Connect with us

Kolumne

Tvrtko Dolić: Isus je bio Hrvat

Published

on

OTVORENI PEČATI   U ovo božićno vrijeme simbolike novog života i praštanja, dobar čovjek i kršćanin treba se prepustiti svome pozitivnom odnosu prema Isusu i Mariju, bez otvaranja bilo kakvih prijepora.

Nisam dostojan da uđeš pod krov moj, Gospodine! Nešto me ipak proganja.

{loadposition fb}Kod Rusa i sličnih pravoslavnih nacija, Hristos je fizički i duhovno pripadnik tog Izabranog naroda. Postignuto je magijsko jedinstvo nacije, vjere i najviših simbola. Kod naših istočnih susjeda dodan je paraklit Rastko, a okupljanje srodnih etniteta provodi se oko slaveniziranog Hristosa. U takvim projektima sklon sam tome da Isusa prepoznam među Antima. Jeli drsko od mene ili bilo kojeg drugog poštovatelja Objave doživjeti Isusa i Mariju kao najbližu rodbinu? I kao Hrvate!

Genijalna teorija Tihomira Mikulića

Kako smo ovih dana izloženi teškoj represiji protuhrvatskih struktura, koje bezočno djeluju protiv nas i naše vjere, o našem trošku, naglasit ću da je Isusova tragična sudbina tipično hrvatska. Naša sveta majka Marija nije slučajno došla u Bistricu, niti se slučajno nastanila u Međugorju. Moramo se zapitati zašto nije na udaru sveukupno kršćanstvo, nego samo Katolička crkva, a napose Crkva u Hrvata. Javlja se potreba za oživljavanjem magijske hrvatske narodnosno-vjerske samosvijesti, one koju smo imali prije Branimira, u kojoj trebamo oživjeti nacionalnu kristologiju.

Kraj prošlog milenija donio nam je neke loše vijesti i teško objašnjive društvene promjene. Primjerice, partija bezvjernika vratila se na vlast. U pozitivnim novostima tog “tranzicijskog” vremena visoko rangiram znanstveno utemeljenu teoriju Tihomira Mikulića o podrijetlu Hrvata iz Palestine. Nismo slavenska braća sa Slovencima, Srbima i Crnogorcima, nego izraelska braća sa Judejcima i Samaritancima. Mikulić je svoje nevjerojatno otkriće potkrijepio brojnim toponimima i diplomatskom korespodencijom između antičkih civilizacija. Ovdje istovremeno govorim o potrebi redukcije nacionalne i pojedinačne samosvijesti sve do izvornog Isusovog nauka. Bili Hrvati ili Samaritanci, Isus i Marija određuju naše temeljno biće, pa su na neki način Hrvati, u smislu temeljne strukture naše nacije. Hvaljen Isus i Marija, rekao bi Davor Pavuna.

Hrvatski civilizacijski konflikt

Od brojnih izraelskih plemena preživjelo je svega nekoliko njih. Oni koji se i danas narodnosno predstavljaju kao Izraelci svedeni su na oko tisuću duša – polovica njih živi kod Holona, a druga polovica ostala je u naselju Kiryat Luza na Gerizimu, podno njihovog svetišta, oltara antičkog Izraela, gdje kao materinski jezik koriste arapski. U liturgiji koriste samaritanske verzije hebrejskog, aramejskog i arapskog, sve napisano u samaritanskom alfabetu, različitom od hebrejskog alfabeta, odnosno od alfabeta kojeg zovemo i hebrejskim. Samaritansko petoknjižje je najstarije, dramatično različito od onoga koje koriste kršćani i pripadnici židovske vjere. Dva porobljavanja, egipatsko i asirsko, prodor Aleksandra i helenizma, rimska okupacija, pohodi islama i kršćanstva, i europski kolonijalizam i europski totalitarizmi uništili su Izraelce skoro do potpunog istrebljenja.

Samaritanska kultura je fenomen jer je snažno modificirana kroz sužanjstva u susjednim imperijama. Samaritanci su potomci najvećih izraelskih plemena Ephraim, Manaše i Levit, onih izraelskih plemena koja su prošla egipatsko sužanjstvo. Nakon razaranja Samarije 722. prije Isusa, stanovništvo Galileje odvedeno je u asirsko sužanjstvo. Židovska tradicija gleda Samaritance kao doseljenike iz Kuthe (između Babilona i Ninive). Mojsije i Josip došli su sa egipatskim sužanjstvom i sa egipatskim utjecajem, a jahvizam ostaje zagonetka. U Kuthi je podignut hram Nergala, koji je predstavljao negativan aspekt Sunca (palitelj, onaj koji donosi bolesti i uništenje, gospodar podzemnog svijeta, surovo božanstvo kažnjavanja i apokalipse). Veliki Kir mudro je učvrstio svoju imperiju raseljavanjem plemena, pa Izraelcima zasužnjenim kod Ninive i Židovima zasužnjenim kod Babilona poklonio slobodu, odnosno omogućio povratak u Palestinu. Robovi Babilona naselili su Judeju, a dijelovi plemena Ephraim, Manaše i Levit vratili su se u Galileju. Nevjerojatna povijest Samaritanaca pokazuje nam što se sve moglo dogoditi Hrvatima na magijskom prostoru od Palestine i Crnog Mora do edenske Harahvati.

Naša nacionalna i osobna samosvijest stalno su preusmjeravane za potrebe stranog interesa i protuhrvatskih političkih ciljeva. Germani, a napose Austrijanci, uvjeravali su nas da smo Goti, Mađari su nas slavili kao stare Ugre, Talijani su nas podržali kao Ilire i Ilirce, a Srbi nas i danas uvjeravaju da smo Slaveni, Sloveni kako oni kažu, i povremeno nas “ubeđuju” da smo zapravo Srbi, što nije nekakva svjetska ponuda. U trećoj knjizi svojih svake hvale vrijednih “Otvorenih pečata”, Tihomir Mikulić ukazao je na dva velika vala slavenizacije Hrvata. Ovdje ću naglasiti da su naši preci bili izloženi nizu nasilnih slavenizacija, koje su se provodile za konkretan politički utjecaj, na našu štetu. Mišljenja sam da je prvu slavenizaciju na ovome prostoru poticao Bizant, za potrebe suzbijanja onih korpusa koji su se uklopili u zrcalnu zapadnu imperiju. Nešto slično događalo se ne tako davno, kada je slavenizacija razarala Austrougarsku. Uvijek se radilo o kolonizatorskom pravu na zemlju.

U našu svijest teško se probijaju novija saznanja ruskih i ukrajinskih povjesničara da Hrvati podrijetlom nisu Slaveni i da se u toj povijesnoj referenci/konstrukciji Hrvate može gledati samo kao Ante, kako je to tvrdio austrijski i slovenski povjesničar Ljudmil Hauptmann, na tragu zadaće da se Slaveni/Slovenci zapadno od Hrvata izdvoje kao zasebna nacija. Hauptmann je 1926. postao profesor Opće povijesti srednjeg vijeka na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Austrija je pokušala provesti širu germanizaciju, a kada nije prošla, poticala je slavistiku na sveučilišnom nivou, dajući podršku zasebnim “slavenskim” entitetima, s kojima je imperijalna vrhuška lakše ulazila u nove državne ugovore. Pasionirani hrvatski slavisti spriječili su potpunu zloporabu slavistike, ali su na svoj način unosili konfuziju u temeljnu nacionalu ideju.

Marija i Isus bili su Hrvati

Za razliku od izraelskih plemena Galileje, Židovi su prošli samo babilonsko sužanjstvo. Možda su antički Izraelci raseljeni i/ili porobljeni, a možda su kreirani kroz namjerne migracije, za potrebe imperijalne kontrole provincija. Hrvati Tanaisa i Kaspijskog bazena obitavali su u području u koje su prognani mnogi kršćani i mnoge kršćanske sljedbe, blizu mjesta u kojima su se održali prvi crkveni koncili. Na Jadran su najprije početkom četvrtog stoljeća stigli hrvatski manihejci, da bi u sedmom stoljeću pristigla hrvatska kršćanska plemena. Ako židovski znanstvenici pomjeraju egipatsku povijest za cijela stoljeća samo zbog dokazivanja povijesne egzistencije biblijskog Davida, ne vidim zašto bi Hrvati ustrajavali na svom dolasku na Jadran u stoljeću sedmom.

Ako su Hrvati u Isusovo vrijeme živjeli u Galileji, možda to rasvjetljava zagonetku podrijetla Isusa! Marijin otac spominje se u starim kršćanskim zapisima kao Jakov, što ne ukazuje na Judeju, nego na Izrael i Galileju. Josip nije bio Židov – Josip je bio simbol sjevernog antičkog Izraela, kao što je danas simbol preostalih Samaritanaca, kao što je bio omiljeno osobno ime kod Hrvata, prije nego što su Josip Staljin i Josip Broz proveli genocid nad Hrvatima, najveći pokolj u povijesti ljudskog roda. U to antičko vrijeme nazivanje Marijinog muža Josipom imalo je dimenziju narodnosnog određenja Majke Božje, i na svoj je način predstavljalo otvoreno naglašavanje da zemaljski otac Isusa nije Židov. Do Isusove Objave, središnja antropološka osoba Galileje bio je Josip Egipatski, pa se tu zgodno uklapa odlazak Marije i Isusa u Egipat uz pomoć božanskog Josipa, Boga Oca. Središnja antropološka pojava judaizma je David, kojega su neki apostoli pokušali ugraditi u rodoslovlje Isusa, ali sa različitim genealogijama, sve za potrebe otvaranja kršćanstva prema judaizmu.

Hrvati zapravo nisu pokršteni

Hrvatski pleter bio je simbol ljubavi, obitelji, doma i Domovine. Isus je živio uz Izraelce i ne tako daleko od Judejaca, Židova, ali nije pripadao izraelskom jahvizmu sa svetištem na Gerizimu, a zasigurno ne zasebnom židovskom jahvizmu sa svetištem u Jeruzalemu. Njegov Otac bio je Eli, monoteističko božanstvo tog vremena, daleko duhovnije “kreirano” apsolutno biće nego što je to bio Jahve kod Samaritanaca i Judejaca. Isus je u Jeruzalemu dočekan kao vjerski neprijatelj. Potraga za hrvatskim originalnim bićem je istovremeno putovanje u Isusovu Galileju, do Isusove izvorne Objave. Hrvati nisu pokršteni jer su pripadali najranijem kršćanstvu Palestine.

Kršćani su prihvatili predrasudu da je Isus bio Židov, dok Židovi negiraju da je postojao. Prvi kršćani načinili su taj ustupak Židovima, zbog židovske dogme o židovskom Mesiji, ali taj kompromis nije dao nikakve rezultate. Kada je idumejsko-judejski kralj-namjesnik Galileje smaknuo Ivana, Elizabeta je sahranila svog sina u staroizraelskoj Sebaste, u drevnoj Samariji. Tada su izraelska plemena Galileje gledala Judeju i Judejce kao neprijatelje. I bez toga, judaizacija razapetog Isusa protivi se dogmi Crkve o Sinu Božjem. Josip (=Izraelac #Judejac) bio je simbol Samarije i antičkog Izraela. Nakon prvog židovskog ustanka 66. Vespazijanov sin Tit razorio je 70. Jeruzalem i tek tada se u Isusovoj Galileji pojavljuju prvi Židovi, kao izbjeglice i prognanici, dugih četrdeset godina nakon Isusovog razapinjanja u Jeruzalemu.

Doseljenje u stoljeću četvrtom

Priznajem, ušao sam u prilično sklisko skolastičko područje. Priroda Isusove osobe dovela je do velikih podjela u Crkvi. Docetizam je odbijao ljudsku prirodu Isusa. Kalcedonski sabor postavio je jedinstvo božje prirode i ljudske prirode u jednoj osobi, koje su i nepomiješane i neodijeljene. Monofizitizam je pojednostavnio: jedna osoba, jedna priroda. Prezbiter asketskog kršćanstva Arije s kraja trećeg i početka četvrtog stoljeća bio je protivnik kristologije Trojstva. Odbacio je tvrdnju da je Isus istobitan (homoousios) sa Ocem, nego da je sličnobitan (homoiousios) Ocu. Arije je doktrinarno poražen 325. na najznačajnijem crkvenom koncilu u Niceji. Prihvaćena je Origenova značajka: druga osoba Trojstva – homoousios – od iste supstance Boga Oca, inkarnira se u ljudsku prirodu Isusa, što se uklapalo u ranije raširenu doktrinu emanacije. Kuda god krenem, dočeka me neprobojna crkvena doktrina, a ipak osjećam hrvatsku prirodu Isusa.

Hrvati su živjeli na širokom prostoru od Tanaisa do Harahvati, pa su posve prirodno došli pod utjecaj Manija i njegove velike sinteze antičkih religija. Vjerski isključivi rimski imperator Dioklecijan, koji je surovo progonio kršćane, izdao je 296. edikt kojim je osudio manihejstvo i naredio progon manihejaca. U traženju destinacije za njihovo progonstvo, u potrebi da potisne ilirski karakter Dalmacije, Dioklecijan je dio manihejaca naselio u zaleđu svoje rezidencije kod Salone. Tako su progoni manihejaca početkom četvrtog stoljeća doveli hrvatske manihejce u Dalmaciju, gdje se u simbiozi sa domicilnom populacijom razvilo bogumilstvo. Dolazak hrvatskih kršćana u stoljeću sedmom stvorio je novi hrvatski konflikt, koji je nakon Branimirovog priklanjanja Rimu doveo do progona bogumila kao heretika. Hrvatske povjesničare tek čekaju velike avanture duha: hrvatsko kršćanstvo Palestine, Lukino kršćanstvo Tanaisa, Ivanovo kršćanstvo zaboravljene Harahvati i hrvatsko manihejstvo. Hvaljen Isus i Marija.

Tvrtko Dolić

Komentari

Kornelija Pejčinović

OBJAVE S KRAJA VREMENA – DRUGO UBOJSTVO BOGA

Published

on

Bog je ljudima dao nepojmljivi dar: došao ih je osobno posjetiti. To se dogodilo prije 2000 godina u osobi Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka. Ovoga Boga će zanijekati njegov vlastiti narod i osuditi ga na smrt. To je bilo prvo bogoubojstvo. Nakon dvije tisuće godina ponovo će ga osuditi na smrt njegov narod. To ćemo nazvati drugim bogoubojstvom.

Pojašnjenje:

BOGOUBOJSTVO JE UČINIO NJEGOV VLASTITI NAROD

Prvo bogoubojstvo:

Stari Zavijet kaže da je u datom trenutku Bog izabrao jedan narod između ostalih da bude njegov narod. Bit će s stoga  nazvan izabranim narodom i Bog će ga izabrati da bude izdvojen do njegovog provratka na zemlju. Ovaj izabrani narod je hebrejski ili židovski narod kojega je Bog nastanio u obećanoj zemlji: Palestini.

Isus je potekao od kraljevske loze Davidove. Ovo su povjesne činjenice i nikomu ne pada na pamet da ih niječe.

Taj izabrani narod će tražiti Pilata Isusovu smrt i biti će mu draži razbojnik Baraba od njegovog Gospodina i kralja. Pilat koji je dobro shvatio bit napisat će  na križu: Isus kralj židovski. Nema nikakve sumnje u evanđeljima da je to bio židovski narod kojega su razjarili i potakli svećenici Sinedrija da traže Isusovu smrt prihvaćajući posljedice svoga čina. Jer pisano je:“Neka njegova krv padne na nas i na našu djecu.“(Matej, 27;25)

Budući da je Bog koji je postao čovjekom, Isus, on je istovremeno i pravi čovjek i pravi Bog. On će dati svoj život kao žrtvu za otkupljenje grijeha i spasenje svijeta. Taj njegov čin nazivamo misterijem Otkupljenja.

On je ispunio ovo djelo, a kako je božanska narav Isusova bila neupitna tako je i Uskrsnuće. Izabrani narod je preuzeo na sebe krivnju bogoubojstva. Upravo je nevjerojatno da je Bog odbačen od svog vlastitog naroda, u najmanju ruku od njegove većine. To je onaj isti narod koji je on izabrao, štitio i obdario ga blagostanjem kroz stoljeća. Oni u Isusu nisu prepoznali Mesiju (toliko očekivanog Spasitelja) ni sina Božjeg.

Otada nastaje ogromna razlika između židova i kršćana jer ih kršćani ne optužuju samo da su zanijekali svoga Boga i da su odbili u njemu prepoznati Mesiju, što je za kršćane bitna odrednica njihovog postojanja, nego ih živo i trajno optužuju za počinjeno bogoubojstvo.

NOVI NAROD BOŽJI

Isusov silazak na zemlju uzdrmao je temeljito društvenu organizaciju ne samo u vjerskom pogledu. Prva značajna promjena je bila u promjeni naravi izabranog naroda  ili naroda božjeg. U stvari, svojom smrću Isus je izvršio jednu promjenu istovremeno bitnu i konačnu: Djeca Božja, njegov narod, nisu više bili pripadnici jedne i isključive povlaštene etničke skupine – Židovi – nego svi ljudi koji vjeruju u njegovo božanstvo i štuju njegov kult. Ovaj narod je nazvan kršćanskim, to će reći da su to oni koji vjeruju u Isusa Krista i koji ga slijede.

Za skupljanje i vođenje ovog naroda bila je potrebna jedna nova struktura – to će biti Crkva apostolska. To znači da je Crkva utemeljena na apostolima kojima je zadaća poučavati Božansku Objavu ljudima ali i osigurati božansku nadnaravnu misiju koja im je povjerena. Jer Isus nije došao samo spasiti ljude svojom smrću na križu i dati im novi nauk vjere utemeljen na ljubavi – najprije prema Bogu – a onda i prema ljudima. On je došao utemeljiti svoje Kraljevstvo. Jedna od prvih misija koju je povjerio apostolima bila je da idu od grada do grada navješćujući da je „Kraljevstvo božje blizu, ovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ tako će reći Pilatu. Jer to kraljevstvo nije materijalno nego duhovno, ali je na zemlji. Da nije tako zar bi Isus poslao učenike da ga navješćuju?

Dakle uloga Crkve nije samo strukturalne naravi, to znaći da nije tu samo da organizira vjernički narod nego je zadaća Crkve duhovna a to znači da ima poslanstvo da svim ljudima dade mogućnost da uđu u život vječni obraćenjem u vjeru Isusa Krista putem sakramenata koje je On utemeljio počev s Krštenjem. Zbog ove svoje prvotne misije Crkvu se ne može usporediti s bilo kojom drugom religioznom strukturom. Primanje sakramenata omogućava svaokom čovjeku da uđe u okrilje božjeg naroda koji je jedinstven, isključiv, i održavan obiljem milosti koje se primaju sa sakramentima. Bez božje milosti nijedan čovjek se ne može oduprijeti đavlu kao što nijedan čovjek ne može spasiti sam sebe. Za to mu je potrebna nadnaravna pomoć koja se postiže molitvom i sakramentima.

Ovaj uvodni dio je vrlo važan i neophodan je za razumijevanje razlika izmđu Crkve božje i struktura drugih religija koje se ne mogu usporediti s njom zbog osobitosti ove milosti i božanskog života po sebi. Postoji samo jedna Crkva Božja koja je u direktnoj liniji s onom utemeljenom po apostolima, počev od prvog, svetog Petra –  a to je Crkva Katolička, Apostolksa i Rimska čiji se poglavar smatra vikarom Kristovim i direktnim nasljednikom svetog Petra. To je nesumnjivo i ne može se osporiti. Sve su ostale strukture, čak i kršćanske koje se predstavljau kao crkve božje uzurpatorske su  i u stvarnosti nemaju nikakve vrijednosti.

OBJAVA SVETOGA TROJSTVA

Bog ne objavljuje ljudima sve svoje tajne odjednom. On ih objavljuje postupno, malo po malo, nakon što ih je dugo pripremao.

Židovi Isusovog vremena nisu poznavali tri elementa božanskog misterija:

  • 1.      Da će Mesija biti Bog u osobi;
  • 2.      Da će njegova misija biti da utemelji svoje duhovno a ne materijalno kraljevstvo;
  • 3.      Da je Bog ujedno i Jedan i Trojstven – Trojstvo

Misterij Svetoga Trojstva pojašnjava misterij Mesije i njegovog dolaska na zemlju jer nam daje mogućnost da shvatimo mjesto koje Isus zauzima u božanskoj sferi. Jer Isus nam otkriva misterij Jednoga Boga u tri osobe jedinstvene i različite: Oca,Sina i Svetoga Duha.

Ovome misteriju dodaje se još jedan, misterij UTJELOVLJENJA: Sin je ne samo Bog nego i čovjek: Bog postao čovjekom.

Zašto se Bog utjelovio u naravi čovjeka? Jer je to bio za njega jedini način da se objavi nama. Iz Starog Zavjeta saznajemo da nijedan čovjek ne može vidjeti Boga a da ne umre. Jedini način koji omogućuje ljudima da vide Boga je da se Bog obuće u ljudsku narav. Kako je Bog istovremeno Jedan i Trojstven, činjenica da vidimo jednu od osoba, Krista, čini da vidimo istto tako i ostale – Oca i Duha Svetoga. Zato nam Sin tvrdi:“Tko je vidio mene vidio je i Oca (Ivan, 14:9). Tumačeći Duha Svetoga svojim učenicima:“Nakon tih riječi puhnuo je na njih i rekao im: Primite Duha Svetoga.“(Ivan, 20;22).

Jer iako su tri osobe Svetog Trojstva različite one nisu ništa manje Jedno, dakle Nedjeljive su.

Najveće i najdublje štovanje Svetoga Trojstva nalazi se u katoličkoj misi. Ustvari u misi svećenik prikazje simbolično i Veliki Četvrtak i Veliki Petak. On prinosi sina Ocu u jedinoj žrtvi dostojnoj njega a nama daje Duha Svetoga putem prčešća.

Prije Isusa Krista ljudi su žrtvovali životinje u počast Bogu. Poslije Isusa Krista žrtvovanje životinja prestaje jer je žrtvovani sin koji dolazi na to mjesto svet i očigledno je da ova žrtva ima neizmjernu vrijednost u očima Oca.

A u crkvenoj zajednici oni koji su dostojni primaju Tijelo Kristovo, ali božanska osoba koja ostaje u njima je Sveti Duh, a naša duša (i naše tijelo) postaju novi hram, prema riječima svetog Pavla, u onoj mjeri u kojoj je tijelo čisto, pogodno i dostojno da sačuva ovo blago.

DRUGO BOGOUBOJSTVO

Dok je prvo ubojstvo Boga počinio božji narod Starog Zavjeta logično je da je i drugo bogoubojstvo učinio božji narod Novog Zavjeta, dakle kršćani, katolici, jer su oni jedini zakoniti nasljednici Kraljevstva Božjeg.

Ovdje smo primorani biti jasni zbog činjenice da se mnoge paralelne i disidentske crkve koje su uzurpirale sebi nezakonito pravo da se zovu kršćanske a ustvari „one lažu i to nisu“. (Otkrivenje;3.9).

KAKO SU I KADA KATOLICI POČINILI BOGOUBOJSTVO?

DEKLARACIJOM NOSTRA AETATE OD 28 STUDENOG 1965 ZA VRIEJME II VATIKANSKOG KONCILA.

U toj deklaraciji je rođeno otvaranje dijaloga s drugim religijama koje provodi Vatikan već 50 godina.

Ova doktrina je dopustila i opravdala nenormalne posjete raznih papa mjestima kultova različitih religija koje ne štuju Isusa Krista kao Boga.

Ta je doktrina stvorila pojam VJERSKE SLOBODE  KOJU PROPOVJEDA Vatikan i koja je obustavila svaki pokušaj obraćenja na katolicizam koje je uvjet spasenja kako je objašnjeno u gornjem dijelu teksta. Ovom je činjenicom Crkva izdala svoju prvu misiju koja joj je povjerena – SPASENJE DUŠA.

Ova je doktrina omogućila organiziranje vatikanskih inicijativa od kojih je najpoznatija ona susreta u Assisiju kojom je papa, Kristov vikar, dragovoljno združio Krista s lažnim bogovima svodeći ih sve na istu razinu.

OVO SE SVE SVODI NA PORICANJE SVETOGA TROJSTVA: DAKLE NA DRUGO BOGOUBOJSTVO

To je vrlo jednostavno objašnjivo:

Ako je Isus Krist Bog – to je prva zapovjed koja je neumoljivo stroga:

Ljubit ćeš samo jednog Boga i častit ćeš ga potpuno /svim srcem i dušom/. Sveto Trojstvo čini jednog jedinog Boga kako je to objavio Isus i kako je to poučavala Crkva. Crkvena doktrina je jasna: Čašćenje Isusa Krista kao Boga ne može se odvojiti od Svetog Trojstva. Budući da je prva zapovjed imperativ, ni Sveto Trojstvo ni Isus Krist ne mogu se dijeliti niti pridruživati bilo čemu drugom.

Papa koji je Kristov vikar i čuvar Božanske Objave je više nego itko drugi zadužen za poštivanje prve zapovjedi. Otuda proističu i sve ostale dužnosti („Čitav zakon i proroštva“ kaže Isus u Mateju 22;40) da ih uskladi s istinskim i jedinim Bogom – Svetim Trojstvom.

On ne može ni u kom slučaju izjaviti nešto protivno tomu i još manje počiniti djela koja niječu ili vrijeđaju ovu realnost.

On ne može ići u sinagogu ili u džamiju u kojima je očito da bog koji se tamo štuje nije Sveto Trojstvo, počev od Isusa Krista, a da se ne prekrši prva zapovijed. On ne može ogrganizirati susrete sa štovateljima drugih bogova, lažnih, jer se tu ne radi o Svetom Trojstvu = jednom jedinstvnom Bogu, a još manje može postupati tako kao da je Sveto trojstvo samo jedan Bog među ostalima.

Ako čuvar vjere, Božanske Objave i dogme utemeljene na toj Objavi koji je po svojoj službi Prvi među jednakima organizira cijelu Crkvu, krši i protivurječi prvoj zapovjedi svojim riječima, svojim djelima, a onda on počinja implicitno i eksplicitno DRUGO BOGOUBOJSTVO.

KAKO GA NAŽALOST SLIJEDI SVEUKUNA KATOLIČKA ZAJEDNICA NA TOM PUTU, S NEKOLIKO IZUZETAKA, MOŽE SE USTVRDITI DA BOŽJI NAROD STOJI IZA SVOG POGLAVARA I DA POČINJA UBOJSTVO BOGA.

Od Nostra Aetate, sve su pape: Pavao VI, Ivan Pavao I, Ivan Pavao II, Benedikt XVI i Franjo počinili bogoubojstvo.

BUDIMO JASNI: U ČEMU SE TOČNO SASTOJI DRUGO BOGOUBOJSTVO?

Sasvim jednostavno: U Nostra Aetate Crkva tvrdi da je Alah isti Bog kao Bog Abrahama u Starom Zavjetu. Ona /Nostra Aetate/ podržava zabludu o Bogu kojega štuju današnji Židovi /čija je vjera talmudski judaizam/. Pape nisu oklijevale izjaviti da mi imamo istog oca, Boga Abrahamovog. Katolička crkva ne može priznati jednu stvar i istovremenjo njoj suprotnu: Da, Bog Abrahama je Bog kojega štujemo, ali mi znamo da nakon Isusa Krista taj Bog je Trojstven i neodvojiv od Sina i Svetog Duha kako nam je to objavljeno u Novom Zavjetu.

Ili Židovi i muslimani (i svi ostali) priznaju Boga Sina, pa prema tomu Sveto Trojstvo, ili se oni varaju u naravi Boga Abrahamovog ne vodeći računao o dolasku Krista koji je bitan za razumijevanje božanskog misterija. Tako se njihovo štovanje ne odnosi na pravoga Boga nego na nešto sasvim drugo…..a to je lažni bog. JER BOG JE JEDINSTVEN I TROJSTVEN I NEMA NEKOG DRUGOG PUTA. PREMA TOMU, PO SVOJIM IZJAVAMA I ČINIMA KATOLIČKA CRKVA NIJEČE SVETO TROJSTVO. TO JE BOGOUBOJSTVO.

A ONI NAM LIJEPO UZVRAĆAJU

Židovi ne oklijevaju izjaviti da smo nakon II vatikanskog koncila postali pristučačniji. Ali tko se promijenio? Mi ili oni? I u kom smislu?

Rabin Moshe Lewin, predsjednik europske rabinske konferencije podsjeća u svojoj izjavi za tisak 2015 „da je deklaracija Nostra Aetate( …) stavila kraj na teološki sukob i na stoljeće mržnje i netrpeljivosti spram Židova.“ I još žešće, u jednoj deklaraciji koju su potpisali ortodoksni rabini Izraela, Europe i Sjedinjenih Država objavljena u rujnu prošle godinetvrde da „je objava Nostra Aetate prije pedeset godina najavila proces pomirenja naših zajednica.“

I kao zahvalu čestitaju nam na očiglednom bogoubojstvu koji mi činimo već pedeset godina i nisu oklijevali izreći:“PRIZNAJEMO DA KRŠĆANSTVO NIJE NI GREŠKA NI SLUČAJ NEGO PLOD BOŽANSKE VOLJE I DAR NARODIMA.“

Kako su ljubazni! Sad kad smo pre njima pali na trbuh, kada im više ne predstavljamo prijetnju zbog naše očigledne apostazije – otpada, zbog našeg odbacivanja naše misije i našeg negiranja Svetog Trojstva oni nam mogu priznati naš božanski status! Ali oprez! Otkupljenje nam sada dolazi od njih a ne od Isusa Krista. „Sad kad je katolička crkva priznata kao vječni savez između Boga i Izraela, mi Židovi i možemo prepoznati stalnu trajnu konstruktivnu vrijednost kršćanstva kao našeg partnera i otkupitelja svijeta.“ Radi se ni više ni manje nego priznanju Izraeila kao naroda – svećenika koji su jedina veza između Boga i ljudi i kojemu će katolicizam uskoro predati službeno baklju (oni smatraju da su to već postigli ali ne službeno … pažnja, nikada se medvjeđa koža ne prodaje …) Ovoga se podsjetimo jer je to ključna točka kraja vremena i razumijevanja duhovne naravi podzemnog rata koji se vodi.

Ovi tekstovi dokazuju naš uzmak i njihov pobjedničkič proboj. I taj naš uzmak, oni sami potvrđuju kao datum Nostra Aetate. 50 godina uzmicanja, popuštanja, šupljih dijaloga, odbijanja, apostazije i izopačenja zdrave doktrine da bismo stigli do toga da nam oni objave s visoka i glasno da Isus Krist nije više izvor Spasenja i Otkupljenja i da smo mi saveznici i sukrivci ove obmane.

28 LISTOPAD JE KLJUČNI DATUM NA KRAJU VREMENA

Primijetili ste skupa sa mnom da je deklaracija Nostra Aetate objavljena 28 listopada 1965, 41 dan nakon Koncila, ali je još jedan ključni datum koji odgovara ovom, a to je izbor pape Ivana XXIII sedam godina ranije. Znamo da je to bio crni dan u povijesti Crkve jer je tog 28 listopada  1958 sotona konačno postigao kontrolu nad Crkvom na najvišoj razini izborom pape pripadnika Ružinog križa – rozenkrojcera, najtajnijg i najzlokobnijeg dijela slobodnih zidara. Njegova prva akcija je bila sazivanje II vatikanskog koncila.

Majka Božja Fatimska je tražila da  treća fatimska tajna bude objavljena 1960, dakle u trenutku sazivanja Koncila. Ova tajna koja se najvjerojatnije tiče apostazije u Crkvi koja je omogućena novotarijama rečenog koncila, izbor je jasan: To je bio Koncil u trećoj tajni.

Papa Ivan XXIII koji je jako dobro znao što radi, morao je zadovoljiti one koji su ga doveli na vlast i nije dugo oklijevao: To je koncil koji je zakopao Treću tajnu do dolaska nasljednika koji ju je objavio krivotvorenu da bi okončao priče koje su kolale.

ALI SVETA DJEVICA JE BDJELA

Kao i uvijek na vrlo jednostavan način. Najjednostavniji, poruka je sadržana u samom datumu.

28 listopad je blagdan svetih apostola Šimuna i Jude.

1.      Za svog ukazanja 17 sječnja 1871 u Pontmainu Sveta Djevica sa svoje desne strane je imala seosku crkvu posvećenu svetima Šimunu i Judi

2.      Sveti Juda nam je ostavio jednu poslanicu koja se nalazi upravo ispred Apokalipse.

Pontmain

Oni koji su čitali moj članak od 26 travnja 2016 znaju da je Pontmani proročanska alegorija Muke po Crkvi koja slijedi svog božanskog Učitelja, svog mističnog Zaručnika. Katolička crkva mora proživjeti Muku koju su izazvali i proveli istovremeno njeni neprijatelji (koji joj žele smrt i čine sve da to ostvare) ali i njen vlastiti narod koji je sudionik i sukrivac s obzirom na vlastiti otpad /apostaziju koju je prorekao sveti Pavle.

To su samo znakovi s kraja vremena, a II vatikanski koncil samo je okidač i najveći pokretač ovog polaganog spuštanja prema paklu po svojim trima reformama:

1.      Sloboda vjere koja vodi do ubojstva Boga,

2.      Nova misa koja podstiče na gubitak vjere.

Kao posljedica prvog i drugog je

         3     Stvaranje vjere u čovjeka koja vodi u apostaziju.

Nesvjesna apostazija za najveći broj kršćana je uskakanje u svjetski vrtlog koji ih nadilazi, koji ih davi i konačno osuđuje na paklene muke.

Poslanica svetog Jude

Prije posljednjeg teksta Novog Zavjeta koji prethodi Apokalipsi je potresan opis kraja vremena. Hvala Svetoj Djevici što nam je dala takav dar davši nam svetog Judu kao ključni pokazatelj. Dovoljno je pročitati njegovu poslanicu i sve razumjeti. Jer on opisuje što će se dogoditi na kraju vremena. „Apostoli su vas podučili da će u zadnjim vremenima biti onih podrugljivaca koji će ići do kraja svojih bezbožnih čina. To su oni koji stvaraju podjele vođeni instiktima koji ne posjeduju Duha.“ On točno opisuje gdje su ti koji stvaraju nevolje:

„Među vas su se umiješale osobe koje su odavno označene za Sud, bezbožnici koji iskušavaju milost našega Boga zavođenjem i obmanama i niječu našega jedinog Gospodina Isusa Krista.“ On lijepo kaže „među vama“, dakle usred samoga naroda božjeg /Crkve/ koji će zanijekati Našeg Gospodina Spasitelja – drugo bogoubojstvo.

On podsjeća da su ove radnje slične onima koje su se dogodile u Sodomi i Gomori, koje su se odale prostituciji /aluzija na veliku bludnicu iz Apokalipse koja je Crkva katolička kao prijateljica nevjernih naroda: treba samo pogledati koje je više sklon papa Franjo. Oni su na Kainovom putu (koji su se također obraćali Bogu, no treba se sjetiti da nije dovoljno samo obraćati se Bogu. Vaši darovi i molitve se moraju svidjeti Bogu) o biše uzneseni izgaranjem Ballama (što znači da nemaju ispravnost pogleda i ponašaju se kao slijepi i gluhi.)

Trebalo bi pročitati cijelu poslanicu da bi se utvrdila vjernost opisa našeg vremena i ponašanje najvećeg broja modernih katolika koji se još uvijek smatraju katolicima kao i preporuke onima koji su ostali vjerni.

Još i više: ovaj tekst je jedini u Novom Zavjetu koji citira patrijarha Henoha i povezuje ga sa Sudnjim Danom:

„Protiv njih je prorokovao i Henoh, sedmi patrijarh poslije Adama koji je govorio: Evo, došao je Gospodin sa tisućama tisuća svojih anđela /mirijadama/ da izvrši sveopći Sud i optuži sve duše za sve čine nevjere, bezbožnosti koje su počinile, i za sve nepodnošljive riječi koje su bezboni grešnici izgovorili protiv Njega.“

Henoh je jedan od dvojice svjedoka Apokalipse kaže nam Sveta Dvjevica iz La Salette. Koje je stvarno značenje ove tvrdnje?

S jedne strane nas je uputila na poslanicu svetog Jude da shvatimo djelovanje neprijatelja unutar samog Božjeg naroda a s druge strane upućuje nas na knjigu Henohovu koja, mada apokrif, sadrži principe vjere koja je bila prisutna u Judeji u vrijeme Isusa Krista i koja kao da je pisana za naše vrijeme:

„Kada ljudi ispune mjeru bezakonja spram Boga i spram Izraela /Crkve/ dogodit će se strašna kataklizma prema kojoj je Potop bio samo predigra i opomena. Ovoga puta će srđba božja ići do kraja: zlo će biti iskorijenjeno zauvijek. Zemlja će biti pročišćena vatrom a ne samo vodom. Pod novim nebom i na novoj zemlji  otpočet će kraljevstvo bez kraja za izabrane, kraljevstvo pravde, vjernosti i mira, istinsko Kraljevstvo Božje u kojem će Izrael – Crkva – biti kraljevski narod.“

(Abbe Arminjon: Rin du monde present et mysteres de la vie future – Kraj sadašnjeg svijeta i misterij budućeg ćivota, 1881)

Ovaj tekst je savršeno usuglašen s Apokalipsom. Evo što nam želi reći Naša Gospa, a s njom i skup egzegeta kad nam govori o Henohu. Ne radi se o tome da se vraća osoba od krvi i mesa nego da se vidi ostvarenje svega što je opisano  i prorečeno u njegovoj knjizi. O istom se radi i u Iliji. Nakon tri godine suše (42 mjeseca Apokalipse) doći će pobjeda nad sotoninom sinagogom na brdu Karmel, a onda susret s Bogom na Horebu: to je zato da nam pojasni da ne trebamo očekivati povratak Ilije od krvi i mesa nego ispunjenje događaja sličnih onima koje je on doživio i koji se prenose na naše vrijema.)

Da su ljudi shvatili smisao proročanske mistike prestali bi davati toliku važnost književnim tumačenjima:

Duše se varaju u onome što su Objava i riječi Boga. Oni ih uzimaju doslovce poimajući samo koru. Međutim glavni cilj Boga u njegovom obraćanju je da pruži, da dade duhovni plod koji je zatvoren u tim riječima i zbog toga je to teško razumjeti … Evo zašto onaj koji se hoće vezati za slovo Objave u obliku osjetilne zorne slike ne može izbjeći zapadanje u veliku iluziju; dao se zavesti osjetilima umjesto da se odmakao od osjetilnog da može primiti svjetlost Duha Božjeg.“ (Sveti Ivan od Križa. La montee du Carmel – Uspon na Karmel)

ZAKLJUČAK

Imamo još dokaz više da su mnogi događaji koje neki iščekuju ustvari iza nas i da su se proroštva ispunila. Ljudsko oko koje je zasljepljeno materijalističkim svijetom ne može ih vidjeti. Sa srcem, duhom i uz pomoć milosti može se nadati shvaćanju samo nečega u oceanu laži manipuliranih informacija.

Kažu mi da sam jedan od onih koji navješćuju posljednju Sud i dolazak našeg Gospodina: Ali to je očigledno. Svi su zankovi tu ako se malo bolje analiziraju stvari u dubini a ne površinski, a posebno ako se ima dobar spoznajni ustroj i znanje.

Apostazija kršćanske civilizacije nije samo vjerska, ona je  također društvena – intelektualna. Zanijekali smo našeg Boga. Oblikovali smo društvo bez Boga. Navikli smo naš duh da razmišlja materijalno bez uzimanja u obzir nadnaravne dimenzije.

To se dogodilo jer su naši suvremenici žrtve trostruke apostazije /otpada i ne mogu shvatiti da su se božanska prorokovanja ispunila do zareza:

„Onoga dana, prije potopa, jelo se i pilo, ženilo se i udavalo sve do Noinog ulaska u lađu. Ljudi nisu ni u šta sumnjali dok ih nije nadišao potop i sve ih podavio. Takav će biti i dolazak Sina Čovječjeg.“(Matej, 24;38-39)

Ne sumnjaju u ništa ni mnogi čitatelji ovog bloga. Misle da imaju vremena … ljudska glupost, sljepilo svih onih ljudi koji se smatraju živim a ustvari su mrtvi.

Ostaje nam malo vremena prije nego se provali srđba božja. Đavao je gotov, on nam trubi svaki dan i moći će se proglasiti pobjednikom.

Još samo preostaje da se preda baklja duhovnog svjetskog vodstva. Papa Franjo je mora predati narodu svećenika i novom mesiji ../Židovima/ … i to je kraj: Matej; 23:39.

Budite spremni i vi. To je čas u koji ni ne mislite da će Sin Čovječji doći. (Matej; 24-44).

Autor: Louis d’ Autreville/LeGrandeReveil

S franc. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Komentari

Continue Reading

Zoran Čapalija-Čaplja

DAN KADA JE PAO PRVI HRVATSKI BORBENI ZRAKOPLOV

Published

on

Iz visoko pozicioniranog izvora saznajemo kako će predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uskoro sazvati hitnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost radi pada prvog hrvatskog borbenog zrakoplova 15. siječnja 2019.  na prostoru Hrvatskog sabora, a radi bitno umanjene zračne sigurnosti.

Jednim od dva zrakoplova doniranih od komunističke partije sa zemlje je upravljao ministar obrane kojom prilikom je došlo do pada zrakoplova. Kako je zrakoplov bio u bespilotnom obliku upravljanja nije bilo ljudskih žrtava. Sreća što je u tom trenutku sabornica, a kao i uobičajeno, bila gotovo prazna pa su izbjegnute ljudske žrtve. Priča se kako će radi velike materijalne štete predsjednik stranke “levata“ opet postaviti pitanje „ Di su pare“. Da tragedija bude još veća netko je odmah iz srušenog zrakoplova ukrao radio s crnom kutijom pa će tako biti gotovo nemoguće rasvijetliti ovaj događaj.

Situacija u sabornici toliko je kulminirala da je premijer želio jednostavno preći preko mosta no zaustavio ga je sinjski alkar stajući u sridu, bojeći se urušavanja mosta radi njegove već bitno uzdrmane strukture.  Zbog  delikatnosti događanja mediji samo polu-izvještavaju o događaju kako se situacija ne bi  bitno usložila. Hrvatski puk ostao je zgranut događanjem, a još više činjenicom kako s mjesta događaja nije izvještavao Andrija Jarak. Inače predstavnici izvansaborskog kluba sirotinje poslali su apel sabornicima za smirenje situacije s naznakom kako će to, a ako i uvijek do sada, platiti hrvatska sirotinja te to neće utjecati na primanja zastupnika. Oduševljeni sabornici svesrdno su prihvatili ovaj prijedlog.

Tijekom ovog zajedanja jedan od zastupnika manjinaca upitao je kada će se u „sudstvo“ uvesti jezici manjina. Neki kažu da bi to s obzirom na broj sudova i broj nacionalnih manjina u RH dovelo do znatno većeg zapošljavanja dok drugi smatraju kako je to nemoguće jer će u Hrvatskoj uskoro ostati samo saborski zastupnici i lideri političkih stranaka. Prema njima to bi značilo novi uvoz jeftine radne snage iz „visoko razvijenih zemalja regiona“.  Brojni odlasci mladih i stručnih ljudi u inozemstvo zabrinuli su i poslodavce koji  se čudom čude kako mladima  nije dovoljna plaća od 2.500 kuna pa nad kruhom traže pogaču odlazeći u inozemstvo. Pojedinci smatraju kako bi se u cilju rješenja nedostatka radne snage trebalo radni vijek produžiti do 75 godina jer bi se time ušparala znatna sredstva mirovinskog fonda.  Opravdanje svoje teorije objašnjavaju činjenicom kako mladi i tako ne žele ostati u Domovini te zaključkom kako  će manje radnika odlaziti u mirovinu, a oni koji odu u mirovinu neće dugo opterećivati mirovinski fond. Svojoj teoriju potkrepljuju geslom: „Napustimo emocionalno – djelujmo racionalno“. Porastom rastava braka i legalizacijom isto-spolnih  zajednica i legalizacijom pobačaja  stvorit će se preduvjeti za brzi demografski razvoj pa će tako problem nedostatka radne snage biti riješen zauvijek.   

Nije moguće ne spomenuti oduševljenje gospode iz kontejnerskog modela prehrane nakon uvođenja razvrstavanja  otpada.  Navode kako im je to znatno olakšalo rad i sačuvalo visoke vrijednosti namirnica i zahvaljuju „čudovitom Milanu“ na vrlo brzom provođenju odluke o razvrstavanju otpada. To im je omogućilo brži rad pa tako i obilazak više kontejnera. Oni također pozdravljaju sve veći broj fontana jer tako konačno dobivaju potrebitu higijensku infrastrukturu.  Iz dana u dan Milanu sve više raste rejting, a kako i ne bi kad on jedini zapošljava i to 365 dana u godini.  Zlobnici kažu da u cijeloj Švicarskoj nema toliko zaposlenih kao u Holdingu. Cijene Holdinga toliko su pale da i sirotinja s oduševljenjem žuri platiti račune. Više gotovo da i nema neplatiša. Zato ne čudi što mnogi čudovitog Milana nazivaju Delaj Lama i zagovaraju podizanje njegovog spomenika na nekoj vrlo atraktivnoj Lokaciji. Oni najvatreniji rado bi maknuli Jelačića i na Trg postavili čudovitog Milana i to s pogledom usmjerenim prema Peščenici.

Sva silna postignuća vladajućih elita i to bez bilo kakvog favoriziranja pojedinih nakupina gotovo i nije moguće nabrojati. Situacija se toliko popravila da radništvo može cijele dane provoditi na terasama kafića i restorana, a istovremeno BDP raste stopom na kojoj nam zavide i najmoćnija svjetska gospodarstva.

Tko ne bi volio živjeti u takvom raju?

Zoran Čapalija – Čaplja

Komentari

Continue Reading

Vijesti

50 GODINA OD ŽRTVE ČEŠKIH IDEALISTA PALACHA I ZAJICA – KRIK PROTIV KOMUNISTIČKE TIRANIJE

Published

on

Tog prohladnog, sumornog četvrtka, 16. siječnja 1969. godine, točno u 14.25 sati, u središtu Praga, na Václavskim náměstíma, planula je ljudska buktinja. Prilika obavijena plamenom preskočila je ogradu, potrčala preko ceste i zaputila se prema spomeniku svetoga Václava, ali se usput saplela i to je omogućilo nekolicini prolaznika da svojim kaputima ugase vatru.

Iako teško ozlijeđen, mladić je uspio ljudima oko sebe reći kako nije samoubojica, te da je taj njegov čin protest protiv stanja u zemlji i da je u torbi na mjestu gdje se zapalio ostavio pismo u kojem sve objašnjava. Preko 85% njegova tijela bilo je prekriveno teškim opeklinama i spasa nije bilo.

Sve do smrti, sljedeća tri dana, strašno je trpio, ali nije htio primiti nikakva sredstva za ublažavanje bolova, kako bi bio pri punoj svijesti i objasnio motive koji su ga naveli na tako radikalan postupak. Bolnička psihijatrica Zdenka Kmuničkova tajno je snimila kratki razgovor s njime. Svoj je čin objasnio kao pokušaj da pokrene javnost, ali je isto tako rekao kako ne zna je li uspio. Na njezino pitanje: “Boli li te?”, odgovorio je: “Boli, ali čovjek se treba suprotstaviti zlu svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.”

Bio je to mladi student praškog Karlovog sveučilišta, 20-godišnji Jan Palach. Ovim radikalnim činom htio je probuditi svoje sunarodnjake iz letargije i potaknuti ih na otpor protiv SSSR-a i njegovih saveznika iz Varšavskog pakta. Pet mjeseci prije, trupe SSSR-a, Bugarske, Poljske, Istočne Njemačke i Mađarske okupirale su Čehoslovačku i tako zgazili reformsku struju Alexandera Dubčeka koja je tražila liberalizaciju tadašnjeg komunističkog sustava. U invaziji je odbila sudjelovati jedino Rumunjska – iako članica Varšavskog pakta. U Čehoslovačku je ušlo između 5 i 7 tisuća sovjetskih tenkova i 200 do 600 tisuća vojnika, pod izlikom da su čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontra-revolucije” i pri tomu je poginulo više od 100 ljudi.

Sam Dubček (koji je uhićen i odveden u Moskvu) pozvao je građane da ne pružaju otpor, a odmah po okupaciji Sovjeti su uspostavili svoju marionetsku vladu.

U pismu koje je pronađeno u Palachovoj torbi tog 16. siječnja 1968., (nakon što se zapalio), pisalo je kako su se Česi i Slovaci “našli na rubu beznađa”, te su zbog toga “odlučili iskazati svoj protest” i to tako što će se skupina dragovoljaca javno spaliti. “Ja sam imao čast izvući broj jedan…” – pisalo je navodno u njegovoj oporuci. Nikad, međutim, nije utvrđeno postojanje takve skupine.

Na sprovodu Jana Palacha u Pragu, unatoč presiji okupacijske komunističke vojske, okupilo se preko 200.000 građana. Grob je bio pod stalnom prismotrom agenata državne sigurnosne službe, a ljudima je zabranjeno svako odavanje počasti žrtvi, pa čak i polaganje cvijeća na obljetnicu smrti. Unatoč svemu, postao je mjesto hodočašća stotina tisuća onih koji se nisu mirili s komunističkom tiranijom, zbog čega je u listopadu 1973. godine tajna policija iskopala Palachove posmrtne ostatke i kremirala ih. Urna s pepelom poslana je majci, na selo, 15-ak kilometara daleko od Praga i nije joj bila dopuštena sahrana. Tek nakon pada komunizma, u Pragu je upriličen ponovni pokop.

Mjesec dana poslije Palacha (25. veljače), na isti je način i na istom mjestu, samospaljivanjem, protestirao dvije godine mlađi, 20-godišnji student Jan Zaic. Umro je istoga dana. Primjer Palacha i Zajica slijedili su radnici Josef Hlavatý u Plzenu i Miroslav Malinka u Brnu, dok se u Jihlavi, na trgu, pred sjedištem Komunističke stranke, zapalio komunist i sindikalist Evžen Plocek. Tajne službe pomno su krile ove slučajeve, tako da velika većina građana u Čehoslovačkoj za njih nije ni znala u vrijeme kad su se dogodili.

Nekoliko mjeseci prije Palacha, u Poljskoj se (8.studenoga 1968. godine) spalio Ryszard Siwiec, u znak protesta zbog invazije na Čehoslovačku. Umro je četiri dana poslije, ali sve je brižno skrivano od komunističkih vlasti, pa se u Čehoslovačkoj o tomu čulo tek dva mjeseca nakon Palachova samospaljivanja (preko valova postaje Radio Slobodna Europa).

Povjesničari isključuju mogućnost da je Palach svoj čin poduzeo u afektu, a opisi samoga samospaljivanja također govore u prilog tomu. On se, naime, zaustavio kod fontane na Vaclavskom trgu, skinuo kaput i odložio ga, iz torbe koju je donio sa sobom izvadio kanister s benzinom, polio se i nakon toga zapalio šibicom. Trčeći obavijen plamenom, pokušao je stići u blizinu spomenika svetoga Vaclava, kršćanskog mučenika, kneza i sveca zaštitnika Češke kojega Česi naročito štuju i smatraju kamenom temeljcem svoje državnosti. Vjerojatno je i time htio potvrditi značenje i simboliku žrtve koju podnosi.

Mada ovi radikalni protesti, pri čemu se pojedinac svjesno žrtvuje za ideju na tako užasan način, u vrijeme kad su se događali nisu imali izravnoga odjeka u smislu masovnog i otvorenog bunta protiv sovjetske okupacije, oni su ostali trajni spomen na nemirenje Čeha i Slovaka s podređenim položajem, a smrt Jana Palacha žižak koji je tinjao sve dok na obljetnicu njegove smrti 19.siječnja 1989. godine nisu započeli masovni prosvjedi koji su završili padom režima krajem godine.

Palach je poslije pada komunizma u Pragu posmrtno odlikovan brončanim križem koji je uzidan na mjestu samozapaljenja, a trg je preimenovan i nosi njegovo ime.

Slavna poljska filmska redateljica  Agnieszka Holland (završila filmsku režiju u Pragu), 2013. godine je snimila televizijsku mini seriju “Gorući grm” koja govori o događajima u Čehoslovačkoj nakon samospaljivanja Jana Palacha.

Nadao se da će svojim činom nešto promijeniti. Da, bilo je to možda naivno, ali onda treba zaviriti u povijest, podsjetiti se svih žrtava i njihove filozofije i zapitati se da li je junaštvo uzaludno ako neposredno nakon herojskog čina nema rezultata. Ili je, ipak, u pitanju nešto što će urasti u podsvijest naroda i na primjer nakon 20 godina, kao u ovom slučaju, postati nova realnost” – rekla je govoreći o žrtvi mladog idealista Jana Palacha slavna redateljica Holland u jednom razgovoru za medije.

Iz ovog današnjeg svijeta prožetog materijalizmom i lišenog bilo kakvih viših ciljeva i ideala nismo u stanju shvatiti Palacha, Zajica i sve druge koji su se odlučivali na samožrtovanje iz protesta – zbog nepravde s kojom se nisu mogli pomiriti.

No, upitajmo se: kud bi otišao ovaj ionako nesavršeni svijet da nije oduvijek bilo idealista spremnih i na krajnju žrtvu za istinu, slobodu i pravdu?

Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa” – rekao je prije više od 250 godina irski političar, filozof i pisac Edmund Burke.

I u pravu je. Itekako.

Zlatko Pinter

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno