Connect with us

Društvo

Treba li Split postati glavni grad Hrvatske?

Objavljeno

- datum

DENIS KULJIŠ   Na prvi pogled – glupo, ničim izazvano pitanje, a u stvari, ključno, supstancijalno, samo što se sva takva ozbiljna, najozbiljnija pitanja kao i odgovori na njih ne vide na prvi pogled.

To pitanje sadrži u sebi dva potpitanja: može li Zagreb i dalje biti glavni grad Hrvatske i – što je Splitu potrebno da prestigne Zagreb kad ga je već počeo dostizati?

No, na čemu se uopće temelji ideja da se takva konvergencija događa? Na temelju dva krizna pokazatelja osnovnog hrvatskog problema zbog kojega je Hrvatska pala na posljednje mjesto među zemljama Europske unije, svim istočnoeuropskim, pa čak i u odnosu na druge dvije ”vanšengenske”, Rumunjsku i Bugarsku. Pokazatelji su stopa ekonomskog razvoja (BDP) i demografski gubitak radnog kontingenta – ljudi sposobnih i spremnih za rad. Obje te nevolje zahvatile su različite krajeve zemlje na sasvim drugačiji način…

U svim državama koje su pristupile Uniji, stanovništvo se smanjivalo silnim iseljavanjem na Zapad. Primjerice Rumunjsku i Bugarsku napustilo je između 15 i 20 posto stanovništva. Precizne podatke teško je utvrditi, jer su u bugarskoj kvoti i Makedonci, koji lako dobivaju bugarske papire i s njima mogu u Europu. Tu su osim toga i oni koje se sele sezonalno, rade nekoliko mjeseci i vrate se, milom ili silom, kući – recimo Romi. Hrvatska je u istu europsku demografsku retortu ušla s oko 4,5 milijuna stanovnika 2001., a sad ih je, dvadeset godina kasnije, uz liberalni vizni režim i dostupnost radnih dozvola, ostalo prikovanih za tlo pod nogama možda deset posto manje, a realno je očekivati da će se u sljedećem desetljeću u istom smjeru transferirati još toliko Hrvata, bez obzira na sve intelektualne napore predsjedničinih demografa i očekivane mjere vlade, koje će, kao i svaki intervencionizam samo povećati troškove države. Troškovi se namiruju iz poreza, koji su zato previsoki i razaraju poduzetničku privredu, a ona jedina generira rast i zaposlenost, pa mladi ljudi, budući da vide kako tu nema sreće, odlaze nekamo drugamo… Istodobno, država sjedi na neproduktivnoj državnoj imovini, jer ne želi prodati javna poduzeća strancima, dok njeni vlastiti državljani masovno odlaze u druge države upravo zato da bi mogli raditi kod stranih vlasnika, svjesni kako će tu bolje proći nego u hrvatskim tvrtkama kojima u ime Hrvata upravljaju najpodobniji Hrvati iz partija na vlasti.

>> ‘Westgate Split’, odnosno kompleks dvaju nebodera, dobitnik je prestižne nagrade International Property Award za najbolji projekt

U času kad je u ušla u Europu, Hrvatska je postala dio jedne veće, kontinentalne države. Odlazak iz Hrvatske u Njemačku stoga nije iseljavanje, nego premještanje iz Europe u Europu. Odakle sav onaj novac koji nam pritječe iz strukturnih fondova EU? Pa iz blagajne naše zajedničke države, koja skrbi o obrani, vanjskoj politici, vladavini prava i svim ostalim civilizacijskim tekovinama koje smo preuzeli kad smo ušli u projekt integracije. Iz kojega, uostalom, ne možeš ni izaći, jer je gravitacijska sila takva da joj ne izmiče čak ni Rusija, koja upravo pokušava pokupovati cijelu Hrvatsku. U tome su Rusi dosta uspješni, ali i ne pomišljaju da je uključe u neku svoju novu asocijaciju zavisnih država, nego se sa svojim kapitalom i resursima preko nje pokušavaju infiltrirati u Europu.

Umjesto tobožnje demografske krize koju predsjednica Grabar-Kitarović pokušava politički kapitalizirati, imamo, dakle, proces radne migracije. Praiskonski strah od izumiranja zajednice i primitivno poimanje društvenih procesa, pritom zastire jasan pogled na ono što se tu zapravo događa. Jer, osim unutareuropske migracije, događa se i ona unutarhrvatska, koju nitko i ne vidi pa ne pokušava na njoj graditi pobjedničke strategije budućeg regionalnog razvoja!

Kako se popis stanovništva provodi svakih deset godina, a onda još godinu-dvije ‘cmari’ u računalima statističkog zavoda, spoznaje o stvarnom kretanju stanovništva fatalno kasne (idući ćemo vidjeti negdje 2022.). No, raspolažemo biračkim spiskovima, koji obuhvaćaju sve radno aktivno stanovništvo, a ti su podaci ažurni, jer se kod nas izbori održavaju svaki čas pa će ih u dvije iduće godine biti po redovnom rasporedu – četiri, što znači da će se na birališta ići svakih šest mjeseci! Svaka pametna država nabila bi sve te izbore na isti datum i prilagodila tome trajanje mandata pa bi se uštedjelo puno novca, ali, što je još važnije, u velikoj mjeri onemogućilo ”kruženje elita”, odnosno seljakanje političkih ‘funkcionerčića’ s jednog na drugi položaj… No, to je druga tema.

S biračkim popisom u ruci, možemo uočiti bitne unutarhrvatske demografske promjene i radne migracije. U deset izbornih jedinica koje su, za razliku od usitnjenih županija, dovoljno velike da reflektiraju regionalni raspored heterogenog domaćeg stanovništva, uočavamo kako se u dvije jadranske jedinice (IX. i X.) događa veliki rast populacije. U onim kontinentalnim, IV. osječkoj, III. zagorsko-međimurskoj i VI. sisačko-posavskoj, brojke pokazuju znatan pad. U VIII. istarsko-riječkoj i tri zagrebačke (I., II., VII.) imamo – egal, uz promjene koncentracije naseljenosti unutar toga metropolitanskog prostora (eksplodirali su Dubrava i Sesvete, a prilično opustio centar grada, naime smanjilo se pučanstvo u I. izbornoj jedinici).

Kad bi Sabor napokon prihvatio nalog Ustavnog suda iz 2010. da prilagodi izborni sustav broju glasača u izbornim jedinicama, moglo bi se u svakoj od njih odrediti različit broj mandata (umjesto po 14 kao što je to sada) tako da se efekt biračkoga prava ujednači. To bi bilo puno jednostavnije nego da se mijenja geografsko rasprostiranje biračkih jedinica. Zašto to onda nitko nije tako učinio? Valjda se nisu domislili – Arsen Bauk i Lovro Kuščević, bivši i sadašnji ministar uprave, ne čine se kvalificiranim za provedbu administrativnih reformi, ako i nisu osobito teške i ne traže dvotrećinsku, nego običnu, natpolovičnu većinu.

Bez obzira hoće li se, dakle, to provesti ili neće, po tom izračunu vidimo da bi točno 45 zastupnika od ukupno 140 bilo izabrano u tri jadranske županije. Bez puno analitičke filozofije možemo zaključiti ono što se vidi i prostim okom – život se seli na Jadran! To će biti nova hrvatska okosnica. Ondje se može lijepo živjeti i zaraditi i sve greenfield investicije kao i većina Hrvata s velikim štednim ulogom, živi u toj boljoj polovici naše domovine. Socijalističko-birokratski um sad bi počeo kombinirati kako zaustaviti te ”nepovoljne trendove” i kako regije izjednačiti, tako da svi budu podjednako siromašni i nesretni, dok će liberalni, poduzetnički i kreativni um zaokupiti puno produktivnije pitanje – kako taj proces ubrzati, učvrstiti i pretvoriti u novu kvalitetu drugačije, europske Hrvatske?

Zašto mladi odlaze u Irsku, ako mogu otići raditi u Dubrovnik i na dubrovačku rivijeru? Nedostaje radne snage, koja se sezonski dovozi iz Slavonije, ili skuplja gdje god možeš pronaći nekog nevoljnika koji će privremeno raditi za malu plaću, bez ikakve sigurnosti i perspektive, često u lošim, nekomfornim uvjetima. A trebalo bi, kako je predložio bivši gradonačelnik Dubrovnika Vido Bogdanović, pametni stari liberal (ali haesesovac, jer nitko nije savršen) propisati da hoteli koji traže kategorizaciju od četiri i pet zvjezdica uzmu 50 odnosno 70 posto personala u stalni radni odnos (što više nije problem s obzirom na produženje sezone). Najveća prednost dobrog hotela ionako je ‘pošlifano’ osoblje, a najveća slabost priučena radna snaga. Lokalne vlasti trebale bi dotle pogodovati gradnji jeftinih stanova, koje bi banke prodavale na leasing. Što znači da bi se transfer stanovništva od slabosti mogao pretvoriti u snagu njegovim usmjeravanjem u produktivnu, brzorastuću granu privrede i u napredne sredine gdje ima dovoljno novca za razvoj (privatnog) školstva i sve socijalne funkcije.

To je jedna strategija – druga je da se udari u zapomaganje, uroni u autodestruktivnu orgiju tabloidnog idiotizma ili pođe za prozelitima u potragu za čudotvornim lijekom za sve ekonomske probleme – više hrvatstva, više socijalizma, više narodne sloge, nacionalnog jedinstva, pa da ”svi sjednemo za stol, otvorimo sva pitanja i dogovorimo se oko ciljeva”. Nikad nije ta dogovorna ekonomija donijela privredni uspon, i neće, inače bi komunizam opstao, ne samo kao fantomska rezidua u Venezueli, na Kubi, u Sjevernoj Koreji i u Rijeci.

Kad se tako promotre hrvatske perspektive jasno je – glavni grad trebalo bi izmjestiti iz stagnantnog kontinentalnog pojasa u dinamični jadranski. Kad je američki lanac Mariott odlučio podići svoj prvi hotel u Hrvatskoj, namjeravali su ga sagraditi u Zagrebu, jer uvijek, u svakoj zemlji, započinju od metropole. Pokazalo se da to nije moguće zbog zagrebačke poslovne klime, dok su se u Splitu odmah stvorili uvjeti za izgradnju 115 metara visokog najvišeg nebodera u Hrvatskoj, hotela koji će biti otvoren – iduće godine.

Nije Split bogomdana destinacija, ali je bolja od Zagreba, jer su u sadašnjem glavnom gradu problemi dublji i, čini se, sasvim nerješivi. Za posljednjih 20 godina Zagreb je pretrpio blagu kataklizmu. Umjesto planske izgradnje infrastrukture – stihija. Nove poslovne četvrti niknule su na slučajnim mjestima, u kukuruzu i među ruševinama tvorničkih pogona, bez ikakve vidljive prometne logike i vizije, očito u skladu s nekretninskim oportunitetima. U centru grada, poslije Khuena-Hedervaryja i komunističkih bulevara, ne vidi se neki urbanistički koncept. No najvažnije, Split ima jasnu perspektivu i zamah. Naravno, trpi od nevolja koje more sve hrvatske gradove – otvorila se otrovna kaverna gradskog deponija, kao što i u Zagrebu gori odlagalište otpada u vlasništvu ljudi nekoć poslovno povezanih s gradskim poglavarstvom. U Splitu vlast ima ulica, a mafija pokaznu navijačku postrojbu koja služi zastrašivanju građana. Splitski municipij koji je još u rimsko doba obuhvaćao cijelu komunu od Omiša do Trogira, podijeljen je na nekoliko invalidnih pseudogradova, umjesto da je metro-zona, kao što bi to i Zagreb trebao biti sa svojom Zagrebačkom županijom, koja ima rupu u sredini pa izgleda kao đevrek, bosanski donut.

Veliki transfer državnih ministarstava i institucija te sjedišta važnih kompanija u metro-Split ubrzao bi razvoj te regije – Dalmacije – koja se ionako razvija neviđenom brzinom. Bi li to naškodilo Zagrebu? Ne bi, Zagreb će svoje probleme riješiti ili neće, pa će postati moderna metropola, ili će ostati autonomni bandustan s kraljem koji, doduše, ne dolazi iz redova urođenika, nego pripada plemenu Bijelih čarapa.

Treba li Split postati glavni grad napredne i bogate Hrvatske, a Zagreb njena stara prijestolnica, kao japanski Kyoto? To mi izgleda kao jedan poticajan scenarij, koji bi još trebalo razraditi!

Autor: Denis Kuljiš/izvor OVDJE

Komentari

Društvo

NEPOZNATO O NAŠIMA U SVIJETU Hrvat u vrhu najvećega svjetskog naftnog diva

Objavljeno

- datum

U Rosnjeftu će razvijati duboka podmorska nalazišta nafte i plina, pogotovo na jugoistoku Rusije

U golemoj i kompleksnoj transakciji od 60 milijardi dolara prije tri dana stvorena je najveća svjetska naftna kompanija. Najveći ruski proizvođač nafte Rosnjeft preuzeo je tamošnju treću po veličini naftnu kompaniju TNK-BP i nastao je div koji proizvodi pet posto ukupne svjetske proizvodnje nafte i plina – prisjetimo se jednog starijeg napisa iz Vecernjeg i našeg slabog korištenja, top pozicioniranih Hrvata u svijetu.

Najkompleksnije na svijetu

A usporedo sa stvaranjem te naftne megakompanije, na njezino čelo imenovan je Hrvat. Riječ je o 59-godišnjem Sinjaninu Željku Runji, koji je prije tjedan dana postao potpredsjednik Rosnjefta za offshore projekte (odnosno nalazišta na moru) i jedan od samo 10 članova upravnog odbora Rosnjefta, na čijem čelu odnedavno sjedi Igor Sečin, bivši zamjenik i jedan od najbližih suradnika ruskog predsjednika Vladimira Putina. Na novu poziciju Runje je došao s mjesta potpredsjednika ruske podružnice američke naftne kompanije ExxonMobile, u kojoj je od 1997. do danas obnašao brojne zadaće u razvoju nalazišta Sakhalin 1. To su bogata podmorska nalazišta nafte kod otoka Sahalina, na jugoistoku Rusije, te pripadaju najkompleksnijim na svijetu, a važnu ulogu u njihovu razvoju odigrao je upravo Runje, koji slovi za jednog od vodećih stručnjaka za razvoj dubokih podmorskih nalazišta nafte i plina. Upravo će taj segment za Rosnjeft biti važan.

Kako je istaknuto u kompanijinom priopćenju nakon imenovanja Runje na potpredsjedničku poziciju, razvoj podmorskih nalazišta bit će jedan od ključnih smjerova razvoja kompanije, koji bi dugoročno trebao postati ključni generator kompanijinog rasta proizvodnje. Taj razvoj vodit će upravo Runje, a s obzirom na važnost tog posla i veličinu kompanije, može se zaključiti kako je on dolaskom u Rosnjeft postao i najviše pozicionirani Hrvat u povijesti svjetske naftne industrije.

Velika očekivanja

Željko Runje rođen je u Splitu 1954. godine, a djetinjstvo je proveo u Sinju gdje je završio osnovnu školu i prva tri razreda gimnazije. Kako je igrao košarku u lokalnom klubu, njegov talent prepoznali su treneri zagrebačke Lokomotive, današnje Cibone, pa se preselio u Zagreb, gdje je završio gimnaziju. Tada, uz pomoć Kreše Ćosića, dobiva stipendiju za studij na Sveučilištu Aljaske, gdje je završio školovanje i zaposlio se u jednoj lokalnoj naftnoj kompaniji. Tu kompaniju preuzeo je ExxonMobile, a Runje je 18 godina proveo radeći na poslovima vezanim uz razvoj i proizvodnju nalazišta u arktičkom dijelu Aljaske, Alžiru, Nigeriji, Angoli, Tajlandu i Australiji, prije nego što je preuzeo poziciju u Exxonovoj ruskoj ispostavi. Igrom slučaja, Runje će iz ExxonMobilea u Rosnjeft prijeći u trenutku kad je ruska kompanija svrgnula američku s pozicije najveće svjetske naftne kompanije kojom se trguje na burzi.

Preuzimanje TNK-BP-a najveća je svjetska poslovna transakcija od veljače 2009. i najveći posao te vrste u svjetskom energetskom sektoru u 13 godina. U skladu s tim, očekivanja od nove megakompanije su velika, a jedan od ključnih ljudi u njihovom ostvarenju bit će Runje. Iako je karijeru potpuno razvijao izvan domovine, za malu naciju poput Hrvatske činjenica da je jedan njezin pripadnik dosegnuo tako važnu poziciju u globalnom biznisu kao što je naftni biznis neosporno je velika i važna vijest.

Nakon što je došao na aktualnu poziciju pokazivao je zanimanje za ulaganje u Hrvatsku. Neki mediji su pisali da je Runje bio u delegaciji predvođenoj Sečinom koja je svojedobno došla pregovarati s Milanovićem i Vrdoljakom oko suradnje u istraživanju, preradi, skladištenju i transportu nafte između INA-e i ruske kompanije, no hrvatska je strana tada tvrdila kako MOL ne želi prodati dionice. Je li baš bilo tako, ili su mozda ‘hrvaski’ lobby-i procjenili da im iz džepa klizi zlatno jaje…

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dn

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dnevno bit će proizvodnja Rosnjefta nakon preuzimanja TNK/BP-a. Radi se o 5 posto ukupne svjetske proizvodnje ugljikovodika, dominantni dio otpada na naftu, a tek manji na prirodni plin

156.000 zaposlenih imat će Rosnjeft nakon preuzimanja TNK-BP-a. Tvrtka će samo u Rusiji imati otprilike 2600 benzinskih postaja

150 milijardi američkih dolara bili su kumulativni prihodi Rosnjefta i TNK-BP-a u 2011. godini. Očekuje se kako bi kroz sinergijske učinke i razvoj novih nalazišta ti prihodi tijekom idućih godina mogli biti i uvećani.

AUTOR MARKO BIOČINA

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

DR SJEPAN ŠTERC: U OVOME JE TAJNA Samo ovako Hrvati mogu opstati

Objavljeno

- datum

Refleksije  političkog sustava i funkcioniranja u njemu danas su vidljive praktički u svim djelatnostima u Hrvatskoj, a opća je neuređenost države, društva i javne scene dosegla gornju granicu prihvatljivosti s kojom se teško mladoj populaciji ostaje u Hrvatskoj.

Malo je toga pozitivnog i vrijednog što se događa i bilježi bitno uz takvo totalno dominiranje političkih zbivanja, djelovanje političkih aktera, političko obračunavanje s neistomišljenicima, pojavljivanje prosječnih aktera, besmisleno izjavljivanje i uopće, političko selektiranje i kontroliranje apsolutno svega u Hrvatskoj.

Politička dominacija nad racionalnim potrebama stanovništva i stranački diktat nad stručno-znanstvenim logičkim promišljanjima, preplavili su Hrvatsku do razine amortizacije svih ključnih aktivnosti, poteza i odluka, gotovo potpunog zaustavljanja reformi, blokiranja ozbiljnijih promjena potrebnih Hrvatskoj i negiranja višestranačke razlikovnosti. Ništa više od toga nije bitno osim priklanjanja jednoj i jedinoj ideji koju zagovara i izgovara predsjednik stranke, a podanici bez vlastitog stava ili najčešće njegovog osobnog negiranja u javnosti (misli se na negaciju stava), natjecateljski  se potvrđuju kao poželjni sljedbenici – piše dr. Stjepan Šterc u dnevno.hr.

Negacija suvremene Hrvatske

Uspostava takvog obrasca upravljanja Hrvatskom i jednosmjernog kanaliziranja odlučivanja prema samom političkom vrhu i praktički jednoj osobi, dovodi do blokiranja cjelokupnog sustava upravljanja i koncentriranja moći, u kojem su dopušteni i poželjni samo namješteni izljevi divljenja i potvrđivanja. Kao otprilike – njegova misao – naš put – iz poznatih i u knjizi objavljenih znanstvenih tumačenja izgovorenih misli koje same po sebi nisu ništa posebno značile, ali su narodu (masama) njihovo značenje imali potrebu pojašnjavati formalni znanstvenici partijske pripadnosti, negirajući pritom znanost, osobni integritet i elementarnu pamet.

Negacija je danas po istom obrascu još dodatno proširena na hrvatske nacionalne interese, hrvatski identitet i vrijednosti, očekivanja hrvatske mladosti, agresiju na Hrvatsku, vojnu pobjedu i oslobađanje zemlje, hrvatsko iseljeništvo i još puno toga što bi u suvremenoj Hrvatskoj trebalo biti neupitno svom njezinom stanovništvu, nezavisno od njegove različitosti po više osnova. Sužavanje političkog vrha i usmjeravanje prema njemu apsolutne moći, još veće posljedice ima u gospodarstvu, financijama, školstvu, znanosti, zdravstvu, kulturi, sudstvu i u brojnim drugim djelatnostima, koje sve više poprimaju oblike političkog funkcioniranja i prosuđivanja, umjesto stručno-znanstvenog.

Početna faza koncentracije moći u kojoj smo sada, zaista izgleda kao stvarna vladavina nad svime, a svjesnim se i planskim korištenjem prosječnih i uglavnom neobrazovanih kadrova iz spomenutog obrasca, nastoji učvrstiti. Problemi su hrvatske populacije pritom apsolutno irelevantni, odlazak mladih iz Hrvatske nebitan, stručnost samo dodatni teret, a glas razuma – neprijateljska propaganda. Silni raskorak između političke iluzije moći i objektivne svakodnevne stvarnosti vrlo nas brzo uvodi u sekundarnu fazu izgubljene realnosti u kojoj  postoje samo dva svijeta: njihov irealan svijet bezgrešnog vladanja s prosječnima, inače imunim na bilo kakve reakcije stručno-znanstvene javnosti i realan svijet s doživljajem složene svakodnevnice.

Razdvajanjem i raslojavanjem hrvatskog društva na taj se način stvara samo iluzija moći vladajućih, koja kao i svaka druga iluzija, ne može duže potrajati u sukobu sa stvarnošću, bez obzira na formalnu pozicijsku i kadrovsku pokrivenost i premreženost u državi i stranci. Privid hrvatske zbilje, slobode i dolazeće budućnosti, te ukupnog razvoja, opstanka i optimizma koji, neosporno, izravno i bez imalo osjećaja odgovornosti vladajućih za njegov ustroj usmjerava hrvatsku populaciju prema imigracijskim zemljama njihovih iseljenih predaka.

Irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti

Najjednostavnije rečeno, politička i ukupna moć generirana iz stranačkog vrha, hrvatska je suvremena zbilja i obični ju promatrači političkih prilika, a pogotovo mlađa hrvatska populacija, doživljavaju kao pokoravanje hrvatskog društva i njegovo svođenje u okvire potrebne samo i isključivo stranačkim interesima i pojedinačnim potrebama dokazivanja vlastite snage, moći, pravovjernosti, opstanka i nepogrešivosti. Priklanjanjem, pak, formiranoj iluziji moći, moguće je osigurati pozicioniranje, uključivanje u kontrolu proračunskih financija i apsolutnu političku zaštićenost, a uvjerenost u ispravnost svih njihovih postupaka na javnoj je političkoj sceni dokaziva i samo retoričkim potvrđivanjem s dovoljno osmijeha upućenih stranačkom vrhu koji se vide. Dovoljno za stabilnost, osobnu mirnoću i osjećaj moći, nedodirljivosti, ispravnosti i nezamijenjivosti.

Iracionalno građenje nepogrešivosti političkih odluka i postupaka odvodi pojedince, namještene željom i procjenom političkog vrha, u irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti u kojem nema odgovornosti, prihvaćanja dobronamjernih i stručno zasnovanih procjena i savjeta te ukupnog razumijevanja u najmanju ruku za većinu stanovništva složene hrvatske zbilje. Razdvajanje upravljačke elite od običnog puka u takvim je okolnostima očekivana posljedica, a stagnacija i razvojno zaostajanje samo su nastavak kontroliranog procesa nad Hrvatskom. Slučajnost? Teško razumljiva nakon svih zbivanja.

Utrošak je energije pritom prevelik, pa za djelovanje u općem interesu ponestaje vremena, snage, ljudi i volje, a procesi se oko nas odvijaju čistom inercijom, bez potrebnog planskog usmjeravanja. Opća je slika Hrvatske u takvim uvjetima poprimila obrise političkog mentoriranja o svemu, pa nije nikakvo čudo što Hrvatsku zaobilaze ozbiljnije strane investicije i što je visina financijskih doznaka hrvatskog iseljeništva na godišnjoj razina veća i vrjednija od njih.

Trajnost takvog modela vladanja ne može dugo potrajati, ali može ostaviti, i vjerojatno hoće, velike negativne posljedice po demografsku sliku Hrvatske, društvene vrijednosti, hrvatski identitet, vjerovanje u politički sustav i povjerenje u političke stranke, a na koncu i pojedince uključene u formalno političko djelovanje. Optimizam koji se traži od svih ostalih izvan stranačkog organizacijskog dohvata i posebno razumijevanje iluzije moći, uvijek je u osnovi opravdan, no ne može doći sam po sebi, već se uvijek treba poticati prepoznatljivim odlukama s vrha, postupanjima u kojima se vidi širi interes, izborom ljudi prema univerzalnim vrijednosnim kriterijima i uključivanjem stručne sposobnosti izvan vrlo često limitiranog stranačkog potencijala.

Nije  nemoguća misija kad se to želi…

Procjenjuje se kako bi se samo s nekoliko ključnih, strateških i prema ukupnoj hrvatskoj populaciji usmjerenih odluka, mogao vratiti toliko traženi optimizam, prekinuti gospodarska stagnacija, pokrenuti ukupni hrvatski društveni i prostorni potencijal, osloboditi građane bankarsko-financijskog stiska i vratiti vjerovanje u Hrvatsku kao zemlju u kojoj ima smisla ostati, boriti se i razvijati odnose sukladne uloženom trudu, obrazovnoj razini, odgovornosti, širini razumijevanja drugih (posebno slabijih i onih koji pomoć trebaju), altruizmu i uopće elementarnom ljudskom razumijevanju i postupanju. Nije to nemoguća misija kad se želi, Hrvatsku doživljava kao svoju zemlju i kad ti vlastita iluzija moći ne prekriva obzor ili kad ne slijediš interese drugih u stranačkom i regionalnom okruženju sasvim suprotne od idealizma utemeljenog na hrvatskim tradicijskim i civilizacijskim vrijednostima.

Međutim, uvijek ostaje isto pitanje i ista pomisao: Želi li se to uopće i kakvu to Hrvatsku zamišljaju nositelji zatvorene misli u isključivim stranačkim okvirima? Ne misle li, valjda, s vlastitom iluzijom moći kontrolirati i pokoriti vječnu ideju o hrvatskoj samostalnosti i slobodi, koju nikad u svom okruženju nisu mogli doživjeti, razumjeti, slijediti, zamisliti i za nju se u najtežim uvjetima i okolnostima boriti? Dajući pritom važnu ulogu u odlučivanju, tumačenju i javnom negiranju pojedincima sasvim suprotnih načela, s kojima je javni izazov hrvatskom puku prevelika negacija temelja nove hrvatske državnosti. Ne bi to bila u dugoj povijesti hrvatske borbe za samostalnost prva zabluda, niti prvo podcjenjivanje hrvatskog identiteta i ukupne snage, ali će vjerojatno biti zadnja u gospodarskim, društvenim i demografskim okolnostima u kojima se danas Hrvatska nalazi.

Može se kontrolirati stranku i izvršnu vlast podanicima i nagrađenim pripadnicima suprotnih političkih i svjetonazorskih načela u istim stranačkim redovima, može se postaviti čvrstu mrežu odlučivanja, može se sužavati krug ljudi koji odlučuju, može se sve usmjeriti prema samo jednom čovjeku i njegovom osjećaju, može se slijediti naputke zainteresiranih pojedinaca, grupa i organizacija, može se nesmiljeno obračunavati s drukčijim zamišljajem i u osnovi se puno toga može u iluziji moći. Privid svega toga što se može, ipak, postoji u dubini njihovih misli i osjećaja, a krajnje nezadovoljstvo ne mogu prekriti niti javni osmjesi, namještena mirnoća ili, pak, ushit okruženja koji postoji samo dok zadržavaš iluziju moći.

Previše je iskustva u strankama bilo upravo s takvim okruženjem, koje u konačnici prvo osjeti silazak i nestaje brzinom vjetra, slijedeći svoj sebični interes s drukčijom najavom. Uvijek, nažalost, ta nova najava ili nova pojava iz nekih glupih, interesnih i sebičnih razloga prihvaća takvo okruženje kao nastavak, nadgradnju i temelj vlastitog uspona. Zatvaranje začaranog hrvatskog kruga, rekli bi mnogi, koje ostavlja velike tragove.

Za naše koji dolaze…

Složili bismo se, puno se toga može u kratkom roku provoditi uspostavom moći, ali nikad to ne možeš prenijeti u cijelosti na većinsku populaciju i zadržavati kao dugoročno rješenje ili pak trajno, a naročito ne možeš pokoriti pozitivnu ideju koja kroz cijelu povijest postoji u većinskoj hrvatskoj populaciji. Pogotovo kad nisi dio nje. Prihvati li se to nezavisno od razloga potvrđivanja i formiranja iluzije moći jednostavnije je donositi ključne odluke, uvažiti racionalna rješenja utemeljena na stručnoj prosudbi i prihvatiti realnost. Povijest nas uči, pa čak i ova novija hrvatska, kako su se prihvaćanja nužnih promjena uvijek odvijala kroz političke sukobe uz nevjerojatnu strpljivost i tolerantnost hrvatske populacije koja cijelo vrijeme podnosi sve moguće zablude i sebičnosti, odlaske  i podcjenjivanja.

Uglavnom, strateške bi odluke trebale biti vezane za usmjeravanje akumuliranih sredstava u mirovinskim fondovima vezanim za drugi mirovinski stup, bogatstvo i idealizam hrvatskog iseljeništva, prostorni i društveni potencijal hrvatskog naroda, njegove znanstvene dosege, tradicijske vrijednosti i civilizacijske pomake, te redistribuciju državne uprave, ublažavanje birokratske stege i slično. Iluzija moći pritom neće biti od prevelike koristi. Želimo li Hrvatsku ostaviti našima koji dolaze…

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Mađarska masovno počela kupovati zlato, a gdje je tu Hrvatska?

Objavljeno

- datum

Mađarska je iznenadila europske analitičare: po prvi put nakon 30 godina središnja banka te zemlje objavila je vijest o naglom porastu svojih zlatnih rezervi.

Mađarska središnja banka, poznata kao Magyar Nemzeti Bank, zlato nije kupovala još od 1986.g., ali sada je odlučila prekinuti s tom praksom i u svega dva tjedna u listopadu kupila je čak 28,4 tona tog dragocjenog, plemenitog metala. Cijena kupnje procjenjuje se na 1,25 milijardi dolara.

Zerohedge

Tim je potezom količina zlata u mađarskim međunarodnim rezervama skočila čak 10 puta. U mađarskoj središnjoj banci, koja je već ranije izvršila repatrizaciju svojih zlatnih rezervi, uvjereni su, kako njihovo čuvanje unutar države odgovara međunarodnim tendencijama, podupire financijsku stabilnost zemlje i učvršćuje povjerenje prema mađarskom tržištu. Osim toga, regulator navodi, kako je zlato ostalo jedan od najsigurnijih instrumenata u svijetu, i da čak i u uvjetima normalnih tržišnih odnosa (a oni danas nisu takvi) osigurava stabilnost i povjerenje.

Ovaj posao mađarske središnje banke sa zlatom pozicionirao ju je na drugo mjesto u svijetu po količini kvartalne kupnje zlata. Lider kvartalnog kupovanja zlata, u prosječnoj količini  od 50-70 tona, u zadnje četiri godine ostaje ruska središnja banka – donosi Geopolitika.

Naglašavamo, kako je mađarski regulator odbio ovaj posao smatrati investicijskim, već navodi kako je zlato kupljeno zbog stabilnosti, poglavito u slučaju oživotvorenja negativnih scenarija na svjetskom tržištu.

Međutim, kupnja zlata može se pokazati i profitabilnom jer je, tehnički gledano, njegova cijena dosegnula svoj lokalni minimum i već je u tijeku iščekivanje njezinog rasta, iako još uvijek relativno sporom dinamikom. Općenito, zlato je složen aktiv za davanje prognoza i njegova cijena ne odražava uvijek ravnotežu ponude i potražnje i u mnogome ovisi o manipulacijama s burzovnim fjučersima. Osim toga, cijena zlata ima snažnu korelaciju s dolarom: što je američka valuta jača, zlato izgleda slabije i obratno.

Ali neovisno o svemu, većina financijskih stručnjaka zlato uvijek smatra sigurnim utočištem i ključnim elementom osiguranja financijske stabilnosti.

A gdje je u svemu ovom naša Hrvatska? Hrvatska narodna banks se svojih zlatnih rezervi već davno odrekla, valjda u ime sigurne zaštite od strane financijskih institucija Europske unije. One iste, koja upravo proživljava duboku krizu identiteta, a da ne govorimo o tamnim oblacima i rizicima sigurnosne i gospodarske prirode u nikad nestabilnijem svijetu.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno