Connect with us

Društvo

Tito konačno raskrinkan! Pogodite tko je bio naredbodavac masovnih pokolja u Zagrebu?

Objavljeno

- datum

Punih 45 godina u komunističkoj Jugoslaviji, od toga 35 godina dok je još sam bio živ, jedan od najvećih zločinaca u povijesti Europe imao je ime najljepšeg gradskog trga u Zagrebu. Nakon toga još 27 godina od raspada Jugoslavije u neovisnoj Hrvatskoj taj zlotvor je još uvijek imao svoj trg u centru grada.

U samom gradu Zagrebu registrirano je i poznato preko 70 masovnih grobnica, a u okolici još više od 60. Najveća stratišta u kojima su ubijene i bačene desetine tisuća ljudi u Zagrebu su: Bukovečka šuma iznad Maksimira, Šestine sa više grobnica od kojih je samo kod Lagvića s lijeve strane potoka više od 300 ubijenih, Gračani sa niz velikih grobnica od kojih najveća sa preko 700 ubijenih ljudi, Vrapče, Prečko, Tuškanac (Dubravkin put) i brojne druge. Stvaran broj ubijenih u Zagrebu se nikada neće znati.

Sada je konačno došlo vrijeme da se oduzme ime trga zločincu koji je naredio najveće pokolje stanovnika i ljudi zatečenih u  Zagrebu  u njegovoj povijesti.

Kronološki gledano, Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom Štaba I. armije JA, II. armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s članovima Narodne vlade Hrvatske. Sastanku su nazočili Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj i Vladimir Nazor i još pojedini visokopozicionirani komunisti iz redova partizana.

Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II. armije dr. Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su:

1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata,

2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodanja smrti,

3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i

4) Organizacija masovnog ubijanja Hrvata.

Partizanski koljač i komesar I. armije Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja u Zagrebu i okolici, pohvalio se pred vrhovnim komandantom Titom da je po zagrebačkim stratištima „vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka, zgadio mu se život i više ne može jesti meso“.

Tito u Zagrebu nadzire likvidacije Zagrepčana i zatečenih civila i ranjenika

Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15. i 18. svibnja 1945. godine. No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici nedvojbeno boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da „u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“. Tijekom dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s  partizanima-psihopatima koji su vršili likvidacije. Potom je 21. 5. došao ponovno u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu. Vjesnik je idućih dana u podebljanim okvirima isticao izvatke morbidnog maršalova govora, pune uvrjeda i prijetnji upućenih hrvatskom narodu. Primjerice: „Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju“.

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio „ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela“. U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne. U pratnji generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću likvidacija.

Ukupan broj ubijenih samo ranjenika (koji su popisani i ubijeni od Titovih partizana)  iznosi 4.791 ubijena osoba.

Zbog prisutnosti na područjima likvidacija u Hrvatskoj i Sloveniji, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu vladu NDH na čelu s dr. Nikolom Mandićem i dr. Milom Budakom, postrojenu njemu u čast. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana, koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika. Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici.

Broj ubijenih u Zagrebu se nikada neće znati

Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 izbjeglica civila – žena, djece, staraca, invalida i ostalih. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio „da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada“ i „pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta, a putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji“.

Isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisana okružnica i otvorena dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.

Stvaran broj ubijenih u Zagrebu i okolici se nikada neće znati. Bio je to pokolj nezapamćenih razmjera.

Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske vojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu «Naredbu broj 7». Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg «novačenja u JA». Odmah po partizanskom «novačenju», izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

Tito iz Zagreba u Macelj, pa u Zagreb i onda u Sloveniju

Vjesnik je u nedjelju 27. 5. donio vijest «da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba», bolje reći nadzire pokolje Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno je svjedočio da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 uhićenih civila. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“. Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je «nakon koljačkog raporta» izrazio zadovoljstvo. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske,osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati likvidaciju spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih «bandita».

Popis masovnih grobnica u Zagrebu i okolici

Prema Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929., koja su bila na snazi u vrijeme događaja o kojima se ovdje raspravlja, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J. Broz Tito: “silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđenratni zarobljenik ne potpada više pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik, odnosno jedinica pripada; ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo.”

Izvor: narod.hr

Komentari

Komentari

Društvo

Jevrem Brković: Mislim da bi svaka Jugoslavija bez Srbije uspjela!

Objavljeno

- datum

 JEVREM I BALŠA BRKOVIĆ, STUPOVI STARE I NOVE CRNE GORE 

Jevrem i Balša Brković: Njegoš nije Balkanac  U Njegoševu opusu nema riječi ‘Balkan’; da je Njegoš sebe osjećao Balkancem, on bi to ipak negdje umetnuo

Gospodo Crnogorci, je li vaša zemlja na Balkanu?

JEVREM: U cijelom Njegoševu opusu nema spomena Balkana, što znači da je Balkan umjetna tvorevina, prije svega mentalitetska. Ja smatram, kao pisac, čovjek i intelektualac – crnogorski, dukljanskog porijekla – da mogu meritorno govoriti o Balkanu i tvrditi da Crna Gora nije Balkan. Balkan se geografski i klimatski završava kod Užica u Srbiji.

BALŠA: Od početka je posrijedi filološka zabuna. Kao što znate, riječ ‘Balkan’ je turskog porijekla i označava lanac visokih planina. Do zabune je došlo u 19. stoljeću, kad su njemački geolozi zaključili da je gorje u Bugarskoj geološki istovjetno s našim i hrvatskim Dinaridima, pa su sve skupa prozvali Balkanom, dok se kasnije ispostavilo da nije riječ o istom tipu planina.

Ipak, Crna Gora se uobičajeno svrstava na Balkan?

JEVREM: Crna Gora je odskora Balkan, tek otprije sto godina, kao i Hrvatska, i to od 1918. i ujedinjenja s balkanskim zemljama, prije svega Srbijom, pa smo pri tome morali uzeti i tursko nasljeđe Srbije. Crna Gora je mediteranska zemlja, sa starim dukljanskim, zetskim i crnogorskim dinastijama i, kao što rekoh, u cijelom Njegoševu opusu nigdje nema riječi ‘Balkan’; da je Njegoš sebe osjećao Balkancem, on bi to ipak negdje umetnuo.

Ali upravo Njegoševi opisi borbi s Turcima uključuju one elemente i metode koje podrazumijevamo kao ‘balkanske’?

JEVREM: Ja ne poričem da je on bio surov, čak i suroviji od onog što se smatra balkanskim.

Ipak, smatrate da je Crnoj Gori i Hrvatskoj Balkan nametnut od Srbije?

JEVREM: Mogu priznati da dijelovi Hrvatske i Crne Gore imaju nešto balkansko: Turska je otišla s Balkana, ali je ostavila svoj mentalitet, pa je taj okupacijski mentalitet ostao tu i poslije njihova odlaska. Štoviše, nijedan naš okupator u povijesti – od Bizanta i Venecije, preko Njemačke i Italije do Srbije – nije toliko ostavio svoj mentalitet kao Turci. Imali su i najviše vremena, doduše.

BALŠA: Ako prihvatimo mentalitetsko određenje Balkana, onda u nekom širem smislu Balkan počinje od bečke željezničke stanice, dok u užem smislu počinje od Zagreba. To je na neki način nedovršeni dio Europe. Nemaju samo Srbija i Crna Gora gusle, ima ih i Hrvatska: znam za onog Milu Krajinu.

Jevreme, zašto mislite da je turski mentalitet ostao utisnut najviše u Srbiji?

JEVREM: Taj se turski mentalitet primao u svim našim zemljama, ali je pravo prve bračne noći u praksi bilo prisutno samo u Srbiji. Ne volim mnogo pričati o genetici, jer se iz nje mogu izvući svakojake, pa i zločinačke teorije, ali činjenica je da je krvna grupa A intenzivno prisutna od Izmira u Turskoj do Crne Gore i Hrvatske, gdje se njezina učestalost smanjuje. U Srbiji imate jedan fenomen: zašto su četnici u ovom ratu napravili toliko silovanja u Bosni? Naša kršćanska civilizacija zasnovana je na kultu Majke Bogorodice, i tek kad je Europa shvatila da je to u Bosni uništeno, onda su riješili da interveniraju. Četnici siluju Muslimanke da bi se osvetili Turcima za pravo prve bračne noći, koje je bilo samo u Srbiji, i to do 1848. godine.

Balša, kad vas gledam obojicu zajedno, pada mi na pamet ona scena iz vašeg romana ‘Privatna galerija’, kad glavni junak šmrče kokain s korica debele knjige koju je napisao njegov otac akademik. Je li to samo generacijski obiteljski obračun ili i pobuna protiv epske tradicije Crne Gore i Balkana, čiji ste jedan od predstavnika i vi, Jevreme?

BALŠA: Meni je lakše da navedem književni razlog za tu scenu: ako se sjećate, to se događa na kraju četvrtog poglavlja, a u petom poglavlju junaku dolazi sin iz druge države, gdje živi sa svojom majkom, i on želi uzeti očinsku snagu za taj susret, uzimajući kokain s knjige svog oca. A u dimenziji koju spominjete tu bih, kako kažete, ‘pobunu’, opisao kao odnos visokog modernizma i postmodernizma.

JEVREM: Ja sam komandant Lovćenske straže, koja čuva Njegošev grob, a Njegoš je veliki pjesnik europskog romantizma.

Koji su vam najveći minusi Balkana?

BALŠA: Ta politička i državna nedovršenost koju sam spomenuo: ona stvara kulturološku situaciju koja suspendira kritički duh. Lideri na Balkanu uvijek su obožavani, a opozicija je uvijek izdajnička. Ta strast prema vođama je nesreća, s tim da taj omiljeni vođa obično završi tako da ga spale. To su kulturalne, antropološke odrednice Balkana: kad je netko tu 500 godina, kao što su to bili Turci, to nije okupacija, nego kulturološki projekt.

JEVREM: Ja nisam sklon turski utjecaj gledati isključivo negativno, Turci su u nekim stvarima bili prema našim ljudima bolji nego naši velmože. Recimo, nisu nikoga prisiljavali da prijeđe na islam niti je to itko mogao prije svoje osamnaeste godine. Turci su dobro riješili nacionalno pitanje, a imali su i dobra ekonomska rješenja, pa tako nisu islamizirali sirotinju. Iako je njihov utjecaj najjači, ne bih današnji Balkan gledao isključivo kroz njega, jer ovo je prostor i antičke Grčke i još nekoliko kultura. Uglavnom, rekao bih da je Crna Gora na Balkanu samo mentalitetski. Uostalom, nigdje u Crnoj Gori ne postoji Balkanska ulica, dok u Beogradu postoji.

Koji bi, po vama, bio glavni grad Balkana?

BALŠA: Jedini pravi glavni grad Balkana je Haag, jer se jedino tamo svi balkanski narodi i narodni vođe druže, razgovaraju i zajedno jedu.

JEVREM: Ta sintagma je izlizana: Balkan, Balkanci…

Što ta sintagma danas znači?

BALŠA: Mi danas možemo govoriti o ‘balkanskom barbarogeniju’ – to je genij koji nema obzira prema kulturi. Tu je Balkan drugo ime za antieuropsko i antizapadnjačko; Balkan je danas korifej toga, a u stvari je kolijevka europske kulture. Borislav Pekić je napisao da je Balkan svijetu dao dvije civilizacije, helensku i bizantinsku, a cijeli Zapad samo jednu – protestantsku. Međutim, sve što je tu bilo prije 19. stoljeća teško možeš uklopiti u današnji Balkan. Helenizam je kulturalno najznačajniji proces u povijesti Europe, koji je Europu spojio s Bliskim istokom, ali kad mi govorimo o Balkanu, mi govorimo o zadnjih 200 godina, kad su tutori Balkana bili Turska i Austrija.

Ukratko: što je Balkanu dala Turska, a što Austrija?

JEVREM: Austrija je ostavila mentalitet Vojvodine, sa željezničkim stanicama, javnim pisoarima i kazalištima, dok Turska nije ostavila ništa od toga, a umjesto pisoara dobili smo – ćenefe. Turska je nama ostavila što je ostavila, a oni sami su se modernizirali, pri čemu je čovjek koji ih je modernizirao – mislim, naravno, na Kemala Ataturka – rođen na Balkanu, u Solunu. A mi smo došli u situaciju da afrički car Bokassa izjavljuje kako neće dopustiti balkanizaciju svoje carevine!?

BALŠA: Uzmite u obzir jezik na Balkanu: sve riječi kojima označavamo dijelove tijela slavenskog su porijekla, od glave do srca, dok sve dijelove kućanstva zovemo turcizmima, od stana do kauča. Dakle, zoveš se po slavenski, a kućiš se po turski.

Jevreme, jednom ste izjavili da su na Balkanu svi razlazi teški, od ljubavnih do političkih. Zašto se nismo mogli rastati kao Česi i Slovaci, uz ples i šampanjac u ponoć?

JEVREM: Na Balkanu nisu teški samo razlazi i rastave, nego i susreti i ujedinjenja – ta mi smo se nekoliko puta sastajali i rastajali. Tu svi robujemo jednome mentalitetu, koji nije samo turski, nego i južnoslavenski. I svi smo stoljećima uvjeravani – počevši od starih hrvatskih pisaca, koji su govorili o slavinstvu, do Njegoša i poslije Njegoša – da smo svi mi Južni Slaveni braća. Na tom uvjerenju je počivala Jugoslavija, i recimo da je Jugoslavija bila nekakav izlaz iz te naše parcijalne situacije, makar je u samom nazivu imala kaos: a gdje su neslavenski narodi? Gdje su Albanci, Mađari i drugi? Ali ako me pitate za razlog, ja mislim da bi svaka Jugoslavija bez Srbije uspjela, jer Srbija ima imperijalne ambicije, ona se ne može pomiriti da Slavonija nije Srbija.

Kako će procesi i ratovi iz 90-ih utjecati na budućnost Balkana?

JEVREM: Mislim da je ovaj proces s početka 90-ih, odnosno raspad Jugoslavije, jedan od najprogresivnijih procesa na Balkanu uopće, makar i dalje postoji ta tipična balkanska ovisnost o prostoru – nema balkanske države koja ne misli da je negdje zakinuta od susjeda, što je tipično osjećanje malih zemalja. Svijet i Europa dugo se nisu bavili Balkanom, sve do ratova i pojave Slobodana Miloševića: tek onda je svijet shvatio da se mi svakih 50 godina pokoljemo i sve srušimo jedni drugima, i da onda zovemo Europu i svijet da podignu to što smo mi srušili, i to je to čuveno ‘balkansko pitanje’. I onda je svijet rekao: ‘Dosta! Sad ćete biti dominioni, a vaši vođe će doći u Haag!’ Taj proces je doveo do priznanja Kosova, što su Hrvatska i Crna Gora već učinili.

Kažete da ćemo biti dominioni?

JEVREM: Mi ćemo u civilizacijskom smislu biti europski, tj. američki dominioni. To se nacionalistima neće svidjeti, ali to je civiliziranje Balkana, i to je normalno i to treba prihvatiti. Valja maknuti kriminal i početi se baviti civilizacijom.

Što će biti s međusobnim odnosima balkanskih naroda u bliskoj budućnosti?

JEVREM: Mislim da će se odnosi popraviti čim uđemo u Europsku uniju. To je najbolji put da se demfuju balkanski nacionalizmi, od Slovenije do Makedonije.

Oprostite, što znači ‘demfuju’?

JEVREM: Umanje.

Što će Balkan dobiti od ulaska u EU?

JEVREM: Svi ti naši antagonizmi čine nas u očima Europe plemenskim društvima. Sad treba naučiti europski protokol ponašanja, i to moraju svi naučiti, od vođa naniže. Meni se čak čini da se, kako nam se Europska unija približava, zaista sve više distanciramo od balkanskog modela ponašanja. Europa je uvela taj termin ‘zapadni Balkan’, što nikad nije postojalo, ali je dobro što je zapadni, a ne istočni.

Što ćemo sa Srbima i Albancima?

JEVREM: Srbi više nisu najbrojniji balkanski narod, nego Albanci, koji imaju biološku eksploziju. Ja sam albanski prijatelj, ali… hajde, o tome ćemo drugi put.

Uglavnom, je li Balkan nešto pozitivno ili negativno?

BALŠA: Vjerojatno polovina ljudi gleda na Balkan pozitivno, a polovina negativno. Imamo memoriju, kao što imamo i negativne i pozitivne stereotipe. Po tim negativnim stereotipima Balkan je nešto odurno, pa nitko neće da mu pripada: vi niste Balkan, mi nismo Balkan, na kraju je samo Grčka Balkan, ma vidi molim te!? A nervira me i ovaj drugi stereotip, kao Balkan je šampion u vitalnosti, kreativnosti itd., a ono svakih 50 godina klanje.

Damir Pilić/ SD, Nedjeljna Dalmacija   SNIMILA VINKA MARINKOVIĆ

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Josip Jović: Trijumf hrvatske predsjednice u Bukureštu

Objavljeno

- datum

Inicijativa triju mora doživjela je ove godine u Bukureštu svoju potpunu afirmaciju. Osim dvanaest zemalja članica (Litva, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska), inicijativu su podržali i ovogodišnjem zasjedanju nazočili predstavnici Europske unije (Jean-Claude Juncker, predsjednik EK), SAD-a (Rick Perry, ministar energetike) te Njemačke (Heiko Maas, ministar vanjskih poslova).

Dok Amerika nije iznenađenje, jer inicijativu podupire od početka, potpora EU-a i njezine najjače članice ipak to donekle jest, s obzirom na to da su na ovoj strani u početku sumnjičavo vrtjeli glavom, sumnjajući kako bi ona mogla biti usmjerena protiv samog EU-a. Takav je stav, primjerice, otvoreno izrazio Ivan Jakovčić, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu piše Josip Jović u Slobodnoj.

EU se priklonila Uspravnici, shvativši da ju ne može zaustaviti

Europska unija priklonila se ovoj srednjoeuropskoj asocijaciji država sa spremnošću za financiranje njezinih projekata, shvativši kako je ne može zaustaviti i kako bi je, bude li se protivila, mogla čak i izgubiti na vlastitu štetu, a u korist američke ili čak ruske konkurencije. Sama ideja o najprije dva, pa onda tri mora nekako je nastala nakon što se u “staroj” i bogatoj Europi počelo govoriti o dvije brzine unutar EU-a, pa su ove zemlje, uvidjevši kako je vrag odnio šalu, odlučile uzeti stvari u svoje ruke.

U Bukureštu je akceptirano 45 projekata, među kojima se jedanaest odnosi na Hrvatsku (LNG terminal, Luka Rijeka, Jonsko- jadranski plinovod…), vrijednih 45 milijardi eura, i to sve iz područja energetike, prometne i digitalne infrastrukture. I Hrvatska bi mogla imati velike koristi ne bude li unutarnje poslovične destrukcije, neorganiziranosti i sporosti.

Pogrešno bi bilo misliti kako su samo ekonomski interesi u pitanju. Postoji i nešto što se ne ističe u prvi plan, jer možda nije zgodno, nešto što djeluje i kad nije osviješteno ili pak nešto što se podrazumijeva. Spomenute zemlje povezane su katoličkim tradicijama i vrijednostima nasuprot zapadnoeuropskom sekularizmu, te zajedničkim životom i sudbinom u austrougarskim ili sovjetskim okvirima.

Ključna osoba – Kolinda Grabar-Kitarović

Ključna osoba u ovom projektu je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, od nje je sve krenulo, ona je, nasuprot dvojici svojih prethodnika, rekla: Mi nismo zapadni Balkan, mi smo Hrvatska i pripadamo regiji koja se zove Srednja Europa. Za svoju ideju najprije je pridobila Poljsku, pa SAD, pa sve ostale, demonstrirajući kako i mala država može biti važan međunarodni igrač ako ima samouvjerene, inicijativne i sposobne političare koji drže do sebe i do svoje zemlje.

I zbog tog okretanja od Balkana (i od Jugoslavije) zaradila je u političkim i medijskim krugovima pregršt oštrih napada, kao nedavno u povodu jednog intervjua u Kleine Zeitungu. Ti će krugovi i nadalje forsirati “našu regiju”, koja, razumije se, nije Srednja Europa.

Izvor: Josip Jović/Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ZERO HEDGE: ZAMALO ARMAGEDON! JE LI PUTIN PONOVO SPASIO čovječanstvo!?

Objavljeno

- datum

Zamislite glavnu vijest: Po ne znam koji put je Vladimir Putin spasio čovječanstvo… ovo u glavnim medijima nećete pročitati

Petrodolar polako odlazi sa scene kao jedini izvor vojne i ekonomske nadmoći SAD-a. Dolazi era stvarnog novca i ekonomije – ZLATO.  

Zbog toga je SAD-u i NATO saveznicima rat potreban kao nasušni kruh, makar nuklearni, makar propast svijeta, jer su padom Berlinskog zida 1989 zacrtali jednopolarni svijet neoliberalizma u kojem će oni biti JEDINI PRAVI PUT, ISTINA I ŽIVOT – VLADARI I “MORAL” SVIJETA SVOJIM RATOVIMA, NASILJEM, BANKARSKIM PRIJEVARAMA I PLJAČKAMA.

U potpunoj samovjerenosti da su velikom pljačkom Rusije za vrijeme Jeljcina Rusiju potpuno uništili tako da se nikada neće više oporaviti poništili su sve sporazume o neširenju NATO saveza na istok, o ravnoteži i kontroli nuklearnih balističkih projektila. Došli su na ruske granice od Afganistana do Kaliningrada. I onda im se pojavio VLADIMIR PUTIN koji je Rusiji vratio snagu obrane i dostojanstvo velike nacije.

18 rujna 2018. je s francuske fregate ispaljena raketa koja je uništila ruski tridesetmetarski avion elektronskog nadzora nad bliskoistočnim područjem. Istovremeno su 4 izraelska F-16 bili u sjeni tog ogromnog aviona da bi izazvali sirijsku protuzračnu obranu. To je bila zamka – strašna zamka – koja se dogodila nakon petosatnog razgovora između Erdogana i Vladimira Putina i sporazuma o odustajanju od Idlib ofanzive. Iz svega se moglo vidjeti da je NATO bio spreman reagirati na sirijsku ofanzivu na Idlib pod svaku cijenu: S podvalom bojnih otrova ili bez nje, jer je za njih Sirija pitanje vladavine nad svijetom. U Idlibu je nekoliko desetina tisuća džihadista među kojima se nalaze brojni američki, britanski, francuski i ini NATO operativci. Svi su oni uzeli za taoce 2 i pol milijuna stanovnika Idliba.

Shvativši ozbiljnost situacije Putin je prisilio Erdogana na ustupka i napravili su zajedničku zonu nadzora i odustali od ofanzive. SAD-u i NATO savezu je bila izmaknuta prilika za napad. Izostanak ofanzive za SAD i NATO je bio nezamisliv jer su pripreme za III svjetski rat gotove.

IZMISLILI SU DRUGI CASUS BELLI: Oborit će ruski elektronski nadzorni avion s 15 članova posade i izazvati Rusiju na odmazdu protiv Izraela i Francuske koji su članovi NATO saveza i tako opravdati OPĆI NATO NAPAD NA SIRIJU I RUSIJU ŠTO BI BIO ARMAGEDON.

Kako je Vladimir Putin promijenio scenarij pročitajte:

Sjajni komentator Tom Longo piše:

It was obvious to me that this attack was designed as a provocation to start World War III in Syria and blame the Russians for attacking a NATO member without proper cause, since the Syrian air defense forces were the ones responsible for shooting down the plane.  Lying us into war is a time-honored American political tradition. The setup is pretty clear. Israel and France coordinated an attack on multiple targets within Syria without US involvement but with absolute US knowledge of the operation to provoke Russia into going off half-cocked by attacking the inconsequential French frigate which assisted Israel’s air attack….That would constitute an attack on a NATO member state and require a response from NATO, thereby getting the exact escalation needed to continue the war in Syria indefinitely and touch off WWIII.

Author: Tyler Durden/ZeroHedge

Prevela i uredila: Kornelija Pejčinović

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno