Connect with us

Društvo

U Splitu predstavljena knjiga Marka Ljubića “Rasudbe hrvatske državnosti”

Published

on

U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu pred brojnom publikom, pjevanje himne “Lijepa naša domovino” označilo je najljepši uvod u predstavljanje zanimljive knjige hrvatske zbiljnosti autora britkog pera, Marka Ljubića. Knjiga “Rasudbe hrvatske državnosti” okupila je brojne naše sugrađane koji vjeruju autoru knjige, vrsnom analitičaru za nacionalne i ljudske vrjednote, kolumnistu i novinaru koji ne posustaje raditi i vjerovati s optimizmom u bolje sutra.

U ime organizatora večeri Hrvatske udruge Benedikt riječ pozdrava i zahvalnosti uputio je njezin predsjednik Vide Popović, koji je bio u dvostrukoj ulozi, kao voditelj večeri i kao jedan od predstavljača knjige. Zahvalnost na gostoprimstvu uputio je domaćinu Nadbiskupskom sjemeništu, potom svim cijenjenim predstavljačima i autoru Marku Ljubiću. Naglašenu zahvalnost poklonio je zboru mladih Nadbiskupijske klasične gimnazije „Don Frane Bulića“ i voditeljici prof. č.s. Lidiji Matijević na usklađenom izboru  pjesama s temom večeri, čije izvođenje je bio fini dodatak atmosferi u dvorani. Vide Popović je kratko  predstavio publici već znane sudionike u programu večeri, urednika knjige Nenada Piskača, novinara, publicistu, esejistu i pjesnika, prof. dr. sc. Gorana Dodiga te Josipa Jovića, našeg  vrijednog i poznatog kolumnistu i novinara.

„Autor Ljubić u ovoj knjizi u fokusu čitatelja u pet poglavlja stavlja teme hrvatske zbilje, hrvatskog identiteta, negatora hrvatske državnosti, Hrvate u Bosni i Hercegovini, ali i nudi vizije rješenja primjerene za Hrvatsku 21. stoljeća“, započeo je svoje razmišljanje o knjizi njezin urednik Nenad Piskač i nastavio: „Imamo Hrvatsku utemeljenu na pobjedi koju liliputanci s oskudnim legitimitetom žele svojim tezama degradirati, zato nam je dosta odnarođenih elita i njihovih politika!“. Ljubićeve teze koje prizivaju novu nacionalnu sintezu podijelio je u tri grupe: neupitno polaziše, hrvatske zablude, rješenja. Neupitno polazište i temelj Hrvatske države je pobjeda u ratu, a borba za nacionalnu državu ne smije prestati. Hrvatska država se ne gradi na Erdutskom sporazumu, druga je Ljubićeva teza: “Polazište dviju „strana“, jer ono što se dogodilo praktično i presudno utječe interpretacijom i implikacijama toga sporazuma na političke prilike današnje Hrvatske, pri čemu se potpuno istisnulo iz javnosti i političkog diskursa ono što su u tom trenutku predstavljale dvije „strane“. Srbija i Srbi su bili zločinci, okupatori i agresori, a Hrvatska i hrvatski narod žrtva, pa kasnije – pobjednik! Ovo je polazište potpuno izgubljeno, a ostale su samo – strane pod međunarodnim ugovorom.”, objasnio je autor Ljubić u svojoj knjizi, ali i demaskirao Erdutski sporazum kao temelj hrvatskog srpstva. Rješenja za treću tezu vidi u zakonodavstvu, promjeni ustava, novom savezu u dobru  s uzoritim našim velikanom vjere kardinalom Stepincem, kojemu je dobro bila životna misija, drugo ime za blagoslov, blage, dobre riječi  nasuprot svemu što širi strah, mržnju, netrpeljivost, nepovjerenje u hrvatskoj domovini. Urednik Piskač smatra da je jedna od ključnih teza ove knjige za stabilnost države – njezini državljani, a ne građani. On smatra da je Marko Ljubić  zbog svojih izrazito jasnih i uvjerljivih stavova „kost u grlu“ posttuđmanovog razdoblja.

Nakon lijepo posloženih rečenica Nenada Piskača, kolumnista portala Hrvatskog kulturnog vijeća uslijedila je pjesma „Mila zemljo naša“ autora stihova Poljičanina don Ante Škobalja i maestra don Šime Marovića. Divna glazba, snažnih stihova kao da su u dosluhu s temom knjige, njezinim autorom i urednikom. Ipak, publika u dvorani se potpuno prepustila dirljivom ugođaju zborske izvedbe, a svojim snažnim i dugim pljeskom potvrdila istinu u stihovima.

Vide Popović je u svojem izlaganju vrlo energično, jasno i bez zadrške govorio o brojnim problemima koje autor knjige nudi svojim čitateljima, ali ne samo probleme, već i njihova rješenja. Marko Ljubić se ne ustručava polemizirati s onima koji svojim djelovanjem dovode u pitanje hrvatsku opstojnost i napore u izgradnji bolje budućnosti na temeljima žrtve i prolivene krvi naših branitelja i civila u Domovinskom ratu. Ljubić iznosi stavove o povijesnim događajima 20. stoljeća, hrvatskoj kalvariji, Križnim putovima priželjkujući da se uspomena i trajno sjećanje na Bleiburg obilježava u Domovini. Piše o problemu velikosrpskih stoljetnih pretenzija i zlih namjera uvijek na štetu Hrvatske. Otvara u knjizi pitanje odnosa Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i svih oblika njihovog podcijenjivanja i umanjivanja. Vide Popović uvjerljivo i iskreno preporuča knjigu kao vrijedno štivo koje studiozno i afirmativno pokazuje put kojim treba ići da ne “srljamo u magli“ i zaključuje: „Završit ću riječima našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, čiji rođendan danas obilježavamo, “Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“.”

Josip Jović definira tekstove u knjizi kao politološko filozofske eseje usporedivši ih donekle s tekstovima svevremenskog Matoša, ali ipak ne želi da problemi u knjizi budu aktualni u dalekoj budućnosti. Jović smatra da Ljubić piše o problemima, polemički, beskompromisno, iskreno i pošteno. Nabraja glavne Ljubićeve teze u knjizi: velika tema hrvatske politike je podjela koju autor definira kao razdor između suverenista i negatora  hrvatske države. Metode negatora su perfidne i pretvaraju antifašizam u ideologiju koja nas optužuje. Emigraciji se negira pravo na izbor uz prigovor da ne plaćaju poreze. Crkva je klerofašistička. Jović naglašava Ljubićevo suprotstavljanje sotonizaciji ustaške vojske i negiranju Pavelića kao simbola hrvatske države. Jasenovac se sustavno nameće Hrvatima kao kompleks krivnje. Velika tema u knjizi je odnos i ponašanje predstavnika Srbije koje predvodi Milorad  Pupovac uz oslonac i podršku Beograda. Njihovo perpetuiranje teze ugroženosti, klevetanja hrvatske vlade i neprimjerenih zahtjeva. Potom je uslijedio Jovićev osvrt na ostale teze u knjizi o problemima o kojima su se detaljno izjasnili raniji predstavljači. „Ovo je sjajan priručnik  za sve političke stranke kojima je boljitak Hrvatske u srcu“, zaključio je Josip Jović.

Prof. dr. sc. Goran Dodig kao četvrti i posljednji predstavljač večeri, kojemu prethodnici ne ostaviše gotovo niti jedan otvoreni problem iz knjige, svojom pričom potvrdio je  stavove svojih prethodnika potkrijepivši ih vrijednim citatima iz knjige. Naglasio je da autor knjige Marko Ljubić ne pripada ni lijevoj ni desnoj političkoj opciji, već pripada hrvatskoj ideji, zato slobodno ulazi u sukob s društvom s jedne i s druge strane. Dodig tako zaključuje: „Stabilnost u Hrvatskoj refelektira stabilnost u BIH, Vukovar treba postati dio nacionalnog identiteta, a bez vjere nema saveza za dobro.“

Autor knjige, gospodin Marko Ljubić pozdravljen velikim pljeskom prisutnih zahvalio je svima počevši od organizatora večeri Hrvatskoj udruzi Benedikt, Nadbiskupskom sjemeništu, suradnicima u radu na knjizi, posebno uredniku Nenadu Piskaču, predstavljačima i svima koji su mu bili smjerokaz u formiranju vlastitih stavova. Njegova čvrsta stijena u životu i djelovanju ostaje i dalje njegov brat Stipe, kojemu posvećuje aktualnu knjigu „Prosudbe hrvatske državnosti“. „Možemo biti Europljani tek kada smo Hrvati, a večeras je ovo bila bitka za identitet. Ako udaramo u temelje ne znamo odgovoriti kamo idemo. Vjerujmo sebi, svojem hrvatskom srcu!“, zaključio je Marko Ljubić ispraćen odobravanjem publike.

Ja ću zaključiti ovaj tekst stihovima našeg Poljičanina, jer mislim da poruka stihova i poruke u knjizi „Rasudbe hrvatske državnosti“ se stapaju u zajednički ponos na povijesnu žrtvu naše Mile zemlje: A mi, budimo postojani poput stijene i odaberimo pravi put!

O zemljo Hrvatska, krvlju natopljena,

kuda tvoje krvi potoci uviru?

Hoćeš li se ikad suzan oškroljena,

Otkupiti grijehu, dovinuti miru?

Mila zemljo naša!

Zemljo Hrvatska…

Margita Vučetić/hu-benedikt.hr

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno