Connect with us

Društvo

U Splitu predstavljena knjiga Marka Ljubića “Rasudbe hrvatske državnosti”

Objavljeno

- datum

U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu pred brojnom publikom, pjevanje himne “Lijepa naša domovino” označilo je najljepši uvod u predstavljanje zanimljive knjige hrvatske zbiljnosti autora britkog pera, Marka Ljubića. Knjiga “Rasudbe hrvatske državnosti” okupila je brojne naše sugrađane koji vjeruju autoru knjige, vrsnom analitičaru za nacionalne i ljudske vrjednote, kolumnistu i novinaru koji ne posustaje raditi i vjerovati s optimizmom u bolje sutra.

U ime organizatora večeri Hrvatske udruge Benedikt riječ pozdrava i zahvalnosti uputio je njezin predsjednik Vide Popović, koji je bio u dvostrukoj ulozi, kao voditelj večeri i kao jedan od predstavljača knjige. Zahvalnost na gostoprimstvu uputio je domaćinu Nadbiskupskom sjemeništu, potom svim cijenjenim predstavljačima i autoru Marku Ljubiću. Naglašenu zahvalnost poklonio je zboru mladih Nadbiskupijske klasične gimnazije „Don Frane Bulića“ i voditeljici prof. č.s. Lidiji Matijević na usklađenom izboru  pjesama s temom večeri, čije izvođenje je bio fini dodatak atmosferi u dvorani. Vide Popović je kratko  predstavio publici već znane sudionike u programu večeri, urednika knjige Nenada Piskača, novinara, publicistu, esejistu i pjesnika, prof. dr. sc. Gorana Dodiga te Josipa Jovića, našeg  vrijednog i poznatog kolumnistu i novinara.

„Autor Ljubić u ovoj knjizi u fokusu čitatelja u pet poglavlja stavlja teme hrvatske zbilje, hrvatskog identiteta, negatora hrvatske državnosti, Hrvate u Bosni i Hercegovini, ali i nudi vizije rješenja primjerene za Hrvatsku 21. stoljeća“, započeo je svoje razmišljanje o knjizi njezin urednik Nenad Piskač i nastavio: „Imamo Hrvatsku utemeljenu na pobjedi koju liliputanci s oskudnim legitimitetom žele svojim tezama degradirati, zato nam je dosta odnarođenih elita i njihovih politika!“. Ljubićeve teze koje prizivaju novu nacionalnu sintezu podijelio je u tri grupe: neupitno polaziše, hrvatske zablude, rješenja. Neupitno polazište i temelj Hrvatske države je pobjeda u ratu, a borba za nacionalnu državu ne smije prestati. Hrvatska država se ne gradi na Erdutskom sporazumu, druga je Ljubićeva teza: “Polazište dviju „strana“, jer ono što se dogodilo praktično i presudno utječe interpretacijom i implikacijama toga sporazuma na političke prilike današnje Hrvatske, pri čemu se potpuno istisnulo iz javnosti i političkog diskursa ono što su u tom trenutku predstavljale dvije „strane“. Srbija i Srbi su bili zločinci, okupatori i agresori, a Hrvatska i hrvatski narod žrtva, pa kasnije – pobjednik! Ovo je polazište potpuno izgubljeno, a ostale su samo – strane pod međunarodnim ugovorom.”, objasnio je autor Ljubić u svojoj knjizi, ali i demaskirao Erdutski sporazum kao temelj hrvatskog srpstva. Rješenja za treću tezu vidi u zakonodavstvu, promjeni ustava, novom savezu u dobru  s uzoritim našim velikanom vjere kardinalom Stepincem, kojemu je dobro bila životna misija, drugo ime za blagoslov, blage, dobre riječi  nasuprot svemu što širi strah, mržnju, netrpeljivost, nepovjerenje u hrvatskoj domovini. Urednik Piskač smatra da je jedna od ključnih teza ove knjige za stabilnost države – njezini državljani, a ne građani. On smatra da je Marko Ljubić  zbog svojih izrazito jasnih i uvjerljivih stavova „kost u grlu“ posttuđmanovog razdoblja.

Nakon lijepo posloženih rečenica Nenada Piskača, kolumnista portala Hrvatskog kulturnog vijeća uslijedila je pjesma „Mila zemljo naša“ autora stihova Poljičanina don Ante Škobalja i maestra don Šime Marovića. Divna glazba, snažnih stihova kao da su u dosluhu s temom knjige, njezinim autorom i urednikom. Ipak, publika u dvorani se potpuno prepustila dirljivom ugođaju zborske izvedbe, a svojim snažnim i dugim pljeskom potvrdila istinu u stihovima.

Vide Popović je u svojem izlaganju vrlo energično, jasno i bez zadrške govorio o brojnim problemima koje autor knjige nudi svojim čitateljima, ali ne samo probleme, već i njihova rješenja. Marko Ljubić se ne ustručava polemizirati s onima koji svojim djelovanjem dovode u pitanje hrvatsku opstojnost i napore u izgradnji bolje budućnosti na temeljima žrtve i prolivene krvi naših branitelja i civila u Domovinskom ratu. Ljubić iznosi stavove o povijesnim događajima 20. stoljeća, hrvatskoj kalvariji, Križnim putovima priželjkujući da se uspomena i trajno sjećanje na Bleiburg obilježava u Domovini. Piše o problemu velikosrpskih stoljetnih pretenzija i zlih namjera uvijek na štetu Hrvatske. Otvara u knjizi pitanje odnosa Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i svih oblika njihovog podcijenjivanja i umanjivanja. Vide Popović uvjerljivo i iskreno preporuča knjigu kao vrijedno štivo koje studiozno i afirmativno pokazuje put kojim treba ići da ne “srljamo u magli“ i zaključuje: „Završit ću riječima našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, čiji rođendan danas obilježavamo, “Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“.”

Josip Jović definira tekstove u knjizi kao politološko filozofske eseje usporedivši ih donekle s tekstovima svevremenskog Matoša, ali ipak ne želi da problemi u knjizi budu aktualni u dalekoj budućnosti. Jović smatra da Ljubić piše o problemima, polemički, beskompromisno, iskreno i pošteno. Nabraja glavne Ljubićeve teze u knjizi: velika tema hrvatske politike je podjela koju autor definira kao razdor između suverenista i negatora  hrvatske države. Metode negatora su perfidne i pretvaraju antifašizam u ideologiju koja nas optužuje. Emigraciji se negira pravo na izbor uz prigovor da ne plaćaju poreze. Crkva je klerofašistička. Jović naglašava Ljubićevo suprotstavljanje sotonizaciji ustaške vojske i negiranju Pavelića kao simbola hrvatske države. Jasenovac se sustavno nameće Hrvatima kao kompleks krivnje. Velika tema u knjizi je odnos i ponašanje predstavnika Srbije koje predvodi Milorad  Pupovac uz oslonac i podršku Beograda. Njihovo perpetuiranje teze ugroženosti, klevetanja hrvatske vlade i neprimjerenih zahtjeva. Potom je uslijedio Jovićev osvrt na ostale teze u knjizi o problemima o kojima su se detaljno izjasnili raniji predstavljači. „Ovo je sjajan priručnik  za sve političke stranke kojima je boljitak Hrvatske u srcu“, zaključio je Josip Jović.

Prof. dr. sc. Goran Dodig kao četvrti i posljednji predstavljač večeri, kojemu prethodnici ne ostaviše gotovo niti jedan otvoreni problem iz knjige, svojom pričom potvrdio je  stavove svojih prethodnika potkrijepivši ih vrijednim citatima iz knjige. Naglasio je da autor knjige Marko Ljubić ne pripada ni lijevoj ni desnoj političkoj opciji, već pripada hrvatskoj ideji, zato slobodno ulazi u sukob s društvom s jedne i s druge strane. Dodig tako zaključuje: „Stabilnost u Hrvatskoj refelektira stabilnost u BIH, Vukovar treba postati dio nacionalnog identiteta, a bez vjere nema saveza za dobro.“

Autor knjige, gospodin Marko Ljubić pozdravljen velikim pljeskom prisutnih zahvalio je svima počevši od organizatora večeri Hrvatskoj udruzi Benedikt, Nadbiskupskom sjemeništu, suradnicima u radu na knjizi, posebno uredniku Nenadu Piskaču, predstavljačima i svima koji su mu bili smjerokaz u formiranju vlastitih stavova. Njegova čvrsta stijena u životu i djelovanju ostaje i dalje njegov brat Stipe, kojemu posvećuje aktualnu knjigu „Prosudbe hrvatske državnosti“. „Možemo biti Europljani tek kada smo Hrvati, a večeras je ovo bila bitka za identitet. Ako udaramo u temelje ne znamo odgovoriti kamo idemo. Vjerujmo sebi, svojem hrvatskom srcu!“, zaključio je Marko Ljubić ispraćen odobravanjem publike.

Ja ću zaključiti ovaj tekst stihovima našeg Poljičanina, jer mislim da poruka stihova i poruke u knjizi „Rasudbe hrvatske državnosti“ se stapaju u zajednički ponos na povijesnu žrtvu naše Mile zemlje: A mi, budimo postojani poput stijene i odaberimo pravi put!

O zemljo Hrvatska, krvlju natopljena,

kuda tvoje krvi potoci uviru?

Hoćeš li se ikad suzan oškroljena,

Otkupiti grijehu, dovinuti miru?

Mila zemljo naša!

Zemljo Hrvatska…

Margita Vučetić/hu-benedikt.hr

Komentari

Komentari

Društvo

NEPOZNATO O NAŠIMA U SVIJETU Hrvat u vrhu najvećega svjetskog naftnog diva

Objavljeno

- datum

U Rosnjeftu će razvijati duboka podmorska nalazišta nafte i plina, pogotovo na jugoistoku Rusije

U golemoj i kompleksnoj transakciji od 60 milijardi dolara prije tri dana stvorena je najveća svjetska naftna kompanija. Najveći ruski proizvođač nafte Rosnjeft preuzeo je tamošnju treću po veličini naftnu kompaniju TNK-BP i nastao je div koji proizvodi pet posto ukupne svjetske proizvodnje nafte i plina – prisjetimo se jednog starijeg napisa iz Vecernjeg i našeg slabog korištenja, top pozicioniranih Hrvata u svijetu.

Najkompleksnije na svijetu

A usporedo sa stvaranjem te naftne megakompanije, na njezino čelo imenovan je Hrvat. Riječ je o 59-godišnjem Sinjaninu Željku Runji, koji je prije tjedan dana postao potpredsjednik Rosnjefta za offshore projekte (odnosno nalazišta na moru) i jedan od samo 10 članova upravnog odbora Rosnjefta, na čijem čelu odnedavno sjedi Igor Sečin, bivši zamjenik i jedan od najbližih suradnika ruskog predsjednika Vladimira Putina. Na novu poziciju Runje je došao s mjesta potpredsjednika ruske podružnice američke naftne kompanije ExxonMobile, u kojoj je od 1997. do danas obnašao brojne zadaće u razvoju nalazišta Sakhalin 1. To su bogata podmorska nalazišta nafte kod otoka Sahalina, na jugoistoku Rusije, te pripadaju najkompleksnijim na svijetu, a važnu ulogu u njihovu razvoju odigrao je upravo Runje, koji slovi za jednog od vodećih stručnjaka za razvoj dubokih podmorskih nalazišta nafte i plina. Upravo će taj segment za Rosnjeft biti važan.

Kako je istaknuto u kompanijinom priopćenju nakon imenovanja Runje na potpredsjedničku poziciju, razvoj podmorskih nalazišta bit će jedan od ključnih smjerova razvoja kompanije, koji bi dugoročno trebao postati ključni generator kompanijinog rasta proizvodnje. Taj razvoj vodit će upravo Runje, a s obzirom na važnost tog posla i veličinu kompanije, može se zaključiti kako je on dolaskom u Rosnjeft postao i najviše pozicionirani Hrvat u povijesti svjetske naftne industrije.

Velika očekivanja

Željko Runje rođen je u Splitu 1954. godine, a djetinjstvo je proveo u Sinju gdje je završio osnovnu školu i prva tri razreda gimnazije. Kako je igrao košarku u lokalnom klubu, njegov talent prepoznali su treneri zagrebačke Lokomotive, današnje Cibone, pa se preselio u Zagreb, gdje je završio gimnaziju. Tada, uz pomoć Kreše Ćosića, dobiva stipendiju za studij na Sveučilištu Aljaske, gdje je završio školovanje i zaposlio se u jednoj lokalnoj naftnoj kompaniji. Tu kompaniju preuzeo je ExxonMobile, a Runje je 18 godina proveo radeći na poslovima vezanim uz razvoj i proizvodnju nalazišta u arktičkom dijelu Aljaske, Alžiru, Nigeriji, Angoli, Tajlandu i Australiji, prije nego što je preuzeo poziciju u Exxonovoj ruskoj ispostavi. Igrom slučaja, Runje će iz ExxonMobilea u Rosnjeft prijeći u trenutku kad je ruska kompanija svrgnula američku s pozicije najveće svjetske naftne kompanije kojom se trguje na burzi.

Preuzimanje TNK-BP-a najveća je svjetska poslovna transakcija od veljače 2009. i najveći posao te vrste u svjetskom energetskom sektoru u 13 godina. U skladu s tim, očekivanja od nove megakompanije su velika, a jedan od ključnih ljudi u njihovom ostvarenju bit će Runje. Iako je karijeru potpuno razvijao izvan domovine, za malu naciju poput Hrvatske činjenica da je jedan njezin pripadnik dosegnuo tako važnu poziciju u globalnom biznisu kao što je naftni biznis neosporno je velika i važna vijest.

Nakon što je došao na aktualnu poziciju pokazivao je zanimanje za ulaganje u Hrvatsku. Neki mediji su pisali da je Runje bio u delegaciji predvođenoj Sečinom koja je svojedobno došla pregovarati s Milanovićem i Vrdoljakom oko suradnje u istraživanju, preradi, skladištenju i transportu nafte između INA-e i ruske kompanije, no hrvatska je strana tada tvrdila kako MOL ne želi prodati dionice. Je li baš bilo tako, ili su mozda ‘hrvaski’ lobby-i procjenili da im iz džepa klizi zlatno jaje…

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dn

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dnevno bit će proizvodnja Rosnjefta nakon preuzimanja TNK/BP-a. Radi se o 5 posto ukupne svjetske proizvodnje ugljikovodika, dominantni dio otpada na naftu, a tek manji na prirodni plin

156.000 zaposlenih imat će Rosnjeft nakon preuzimanja TNK-BP-a. Tvrtka će samo u Rusiji imati otprilike 2600 benzinskih postaja

150 milijardi američkih dolara bili su kumulativni prihodi Rosnjefta i TNK-BP-a u 2011. godini. Očekuje se kako bi kroz sinergijske učinke i razvoj novih nalazišta ti prihodi tijekom idućih godina mogli biti i uvećani.

AUTOR MARKO BIOČINA

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

DR SJEPAN ŠTERC: U OVOME JE TAJNA Samo ovako Hrvati mogu opstati

Objavljeno

- datum

Refleksije  političkog sustava i funkcioniranja u njemu danas su vidljive praktički u svim djelatnostima u Hrvatskoj, a opća je neuređenost države, društva i javne scene dosegla gornju granicu prihvatljivosti s kojom se teško mladoj populaciji ostaje u Hrvatskoj.

Malo je toga pozitivnog i vrijednog što se događa i bilježi bitno uz takvo totalno dominiranje političkih zbivanja, djelovanje političkih aktera, političko obračunavanje s neistomišljenicima, pojavljivanje prosječnih aktera, besmisleno izjavljivanje i uopće, političko selektiranje i kontroliranje apsolutno svega u Hrvatskoj.

Politička dominacija nad racionalnim potrebama stanovništva i stranački diktat nad stručno-znanstvenim logičkim promišljanjima, preplavili su Hrvatsku do razine amortizacije svih ključnih aktivnosti, poteza i odluka, gotovo potpunog zaustavljanja reformi, blokiranja ozbiljnijih promjena potrebnih Hrvatskoj i negiranja višestranačke razlikovnosti. Ništa više od toga nije bitno osim priklanjanja jednoj i jedinoj ideji koju zagovara i izgovara predsjednik stranke, a podanici bez vlastitog stava ili najčešće njegovog osobnog negiranja u javnosti (misli se na negaciju stava), natjecateljski  se potvrđuju kao poželjni sljedbenici – piše dr. Stjepan Šterc u dnevno.hr.

Negacija suvremene Hrvatske

Uspostava takvog obrasca upravljanja Hrvatskom i jednosmjernog kanaliziranja odlučivanja prema samom političkom vrhu i praktički jednoj osobi, dovodi do blokiranja cjelokupnog sustava upravljanja i koncentriranja moći, u kojem su dopušteni i poželjni samo namješteni izljevi divljenja i potvrđivanja. Kao otprilike – njegova misao – naš put – iz poznatih i u knjizi objavljenih znanstvenih tumačenja izgovorenih misli koje same po sebi nisu ništa posebno značile, ali su narodu (masama) njihovo značenje imali potrebu pojašnjavati formalni znanstvenici partijske pripadnosti, negirajući pritom znanost, osobni integritet i elementarnu pamet.

Negacija je danas po istom obrascu još dodatno proširena na hrvatske nacionalne interese, hrvatski identitet i vrijednosti, očekivanja hrvatske mladosti, agresiju na Hrvatsku, vojnu pobjedu i oslobađanje zemlje, hrvatsko iseljeništvo i još puno toga što bi u suvremenoj Hrvatskoj trebalo biti neupitno svom njezinom stanovništvu, nezavisno od njegove različitosti po više osnova. Sužavanje političkog vrha i usmjeravanje prema njemu apsolutne moći, još veće posljedice ima u gospodarstvu, financijama, školstvu, znanosti, zdravstvu, kulturi, sudstvu i u brojnim drugim djelatnostima, koje sve više poprimaju oblike političkog funkcioniranja i prosuđivanja, umjesto stručno-znanstvenog.

Početna faza koncentracije moći u kojoj smo sada, zaista izgleda kao stvarna vladavina nad svime, a svjesnim se i planskim korištenjem prosječnih i uglavnom neobrazovanih kadrova iz spomenutog obrasca, nastoji učvrstiti. Problemi su hrvatske populacije pritom apsolutno irelevantni, odlazak mladih iz Hrvatske nebitan, stručnost samo dodatni teret, a glas razuma – neprijateljska propaganda. Silni raskorak između političke iluzije moći i objektivne svakodnevne stvarnosti vrlo nas brzo uvodi u sekundarnu fazu izgubljene realnosti u kojoj  postoje samo dva svijeta: njihov irealan svijet bezgrešnog vladanja s prosječnima, inače imunim na bilo kakve reakcije stručno-znanstvene javnosti i realan svijet s doživljajem složene svakodnevnice.

Razdvajanjem i raslojavanjem hrvatskog društva na taj se način stvara samo iluzija moći vladajućih, koja kao i svaka druga iluzija, ne može duže potrajati u sukobu sa stvarnošću, bez obzira na formalnu pozicijsku i kadrovsku pokrivenost i premreženost u državi i stranci. Privid hrvatske zbilje, slobode i dolazeće budućnosti, te ukupnog razvoja, opstanka i optimizma koji, neosporno, izravno i bez imalo osjećaja odgovornosti vladajućih za njegov ustroj usmjerava hrvatsku populaciju prema imigracijskim zemljama njihovih iseljenih predaka.

Irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti

Najjednostavnije rečeno, politička i ukupna moć generirana iz stranačkog vrha, hrvatska je suvremena zbilja i obični ju promatrači političkih prilika, a pogotovo mlađa hrvatska populacija, doživljavaju kao pokoravanje hrvatskog društva i njegovo svođenje u okvire potrebne samo i isključivo stranačkim interesima i pojedinačnim potrebama dokazivanja vlastite snage, moći, pravovjernosti, opstanka i nepogrešivosti. Priklanjanjem, pak, formiranoj iluziji moći, moguće je osigurati pozicioniranje, uključivanje u kontrolu proračunskih financija i apsolutnu političku zaštićenost, a uvjerenost u ispravnost svih njihovih postupaka na javnoj je političkoj sceni dokaziva i samo retoričkim potvrđivanjem s dovoljno osmijeha upućenih stranačkom vrhu koji se vide. Dovoljno za stabilnost, osobnu mirnoću i osjećaj moći, nedodirljivosti, ispravnosti i nezamijenjivosti.

Iracionalno građenje nepogrešivosti političkih odluka i postupaka odvodi pojedince, namještene željom i procjenom političkog vrha, u irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti u kojem nema odgovornosti, prihvaćanja dobronamjernih i stručno zasnovanih procjena i savjeta te ukupnog razumijevanja u najmanju ruku za većinu stanovništva složene hrvatske zbilje. Razdvajanje upravljačke elite od običnog puka u takvim je okolnostima očekivana posljedica, a stagnacija i razvojno zaostajanje samo su nastavak kontroliranog procesa nad Hrvatskom. Slučajnost? Teško razumljiva nakon svih zbivanja.

Utrošak je energije pritom prevelik, pa za djelovanje u općem interesu ponestaje vremena, snage, ljudi i volje, a procesi se oko nas odvijaju čistom inercijom, bez potrebnog planskog usmjeravanja. Opća je slika Hrvatske u takvim uvjetima poprimila obrise političkog mentoriranja o svemu, pa nije nikakvo čudo što Hrvatsku zaobilaze ozbiljnije strane investicije i što je visina financijskih doznaka hrvatskog iseljeništva na godišnjoj razina veća i vrjednija od njih.

Trajnost takvog modela vladanja ne može dugo potrajati, ali može ostaviti, i vjerojatno hoće, velike negativne posljedice po demografsku sliku Hrvatske, društvene vrijednosti, hrvatski identitet, vjerovanje u politički sustav i povjerenje u političke stranke, a na koncu i pojedince uključene u formalno političko djelovanje. Optimizam koji se traži od svih ostalih izvan stranačkog organizacijskog dohvata i posebno razumijevanje iluzije moći, uvijek je u osnovi opravdan, no ne može doći sam po sebi, već se uvijek treba poticati prepoznatljivim odlukama s vrha, postupanjima u kojima se vidi širi interes, izborom ljudi prema univerzalnim vrijednosnim kriterijima i uključivanjem stručne sposobnosti izvan vrlo često limitiranog stranačkog potencijala.

Nije  nemoguća misija kad se to želi…

Procjenjuje se kako bi se samo s nekoliko ključnih, strateških i prema ukupnoj hrvatskoj populaciji usmjerenih odluka, mogao vratiti toliko traženi optimizam, prekinuti gospodarska stagnacija, pokrenuti ukupni hrvatski društveni i prostorni potencijal, osloboditi građane bankarsko-financijskog stiska i vratiti vjerovanje u Hrvatsku kao zemlju u kojoj ima smisla ostati, boriti se i razvijati odnose sukladne uloženom trudu, obrazovnoj razini, odgovornosti, širini razumijevanja drugih (posebno slabijih i onih koji pomoć trebaju), altruizmu i uopće elementarnom ljudskom razumijevanju i postupanju. Nije to nemoguća misija kad se želi, Hrvatsku doživljava kao svoju zemlju i kad ti vlastita iluzija moći ne prekriva obzor ili kad ne slijediš interese drugih u stranačkom i regionalnom okruženju sasvim suprotne od idealizma utemeljenog na hrvatskim tradicijskim i civilizacijskim vrijednostima.

Međutim, uvijek ostaje isto pitanje i ista pomisao: Želi li se to uopće i kakvu to Hrvatsku zamišljaju nositelji zatvorene misli u isključivim stranačkim okvirima? Ne misle li, valjda, s vlastitom iluzijom moći kontrolirati i pokoriti vječnu ideju o hrvatskoj samostalnosti i slobodi, koju nikad u svom okruženju nisu mogli doživjeti, razumjeti, slijediti, zamisliti i za nju se u najtežim uvjetima i okolnostima boriti? Dajući pritom važnu ulogu u odlučivanju, tumačenju i javnom negiranju pojedincima sasvim suprotnih načela, s kojima je javni izazov hrvatskom puku prevelika negacija temelja nove hrvatske državnosti. Ne bi to bila u dugoj povijesti hrvatske borbe za samostalnost prva zabluda, niti prvo podcjenjivanje hrvatskog identiteta i ukupne snage, ali će vjerojatno biti zadnja u gospodarskim, društvenim i demografskim okolnostima u kojima se danas Hrvatska nalazi.

Može se kontrolirati stranku i izvršnu vlast podanicima i nagrađenim pripadnicima suprotnih političkih i svjetonazorskih načela u istim stranačkim redovima, može se postaviti čvrstu mrežu odlučivanja, može se sužavati krug ljudi koji odlučuju, može se sve usmjeriti prema samo jednom čovjeku i njegovom osjećaju, može se slijediti naputke zainteresiranih pojedinaca, grupa i organizacija, može se nesmiljeno obračunavati s drukčijim zamišljajem i u osnovi se puno toga može u iluziji moći. Privid svega toga što se može, ipak, postoji u dubini njihovih misli i osjećaja, a krajnje nezadovoljstvo ne mogu prekriti niti javni osmjesi, namještena mirnoća ili, pak, ushit okruženja koji postoji samo dok zadržavaš iluziju moći.

Previše je iskustva u strankama bilo upravo s takvim okruženjem, koje u konačnici prvo osjeti silazak i nestaje brzinom vjetra, slijedeći svoj sebični interes s drukčijom najavom. Uvijek, nažalost, ta nova najava ili nova pojava iz nekih glupih, interesnih i sebičnih razloga prihvaća takvo okruženje kao nastavak, nadgradnju i temelj vlastitog uspona. Zatvaranje začaranog hrvatskog kruga, rekli bi mnogi, koje ostavlja velike tragove.

Za naše koji dolaze…

Složili bismo se, puno se toga može u kratkom roku provoditi uspostavom moći, ali nikad to ne možeš prenijeti u cijelosti na većinsku populaciju i zadržavati kao dugoročno rješenje ili pak trajno, a naročito ne možeš pokoriti pozitivnu ideju koja kroz cijelu povijest postoji u većinskoj hrvatskoj populaciji. Pogotovo kad nisi dio nje. Prihvati li se to nezavisno od razloga potvrđivanja i formiranja iluzije moći jednostavnije je donositi ključne odluke, uvažiti racionalna rješenja utemeljena na stručnoj prosudbi i prihvatiti realnost. Povijest nas uči, pa čak i ova novija hrvatska, kako su se prihvaćanja nužnih promjena uvijek odvijala kroz političke sukobe uz nevjerojatnu strpljivost i tolerantnost hrvatske populacije koja cijelo vrijeme podnosi sve moguće zablude i sebičnosti, odlaske  i podcjenjivanja.

Uglavnom, strateške bi odluke trebale biti vezane za usmjeravanje akumuliranih sredstava u mirovinskim fondovima vezanim za drugi mirovinski stup, bogatstvo i idealizam hrvatskog iseljeništva, prostorni i društveni potencijal hrvatskog naroda, njegove znanstvene dosege, tradicijske vrijednosti i civilizacijske pomake, te redistribuciju državne uprave, ublažavanje birokratske stege i slično. Iluzija moći pritom neće biti od prevelike koristi. Želimo li Hrvatsku ostaviti našima koji dolaze…

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Mađarska masovno počela kupovati zlato, a gdje je tu Hrvatska?

Objavljeno

- datum

Mađarska je iznenadila europske analitičare: po prvi put nakon 30 godina središnja banka te zemlje objavila je vijest o naglom porastu svojih zlatnih rezervi.

Mađarska središnja banka, poznata kao Magyar Nemzeti Bank, zlato nije kupovala još od 1986.g., ali sada je odlučila prekinuti s tom praksom i u svega dva tjedna u listopadu kupila je čak 28,4 tona tog dragocjenog, plemenitog metala. Cijena kupnje procjenjuje se na 1,25 milijardi dolara.

Zerohedge

Tim je potezom količina zlata u mađarskim međunarodnim rezervama skočila čak 10 puta. U mađarskoj središnjoj banci, koja je već ranije izvršila repatrizaciju svojih zlatnih rezervi, uvjereni su, kako njihovo čuvanje unutar države odgovara međunarodnim tendencijama, podupire financijsku stabilnost zemlje i učvršćuje povjerenje prema mađarskom tržištu. Osim toga, regulator navodi, kako je zlato ostalo jedan od najsigurnijih instrumenata u svijetu, i da čak i u uvjetima normalnih tržišnih odnosa (a oni danas nisu takvi) osigurava stabilnost i povjerenje.

Ovaj posao mađarske središnje banke sa zlatom pozicionirao ju je na drugo mjesto u svijetu po količini kvartalne kupnje zlata. Lider kvartalnog kupovanja zlata, u prosječnoj količini  od 50-70 tona, u zadnje četiri godine ostaje ruska središnja banka – donosi Geopolitika.

Naglašavamo, kako je mađarski regulator odbio ovaj posao smatrati investicijskim, već navodi kako je zlato kupljeno zbog stabilnosti, poglavito u slučaju oživotvorenja negativnih scenarija na svjetskom tržištu.

Međutim, kupnja zlata može se pokazati i profitabilnom jer je, tehnički gledano, njegova cijena dosegnula svoj lokalni minimum i već je u tijeku iščekivanje njezinog rasta, iako još uvijek relativno sporom dinamikom. Općenito, zlato je složen aktiv za davanje prognoza i njegova cijena ne odražava uvijek ravnotežu ponude i potražnje i u mnogome ovisi o manipulacijama s burzovnim fjučersima. Osim toga, cijena zlata ima snažnu korelaciju s dolarom: što je američka valuta jača, zlato izgleda slabije i obratno.

Ali neovisno o svemu, većina financijskih stručnjaka zlato uvijek smatra sigurnim utočištem i ključnim elementom osiguranja financijske stabilnosti.

A gdje je u svemu ovom naša Hrvatska? Hrvatska narodna banks se svojih zlatnih rezervi već davno odrekla, valjda u ime sigurne zaštite od strane financijskih institucija Europske unije. One iste, koja upravo proživljava duboku krizu identiteta, a da ne govorimo o tamnim oblacima i rizicima sigurnosne i gospodarske prirode u nikad nestabilnijem svijetu.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno