Connect with us

Istaknuto

Tvrtko Dolić: Najtraženiji čovjek

Published

on

U KINIMA JE VRHUNSKI TRILER    Pokojni Philip Seymor Hoffman uvjerljivo je glumio u posljednjem filmu koji je dovršio. Pojavljuje se  kao stariji njemački obavještajac Günther Bachmann, koji trpi duboke ožiljke te profesije, ali još uvijek posjeduje savjest, koja je u tome poslu rijetkost. Amerikanci brutalno iskazuju svoju obavještajnu dominaciju. Mobilizaciju obavještajnih struktura u Hamburgu pokrenuo je Čečen Issa, koji nema nikakve terorističke namjere, nego se odriče obiteljskog nasljedstva u korist sirotinje. Korbjinov Isus otvara teološke kontroverze.

Film je snimljen po istoimenoj priči Johna le Carréa, kao špijunski triler klase 9/11, prilagođen u sjeni afere američkog prisluškivanja mobitela njemačke kancelarke Angele Merkel. Obavještajne službe SAD-a, Britanije, Izraela i Njemačke povremeno nastupaju zajedno, najčešće s figom u džepu, a ponekad prikriveno djeluju jedna protiv druge. Ovdje je Izrael izostavljen zbog povijesnih prijepora, a Britanija uglavnom zato što je riječ o britanskoj produkciji. Možemo dodati i moguću lojalnost prema obavještajno bliskim Englezima, od strane nizozemskog redatelja Antona Corbijna. U protuobavještajnim zadaćama Bachmannu je nadređen šef hamburške sigurnosti Dieter Mohr (Rainer Bock) iz njemačke protuobavještajne zaštite, po Bachmannu idiot i veliko zlo, po meni tipičan nacist, koji kanibalski vreba svoje meso i među svojim Nijemcima. Za razliku od ostalih zapadnih obavještajaca, Bachmann je inteligentan, načitan i nije islamofobičan. Pričalo se da Hoffman za snimanja filma “Najtraženiji čovjek” nije bio u formi, ali se to na kraju zgodno uklopilo u karakter koji je prezentirao.

Na nesreću svih nas, Amerikanci su još u Njemačkoj. Okupacija li oslobađanje, kako vam drago, traje sve od 1945. Na glas da se u Hamburgu pojavila moguća teroristička lovina, iz američke obavještajne kolonije u Berlinu stiže “diplomatski” ataše Martha Sullivan (Robin Wright), hladna bešćutna kučka, kakvu smo upoznali u seriji “House of Cards”. Ovdje je crno pofarbana, ukalupljene frizure, kao da se sredila za prostituciju u hamburškoj luci, ili na nekoj baušteli, i to je sva razlika. Osjetite snažan kršćanski poriv da takvu beštiju pregazite u Erbilu ili Kandaharu. Dosljedno njenoj čuvenoj otmjenosti, trenutni zaručnik Robin Wright je 14 godina mlađi Ben Foster, koji se dokazao u ulogama histerika. Sretna je okolnost da film ignorira jurnjave u autima, pa gledatelj može uživati u pravoj špijunskoj priči, koju nam Anton Corbijn prezentira skoro dokumentaristički.

Rade li sve te obavještajne službe išta pozitivno!?

Britanija je već zaboravila što je namjeravala postići sa svim tim promašenim Jugoslavijama, ali obavještajci svejedno guraju još jednu novu, jer to imaju zacrtano u svome stogodišnjem planu, u okvirima britanske opstrukcije njemačkog direktnog kontakta s naftnim rezervama na Bliskom istoku.

Ponekad se pitamo donose li sve te obavještajne službe išta pozitivno. Najveće teroriste obučile su zapadne tajne službe. Obavještajne službe služe kao pokriće za uplitanje u život drugih. Nisu britanske službe pogriješile glede Iraka, nego su dobile nalog politike da pogriješe. Zar nama svima ne bi bilo jednostavnije da SAD, Britanija i Izrael obustave svoje obavještajne petljanije i otvoreno zarate s nekom zemljom ili u njoj naprave nered, bez tih zakulisnih priprema i podmetanja. Koliko je sredstava Zapad potrošio za zaštitu tehnologije, da bi se u konačnici cijele industrije preselile u Kinu, a AMD stigao u Dortmund? Bez tajvanskog Foxconna, Apple je reklamna agencija. Britanija je već zaboravila što je namjeravala postići sa svim tim promašenim Jugoslavijama, ali obavještajci svejedno guraju još jednu novu, jer to imaju zacrtano u svome stogodišnjem planu, u okvirima britanske opstrukcije njemačkog direktnog kontakta s naftnim rezervama na Bliskom istoku. Pogledajmo nered koji su zapadne obavještajne službe proizvele u Ukrajini, ugrožavajući sve susjedne zemlje, pa i Hrvatsku.

Kostur iz Čečenije

Mladi Čečen Issa Karpov (Grigorij Dobrigin) ilegalno dolazi u Hamburg, koristeći crne rute te svjetske luke, koja je estetski i sadržajno rugoba. Issa je kost i koža. Kosti polomljene, a koža na tijelu prošla je grubu rusku torturu. Na leđima Karpova vidljivi su tragovi bičevanja, spaljivanja i odstranjivanja kože. Svojim bradatim izgledom i posve slučajnom paničnom reakcijom izaziva sumnju lokalne antiterorističke jedinice. Bachmann je tih dana pratio djelovanje izvjesnog Abdullaha (Homayoun Ershadi), zbog mogućnosti da taj muslimanski filantrop dio “svojih” donacija odvaja za Al-Qaedu, pa ga u svezi toga zanimao dolazak Karpova, koji je prešao na islam, uzimajući Isusovo ime. Uredno se klanja Alahu, čime se redatelj Corbijn izjasnio glede prirode Isusove osobe.

https://www.youtube.com/watch?v=cYORzJ3e-Og#t=60

Odvjetnica za ljudska prava Annabel Richter (Rachel McAdams) pokušava spasiti Karpova od deportiranja i pomoći mu da naslijedi novac koji mu je otac ostavio kod svog prijatelja bankara, odnosno njegovog sina Tommyja Bruea (Willem Dafoe).  Bože moj, to je izuzetno lijep komad žene, koju kao privlačan pupoljak pamtimo iz nezaboravnog filma “Žena vremenskog putnika” Roberta Schwentkea iz 2009. Za nju
Bachmann kaže Brueu da su obojica stari da je obljube, da se tako blaže izrazim. Redatelj Anton Corbijn je majstor fotografije, pa tmurnom Hamburgu dodaje jače osvjetljenje, a napose blista prekrasna Rachel, uglavnom na biciklu, najdulje snimana
kako odlazi, što me znalo oneraspoložiti. Corbijna pamtimo po režiranju vizualnog dojma glazbenih grupa Depeche Mod i U2. U atmosferu i estetiku filma pristojno se rachelmcAduklopila dugonoga i od Rachel zrelija Nina Hoss, s dosta prirođene svjetlosti. Igra Irnu Frey iz Bachmannove antiterorističke skupine. Sjedokosi i rumeni Hoffman dodatno osvjetljava scenu. Tijekom praćenja Annabel, Irna primjećuje kako je Annabel lijepa, a Bachmann odgovara da nije njegov tip. “Tko je tvoj tip?” – pita ga Irna. “Ti!” – odgovara Bachman. Ti starci jednostavno pošandrcaju na kraju svog života. Annabel se približava, pa u slijedećem trenutku vidimo staru mrcinu Hoffmana kako “operativno” koristi trenutak i ljubi Irnu, da prikrije praćenje. A Annabel se udaljava na biciklu, pokazujući svoju savršenu stražnjicu. Jeste li primijetili kako stariji Amerikanci i Nijemci manje gledaju grudi žene, a više njenu pozadinu? Film ima te svoje bonuse.

Nakon što prelazi u stan koji mu pronalazi Annabel, Karpov izjavljuje da je njegov otac ubijao ljude i da novac takve osobe ne želi. Da će ga dati u humanitarne svrhe! Bachmann dolazi na ideju da taj novac usmjeri na Abdullaha, da vidi hoće li taj pretjerano eksponirani dobrotvor dio proslijediti brodarskoj kompaniji “Sedam prijatelja”, za koju sumnja da je paravan za terorističku Al-Qaedu. Bachmann želi poštedjeti Issu i Annabel od obavještajnog zla. Pratimo kako spašava i Abdullahova sina, upozoravajući ga da se na vrijeme skloni, što nije bilo profesionalno, ali neka, nismo svi Europejci. Isus je zasigurno tu negdje i sve gleda. Bachmann zapravo nema velikih problema sa
svojom zaštitnom zadaćom, nego ga iscrpljuju i ugrožavaju američke i domaće hijene, Racheolkoje vrebaju nove kandidate za Guantanamo. Nadajmo se da ćemo jednog dana saznati koja je strana služba izravno odgovorna za tragično Arapsko proljeće i velike obavještajne nesreće u Iraku, Libiji i Siriji.

“Bejrut je bio naša pogreška” – priznaje Martha Sullivan. “Jedan od naših agenata uništio je vašu mrežu, a vi ste ocrnjeni. Mi smo zakazali. Pravimo takve pogreške. Razumijem zašto nam ne vjerujete. Vaši agenti i doušnici bili su kompromitirani. Ljudi koji su vam vjerovali poginuli su, i to zauvijek ostaje s vama. “Bachmannu je zasigurno bilo drago čuti da nije skrivio likvidaciju svoje mreže. “I iza sve te štete, mi smo živi. Svi ti životi, sve te prazne sobe …” – tugovao je, a bešćutna Martha zapravo se s njim poigravala. “Kako bismo učinili da svijet bude sigurnije mjesto” – dodala je. Robin Wright zaista zna odglumiti prokletu demonsku surovost. Priznala je grijeh svoje službe da bi stekla Bachmannovo povjerenje, i tako ga pripremila za novu američku podvalu. Ako želite saznati ostatak te zanimljive obavještajne priče, morate ipak otići u neko naše kino. Za nove filmove birajte nove dvorane, jer imaju sve moderne dodatke. Primjerice, zagrebački City Centar East ima nove dvorane i uvijek se nađe slobodan stolac.

Utapanje Murata Kurnaza 

Film bi bio nekako izravniji da je Issa prikazan kao bivši zatočenik Guantanama. Korbjinova prerada je snažno pod utjecajem istinite priče o turskom državljaninu Muratu Kurnazu, rođenom u Berlinu, koji je zlostavljan u američkim bazama u Afganistanu i na Kubi. Kurnaz je 2007. objavio svoje memoare “Pet godina mog života: Nevin čovjek u Guantanamu”. Bio je podvrgnut različitom nasilju, a najgore posljedice ima od MuratKurnaztakozvane “torture utapanja” – stavljana mu je mokra tkanina preko lica, a onda polijevana vodom. Žrtva ima osjećaj utapanja, da tone, da se guši i da umire. Ta tehnika mučenja zatočenika uništava pluća, razara senzore usne šupljine, i oštećuje mozak zbog nedostatka kisika, a psihološka oštećenja mogu trajati godinama, povezana s takozvanim “refleksom utapanja”, koji pravi probleme kod svakog uzimanja tekućine, odnosno tekuće hrane. Korijenje te torture ne vuče na Srednji vijek, kako se obično uzima, jer se su tada dvorski “stručnjaci” pomoću crijeva/cijevi nalijevali žrtvu, kao da pretaču vino. Možemo zaključiti da je zapadnoeuropska civilizacija značajno napredovala.

Kurnaz je razotkrio usmrćivanje trojice zatočenika Guantanama nadnevka 10. lipnja 2006. Sve je podgrijala činjenica da su dvojica od tih nesretnika trebala biti otpuštena kao nevini. Problem je što i nevin čovjek može razotkriti demonsku strukturu Guantanama, što je Kurnaz učinio. Kurnaz je isljeđivan kao član Al-Qaede. Putovao je iz Frankfurta u Karachi, pa Islamabad i Lahore, da bi konačno stigao u Peshawar i Tableeghikonačno bio optužen za pripadnost islamskoj misionarskoj grupi Jamayata Al Tabliqa, koja je pod sumnjom da pripada mreži Al-Qaede. Carol Leonnig napisala je u Washington Postu da deklasificirana dokumentacija pokazuje kako su američka vojna obavještajna služba i njemačka protuobavještajna zaštita konačno zaključili da nema pouzdanih informacija da je Kurnaz povezan s Al-Qaedom. Zlonamjerne osobe rekle bi da probleme ne stvara nasilje, nego oni koji ga prežive. Kada podvučemo crtu, možemo zaključiti da Kurnaza nije spasila njegova nevinost, nego njegovi kvalitetni odvjetnici.

Njemačku je uznemirila vijest da su Kurnaza u Kandaharu istraživali njemački obavještajci iz KSK – Kommando Spezialkräfte iz Division Schnelle Kräfte, u njemačkim odorama, i na njemačkom jeziku. Njemački ministar obrane početno je tvrdio da članova KSK nema u Afganistanu, da bi u svibnju 2007. priznao kako KSK ima časnike u Kandaharu. Njemački parlament proveo je istragu o tome pod kojim su se okolnostima njemački obavještajci uključili u američke posebne programe ispitivanja, koji u konačnici prisile žrtvu da prizna kako je napad 9/11 najavljen u Kuranu. Malo sam razočaran da naši momci u Kandaharu nisu uključeni u bilo što. Kao najgore seljačine, ne istražuju islamske fundamentaliste, niti švercaju opijum. Zašto nas tako sramote? Kog vraga rade u Afganistanu? Da bi se sve životno zaokružilo, Hoffman se nakon snimanja filma predozirao, najvjerojatnije s nekom drogom iz Kandahara.

Teologija Antona Korbijna

Redatelj filma je sin pastora Nizozemske reformatorske crkve. Kod Corbijna trebamo više obratiti pažnju na fotografiju nego na teologiju, ali Korbjinov Isus, odnosno Issa, začet i rođen izvan bračne zajednice, otvara neka doktrinarna pitanja. Primjerice, je li Josip zlostavljao Mariju? Je li trudnu Majku Isusovu zaista prihvatio? Zašto se nije pojavio na Golgoti, za Razapinjanja, niti nakon njega? U Jeruzalemu, Antiohiji ili u Rusiji. Ekumenizam Korbijna postavlja Issu kao prethodnika Muhameda, kao prvog muslimana! Koji je personifikacija dobrote! Issa ne oprašta grijehe svom ocu ili Ocu, nego ga povratno redefinira, poklanjajući sirotinji sve što je od oca,  Stvoritelja, ili Alaha naslijedio. Time poništava prethodno zlo, kanalizirajući ga u nešto dobro.

Corbijn svjesno ili nesvjesno otvara još jedno zanimljivo pitanje: je li dobri Isus zapravo onaj nakon Muke na križu, koji je pokrenuo novi nauk praštanja, suprotan misiji konfliktnog Isusa buntovnika, koji je želio osloboditi Palestinu od rimske i židovske represije, koji je okretao sina protiv oca. Bilo bi prirodno da mučenik Issa Karpov teži osveti, ali je njegovo zemaljsko tijelo uništeno, a snažan duh ide putem darivanja. Nezgoda je što ovakva psihologija Antona Corbijna na neki način afirmira nasilje nad čovjekom, u smislu da nasilje nesretnika pretvara u bolje biće, u boljeg čovjeka. Činjenica je da čovjek osjeća veću bliskost prema onom mjestu na kojemu je patio.

Nakon 32 godine u najgorim američkim kazamatima, hrvatski mučenik i “terorist” Zvonko Bušić, bivši nepomirljivi borac za slobodu,  vratio se u Hrvatsku kao propovjednik pomirenja i borbe nenasiljem. Na kraju je radije digao ruku na sebe nego na druge. Hrvate je doživio kao muhe bez glave, što je vjerojatno najbliža istina. Dobili smo vrli novi svijet, u kojemu je pojedinac posve nebitan, a terorizam su preuzele države, kao prethodnicu za kojom šalju svoje oružane trupe. Svjedoci smo nevjerojatnog nasilja vladajućih struktura u Hrvatskoj prema malom čovjeku, prema pojedincu izvan oligarhije. Samospaljivanje branitelja je marginalna vijest. Bahatosti vrhuške nema kraja. I još se poziva na narodnu volju! Hoćemo li zbog svega toga postati bolji ljudi, ili smo kao ljudi potrošeni, uništeni, odbačeni. Sukladno tome, ključno je pitanje možemo li postati gori?

Tvrtko Dolić/croative.net

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno