Connect with us

Vijesti

U ime naroda za narušavanje “bratstva i jedinstva”

Published

on

Institucionalizirana haranga na novinara Marka Juriča i govor mržnje kao krinka za uvođenje ograničenja slobode govora.Autor Dubravko Ljubić -25. siječnja 2019.3732

Moralno posrtanje i prakticiranje servilnog mentaliteta hrvatskog naroda mora se bližiti kraju. U protivnom nas više ne će biti. Krajnje je vrijeme za društvenu reakciju. Ako ne zbog nas samih, onda barem zbog generacija koje iza nas dolaze i koje nisu zaslužile ovakvo nasljeđe.
Dr. sc. Dubravko Ljubić

Upravo ovih dana, a što je objavljeno preko portala Projekt Velebit i na Podcastu Velebit, obnovljena je institucionalizirana haranga na novinara Marka Juriča. Osobe kojima je posao prikupljanje, pisanje i objavljivanje informacija za tiskane medije, časopise, radio, televiziju i internet; osobe kojima u opisu posla stoji obveza poštovati istinu i pravo javnosti na istinu kao i obveza obrane prava na objektivan komentar ili kritiku, na teret mu stavljaju kaznenu odgovornost za širenje mržnje i govor mržnje.

O govoru mržnje i sadržaju tog pojma sam već netom pisao, ali nije zgorega na to telegrafski podsjetiti. Dakle, govor mržnje jest posljedica posebnog afektivnog stanja koje izaziva burne emocije dostatne za pobudu animalne strane ljudskosti koja završava u destrukciji. Kažnjivim govorom mržnje smatra se promocija genocida ili poticanje na genocid kao i bilo koja druga činidba koja potiče na mržnju, prijezir, ili koji na drugi način omalovažava, isključuje, dehumanizira, obezvrjeđuje, ismijava ili diskriminira neke skupine ili članove skupine koji se mogu identificirati na temelju rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, boje kože, vjere, spola, dobi, duševne ili fizičke hendikepiranosti, seksualne orijentacije, ili koje druge društveno relevantne osobne značajke. Govor mržnje nužno završava u napadima koji dovode do uništavanja adresata mržnje, bilo da je to uništenje društveno, fizičko, psihičko ili ekonomsko.

Hrvatski ustav i kazneno zakonodavstvo

Pravna osnova za kriminalizaciju govora mržnje sadržana je u hrvatskom Ustavu i kaznenom zakonodavstvu. Članak 39. Ustava zabranjuje i kriminalizira svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Generalna klauzula iz navedene odredbe ne bi bila potpuna ukoliko se njezin sadržaj ne bi povezao sa sadržajem članka 14. stavak 1. Ustava, kojim su propisane ustavnopravno relevantne osobne karakteristike koje ne smiju biti kriteriji razlikovanja između adresata. Tako u Republici Hrvatskoj svatko ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama koje kao relevantne mogu biti utvrđene isključivo Ustavom. Sadržaji ove dvije odredbe, kroz dikciju članka 3. Ustava kojim se jednakost, ravnopravnost, vladavina prava i zaštita ljudskih prava proglašavaju najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske i temeljem za tumačenje Ustava, predstavljaju ustavnu osnovu zaštite temeljnopravne sfere pojedinca i društvenih skupina, kao i osnovu slobode društva u cijelosti.

Člankom 87. stavkom 21. Kaznenog zakona svako kazneno djelo počinjeno iz mržnje i/ili zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe smatra se minimalno kaznenim djelom počinjenim pod otegotnim okolnostima, ako Zakonom nije izričito propisano i teže kažnjavanje. Svoj pak partikularni kaznenopravni sadržaj mržnja i diskriminacija dobili su kroz odredbe sadržane u članku 325. Kaznenog zakona. Sukladno hipotezi sadržanoj u stavku 1. i 4. navedene odredbe, kazneno je odgovoran svatko tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina. Ujedno je odgovoran i svatko tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine. Za počinitelje kaznenog djela mržnje predviđena je kazna zatvora do tri godine, dok progon vrše nadležna tijela državne vlasti po službenoj dužnosti. Treba napomenuti da se u Republici Hrvatskoj kažnjava i za pokušaj počinjenja kaznenog djela mržnje.

Međutim, što je stvarni sadržaj govora mržnje u našem ustavnopravnom sustavu doista je teško utvrditi.

U praksi redovnih sudova rijetko se mogu naći presude koje se bave pitanjem govora mržnje. U tranzicijskom razdoblju imamo presude koje su se “u ime naroda” bavile sprječavanjem širenja netrpeljivosti koja bi za posljedicu imala narušavanje odnosa bratstva i jedinstva. Sadržaj takvih rješidbi obilježen dogmama totalitarnog pravnog okvira zabranjivanih hipoteza, teoretski svakako nije imanentan standardima koje u demokratskim društvima vladavine prava upražnjava sudstvo glede sankcioniranja govora mržnje. U novije vrijeme mogu se naći odluke koje se bave govorom mržnje, no njihova je pojavnost toliko izuzetna da se ovdje teško mogu utvrditi pravilnosti koje bi se mogle smatrati opće prihvaćenim standardom.

“Za dom spremni” nije pozdrav

Primjerice, tako imamo disonantnih ocjena sudova vezanih uz izričaj “za dom spremni”. Za neke se ovdje radi o sadržaju pogodnom za izazivanje mržnje, dok su drugi suprotnog mišljenja. Kao digresiju na ovu pojavnost cijenim potrebnim istaknuti kako je jedno od sada već ustaljenih načela u sudovanju prihvaćena ideja nekadašnjeg suca Vrhovnog suda SAD-a J.P. Holmesa jr. koji je ustvrdio kako: “riječi nemaju svoju postojanu strukturu kao dijamanti, pa se njihovo značenje treba tražiti sukladno okolnostima koje vrijede u trenutku njihovog izricanja”. S time u vezi se čini pogrešnim ocjena nekih pojedinaca i grupa da se ovdje ne radi o sredstvu izražavanja mržnje jer se u konkretnom slučaju zapravo radi o “starom hrvatskom pozdravu”. Izraz kojega su u svom grbu imale legitimne vojne postrojbe hrvatske vojske ne sadrži nikakav pozdrav. Pozdrav je uvriježeni način iskazivanja blagonaklonosti pri susretu ili rastanku dvije ili više osoba. Verbalno, to je iskazivanje kratke riječi ili fraze svojstvene određenoj kulturi, a u fizičkom smislu može se manifestirati kroz različite gestikulacije. Izričaj sa grba HOS-a je poruka, slična onoj koju primjerice američki marinci nalaz u izrazu sempre fi koji znači uvijek vjeran; vjeran Bogu, zemlji. Prema tome, takva poruka ne može se dovoditi u kontekst bilo kakvog značenja vezanog uz neke sadržaje iz prošlosti. Ona se, s obzirom na vrijeme svog nastanka, isključivo može tumačiti kao spremnost podnošenja žrtve za obranu samostalnosti i cjelovitosti domovine predstavljene kroz pojam doma i nikako drugačije.

U svrhu dokazivanja navedenog cijenim pogodnim ovdje uputiti primjerice na različita tumačenja simbola fascia koji je poslužio kao oznaka za fašistički pokret. Izraz fašizam dolazi od talijanske riječi fascio, koja doslovno znači “snop”, a u prenesenom smislu “savez”. Ta riječ potječe od latinske riječi fasces, koja je označavala snop pruća sa sjekirom kojeg su liktori koristili za izvršenje tjelesnih kazni, odnosno kao simbol carske vlasti. Fašisti su preuzeli tu simboliku, naglašavajući nadmoć države nad pojedincem, ali i nužnost nacionalnog zajedništva, inzistirajući na alegoriji od snopu koji se ne može slomiti za razliku od jednog pruta. Danas fascio u Italiji predstavlja simbol pravde. Ujedno fascio se primjerice nalazi i u Grbu Senata SAD-a simbolizirajući rimsku pravdu, a veže se uz sam naziv senata koji je latinskog podrijetla. I nikom normalnom ne pada na pamet oko značenja ovih simbola zazivati aveti prošlosti.

Vijeće za elektroničke medije – najprije kazna a onda suđenje

Dodatnu zbrku u pokušaj utvrđivanja sadržaja govora mržnje unosi i nedopušteno petljanje u utvrđivanje pitanja iz domene deliktne odgovornosti, za čije su utvrđivanje isključivo nadležni sudovi, izvršeno od strane tijela s javnim ovlastima. Eklatantan primjer takvog postupanja predstavlja primjerice djelovanje Vijeća za elektroničke medije. Navedeno Vijeće je tako donijelo odluku kojom se oduzima koncesija elektroničkom mediju, nakon što je samostalno utvrdilo postojanje govora mržnje u emitiranom sadržaju, te je nastavno svoj spis dostavilo nadležnom državnom odvjetništvu na daljnje postupanje?! (o temporas o mores op.a.).

Za podsjetiti je kako Ustav za najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske proglašava vladavinu prava i poštivanje prava čovjeka. Obveza poštivanja navedenih ustavnih vrednota nužno dovodi i do obveze tumačenja mjerodavnih zakona i drugih propisa u skladu s dva važna načela koja su imanentna navedenim ustavnim vrednotama, a to su načelo pravne sigurnosti, odnosno izvjesnosti i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima i obvezama. Sadržaj tih dvaju načela u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava uvjetuje da zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje. U političkim zajednicama u kojima egzistira vladavina prava, ustav i zakoni moraju imati određen sadržaj. Zakoni moraju oblikovati društvo na temelju demokracije, diobe vlasti, te jamstva ljudskih prava, ali oni moraju uspostavljati i efikasni sustav zaštite pojedinca. Vladavina prava nije samo vladavina zakona već vladavina po pravu koja uz zahtjev za ustavnošću i zakonitošću, kao najvažnijim načelom svakoga uređenog pravnog poretka, sadrži i dopunske zahtjeve koji se tiču samih zakona i njihova sadržaja.

Mjerodavnom odredbom članka 76. stavka 1. točke 5. Zakona o elektroničkim medijima je doduše propisana ovlast Vijeća za elektroničke medije postupati u slučaju utvrđenja opstojnosti govora mržnje, no ta je odredba toliko nejasna da bi teško mogla proći bilo koji iole ozbiljniji test njezine suglasnosti s Ustavim odredbama sadržanim u članku 3; 5; 18; 28; 29. i 38. Ustava. Ovo iz razloga što je naznačenom legislativom zakonodavac formalno i materijalno postupio praetem et contra constitutionem jer je dao u nadležnost javnopravnog tijela utvrđivati postojanje dispozicije koja je kriminalizirana kaznenim zakonodavstvom, a za što je nadležan isključivo sud u kaznenom postupku, poštujući pri tome ustavnu presumpciju nevinosti. Ujedno zakonodavac je dao diskrecijske ovlasti javnopravnom tijelu na donošenje rješidba kojima se odlučuje o pravima i obvezama adresata bez propisivanja postupka koji bi bio garant zaštite prava sudionika u tom postupku. Nadalje, zakonodavac je omogućio da se ordinarnim zakonom proširuje nadležnost i mijenja pravni put za utvrđivanje postojanja djela čija obilježja su sadržana u organskom Kaznenom zakonu, pri čemu je javnopravnom tijelu bez atributa sudbenosti dano odlučivati o pravima i obvezama stranaka koja spadaju u temeljnopravnu sferu i čija zaštita je utvrđena Ustavom i zakonom. Spomenutom normativom se ujedno u pravni poredak Republike Hrvatske na mala vrata uvodi verbalni delikt ali i autocenzura kao implicitni oblik cenzure prohibiran Ustavom. Uz to, o pravima i obvezama stranaka ovdje se odlučuje u postupku koji ne zadovoljava niti minimalne kriterije koje u sebi sadrži pravo na pravično suđenje. Postupak Vijeće pokreće na vlastitu pobudu, a na temelju “redovitog nadzora nad radom nakladnika i zaprimljenih mnogobrojnih pritužbi građana”. U postupku objektivno ne sudjeluje osoba o čijim se pravim i obvezama odlučivalo, pa stoga nema priliku očitovati se o bitnim činjenicama za odlučivanje. Odluku donose ljudi koji nemaju stručnosti mi kompetencije provoditi pravne postupke u kojima se odlučuje o pravima i obvezama adresata. Protiv odluke Vijeća za elektroničke medije ne postoji redovan niti izvanredan put pravne zaštite. Provođenje postupka na temelju naznačene Zakonske odredbe doista podsjeća na vremena totalitarizma u SR Hrvatskoj kad su državna i paradržavna tijela, na temelju pritužbi uznemirenih građana, zatvarala i društveno ili stvarno eliminirala sve one koji drugačije misle.

Nastavak ove nevjerojatne priče upravo se događa nakon tri godine pred Državnim odvjetništvom Republike Hrvatske.

Nije neka posebna mudrost zaključiti kako za nemogućnost razvoja Republike Hrvatske kao uljuđene ustavne države mnogi okrivljuju upravo neučinkovito pravosuđe. S time u vezi ipak treba naglasiti kako postoji bitna razlika između razloga uslijed kojih određene institucije hrvatskog pravosuđa ne djeluju na odgovarajući način. Sudbena vlast je po dikciji članka 115. Ustava samostalna i neovisna. Samostalnost sudbene vlasti osigurava, sukladno članku 121. stavku 2. Državno sudbeno vijeće (DSV). Uspostavom DSV-a, kadrovska politika sudbene vlasti izdvojena je iz dometa ovlasti zakonodavnog tijela. Stoga pogreške kod izbora sudaca kao nositelja sudbene vlasti, učinjene od strane DSV-a, posljedica su ljudske prirode te su lakše i brže ispravljive. Iako su neke, kao primjerice izbor za suca osobe koja se uopće nije niti javila na natječaj, materijal za anale ljudske gluposti.

Miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe

Problem sa Državnim odvjetništvom je pak sustavni poremećaj unutar hrvatskog društva. Načelna dioba vlasti sadržana u članku 4. stavku 1. Ustava narušena je odredbom sadržanom u članku 121.a stavku 2. Ustava prema kojem Glavnog državnog odvjetnika imenuje na vrijeme od četiri godine Hrvatski sabor na prijedlog Vlade, uz prethodno mišljenje nadležnog saborskog odbora. Kako riba širi neprijatne mirise od glave, odnosno kad je notorna činjenica postojanje profesionalne i političke zavisnosti, tako je opravdano očekivati da će izabrana osoba na navedenu funkciju sa jedne strane okružiti se podobnim i pokornim istomišljenicima, a sa druge strane pomno osluškivati poruke sa Gornjeg grada. Opisano miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe, zapravo je ustavno neprihvatljivo ali moćno oružje instrumentalizacije državnih institucija u svrhu vođenja politike ili eliminacije neistomišljenika. Empirija nas uči da se tako kroz djelovanje DORH-a već utjecalo na kreiranje većine u Saboru. Nadalje, štitili su se na isti način od kaznenog progona koalicijski partneri, zatvarale su se oči pred kriminalom počinjenim od strane stranačkih vojnika u lokalnoj samoupravi, u pretvorbi, Agrokoru i sustavu “Borg”, kao i onaj učinjen u  SDUUDI (koji je pravni slijednik DUUDI-a). Po načelu stranačke opredijeljenosti pokrivali su se različiti nestašluci “naših” počinjeni u svemu što ima u imenu pridjev hrvatske, od šume i cesta do elektroprivrede itd. itd.

O želji za instumentalizacijom DORH-a svjedoči i nedavno njegovo pozivanja i prozivanje učinjeno od članova HDZ-a, radi kriminalizacije jednog saborskog zastupnika koji je predsjednika Vlade nazvao anemičnim veleizdajnikom. Pri tome se očito ispustila iz vida činjenica da prema mjerodavnim odredbama sadržanim u članku 75. Ustava saborski zastupnici imaju imunitet neodgovornosti te funkcionalni imunitet. Na temelju prvog, zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo mišljenje ili glasovanje u Saboru. Funkcionalno, zastupnik ne može biti pritvoren niti se protiv njega može pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja Sabora. Zastupnik može biti pritvoren bez odobrenja Sabora samo ako je zatečen u izvršenju kaznenog djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od 5 godina. Stoga cilj prozivki učinjenih pred predstavnicima sredstava javnog informiranja nije jasan. Ako je posljedica neznanja, on se može prihvati ali se ne može opravdati. Ako je pak učinjena objava imala za cilj odašiljanje poruke prema DORH-u, onda je to opasan čin koji u mnogome narušava demokratsko ustrojstvo Republike Hrvatske.

Nakon što su Marku Juriču već oduzeli egzistenciju, odlučili su oduzeti mu i slobodu kretanja

No, vratimo se opet na primarni povod ovog teksta. U Republici Hrvatskoj sloboda govora nije posebno napredovala od dana kad se moglo slobodno govoriti samo o veličini druga Tita i ispravnosti društvenog ustrojstva utemeljenog na socijalistički društvenim odnosima sa ljudskim likom. I nadalje je svaka disonantnost nepoželjna.  Svako se drugačije mišljenje etiketira, ako ne fašizmom, onda barem govorom mržnje. Pri tome naročito frustrira okolnost da se poražene snage u Domovinskom ratu ne smiju nazivati ili označavati imenima kojima se i sami pripadnice te populacije diče. Ako se pak netko drzne upozoriti na činjenicu da se uslijed različitih ustupaka danih srpskom i srbijanskom agresoru povećava opasnost od ponavljanja povijesnih grešaka i zabluda, na scenu stupa represivni aparat i kaznenopravna sankcija. Nedavno je jedan drugi hrvatski novinar iznio tezu, da su one kojima je hrvatska neovisnost prirasla srcu vlasti nekad ubijale, pa onda zatvarale a da ih sada otpuštaju i ostavljaju bez posla. Nažalost, na primjeru Marka Juriča takva teza pada u vodu. Njemu su protupravno već oduzeli egzistenciju, ali su odlučili i oduzeti mu slobodu, ne onu govora, već kretanja. Nevjerojatno je, ali istinito da se hrvatska država odriče onih čiji odnos prema njoj daleko nadmašuje lojalnost, a da sa druge strane tetoši one koji joj otvoreno žele nestanak. I to metodologijom za koju smo mislili da pripada povijesti, odnosno vremenu Lavrentija Berije. Malo tko je ipak mogao predvidjeti da će se akcije vlasti koju vodi Andrej Plenković na operativnoj razini moći poistovjetiti sa onom iz doba Andreja Višinskog. I sve to skupa u prkos temeljnom postulatu slobode misli, slobode izražavanja misli, i slobode kolanja informacija koje čine temelj demokratskog ustrojstva društva izraženog kroz sintagmu “narod ima pravo znati”. Ponovno su javni prostor zauzeli oni koji bi zaustavljali Reuters, ili ubijali ljude sa kamerama kako istina ne bi otišla u svijet.

I sve to ostavlja gorak okus u ustima, neovisno o činjenici što u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost utvrđivanja kaznenopravne odgovornosti gospodina Juriča, ukoliko će imati minimalno pošteno suđenje. Već na prvi pogled je u potpunosti razvidno kako njegov javni istup tijekom protekle tri godine nije izazvao nikakve popratne akcije koje bi nanosile realnu i vidljivu štetu životu, tijelu ili gospodarskim interesima njegovim adresatima, pa makar se ovdje radilo i o ljudima koji svojim djelovanjem ugrožavaju cjelovitost Republike Hrvatske. Na kraju krajeva, ni sam izričaj nije bio ni približno šokantan kao činjenice koje je u svojoj emisiji iznio i dokumentirao slikama koje govore više od tisuću riječi.

No, ovakva društvena zbilja treba nas sve navesti na razmišljanje što sve možemo učiniti kako bi se poniranje društva konačno zaustavilo. Moralno posrtanje i prakticiranje servilnog mentaliteta hrvatskog naroda mora se bližiti kraju. U protivnom nas više ne će biti. Krajnje je vrijeme za društvenu reakciju. Ako ne zbog nas samih, onda barem zbog generacija koje iza nas dolaze i koje nisu zaslužile ovakvo nasljeđe.

Tekst i slika: Ljubaznošću portala Projekt Velebit

Komentari

Comments

Vijesti

Predsjednica se izgubila u vremenu i prostoru

Published

on

By

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nas je počastila tiskovnom konferencijom o svom četvorogodišnjem mandatu pa je normalno osvrnuti se na njen mandat od 4 godine. I mi takozvani marginalci (domoljubi i branitelji), kako nas naziva predsjednica, imamo pravo kazati svoje mišljenje o njenom mandatu.

O predsjednici imam pozitivno mišljenje i mislim da je tri godine mandata odradila korektno, imala je jasan cilj (Inicijativa tri mora), promovirala je Hrvatsku na svjetskoj političkoj sceni (sastala se s kineskim predsjednikom Xijem, predsjednicima Trumpom, Putinom, kancelarkom Merkel i drugima), trudila se zaštititi nacionalne interese koliko joj Ustav RH dozvoljava. Okruženje nije bilo povoljno, naprotiv mediji su je stalno držali na nišanu a politički protivnici su je vrijeđali na najgori način. Budući da je vrijeđanje dolazilo od takozvanih lijevih, mediji su to odobravali i nikada nisu kritički o tome pisali.

Međutim, u zadnjoj godina mandata (4 godina) predsjednica se izgubila u vremenu i prostoru, pozvala je predsjednika četničke Srbije u posjet Hrvatskoj. Na upućene dobronamjerne kritike odgovorila je da je kritiziraju figure s margine političkoga spektra“ .

Osvrnuo sam se na riječi predsjednice 18. veljače 2018. godine člankom „Što traže hrvatski „Marginalci“ ?“ (https://croative.net/sto-traze-hrvatski-marginalci/) (vidi dolje što tražimo)

Pozivanje predsjednika četničke Srbije u Hrvatsku nakon sramotne izložbe u New Yorku, izložbe o genocidnosti hrvatskog naroda je sramotno. Na toj izložbi je istaknuto da su Hrvati ubili 700.000 Srba, da su ubili više od 20.000 djece u Jasenovcu itd. Do kada ćemo dopuštati te laži?

Danas, godinu dana nakon tog sramotnog posjeta možemo podvući crtu i pitati koji je rezultat posjeta, nakon godinu dana. Rezultat je NULA! Ponavljam rezultat je NULA!

Agresor (Srbija) na Hrvatsku nije dao podatke gdje su masovne grobnice, gdje su nestali, nije vratio dokumentaciju vukovarske bolnice, nije vratio matične knjige, filmove, kulturno blago, nije platio ratnu odštetu itd. Srbija i dalje ima Zakono o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske!? Zar to nije sramota? Srbija i dalje vodi pročetničku imperijalističku politiku a političari govore o napretku Srbije glede ulaska u EU!? Strašno i uvredljivo!

Bio je to strašan promašaj predsjednice na što su branitelji, takozvani marginalci, ukazali. Danas je sasvim jasno da su branitelji bili u pravu.

Predsjednica je podržala reformu školstva druga Jokića što je isto bio promašaj.

Predsjednica se nije jasno odredila prema Istanbulskoj konvenciji koja negira suverenitet RH,  niti Marakeškom sporazumu koji obvezuje.

Predsjednica nije nedvosmisleno podržala pravo naroda da iziđe na referendum, nije osudila manipulacije koje ministar Kuščević izvodi (brojenje potpisa i broj navodno nevažećih potpisa).

Po pitanju pozdrava „Za dom spremni“ ima pravo da to nije u izvornom obliku stari hrvatski pozdrav. Povezivati taj pozdrav s ustaštvom na kraju 20-tog stoljeća i sada u trećem tisućljećju je idiotizam. Kakve veze imaju branitelji u Domovinskom ratu i ustaše? Nemaju nikakve veze pa je nedopustivo dovoditi ih u neku vezu. Ustaše su poražene, pobijene i pomrle pa danas lupetati o ustaštvu je neprimjereno. Očito je da predsjednica nedovoljno zna povijest, da ne zna mnogo o Domovinskom ratu pa sluša svoje savjetnike koji postavljaju pitanje što Hrvatska ima s Dubrovnikom!

Stalno se izvrću činjenice, negiraju dokazi, negiraju dokumenti i naglašava ustaštvo samo zato da bi se prikrio kriminal, da bi se zadržale pozicije i privilegije. Veličanje zločinca Tita je pozitivno, poželjno i napredno bez obzira što je ubio pola milijuna Hrvata, što je devastirao Hrvatsku za vrijeme svoje diktature. Zbog toga se nikoga ne proziva!

Podržavati Hrvate u BiH na hrvatskoj televiziji i u hrvatskim komunističkim medijima je obično lupetanje od kojega nema koristi. Pitanje položaja Hrvata u BiH se ne rješava izjavama u medijima već razgovorima u centrima moći: u Washingtonu, Londonu, Brusselsu, Berlinu i Moskvi! Hrvatska vanjska politika je katastrofalna, izbor Komšića u BiH je strašan poraz hrvatske vanjske politike. Neka predsjednica sama ocjeni koliko je ona kriva za tu katastrofu (nečinjenjem i imenovanjem veleposlanika).

Nije upitno naše članstvo u EU, NATO-u i drugim asocijacijama upitno je što hrvatski predstavnici ne zastupaju interese hrvatskog naroda i države.

Predsjednica je odrasla osoba koja sama (tako kaže) bira svoje savjetnike i donosi odluke pa treba snositi i posljedice. Pozivanje na loše savjetnike je neprimjereno.

Predsjednicu napadaju mnogi kritičari, posebno su zanimljivi poluidioti s fakultetskom diplomom koji sve znaju a nisu do gležnja predsjednici. Slušajući i čitajući mnogobrojne komentara vidljivo je da se radi o mržnji, kod nekih o patološkoj mržnji.

Predsjednica je kazala: “Svaki zločin se treba osuditi, povijesno utvrđivanje istine je pravi korak naprijed. Jedan zločin se ne treba opravdavati drugim. Ne uspoređujem zločine. Zločin je zločin i treba ga promatrati individualno”, slažem se ali se pitam je li predsjednica misli ozbiljno, je li stoji iza svojih riječi? Nažalost, predsjednica ne misli ozbiljno jer ne brani otkrivanje istine o Drugom svjetskom ratu. Otkrivanje istine u Hrvatskoj naziva se fašizmom, pojavom ustaštva, revizijom povijesti i slično.

Predsjednica je komentirala osuđujuću presudu provokatoru Ercegu pa je govorila o slobodi govora, (Pitanje: zašto je komentirala nepravomoćnu presudu?). U slučaju Erceg se ne radi o slobodi govora, radi se o govoru mržnje kojega dotični širi. On ima pravo na svoje mišljenje ali njegovi javni ekscesi i njegov javni govor mržnje su neprihvatljivi. Nije prihvatljivo njegovo veličanje zločinca Tita i blaćenje branitelja bez obzira kako na to gledaju savjetnici predsjednice.

Predsjednica se susretala s našim iseljenicima širom svijeta ali rezultati su izostali!

Treba podsjetiti Predsjednicu da Hrvatska nije mnogo napredovala u zadnje četiri godine, nisu napravljene nužne reforme, situacija u pravosuđu je katastrofalna, zdravstveni sustav puca po šavovima, ne dozvoljava se demokratsko izjašnjavanje naroda (referendumi), nije promijenjen nakaradni izborni zakon, nije rješeno pitanje blokiranih, onemogućava se glasovanje Hrvatima izvan Hrvatske (mali broj mjesta za glasovanje, neuvođenje elektronskog glasovanja), vanjska politika je katastrofalna, u medijima imamo govor mržnje, širenje lažnih vijesti i cenzuru.  

Ponovno podsjećam na napisano 18. 2. 2018. godine:

Tko su ti „Marginalci“?

To smo mi koji smo branili Hrvatsku, to su udovice hrvatskih branitelja, to su domoljubi koji ukazuju na antihrvatsku politiku hrvatske vlade! Dakle mi „Marginalci“ ( s navodnicima i bez navodnika) smo protiv: uklanjanja HOS-ove ploče,  protiv Jokićeve kurikularne reforme, protiv usvajanja Istanbulske konvencije, protiv financiranja četničkih Novosti, protiv Frljizacije hrvatske kulture, protiv protupravnog financiranja Srpske pravoslavne crkve, protiv političkog imenovanja antihrvatskih konzula i veleposlanika, protiv uhljeba na svim razinama itd.

Što mi „MARGINALCI“ tražimo?

Mi „Marginalci“ tražimo: izmjenu izbornoga zakona, reformu pravosuđa, izmjenu ovršnoga zakona, reformu zdravstva, tražimo istinu o Jasenovcu, zaštiti hrvatskog književnog jezika,  zaštitu obitelji i naše pozitivne tradicije, tražimo procesuiranje zločinaca i udaljavanje antihrvatskih kadrova iz državnih službi (četničkih ubojica i silovatelja, udbaša i kosovaca). To mi „Marginalci“ tražimo bez odgode! 

Dr. sc. Marko Jukić

Hrvatski branitelj i domoljub (takozvani „marginalac“)

Komentari

Continue Reading

Vijesti

Hrvatski Sabor protiv hrvatskog naroda – SRAMOTA

Published

on

By

Dana 15. veljače 2019. godine Sabor je većinom glasova odbio raspisati referendum o promjeni izbornog zakonodavstva i o otkazivanju Istanbulske konvencije.

„Sabor je sa 105 glasova ‘za’, dva suzdržana i 16 protiv, potvrdio zaključak svog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da nisu ispunjene pretpostavke za raspisivanje dvaju državnih referenduma koje su inicirale građanske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj.“

Protiv naroda su glasovali „domoljubni“ HDZ-ovci, „veliki katolici“, vitez, neokomunisti i antihrvatski sateliti Plenkovićeve vlasti.

Odlukom hrvatskog Sabora (koji vodi antihrvatsku politiku) je povrijeđen Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu. 

Vlada i Sabor negiraju Ustavno pravo naroda, Članak 1. Ustava RH:

(2) U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

(3) Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Jasno je zašto su vladajući protiv referenduma, Članak 87.:

(5) Odluka donosena na referendumu obvezatna je.

Ustavnopravni stručnjak doc. dr. sc. Mato Palić kaže:

Kako je moguće da dva različita državna tijela (Hrvatski sabor i Ustavni sud) u isto vrijeme mogu biti nadležna odlučiti o istom pitanju (da li je ispunjena jedna od pretpostavki za raspisivanje referenduma)? Kako to da Hrvatski sabor zaključkom koji je donesen prekoračenjem ovlasti može derogirati Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu? Znači li takav presedan da će ubuduće Hrvatski sabor moći odlučivati o tome da li je prikupljen dovoljan broj potpisa, a Ustavni sud o ostalim pretpostavkama za raspisivanje referenduma? I kako to da nikada ranije nije proveden takav postupak??”

Njonjo i ostali uhljebi su protiv promjene izbornog zakona jer će izgubiti svoje privilegije. Političkom trgovinom oni (HDZ, SDP, HNS, SDSS i drugi) se uzajamno štite pa nema sankcija za kriminalne radnje, korupciju. Oni ne žele reforme, ne žele izgubiti svoje privilegije (što im sadašnji zakon osigurava) i tako uništavaju državu.

Po Ustavu RH Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru, Članak 115.:

(1) Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru.

(2) Predsjednik i članovi Vlade zajednički su odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno su odgovorni za svoje područje rada.

Međutim praksa pokazuje da je Sabor postao potrčko Vlade (potrčko Ivice, Ive, Zorana ili Andreja).

To je potvrdio i drug Kuščević, koji je lijepo izjavio: “Vlada je usvojila jednoglasno i Sabor će usvojiti Izvješće, Ustavni sud kaže da je sva napravljeno u skladu s Ustavom i zakonima. Ovo što se danas koristiti u dnevno-političke svrhe da bi se postigla mala politička vidljivost, neka služi na čast onima koji to rade.”

Sramotno je da Sabor ne odlučuje o ničemu već izvršava naređenja trenutnog vladara Plenkovića.

Mediji javljaju:

Ministar uprave Lovro Kuščević odgovorio je na optužbe Mostovih zastupnika da su članovi Povjerenstva koji su provjeravali potpise referendumskih inicijativa Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj – uništili kontrolne liste.

“Svi već znamo da su izjave Bulja, Grmoje u javnosti prihvaćene kao apsolutna istina, čudi me da im je promaklo i da ovako manipuliraju. Kompletna lista i popis se nalaze u aplikaciji koja je pohranjena u APIS-u. Svi listići, svaki glas i potpis se čuvaju u Saboru i moguće je u svakom trenu provjeriti je li neki potpis valjan ili nevaljan. Očito gospodi iz Mosta nije stalo od istine, da jest – bili bi se prijavili za uvid i vidjeli valjanost svog potpisa”, kaže ministar Lovro Kučević.

Dakle, može se provjeriti samo svoj potpis i drug Kuščević može raditi i tvrditi što hoće!

Mostovci otišli do Ministarstva uprave:

„Na poziv ministra Kuščevića otišli smo i do Ministarstva uprave, ali ni tamo nismo dobili uvid u dokumentaciju, ali smo dobili odgovor državne tajnice Josipe Rimac da zastupnici nemaju pravo uvida ni u potpise, ni u kontrolne liste bez privole 40-ak tisuća građana čiji su potpisi proglašeni nevažećima, rekao je Petrov.“

Drugarica Rimac im je kazala da moraju imati privolu 40.000 građana, koji su to građani?

Oni nemaju pravo uvida!? OK.

Ako oni nemaju pravo uvida pitanja su: Tko ima pravo uvida osim potpisnika? Je li Ministarstvo uprave pozvalo imenom i prezimenom potpisnike inicijativa da dođu provjeriti zašto su njihovi potpisi nevažeći?

Znaju li građani, koji su dali potpis, da je njihov potpis nevažeći? Zašto ih drug Kuščević nije pozvao da provjere svoj „nevažeći“ potpis kada samo oni mogu provjeriti svoj potpis?

Iz gore navedenog se može zaključiti da Ministarstvo uprave ne dozvoljava provjeru tobože nevažećih potpisa. Radi se o lažima i prevari najgore vrste. Inicijativama ne treba 40.000 potpisa već cca 3.200 potpisa pa je jasno da se radi o sramotnoj prevari.

Protiv volje naroda su, osim uhljeba iz HDZ-a, Plenkovićevi sateliti: pročetnički SDSS, antinarodni HNS, neokomistički SDP i otpadnici iz SDP-a i HNS-a.

Evo bisera vladajuće klike:

Jedan bjednik iz HNS-a govori o krivotvorenju potpisa. Neka pojasni imenom i prezimenom tko je krivotvorio, koliko je krivotvorenih potpisa, je li 40.000 potpisa krivotvoreno?

Sve rasprave bi bile izbjegnute da je drug Kuščević, inače veliki „domoljub“ i „veliki katolik“, dozvolio da predstavnici referendumskih inicijativa budu promatrači, samo promatrači, kod provjere potpisa. Sve bi bilo čisto i pošteno bez bespotrebnih rasprava.

Čemu služi Sabor?

Sabor se sveo na debatni klub gdje se iznose mišljenja, suprostavljeni stavovi, izvode igrokazi (takozvani performansi koji se danima pripremaju), gdje se pojedinci dive svojoj poluidiotskoj izvedbi, a u konačnici bez ikakve veze i potrebe jer je unaprijed odlučeno što će biti izglasano. Kokošari ne glasaju po savjesti već po naputku koje je donije stranka (bez obzira o kojoj se stranci radi).

Da se ukine Sabor narod to ne bi ni primjetio jer tu je Ivica, Ivo, Zoran ili Andrej. Suvišno je imati Sabor kada imaš Ivicu, Ivu, Zorana ili Andreja. Sabor je nepotreban i treba ga ukinuti jer je potrčko premijera i vladajuće klike (principijelne ili neprincipjelne koalicije). Umjesto da dajemo novac za saborske uhljebe dajmo za bolesnu djecu!

Biti protiv svog naroda je zločin!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Vijesti

KVIZ: Sličnosti hrvatskog i ruskog jezika

Published

on

Donosimo kratki youtube video sa zanimljivim kvizom koji ilustrira sličnosti hrvatskog i ruskog jezika, čak neke riječi koriste isključivo ovi narodi, što potkrepljuje tvrdnje o posebnim vezama Hrvata i Rusa.

Naime, prema povijesnim izvorima, upravo Hrvati su utemeljili Kiev, iz kojega je nastala Kii(e)vska Rus, kao temelj buduće ruske, odnosno ukrajinske države…

Pogledajmo zanimljiv video (u obliku simpatične kviz igraonice):

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno