogu koji je ljubazno pristao napisati za ovu komemorativnu sjednicu u spomen na Johanna Georga Reißmüllera da je “malo koja međunarodna politička kriza u ujedinjenoj Njemačkoj proizvela takvu polarizaciju i emocije kao slom i raspad bivše Jugoslavije“. To se, dakako, odnosilo i na njemačke političare. Tako je Nenad Ivanković, koji je tada bio dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista iz Bonna, vrlo plastično opisao scenu dolaska njemačkog ministra vanjskih poslova u sjedište nizozemskog ministarstva vanjskih poslova u Den Haagu, na sastanak Vijeća ministara Europske zajednice. Bilo je to početkom rujna 1991. godine, dok je rat protiv Hrvatske bio u punom jeku i Njemačka još nije bila prelomila da će podržati međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije. Ministre država članica dočekalo je stotinjak Hrvatica prosvjednica, “sve u crnini i sa crnim šalovima preko glave“. Među njima je bila i ovdje prisutna gospođa Janović, koja je imala poster oko vrata sa slikama lica izmasakriranih hrvatskih policajaca. Približavajući se autom ministarstvu, u Genscherovo je “vidno polje dospjela ta žena s mrtvim policajcima. Genscher je poskočio na sjedištu i smjesta dao znak vozaču da stane. Htio je van, no policajac je mahao da kola moraju produžiti vožnju. Kad su se kola zaustavila pred ulazom u ministarstvo, pedesetak metara dalje, te kad je iz njih izašao Genscher, sudbina se više nije mogla zaustaviti. Onako visok i korpulentan, on je raširio ruke, razmaknuvši ispred sebe tjelohranitelje i članove njemačke delegacije i trčeći se uputio prema gospođi Janović. Genscher je trčao raširenih ruku, a njemu ususret i ta žena, spotičući se o poster što joj je visio o vratu. Kad je dotrčala do njega, pala je na koljena i poput kakve hrvatske Marije Magdalene obgrlila noge njemačkom ministru. Dok ju je Genscher pridizao, ona je govorila ‘Gospodine Genscheru, molimo Vas, spasite nas, spasite, Hrvatska je izgubljena!’. Suočen s takvim prizorom, u Genscheru su proradile emocije pa je povikao: “Ne zvao se ja Hans-Dietrich Genscher, ako Njemačka ne prizna Hrvatsku, ne bude li se danas nešto konkretno učinilo za Hrvatsku“.  

To je spontano Genscherovo političko iskakanje izazvalo čuđenje, zatim i neraspoloženje unutar njemačke savezne vlade. “Njemačka savezna vlada bila je tada pod znatnim pritiskom unutarnje i vanjske politike, jednako od ‘obiju’ strana, bila je u pravoj pravcatoj dilemi“, napisao je Joachim Bitterlich. “Njemačka je upravo bila ostvarila svoje ponovno ujedinjenje, pozivajući se i na pravo na samoodređenje naroda zahvaljujući podršci Amerikanaca i uz pristanak Sovjetskog Saveza, ali uz otvorenu skepsu njezinih europskih partnera kojima je teško padala bilo kakva promjena statusa quo u Europi. To se u prvom redu odnosilo na Francusku i Veliku Britaniju, koji su odbijali stajalište Njemačke i eventualno priznanje“. Međutim, u njemačkoj je javnosti, uvelike zahvaljujući nevjerojatnoj žilavosti i upornosti Reißmüllera, čiji je antipod bio izdavač Der Spiegela Rudolf Augstein, stvorena klima za priznanje Hrvatske i Slovenije, kao što je naglasio i Berthold Kohler: “Reißmülleru je bilo jasno da se Jugoslavija neće održati. Kada su Srbi napali Sloveniju i Hrvatsku, zauzeo se za trenutačno priznanje dviju republika. Ali time njegovo djelovanje još uvijek nije dovoljno opisano: on je svojim pisanjem prouzročio priznanje. Dugačkom serijom uvodnih članaka doveo je Kohlovu vladu do toga da više ne čeka europske partnere koji su oklijevali. Nema puno slučajeva da je jedan novinar politiku dirigirao, pače tjerao u smjeru po svojoj volji. U ovom je slučaju bilo upravo tako, što potvrđuju političari i diplomati koji su tada bili pod jakom Reissmüllerovom publicističkom paljbom.” Kratko rečeno, izludio ih je. Među njima je bio i Joachim Bitterlich.

Na Badnjak 1991. godine, dan nakon što je njemačka savezna vlada donijela odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije, Reißmüller je objavio članak pod naslovom “Priznati (Anerkannt)”, lišen bilo kakvog entuzijazma, u kojem kritizira što se tako dugo oklijevalo s međunarodnim priznanjem Hrvatske i Slovenije. Pritom nije propustio spomenuti da “za ovaj Božić Hrvati žale: za svojim mrtvima koji su poginuli u obrambenoj borbi ili su kao zatvorenici okrutno osakaćeni; za svojim opustošenim i za dugo vremena izgubljenim regijama. Ali u svome dubokom jadu još uvijek imaju povjerenje u zapadni svijet, a koji ga ne zaslužuje“.

Naravno da iz ovih misli proizlazi da je temelj za međunarodno priznanje bila, kao što je to u svome nekrologu naveo Stanislav Janović, “dugoročna politička volja hrvatskog naroda za stvaranje vlastite samostalne države“, zatim da se “našao čovjek koji je imao političku inteligenciju, čvrst karakter i neslomljivu volju i upornost“, to je bio “otac države” Franjo Tuđman, te “rijetko viđena hrabrost i žilavost hrvatskih mladića koji su dobrovoljno otišli braniti svoju domovinu“.

Johann Georg Reißmüller za svoje je rijetko viđeno zalaganje dobio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. Više časti nije htio. Svoj je govor zahvale održao na hrvatskom jeziku. Spomenuo je svoje dugogodišnje kontakte u Hrvatskoj, na prvom mjestu na Kaptolu kod nadbiskupa Kuharića. Bilo je to u travnju 1995. godine, prije oslobođenja hrvatskih okupiranih područja. Zato se i na kraju svoga govora zapitao “kada će napokon hrvatski narod moći živjeti bez straha da će kakva razbojnička ruka posegnuti za njegovom domovinom“. Taj je strah uvelike nestao nakon kolovoza 1995. godine. Stoga i ne čudi da je tada izrazio želju posjetiti područja Hrvatske koja su bila nekoć okupirana. Nazvao je tada Benjamina Tolića, koji je danas također s nama, i rekao mu: “Krajina je bila okupirana, sada više nije, hoćemo li je nas dvojica okupirati na dva dana?“. I tako su Johann Georg Reißmüller i Benjamin Tolić zajedno otputovali u bivšu tzv. Krajinu, ali pritom “skočili” i do Cazina i Bihaća u Zapadnoj Bosni.

Što reći zaključno o Johannu Georgu Reißmülleru? Prvo, njegov život pokazuje da pojedinac, ako je zaista nečemu posvećen, ako svoje djelovanje doživljava kao poziv, ako je pritom na pravom mjestu, može znatno utjecati na povijest. Drugo, velike osobe s karakterom krasi i skromnost. Sjećam se svojih posjeta obiteljskom domu bivšeg njemačkog saveznog kancelara Helmuta Kohla. Prilikom moga posjeta u ožujku 2014. godine, prije proglašenja svetim pape Ivana Pavla XIII., skrenuo mi je pozornost na njegovu poznatu rečenicu: “Giovanni, nemoj sebe shvaćati tako važnim“. Možda to objašnjava da Reißmüller, koji je bio praktični katolik i volio putovati u Rim, nije želio prihvatiti državno odlikovanje koje mu je diskretno bilo predloženo. O tome znaju bivši rektor Marijan Šunjić, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, bivši gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić, ali i Benjamin Tolić. “Taj počasni doktorat je jedino priznanje koje je prihvatio“, napisao je Berthold Kohler i dodao: “Za taštine branše (novinarske) imao je samo prijezir, ponekad ni to. Reißmüller je tražio eksplicitno da se u listu u rubrici ‘osobni podaci’ ne spominju njegovi okrugli rođendani.

Johann Georg Reißmülleru je bilo dano da doživi, kako je rekao, “kako se hrvatska nacija oslobodila, kako je stvorila svoju državu i kako ju je branila“.

Na tome smo mu ovdje okupljeni zahvalni. Hrvatska je izgubila vjernog prijatelja. Ali mi ćemo ga se uvijek sjećati kao jednog od velikana u odnosima između hrvatskog i njemačkog naroda. Neka mu je vječna slava.

Fenix-magazin/SIM/ Foto: Z. Andročec i Unizg.hr

Komentari

Vijesti

Predsjednica se izgubila u vremenu i prostoru

Published

on

By

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nas je počastila tiskovnom konferencijom o svom četvorogodišnjem mandatu pa je normalno osvrnuti se na njen mandat od 4 godine. I mi takozvani marginalci (domoljubi i branitelji), kako nas naziva predsjednica, imamo pravo kazati svoje mišljenje o njenom mandatu.

O predsjednici imam pozitivno mišljenje i mislim da je tri godine mandata odradila korektno, imala je jasan cilj (Inicijativa tri mora), promovirala je Hrvatsku na svjetskoj političkoj sceni (sastala se s kineskim predsjednikom Xijem, predsjednicima Trumpom, Putinom, kancelarkom Merkel i drugima), trudila se zaštititi nacionalne interese koliko joj Ustav RH dozvoljava. Okruženje nije bilo povoljno, naprotiv mediji su je stalno držali na nišanu a politički protivnici su je vrijeđali na najgori način. Budući da je vrijeđanje dolazilo od takozvanih lijevih, mediji su to odobravali i nikada nisu kritički o tome pisali.

Međutim, u zadnjoj godina mandata (4 godina) predsjednica se izgubila u vremenu i prostoru, pozvala je predsjednika četničke Srbije u posjet Hrvatskoj. Na upućene dobronamjerne kritike odgovorila je da je kritiziraju figure s margine političkoga spektra“ .

Osvrnuo sam se na riječi predsjednice 18. veljače 2018. godine člankom „Što traže hrvatski „Marginalci“ ?“ (https://croative.net/sto-traze-hrvatski-marginalci/) (vidi dolje što tražimo)

Pozivanje predsjednika četničke Srbije u Hrvatsku nakon sramotne izložbe u New Yorku, izložbe o genocidnosti hrvatskog naroda je sramotno. Na toj izložbi je istaknuto da su Hrvati ubili 700.000 Srba, da su ubili više od 20.000 djece u Jasenovcu itd. Do kada ćemo dopuštati te laži?

Danas, godinu dana nakon tog sramotnog posjeta možemo podvući crtu i pitati koji je rezultat posjeta, nakon godinu dana. Rezultat je NULA! Ponavljam rezultat je NULA!

Agresor (Srbija) na Hrvatsku nije dao podatke gdje su masovne grobnice, gdje su nestali, nije vratio dokumentaciju vukovarske bolnice, nije vratio matične knjige, filmove, kulturno blago, nije platio ratnu odštetu itd. Srbija i dalje ima Zakono o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske!? Zar to nije sramota? Srbija i dalje vodi pročetničku imperijalističku politiku a političari govore o napretku Srbije glede ulaska u EU!? Strašno i uvredljivo!

Bio je to strašan promašaj predsjednice na što su branitelji, takozvani marginalci, ukazali. Danas je sasvim jasno da su branitelji bili u pravu.

Predsjednica je podržala reformu školstva druga Jokića što je isto bio promašaj.

Predsjednica se nije jasno odredila prema Istanbulskoj konvenciji koja negira suverenitet RH,  niti Marakeškom sporazumu koji obvezuje.

Predsjednica nije nedvosmisleno podržala pravo naroda da iziđe na referendum, nije osudila manipulacije koje ministar Kuščević izvodi (brojenje potpisa i broj navodno nevažećih potpisa).

Po pitanju pozdrava „Za dom spremni“ ima pravo da to nije u izvornom obliku stari hrvatski pozdrav. Povezivati taj pozdrav s ustaštvom na kraju 20-tog stoljeća i sada u trećem tisućljećju je idiotizam. Kakve veze imaju branitelji u Domovinskom ratu i ustaše? Nemaju nikakve veze pa je nedopustivo dovoditi ih u neku vezu. Ustaše su poražene, pobijene i pomrle pa danas lupetati o ustaštvu je neprimjereno. Očito je da predsjednica nedovoljno zna povijest, da ne zna mnogo o Domovinskom ratu pa sluša svoje savjetnike koji postavljaju pitanje što Hrvatska ima s Dubrovnikom!

Stalno se izvrću činjenice, negiraju dokazi, negiraju dokumenti i naglašava ustaštvo samo zato da bi se prikrio kriminal, da bi se zadržale pozicije i privilegije. Veličanje zločinca Tita je pozitivno, poželjno i napredno bez obzira što je ubio pola milijuna Hrvata, što je devastirao Hrvatsku za vrijeme svoje diktature. Zbog toga se nikoga ne proziva!

Podržavati Hrvate u BiH na hrvatskoj televiziji i u hrvatskim komunističkim medijima je obično lupetanje od kojega nema koristi. Pitanje položaja Hrvata u BiH se ne rješava izjavama u medijima već razgovorima u centrima moći: u Washingtonu, Londonu, Brusselsu, Berlinu i Moskvi! Hrvatska vanjska politika je katastrofalna, izbor Komšića u BiH je strašan poraz hrvatske vanjske politike. Neka predsjednica sama ocjeni koliko je ona kriva za tu katastrofu (nečinjenjem i imenovanjem veleposlanika).

Nije upitno naše članstvo u EU, NATO-u i drugim asocijacijama upitno je što hrvatski predstavnici ne zastupaju interese hrvatskog naroda i države.

Predsjednica je odrasla osoba koja sama (tako kaže) bira svoje savjetnike i donosi odluke pa treba snositi i posljedice. Pozivanje na loše savjetnike je neprimjereno.

Predsjednicu napadaju mnogi kritičari, posebno su zanimljivi poluidioti s fakultetskom diplomom koji sve znaju a nisu do gležnja predsjednici. Slušajući i čitajući mnogobrojne komentara vidljivo je da se radi o mržnji, kod nekih o patološkoj mržnji.

Predsjednica je kazala: “Svaki zločin se treba osuditi, povijesno utvrđivanje istine je pravi korak naprijed. Jedan zločin se ne treba opravdavati drugim. Ne uspoređujem zločine. Zločin je zločin i treba ga promatrati individualno”, slažem se ali se pitam je li predsjednica misli ozbiljno, je li stoji iza svojih riječi? Nažalost, predsjednica ne misli ozbiljno jer ne brani otkrivanje istine o Drugom svjetskom ratu. Otkrivanje istine u Hrvatskoj naziva se fašizmom, pojavom ustaštva, revizijom povijesti i slično.

Predsjednica je komentirala osuđujuću presudu provokatoru Ercegu pa je govorila o slobodi govora, (Pitanje: zašto je komentirala nepravomoćnu presudu?). U slučaju Erceg se ne radi o slobodi govora, radi se o govoru mržnje kojega dotični širi. On ima pravo na svoje mišljenje ali njegovi javni ekscesi i njegov javni govor mržnje su neprihvatljivi. Nije prihvatljivo njegovo veličanje zločinca Tita i blaćenje branitelja bez obzira kako na to gledaju savjetnici predsjednice.

Predsjednica se susretala s našim iseljenicima širom svijeta ali rezultati su izostali!

Treba podsjetiti Predsjednicu da Hrvatska nije mnogo napredovala u zadnje četiri godine, nisu napravljene nužne reforme, situacija u pravosuđu je katastrofalna, zdravstveni sustav puca po šavovima, ne dozvoljava se demokratsko izjašnjavanje naroda (referendumi), nije promijenjen nakaradni izborni zakon, nije rješeno pitanje blokiranih, onemogućava se glasovanje Hrvatima izvan Hrvatske (mali broj mjesta za glasovanje, neuvođenje elektronskog glasovanja), vanjska politika je katastrofalna, u medijima imamo govor mržnje, širenje lažnih vijesti i cenzuru.  

Ponovno podsjećam na napisano 18. 2. 2018. godine:

Tko su ti „Marginalci“?

To smo mi koji smo branili Hrvatsku, to su udovice hrvatskih branitelja, to su domoljubi koji ukazuju na antihrvatsku politiku hrvatske vlade! Dakle mi „Marginalci“ ( s navodnicima i bez navodnika) smo protiv: uklanjanja HOS-ove ploče,  protiv Jokićeve kurikularne reforme, protiv usvajanja Istanbulske konvencije, protiv financiranja četničkih Novosti, protiv Frljizacije hrvatske kulture, protiv protupravnog financiranja Srpske pravoslavne crkve, protiv političkog imenovanja antihrvatskih konzula i veleposlanika, protiv uhljeba na svim razinama itd.

Što mi „MARGINALCI“ tražimo?

Mi „Marginalci“ tražimo: izmjenu izbornoga zakona, reformu pravosuđa, izmjenu ovršnoga zakona, reformu zdravstva, tražimo istinu o Jasenovcu, zaštiti hrvatskog književnog jezika,  zaštitu obitelji i naše pozitivne tradicije, tražimo procesuiranje zločinaca i udaljavanje antihrvatskih kadrova iz državnih službi (četničkih ubojica i silovatelja, udbaša i kosovaca). To mi „Marginalci“ tražimo bez odgode! 

Dr. sc. Marko Jukić

Hrvatski branitelj i domoljub (takozvani „marginalac“)

Komentari

Continue Reading

Vijesti

Hrvatski Sabor protiv hrvatskog naroda – SRAMOTA

Published

on

By

Dana 15. veljače 2019. godine Sabor je većinom glasova odbio raspisati referendum o promjeni izbornog zakonodavstva i o otkazivanju Istanbulske konvencije.

„Sabor je sa 105 glasova ‘za’, dva suzdržana i 16 protiv, potvrdio zaključak svog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da nisu ispunjene pretpostavke za raspisivanje dvaju državnih referenduma koje su inicirale građanske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj.“

Protiv naroda su glasovali „domoljubni“ HDZ-ovci, „veliki katolici“, vitez, neokomunisti i antihrvatski sateliti Plenkovićeve vlasti.

Odlukom hrvatskog Sabora (koji vodi antihrvatsku politiku) je povrijeđen Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu. 

Vlada i Sabor negiraju Ustavno pravo naroda, Članak 1. Ustava RH:

(2) U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

(3) Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Jasno je zašto su vladajući protiv referenduma, Članak 87.:

(5) Odluka donosena na referendumu obvezatna je.

Ustavnopravni stručnjak doc. dr. sc. Mato Palić kaže:

Kako je moguće da dva različita državna tijela (Hrvatski sabor i Ustavni sud) u isto vrijeme mogu biti nadležna odlučiti o istom pitanju (da li je ispunjena jedna od pretpostavki za raspisivanje referenduma)? Kako to da Hrvatski sabor zaključkom koji je donesen prekoračenjem ovlasti može derogirati Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu? Znači li takav presedan da će ubuduće Hrvatski sabor moći odlučivati o tome da li je prikupljen dovoljan broj potpisa, a Ustavni sud o ostalim pretpostavkama za raspisivanje referenduma? I kako to da nikada ranije nije proveden takav postupak??”

Njonjo i ostali uhljebi su protiv promjene izbornog zakona jer će izgubiti svoje privilegije. Političkom trgovinom oni (HDZ, SDP, HNS, SDSS i drugi) se uzajamno štite pa nema sankcija za kriminalne radnje, korupciju. Oni ne žele reforme, ne žele izgubiti svoje privilegije (što im sadašnji zakon osigurava) i tako uništavaju državu.

Po Ustavu RH Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru, Članak 115.:

(1) Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru.

(2) Predsjednik i članovi Vlade zajednički su odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno su odgovorni za svoje područje rada.

Međutim praksa pokazuje da je Sabor postao potrčko Vlade (potrčko Ivice, Ive, Zorana ili Andreja).

To je potvrdio i drug Kuščević, koji je lijepo izjavio: “Vlada je usvojila jednoglasno i Sabor će usvojiti Izvješće, Ustavni sud kaže da je sva napravljeno u skladu s Ustavom i zakonima. Ovo što se danas koristiti u dnevno-političke svrhe da bi se postigla mala politička vidljivost, neka služi na čast onima koji to rade.”

Sramotno je da Sabor ne odlučuje o ničemu već izvršava naređenja trenutnog vladara Plenkovića.

Mediji javljaju:

Ministar uprave Lovro Kuščević odgovorio je na optužbe Mostovih zastupnika da su članovi Povjerenstva koji su provjeravali potpise referendumskih inicijativa Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj – uništili kontrolne liste.

“Svi već znamo da su izjave Bulja, Grmoje u javnosti prihvaćene kao apsolutna istina, čudi me da im je promaklo i da ovako manipuliraju. Kompletna lista i popis se nalaze u aplikaciji koja je pohranjena u APIS-u. Svi listići, svaki glas i potpis se čuvaju u Saboru i moguće je u svakom trenu provjeriti je li neki potpis valjan ili nevaljan. Očito gospodi iz Mosta nije stalo od istine, da jest – bili bi se prijavili za uvid i vidjeli valjanost svog potpisa”, kaže ministar Lovro Kučević.

Dakle, može se provjeriti samo svoj potpis i drug Kuščević može raditi i tvrditi što hoće!

Mostovci otišli do Ministarstva uprave:

„Na poziv ministra Kuščevića otišli smo i do Ministarstva uprave, ali ni tamo nismo dobili uvid u dokumentaciju, ali smo dobili odgovor državne tajnice Josipe Rimac da zastupnici nemaju pravo uvida ni u potpise, ni u kontrolne liste bez privole 40-ak tisuća građana čiji su potpisi proglašeni nevažećima, rekao je Petrov.“

Drugarica Rimac im je kazala da moraju imati privolu 40.000 građana, koji su to građani?

Oni nemaju pravo uvida!? OK.

Ako oni nemaju pravo uvida pitanja su: Tko ima pravo uvida osim potpisnika? Je li Ministarstvo uprave pozvalo imenom i prezimenom potpisnike inicijativa da dođu provjeriti zašto su njihovi potpisi nevažeći?

Znaju li građani, koji su dali potpis, da je njihov potpis nevažeći? Zašto ih drug Kuščević nije pozvao da provjere svoj „nevažeći“ potpis kada samo oni mogu provjeriti svoj potpis?

Iz gore navedenog se može zaključiti da Ministarstvo uprave ne dozvoljava provjeru tobože nevažećih potpisa. Radi se o lažima i prevari najgore vrste. Inicijativama ne treba 40.000 potpisa već cca 3.200 potpisa pa je jasno da se radi o sramotnoj prevari.

Protiv volje naroda su, osim uhljeba iz HDZ-a, Plenkovićevi sateliti: pročetnički SDSS, antinarodni HNS, neokomistički SDP i otpadnici iz SDP-a i HNS-a.

Evo bisera vladajuće klike:

Jedan bjednik iz HNS-a govori o krivotvorenju potpisa. Neka pojasni imenom i prezimenom tko je krivotvorio, koliko je krivotvorenih potpisa, je li 40.000 potpisa krivotvoreno?

Sve rasprave bi bile izbjegnute da je drug Kuščević, inače veliki „domoljub“ i „veliki katolik“, dozvolio da predstavnici referendumskih inicijativa budu promatrači, samo promatrači, kod provjere potpisa. Sve bi bilo čisto i pošteno bez bespotrebnih rasprava.

Čemu služi Sabor?

Sabor se sveo na debatni klub gdje se iznose mišljenja, suprostavljeni stavovi, izvode igrokazi (takozvani performansi koji se danima pripremaju), gdje se pojedinci dive svojoj poluidiotskoj izvedbi, a u konačnici bez ikakve veze i potrebe jer je unaprijed odlučeno što će biti izglasano. Kokošari ne glasaju po savjesti već po naputku koje je donije stranka (bez obzira o kojoj se stranci radi).

Da se ukine Sabor narod to ne bi ni primjetio jer tu je Ivica, Ivo, Zoran ili Andrej. Suvišno je imati Sabor kada imaš Ivicu, Ivu, Zorana ili Andreja. Sabor je nepotreban i treba ga ukinuti jer je potrčko premijera i vladajuće klike (principijelne ili neprincipjelne koalicije). Umjesto da dajemo novac za saborske uhljebe dajmo za bolesnu djecu!

Biti protiv svog naroda je zločin!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Vijesti

KVIZ: Sličnosti hrvatskog i ruskog jezika

Published

on

Donosimo kratki youtube video sa zanimljivim kvizom koji ilustrira sličnosti hrvatskog i ruskog jezika, čak neke riječi koriste isključivo ovi narodi, što potkrepljuje tvrdnje o posebnim vezama Hrvata i Rusa.

Naime, prema povijesnim izvorima, upravo Hrvati su utemeljili Kiev, iz kojega je nastala Kii(e)vska Rus, kao temelj buduće ruske, odnosno ukrajinske države…

Pogledajmo zanimljiv video (u obliku simpatične kviz igraonice):

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno