Connect with us

Kultura i vjera

Tko je bio sveti Franjo Asiški?

Objavljeno

- datum

 DANAS SLAVIMO BLAGDAN SV. FRANE ASIŠKOG    Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest.

Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen.

Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće.

To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio.

Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.

Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Fenix-magazin/IM/KTA

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

(FOTO) LIJEČNIK SVJEDOČI: Na dan Gospe Lurdske u našu bolnicu došla je Gospa, podijelio fotografije!

Objavljeno

- datum

Gospa Lurdska je uvijek blizu bolesnih tako da je ovaj događaj uistinu znakovit, onima koji poznaju snagu molitve!

Čuda koja se neprestano događaju nisu ovdje da bi u njih slijepo vjerovali i njima se klanjali, čuda su samo znak utjehe onima u tuzi, nada onima bez nade, slatkoća onima u patnji. Tako i ovaj čudesan događaj koji se dogodio 11. veljače na blagdan Gospe Lurdske u vojnoj bolnici u Cordobi u Španjolskoj nije ništa drugo nego malena utjeha onima koji tamo pate. O samom događaju posvjedočio je liječnik dr. Filippe Urca koji je podijelio fotografije.

O događaju je rekao: U ponedjeljak ujutro bio sam u vojnoj bolnici u Cordobi gdje sam kao liječnik radio gotovo četrdeset godina sve do mirovine u koju sam otišao prošlog listopada. U hodniku sobe broj 7 u zoru 11. veljače jedna je gospođa čiji je član obitelji teško bolestan satima molila u tom hodniku. Odjednom se iznad nje na zidu počeo formirati lik Gospe.

Treba naglasiti da je radijator ispod mjesecima isključen jer su ovdje temperature kao i ljeti vrlo visoke. Slika se pojavila i ne nestaje. Djelatnici bolnice pokušali su je očistiti svim sredstvima i alkoholom, ali slika ne odlazi. Gledajući je s jedne stane može se primijetiti lagani sjaj. Ne može se ne primijetiti da je ova slika slična Gospi Lurdskoj koja se ukazala baš ovako s rukama sklopljenim u molitvi – napisao je dr. Urce te podijelio fotografije:

Katolički portal nelcuoredigesu.it napisao je da ne treba mnogo razbijati glavu i raspravljati s onima koji ne razumiju jer Gospa je samo htjela pokazati da je blizu bolesnima, blizu onima koji su u patnji, blizu onima koji Njega zovu, kao majka koja pripada nama. Događaj je ovo koji je zagrijao srca mnogih u toj bolnici i to je ono što je važno. Jer Djevica Marija pokazala je onima koji je traže da je tamo, da sluša njihove molitve, da skuplja njihove suze.  U hodniku ove bolnice žena se molila za svoju obitelj i uz  veliku vjeru pozvala je Djevicu Mariju, koja je na njen poziv jasno došla.  Na fotografiji je dr. Felipe (desno)  s kapelanom bolnice Robertom Beldijem (lijevo).

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO/FILM) Sunce Montecassina- film o sv. Benediktu

Objavljeno

- datum

Italija, veljača 1944. Civili bježe od bombaških napada na Monte Cassino (prikazane su orginalne snimke iz Drugog svjetskog rata). Dok bespomoćno gledaju kako se samostan urušava, kroz plač govore kako je Bog napustio čovječanstvo. Redovnik iz samostana, također izbjeglica, tvrdi kako to nije istina i nastavlja pripovijedati kako je, čak i u doba pada Zapadnog Rimskog Carstva, u pustoši sličnoj Drugom svjetskom ratu, Bog poslao čovjeka poput Benedikta iz Nursije čija je svetost pomogla obnoviti europsku civilizaciju.

U tom trenutku film nas vraća na 500. g. Benedikt, rimski plemić, ostavlja svoje povlašteno patricijsko naslijeđe i povlači se u pećinu, spreman živjeti po Evanđelju. Malo po malo okuplja zajednicu redovnika, a cijeli svoj život posvećuje podučavanju kršćanskih pravila, postajući svetac i čineći čudesa na Božju slavu.

Izvor – wikipedia (Fear No Evil 1945 film)

“Netko bi mogao očekivati prilično statički, dosta spor film s obzirom na temu, ali ovaj film se kreće bržim tempom uz puno akcijskih scena koje zadržavaju napetost kod gledatelje. Fosco Giachetti igra glavnu ulogu s revnošću, dostojanstvom i autoritetom, prikazujući poniznost i posvećenost svetca“.

Ovaj film o Svetom Benediktu snimljen je 1945. u talijanskoj produkciji, a prijevod nam donosi prof. Danko Grgić. Iznimno cijenimo rad ljudi koji u svoje slobodno vrijeme daju svoj doprinos u evangelizaciji, a prevođenje katoličkih filmova i video-materijala tu svakako spadaju, te ih rado promoviramo na ovom blogu. Zato dodajemo i poveznicu na ovaj YouTube kanal gdje možete pogledati i ostale filmove, npr. o papi sv. Piu X., sv. Maloj Margareti od Castella ili sv. Mariji Goretti: ovdje

izvor: QuoVadisCroatia

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Popularni vjeroučitelj Miletić ima zanimljiv post, evo što kaže o Valentinovu i početku korizme

Objavljeno

- datum

Vjeroučitelj Marin Miletić iz Rijeke koji je javnost osvojio svojim nastupom kod Aleksandra Stankovića, na društvenim mrežama progovorio je o početku korizme i danu zaljubljenih. Miletić smatra kako Čista srijeda Valentinovu vraća drevni sjaj. “Čovječe, ljubav za koju si spreman umrijeti, baš za nju se isplati živjeti”, poručuje.
  
Miletićevu objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti:

“Poučak Čiste srijede

Počinje. Korizma. Danas pak strogi post i nemrs. Isus u čitanjima jasno poziva da nabacimo osmijeh na lice i blistamo u ljubavi koju primismo. Čista srijeda nam govori kako propada ljubav usmjerena na sebe sama, a živi ljubav koja izgara za onog drugog. Čista srijeda Valentinovu, danu zaljubljenih, vraća drevni sjaj. Čovječe, ljubav za koju si spreman umrijeti, baš za nju se isplati živjeti. Ljubavlju kojom ljubiš sebe trebaš ljubiti svakoga tko te okružuje. Odgovoran si za tog drugoga. Po uzoru na onoga koji je iz čiste ljubavi bio spreman podnijeti tešku muku, odbacivanje, patnju, križ i smrt – da bi nama zadobio spasenje.

Čista srijeda Valentinovo čini smislenijim. Ne u potrebi nužne patnje u vezi, braku, nipošto, nego u otvorenosti da križ životni stisnemo uz sebe i ponosno ga nosimo. Jer u onaj dan kada nas pozove Stvoritelj, baš ćemo preko tog križa prijeći naše provalije promašaja i ući kroz vrata nebeskog Jeruzalema. Hrabro zato! I s radošću! Blagoslovljen dan neka vam bude. Svima!”, poručio je Marin Miletić.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno