Connect with us

Društvo

Treba li Split postati glavni grad Hrvatske?

Published

on

DENIS KULJIŠ   Na prvi pogled – glupo, ničim izazvano pitanje, a u stvari, ključno, supstancijalno, samo što se sva takva ozbiljna, najozbiljnija pitanja kao i odgovori na njih ne vide na prvi pogled.

To pitanje sadrži u sebi dva potpitanja: može li Zagreb i dalje biti glavni grad Hrvatske i – što je Splitu potrebno da prestigne Zagreb kad ga je već počeo dostizati?

No, na čemu se uopće temelji ideja da se takva konvergencija događa? Na temelju dva krizna pokazatelja osnovnog hrvatskog problema zbog kojega je Hrvatska pala na posljednje mjesto među zemljama Europske unije, svim istočnoeuropskim, pa čak i u odnosu na druge dvije ”vanšengenske”, Rumunjsku i Bugarsku. Pokazatelji su stopa ekonomskog razvoja (BDP) i demografski gubitak radnog kontingenta – ljudi sposobnih i spremnih za rad. Obje te nevolje zahvatile su različite krajeve zemlje na sasvim drugačiji način…

U svim državama koje su pristupile Uniji, stanovništvo se smanjivalo silnim iseljavanjem na Zapad. Primjerice Rumunjsku i Bugarsku napustilo je između 15 i 20 posto stanovništva. Precizne podatke teško je utvrditi, jer su u bugarskoj kvoti i Makedonci, koji lako dobivaju bugarske papire i s njima mogu u Europu. Tu su osim toga i oni koje se sele sezonalno, rade nekoliko mjeseci i vrate se, milom ili silom, kući – recimo Romi. Hrvatska je u istu europsku demografsku retortu ušla s oko 4,5 milijuna stanovnika 2001., a sad ih je, dvadeset godina kasnije, uz liberalni vizni režim i dostupnost radnih dozvola, ostalo prikovanih za tlo pod nogama možda deset posto manje, a realno je očekivati da će se u sljedećem desetljeću u istom smjeru transferirati još toliko Hrvata, bez obzira na sve intelektualne napore predsjedničinih demografa i očekivane mjere vlade, koje će, kao i svaki intervencionizam samo povećati troškove države. Troškovi se namiruju iz poreza, koji su zato previsoki i razaraju poduzetničku privredu, a ona jedina generira rast i zaposlenost, pa mladi ljudi, budući da vide kako tu nema sreće, odlaze nekamo drugamo… Istodobno, država sjedi na neproduktivnoj državnoj imovini, jer ne želi prodati javna poduzeća strancima, dok njeni vlastiti državljani masovno odlaze u druge države upravo zato da bi mogli raditi kod stranih vlasnika, svjesni kako će tu bolje proći nego u hrvatskim tvrtkama kojima u ime Hrvata upravljaju najpodobniji Hrvati iz partija na vlasti.

>> ‘Westgate Split’, odnosno kompleks dvaju nebodera, dobitnik je prestižne nagrade International Property Award za najbolji projekt

U času kad je u ušla u Europu, Hrvatska je postala dio jedne veće, kontinentalne države. Odlazak iz Hrvatske u Njemačku stoga nije iseljavanje, nego premještanje iz Europe u Europu. Odakle sav onaj novac koji nam pritječe iz strukturnih fondova EU? Pa iz blagajne naše zajedničke države, koja skrbi o obrani, vanjskoj politici, vladavini prava i svim ostalim civilizacijskim tekovinama koje smo preuzeli kad smo ušli u projekt integracije. Iz kojega, uostalom, ne možeš ni izaći, jer je gravitacijska sila takva da joj ne izmiče čak ni Rusija, koja upravo pokušava pokupovati cijelu Hrvatsku. U tome su Rusi dosta uspješni, ali i ne pomišljaju da je uključe u neku svoju novu asocijaciju zavisnih država, nego se sa svojim kapitalom i resursima preko nje pokušavaju infiltrirati u Europu.

Umjesto tobožnje demografske krize koju predsjednica Grabar-Kitarović pokušava politički kapitalizirati, imamo, dakle, proces radne migracije. Praiskonski strah od izumiranja zajednice i primitivno poimanje društvenih procesa, pritom zastire jasan pogled na ono što se tu zapravo događa. Jer, osim unutareuropske migracije, događa se i ona unutarhrvatska, koju nitko i ne vidi pa ne pokušava na njoj graditi pobjedničke strategije budućeg regionalnog razvoja!

Kako se popis stanovništva provodi svakih deset godina, a onda još godinu-dvije ‘cmari’ u računalima statističkog zavoda, spoznaje o stvarnom kretanju stanovništva fatalno kasne (idući ćemo vidjeti negdje 2022.). No, raspolažemo biračkim spiskovima, koji obuhvaćaju sve radno aktivno stanovništvo, a ti su podaci ažurni, jer se kod nas izbori održavaju svaki čas pa će ih u dvije iduće godine biti po redovnom rasporedu – četiri, što znači da će se na birališta ići svakih šest mjeseci! Svaka pametna država nabila bi sve te izbore na isti datum i prilagodila tome trajanje mandata pa bi se uštedjelo puno novca, ali, što je još važnije, u velikoj mjeri onemogućilo ”kruženje elita”, odnosno seljakanje političkih ‘funkcionerčića’ s jednog na drugi položaj… No, to je druga tema.

S biračkim popisom u ruci, možemo uočiti bitne unutarhrvatske demografske promjene i radne migracije. U deset izbornih jedinica koje su, za razliku od usitnjenih županija, dovoljno velike da reflektiraju regionalni raspored heterogenog domaćeg stanovništva, uočavamo kako se u dvije jadranske jedinice (IX. i X.) događa veliki rast populacije. U onim kontinentalnim, IV. osječkoj, III. zagorsko-međimurskoj i VI. sisačko-posavskoj, brojke pokazuju znatan pad. U VIII. istarsko-riječkoj i tri zagrebačke (I., II., VII.) imamo – egal, uz promjene koncentracije naseljenosti unutar toga metropolitanskog prostora (eksplodirali su Dubrava i Sesvete, a prilično opustio centar grada, naime smanjilo se pučanstvo u I. izbornoj jedinici).

Kad bi Sabor napokon prihvatio nalog Ustavnog suda iz 2010. da prilagodi izborni sustav broju glasača u izbornim jedinicama, moglo bi se u svakoj od njih odrediti različit broj mandata (umjesto po 14 kao što je to sada) tako da se efekt biračkoga prava ujednači. To bi bilo puno jednostavnije nego da se mijenja geografsko rasprostiranje biračkih jedinica. Zašto to onda nitko nije tako učinio? Valjda se nisu domislili – Arsen Bauk i Lovro Kuščević, bivši i sadašnji ministar uprave, ne čine se kvalificiranim za provedbu administrativnih reformi, ako i nisu osobito teške i ne traže dvotrećinsku, nego običnu, natpolovičnu većinu.

Bez obzira hoće li se, dakle, to provesti ili neće, po tom izračunu vidimo da bi točno 45 zastupnika od ukupno 140 bilo izabrano u tri jadranske županije. Bez puno analitičke filozofije možemo zaključiti ono što se vidi i prostim okom – život se seli na Jadran! To će biti nova hrvatska okosnica. Ondje se može lijepo živjeti i zaraditi i sve greenfield investicije kao i većina Hrvata s velikim štednim ulogom, živi u toj boljoj polovici naše domovine. Socijalističko-birokratski um sad bi počeo kombinirati kako zaustaviti te ”nepovoljne trendove” i kako regije izjednačiti, tako da svi budu podjednako siromašni i nesretni, dok će liberalni, poduzetnički i kreativni um zaokupiti puno produktivnije pitanje – kako taj proces ubrzati, učvrstiti i pretvoriti u novu kvalitetu drugačije, europske Hrvatske?

Zašto mladi odlaze u Irsku, ako mogu otići raditi u Dubrovnik i na dubrovačku rivijeru? Nedostaje radne snage, koja se sezonski dovozi iz Slavonije, ili skuplja gdje god možeš pronaći nekog nevoljnika koji će privremeno raditi za malu plaću, bez ikakve sigurnosti i perspektive, često u lošim, nekomfornim uvjetima. A trebalo bi, kako je predložio bivši gradonačelnik Dubrovnika Vido Bogdanović, pametni stari liberal (ali haesesovac, jer nitko nije savršen) propisati da hoteli koji traže kategorizaciju od četiri i pet zvjezdica uzmu 50 odnosno 70 posto personala u stalni radni odnos (što više nije problem s obzirom na produženje sezone). Najveća prednost dobrog hotela ionako je ‘pošlifano’ osoblje, a najveća slabost priučena radna snaga. Lokalne vlasti trebale bi dotle pogodovati gradnji jeftinih stanova, koje bi banke prodavale na leasing. Što znači da bi se transfer stanovništva od slabosti mogao pretvoriti u snagu njegovim usmjeravanjem u produktivnu, brzorastuću granu privrede i u napredne sredine gdje ima dovoljno novca za razvoj (privatnog) školstva i sve socijalne funkcije.

To je jedna strategija – druga je da se udari u zapomaganje, uroni u autodestruktivnu orgiju tabloidnog idiotizma ili pođe za prozelitima u potragu za čudotvornim lijekom za sve ekonomske probleme – više hrvatstva, više socijalizma, više narodne sloge, nacionalnog jedinstva, pa da ”svi sjednemo za stol, otvorimo sva pitanja i dogovorimo se oko ciljeva”. Nikad nije ta dogovorna ekonomija donijela privredni uspon, i neće, inače bi komunizam opstao, ne samo kao fantomska rezidua u Venezueli, na Kubi, u Sjevernoj Koreji i u Rijeci.

Kad se tako promotre hrvatske perspektive jasno je – glavni grad trebalo bi izmjestiti iz stagnantnog kontinentalnog pojasa u dinamični jadranski. Kad je američki lanac Mariott odlučio podići svoj prvi hotel u Hrvatskoj, namjeravali su ga sagraditi u Zagrebu, jer uvijek, u svakoj zemlji, započinju od metropole. Pokazalo se da to nije moguće zbog zagrebačke poslovne klime, dok su se u Splitu odmah stvorili uvjeti za izgradnju 115 metara visokog najvišeg nebodera u Hrvatskoj, hotela koji će biti otvoren – iduće godine.

Nije Split bogomdana destinacija, ali je bolja od Zagreba, jer su u sadašnjem glavnom gradu problemi dublji i, čini se, sasvim nerješivi. Za posljednjih 20 godina Zagreb je pretrpio blagu kataklizmu. Umjesto planske izgradnje infrastrukture – stihija. Nove poslovne četvrti niknule su na slučajnim mjestima, u kukuruzu i među ruševinama tvorničkih pogona, bez ikakve vidljive prometne logike i vizije, očito u skladu s nekretninskim oportunitetima. U centru grada, poslije Khuena-Hedervaryja i komunističkih bulevara, ne vidi se neki urbanistički koncept. No najvažnije, Split ima jasnu perspektivu i zamah. Naravno, trpi od nevolja koje more sve hrvatske gradove – otvorila se otrovna kaverna gradskog deponija, kao što i u Zagrebu gori odlagalište otpada u vlasništvu ljudi nekoć poslovno povezanih s gradskim poglavarstvom. U Splitu vlast ima ulica, a mafija pokaznu navijačku postrojbu koja služi zastrašivanju građana. Splitski municipij koji je još u rimsko doba obuhvaćao cijelu komunu od Omiša do Trogira, podijeljen je na nekoliko invalidnih pseudogradova, umjesto da je metro-zona, kao što bi to i Zagreb trebao biti sa svojom Zagrebačkom županijom, koja ima rupu u sredini pa izgleda kao đevrek, bosanski donut.

Veliki transfer državnih ministarstava i institucija te sjedišta važnih kompanija u metro-Split ubrzao bi razvoj te regije – Dalmacije – koja se ionako razvija neviđenom brzinom. Bi li to naškodilo Zagrebu? Ne bi, Zagreb će svoje probleme riješiti ili neće, pa će postati moderna metropola, ili će ostati autonomni bandustan s kraljem koji, doduše, ne dolazi iz redova urođenika, nego pripada plemenu Bijelih čarapa.

Treba li Split postati glavni grad napredne i bogate Hrvatske, a Zagreb njena stara prijestolnica, kao japanski Kyoto? To mi izgleda kao jedan poticajan scenarij, koji bi još trebalo razraditi!

Autor: Denis Kuljiš/izvor OVDJE

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno