Connect with us

Kultura i vjera

Tko je bio sveti Franjo Asiški?

Objavljeno

- datum

 DANAS SLAVIMO BLAGDAN SV. FRANE ASIŠKOG    Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest.

Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen.

Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće.

To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio.

Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.

Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Fenix-magazin/IM/KTA

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

Tko je bio Ivan Krstitelj?

Objavljeno

- datum

(hebrejski: יוחנן המטביל,Yohanan Ha’Matbil) kršćanski svetac, propovjednik, pustinjak i mučenik, prethodnik Isusov.

U Novom zavjetu

Većinu informacija o Ivanu Krstitelju dobivamo iz evanđelja, a njegova osoba do danas je ostala tajnovita i ne do kraja razjašnjena.

Prema Novom zavjetu, njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka. Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta. Rekla je da će se zvati Ivan što znači “Gospodin je milostiv“ (heb.Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju, za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan. Budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: „I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom. Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i oproštenja njegovu narodu.» Ivan je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu – divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti.

Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako pripovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: “Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina.“
Herod Antipa zatvorio ga je u tamnicu i dao mu odrubiti glavu, jer mu je prigovorio zbog preljuba.

U 1. i 2. stoljeću

Poznato je da su u 1. stoljeću, nakon što se kršćanstvo već počelo širiti, paralelno sa zajednicama Kristovih sljedbenika, postojale i zajednica sljedbenika Ivanovih, te su poznavale samo »Ivanovo krštenje«, o čemu svjedoče i Djela apostolska. Izvanbiblijski izvori, osobito kršćanski apologetski tekstovi, također potvrđuju postojanje takve zajednice osobito među Židovima. Čini se da su upravo zbog toga novozavjetni pisci toliko naglašavali Ivanovu poniznost i ponavljali njegove riječi da će iza njega »doći veći od njega.«

O mučeništvu Ivanovu govori i židovski povjesničar iz 1. stoljeća, Josip Flavije, te spominje da je ubijen u tvrđavi Makerontu, s istočne strane Mrtvoga mora. Arheološke iskopine svjedoče o postojanju tvrđave s palačom i dva triklinija, što odgovara evanđeoskom opisu prema kojem su Herod i muškarci bili u jednoj prostoriji, a Herodijada i Saloma u drugoj.

Štovanje

Najstarije štovanje vezano uz Ivana Krstitelja odnosi se na čašćenje njegova groba u Sebasti, nedaleko od današnjeg Nablusa u Palestini.

Potom je jedna od najvećih kršćanskih bazilika, ona u Damasku posvećena Ivanu Krstitelju. Danas je u njoj džamija, a posjetio ju je i papa Ivan Pavao II., zajedno s poglavarima mjesnih crkava, prilikom svoga posjeta tome gradu, te se ondje održao međureligijski susret.

Relikvije svetog Ivana Krstitelja danas se čuvaju u crkvi sv. Silvestra u Rimu i u Amiensu u Francuskoj.
Sv. Ivan Krstitelj jako je poštovan u kršćanskom svijetu. U srednjem vijeku, njegov blagdan zvali su »ljetni Božić« . U čast sv. Ivanu Krstitelju, podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale. U Rimokatoličkoj Crkvi njegovo se rođenje slavi kao svetkovina 24. lipnja, a mučeništvo, nekad nazivano i Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, kao spomendan 29. kolovoza.

Zaštitnik je pjevača, glazbenika, krojača, kožara, krznara, vunara, remenara, gostioničara, nožara, brusača, zatvorenika, osuđenih na smrt, uzgajivača ptica, oboljelih od epilepsije, krštenika, Malte, Jordana i velikog broja gradova širom svijeta, pa tako i naše Županje.
U Hrvatskoj po njemu su nazvana mjesta Ivanić Grad, Ivanec, Kloštar Ivanić, Sveti Ivan Zelina, Sveti Ivan Žabno, Ivanska, Ivankovo i vjerojatno još neka mjesta.
U Mariji Bistrici, nedavno je postavljen njegov kip na otvorenom prostoru. U Bosni i Hercegovini, u Podmilačju kraj Jajca postoji veliko svetište sv. Ivana Krstitelja.

Mučeništvo

Herod je bio zapovjedio da uhvate Ivana i da ga, svezana u lance, bace u tamnicu, zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa, koju bijaše uzeo za ženu, jer mu je Ivan govorio: ‘Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.’ Zato ga je Herodijada zamrzila i htjela ubiti, ali nije mogla. A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek i zato ga je štitio. Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao.
No, dođe zgodan dan, kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, visokim časnicima i galilejskim prvacima. Uđe Herodijadina kći te je tako plesala da se svidjela Herodu i gostima. Kralj reče djevojci: ‘Išti od mene što god hoćeš, i dat ću ti.’ I zakle joj se: ‘Dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pol moga kraljevstva.’ Ona iziđe te reče svojoj majci: ‘Što ću tražiti?’ – ‘Glavu Ivana Krstitelja,’ odgovori ona. Vrati se odmah žurno kralju i zatraži: ‘Hoću da mi odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.’ To ražalosti kralja, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti. Kralj odmah pošalje krvnika i naredi mu da donese Ivanovu glavu. Ovaj ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka svojoj majci. Kad to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo te ga položiše u grob” (Mk 6,17-29).

Prema Rimskom martirologiju 29. kolovoz je izabran za proslavu mučeništva ili glavosijeka sv. Ivana Krstitelja, jer je na taj dan po drugi put pronađena časna njegova glava. Ta je glava kasnije bila prenesena u Rim, gdje se s velikim poštovanjem čuva u crkvi Sv. Silvestra ad Campum Martium. Osim sv. Marka, mučeništvo sv. Ivana opisuje sv. Matej i sv. Luka. Ti opisi idu u red najdramatičnijih scena Novoga zavjeta.

Zanimljivo je da je i židovski povjesničar Josip Flavije oko g. 90. dao o Ivanu Krstitelju ovako divno svjedočanstvo: “Herod je, naime, dao pogubiti toga Ivana, zvanoga Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i Židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno a prema Bogu pobožno i tako se očiste.” Osim toga, on točno navodi da je Ivan bio zatvoren u tvrđavi Meheront, današnji Mukawer, a razlog je uhićenja ležao u “strahu da toliki ugled toga čovjeka ne bi njegove podanike naveo na otpad”. U takvom su postupku svi tirani jednaki, i stari i novi. Njima uvijek smetaju oni koji se boje više Boga nego ljudi, koji ljube pravdu, a mrze bezakonje, pogotovo ako još hrabrošću Ivana Krstitelja otvoreno žigošu zločin i nepravdu.

prema www.zupanjac.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

MOLITVA PATERA RUFUSA ZA HRVATSKU: ‘Oslobodi ovu zemlju od Sotonine moći’

Objavljeno

- datum

 MOLITVA OSLOBOĐENJA IZ 1999. GODINE     Bože, Ti ljubiš Hrvatsku i zato ti upućujem iskrene molitve za nju!

Sada u ovim čudnovatim trenucima povijesti, kako svijeta, tako i Hrvatske dobro se prisjetiti seminara patera Rufusa Pereire, indijskog svećenika koji je 1999. posjetio našu zemlju i održao 4-dnevnu duhovnu obnovu u kući Tabor. Zapisi sa tog seminara kao i još nekih, koji su bili nakon toga organizirani od Pokreta krunice za obraćenje i mir objavljeni su 2010., u knjizi P. Rufus Pereira – “Duh Sveti obnovitelj, ozdravitelj i osloboditelj. Pater Rufus je bio među prvim svjetski poznatim karizmaticima koji su posjetili Hrvatsku i molili za nju i njene ljude.

Rekao je: Bože, Ti ljubiš Hrvatsku i zato ti upućujem iskrene molitve za nju!

– Bio je to nezaboravan duhovni događaj, posebno molitva za Hrvatsku, kada je pater Rufus zamolio da svi vjernici kleknu i lijevom rukom dotiču zemlju, a desnu uzdignu prema nebu, kako bi izrazili čvrstu vjeru, da naša zemlja može primiti puninu blagoslova, samo od Gospodina- napisao je jedan vjernik koji je prisustvovao tom susretu i blagoslovu – donio je tada portal dnevno.hr.

Evo  molitve koju je p. Rufus izgovorio za Hrvatsku:

“Gospodine Isuse, Ti ljubiš ovu zemlju. Molimo Te za oslobođenje čitave zemlje. Oslobodi ovu zemlju od Sotonine moći, prekini sve sotonske kultove i veze u ovoj zemlji! Oslobodi svaku planinu, svaku rijeku od Sotonine moći! Oslobodi svako drvo, svaku životinju od Sotonine vlasti! Iznad svega, molimo Te za oslobođenje hrvatskoga naroda. Gospodine, u Tvoje Ime molimo da slomiš Sotoninu moć nad hrvatskom zemljom, da slomiš snagu Sotoninu nad narodom hrvatskim, da slomiš snagu zla nad Crkvom u Hrvatskoj, da oslobodiš ljude od bavljenja okultnim praksama, da ih izliječiš od rana rata, koje su postale ulaz sotonskom utjecaju. Gospodine, ova zemlja pripada Tebi! Ti si je stvorio. Ti si je svojom predragocjenom krvlju otkupio. Ti si je posvetio Duhom Svetim. Gospodine, svi zajedno ponovo posvećujemo ovu zemlju Tvojemu presvetomu Srcu! Ponovo posvećujemo hrvatski narod Tvojemu presvetomu Srcu! Ponovo posvećujemo Crkvu u Hrvatskoj Tvojemu presvetomu Srcu i sve Ti to prinosimo po bezgrješnome Srcu Marijinu. Gospodine, molimo Te da Marija bude kraljica ove zemlje, da donese mir ovoj zemlji, kao što je donijela mir Rusiji, kao što je donijela mir u Fatimu, kao što donosi mir u Međugorju. Gospodine, ponovo posvećujemo ovu zemlju Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Gospodine, molimo ovu molitvu egzorcizma i oslobađanja, molimo ovu molitvu ponovne posvete i posvećivanja po zagovoru sv. Josipa zaštitnika Hrvatske, svih apostola, sv. Franje i sv. Antuna, sv. arkanđela, anđela i svih svetaca ove zemlje. Hvala ti, Isuse! Slava ti, Isuse! Aleluja, Gospodinu! Hvala Ti, Gospodine Isuse! Aleluja! Aleluja, Aleluja!”

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

PO UKAZANJU ISUSOVU   Posveti se Srcu Isusovu onako kako je to činila  sv. Margareta Marija Alacoque

Objavljeno

- datum

Isus je dao i 12 obećanja onima koji budu širili ovu pobožnost!

Sveta Margareta Marija Alacoque rodila se u Francuskoj 1647. U dobi od 24. godine stupila je u Red Sestara Pohođenja Marijina. Već je i prije stupanja u samostan imala više nadnaravnih viđenja a u narednom razdoblju ekstaze su postale i učestalije radi čega je pretrpjela mnoge neugodnosti od strane susestara.

Ostala je čvrsta u vjeri i njezina je ljubav prema Isusu sve više rasla. 1675. godine, u vrijeme tijelovske osmine, došlo je do važnog ukazanja u Kapeli Pohođenja. Margareta je ugledala Isusa koji joj je naredio da se zauzme da se na petak nakon tijelovske osmine uvede Petak Srca Isusova. Usprkos najvećim protivljenjima i okrivljavanjima kojima je bila izložena, svim se žarom posvetila širenju pobožnosti u čast Srcu Isusovu. Drugom je prigodom Isus zatražio od Margarete da se svakog prvog petka u mjesecu pričesti te je tako nastala pobožnost Prvih petaka. Potporu i pomoć dobila je od poglavara mjesne isusovačke redovničke zajednice. Na njega ju je za vrijeme jednog viđenja uputio sam Isus. Najvažnije što je Isus želio prenijeti njoj, a onda i svim ljudima, je istina o njegovoj silnoj ljubavi prema čovjeku i istina o njegovu Srcu kao simbolu te ljubavi. Svetica je umrla 16. listopada 1690. godine a tijelo joj se nalazi u kapeli gdje joj se ukazao Isus. Sredinom 19. stoljeća papa Pio IX. službeno je uveo u Crkvu blagdan Srca Isusova koji se slavi prvi petak nakon blagdana Tijelovo.

Posveta Isusovu srcu sv. Margarete Marije Alacoque

Ja darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i život, svoja djela, muke i patnje, da od sada svim svojim bićem samo njega ljubim, štujem i slavim. Ovo je čvrsta moja volja da budem sav njegov i da sve činim njemu za ljubav, odričući se cijelim srcem svega, što bi njemu moglo biti mrsko.

Tebe, dakle, Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za osiguranje svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadnika svih pogrešaka svoga života i za svoje sigurno utočište na času smrti.

O predobro Srce, ti budi moje opravdanje pred Bogom, svojim Ocem, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. O Srce puno ljubavi, u tebe stavljam sve svoje ufanje, jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, a nadam se svemu od tvoje dobrote.

Uništi, dakle, u meni sve, što bi moglo biti neugodno i protivno. Neka se tvoja čista ljubav tako utisne u moje srce, da nikada ne zaboravim na te i da se nikada ne odijelim od tebe. Zaklinjem te tvojom neizmjernom dobrotom, daj da moje ime bude u tebi upisano, jer ja hoću, da moja sreća i slava bude u tom da živim i umrem kao tvoj rob.

Amen.

Isus svetoj Margareti obećava da oni koji budu štovali njegovo Presveto Srce daje ove duhovne i vremenite blagodati:

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

Autor: Vjera

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno