Connect with us

Društvo

TITO I DRAŽA NA JOVANKINOJ SLAMARICI: NAS DVA BRATA OBA RATUJEMO…

Published

on

(Izvor slike: bastbalkana)

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

Cure i dalje dokumenti NKVD-/KGB i Kominterne ili kako je pravog JBT ‘pojeo mrak’

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Kako je Tile svoje ženske slao pred streljački vod ili Gulag?

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Ni Jovanka se nije usrećila, ali je ipak odigrala vrhunsku obavještajnu rolu…

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Dva sastanka u II Svj. ratu između Draže i Broza organizirala Jovanka

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa.

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Brozova cijela pratnja likvidirana, a on (kao i više puta) ostao neokrznut, čudno!?

“Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame”, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Čolaković i drugi… nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Danas (Srbin, a) potpredsjednik Sabora žali što nije ubijeno više Hrvata… A DORH šuti!

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća.

Zlatko Pinter

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno