Connect with us

Ivica Ursić

TRAŽI SE KLJUČ

Published

on

Rijetki bi među nama priznali da im je životni motto: „Oko za oko, zub za zub!“, ali budimo pošteni, postoji nešto u nama što nam pričinja veliko zadovoljstvo kada se osvetimo.

Neki od najpopularnijih filmova svih vremena govorili su o tome, kako su neki likovi, nekoga pretukli ili su nekome pobili obitelj. I mi smo s velikim i neskrivenim nestrpljenjem ostatak filma čekali (i jedva dočekali) da se glavni junak – OSVETI – i onda smo – UŽIVALI!

Mala je razlika između filma i naših osobnih života. Kad god nam netko nešto učini nažao u nama se rodi napast kako mu uzvratiti. „Ništa nije slađe od osvete!“ takvu nam poruku šalje ovaj naš svijet.

S druge strane Krist nam govori: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.“

Krist je još jasniji:

„Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je osveta, ja ću je vratiti, veli Gospodin.“

(Rimljanima 12,19)

Jednom zgodom veliki Mark Twain je rekao: “Kiša je poznata po tome što jednako pada po pravednima i po nepravednima ali kada bih ja upravljao kišom, ja bih kišio meko i nježno po pravednima, ali ako bih zatekao nekog nepravednog izvan kuće, ja bih ga utopio.”

Jedan je dobar kršćanin muku mučio s ovim čitanjem. Nikako mu se nije sviđalo ono “okretanje drugog obraza”. I konačno je riješio problem. Rekao je: “Ako me netko udari po jednom obrazu okrenuti ću mu i drugi. Ali ako me udari po njemu, bolje mu je neka se pripazi.”

Naravno mi potpisujemo svaku njegovu riječ, a naravno i onu Mark Twaina.

Kada nam netko učini neku nepravdu, jako je teško potisnuti svoje osjećaje, osjećaje neprijateljstva i osvetoljubivosti. Postoji uzrečica „osveta je slađa od meda“ i potrebna je velika snaga karaktera kako bi se nadišla prirodna želja za osvetom i umjesto nje zavladao zaborav kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Takve razine samokontrole primjerenije su anđelima nego nama ljudima, zar ne?!

Teško je zamisliti teže čitanje od ovonedjeljnog.

Okreni i drugi obraz … prepusti i gornju haljinu … hodi još jednu milju … podaj svima koji traže … posudi svakome … ljubi neprijatelje svoje … pa ima li kraja svemu tome? To su riječi za koje bismo najradije da ih Isus nikada nije izgovorio.

Od svih Isusovih učenja ovo je možda najteže za naše uši i najteže za pridržavati se. Ponekad se čini, a poglavito u teškim trenucima u životu, da je jednostavno nemoguće držati se ovih Isusovih zapovijedi.

Mi izuzetno dobro poznajemo Isusovu zapovijed:

„Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“

(Luka 10, 27)

Ono što mnogi od nas ne poznavaju jest da je ova zapovijed sačinjena od dva zakona iz Starog zavjeta.

„Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“

(Ponovljeni zakon 6,5)

„Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“

(Levitski zakonik 19,18)

Mi obično mislimo da Isus „preskače“ zakone Starog zavjeta, ali to nije točno. Isus ih ne ignorira nego ih potvrđuje. Poput Mojsija, koji se penje na Sinaj da bi primio 10 zapovijedi, uklesanih u kamenu, Isus se penje na goru s mnoštvom i daje im Božje zakone.

Opet.

Iznova.

Isus nam eksplicitno govori da ljubimo svoga bližnjega kao sebe sama.

Ali nama je sada dobro se oznojiti kako bismo ustanovili – tko je točno moj bližnji.

Nakon toga moramo poraditi na ljubavi prema sebi samom, na pravi način i ponizno, kako bismo bili u stanju pokušati ljubiti svoga bližnjega.

I onda moramo ljubiti bližnjeg svoga na isti način kako ljubimo sebe.

„Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu. 21Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“

(Rimljanima 12, 20-21)

A ovdje na gori, Isus proširuje krug, još jednom, pa kaže da ljubiti bližnjeg uključuje ljubiti i neprijatelje. Kao da ljubiti bližnjeg nije već samo po sebi teško nego se u tu priču pridodaju i neprijatelji? Ni manje ni više.

Vjerski neprijatelji.

Politički neprijatelji.

Športski neprijatelji.

Povijesni neprijatelji.

Obiteljski neprijatelji.

Intelektualni neprijatelji.

Neprijatelji koji bi najradije plesali na našem grobu.

I mi bi njih trebali ljubiti?!

Njih. Neprijatelje svoje?

Isus traži od nas, još jednom, da ljubimo one s kojima se niti ne družimo, ljude koje izbjegavamo. Ljude koji nam idu na živce, poglavito ako ih vidimo nedjeljom u crkvi. Ljude od kojih bi najradije izolirali svoju djecu.

Ljude koji nas tjeraju da se naježimo.

A mi bi ih trebali i ljubiti?

I moliti se za njih?

A jesmo li se ikada zapitali , pa tko su moji neprijatelji?

Riječi Thomasa Mertona mogu nam puno pomoći.

„Nemojte prebrzo pretpostavljati da je vaš neprijatelj divljak samo zato što je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer on misli da ste vi divljak. Ili vas se boji, jer osjeća da se vi bojite njega. A možda ako bi povjerovao da ste ga u stanju voljeti, možda više ne bi bio vaš neprijatelj. Nemojte prebrzo pretpostavljati da je vaš neprijatelj i Božji neprijatelj, jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer ne može ništa naći u vama što bi slavilo Boga. Možda vas se boji, jer ne može ništa naći u vama od Božje ljubavi i Božjeg strpljenja i Božje ljubaznosti i milosrđa i razumijevanja za slabosti drugih ljudi. Nemojte prebrzo osuđivati čovjeka koji više ne vjeruje u Boga. Možda su baš vaša hladnoća i zloba i vaš materijalizam i vaša sebičnost ubili njegovu vjeru.“
Svi se mi slažemo da ljubiti neprijatelje i opraštati ljudima koji su nas povrijedili, da su to velike ideje i svi se mi slažemo oko toga, sve dok ne dođe trenutak kada se sukobimo sa stvarnim neprijateljem i dok ne osjetimo na vlastitoj koži zlo ovoga svijeta.

Onda nam odjednom to “okretanje drugog obraza” počinje sličiti kao dobar savjet za neke DRUGE ljude, za ljude koji se ne moraju suočavati s okolnostima tako teškim s kakvima se mi sada suočavamo.

Tužno je ali istinito da mi osuđujemo u drugima ono što opraštamo sebi.

Ono što MI vidimo kroz svoje oči i što osjećamo u svom srcu, drugi ne mogu razumjeti, jer NITKO NIKADA nije bio tako povrijeđen kao MI. I ničiji neprijatelj nije tako okrutan kao MOJ neprijatelj.

Drugi mogu okretati drugi obraz ali ja ću uzvratiti udarac prije nego me unište.

Drugi mogu ljubiti i opraštati ali ja ću iskoristiti zdrav razum, kojeg mi je sam Bog dao i biti ću oprezan.

Ali mi bismo trebali shvatiti da osoba koja nam pruža sve ove preporuke, da je ta osoba imala uistinu najgore neprijatelje i da je istrpjela mržnju koju, da je živjela milijun godina, nije zaslužila.

I kada bismo shvatili da je ta osoba usprkos svemu tome bila u stanju moliti, u svojim najtežim tenutcima, za svoje neprijatelje.

„Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ (Luka 23, 34)

Govor na gori je zahtjevan.

Izuzetno zahtjevan.

Za razumjeti ga, za prihvatiti ga i za pokušati živjeti ga, potreban je ključ.

Taj ključ je – ljubav.

Ovaj se tekst može interpretirati isključivo pomoću ljubavi.

Što je sa zakonima o kojima Isus govori?

Mi moramo promotriti zakon i reći:

„Bože, pa ja ne mogu ispoštovati sve to?!“

I na to Krist odgovara:

„U pravu si. Zato si me i trebao, da umrem za tebe.“

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno