Connect with us

Lili Bencik

Tanka je crta između govora mržnje, prijetnji, nasilja i – cenzure

Published

on

Svjedoci smo porasta govora mržnje i nasilja na društvenim mrežama i svim područjima društvenog života.

Političarima su puna usta demokracije, tolerancije i suživota, a čine upravo suprotno. Populistički  antagoniziraju i dijele glasače na svoje pristalice i protivnike, tako da su podržavatelji drugih opcija odmah neprijatelji. Stvori se jedna atmosfera linča prema onima koji ne podržavaju vašu opciju, i eto od govora mržnje dolazi do nasilja.

U ovih 29  godina od pada Berlinskog zida 1989. godine, demokratski način razmišljanja,  slabo se probija u mentalni sklop pripadnika i simpatizera komunističke ideologije.

Berlinski zid počeo se graditi 13. kolovoza 1961. godine i više je puta nadograđivan. Bio je visok 3,6 metara. Kroz sam Berlin prolazila su 44 kilometra zida.

U razdoblju od 1961. do 1989. godine pobili su istočnonjemački graničari najmanje 138 osoba koje su pokušavale pobjeći preko Zida. Uspješnih bjegunaca preko Zida zabilježeno je 5075, od toga 574 iz redova vojnika čiji je zadatak bio da čuvaju Berlinski zid.

Rušenje Berlinskog zida označilo je početak oslobađanja od komunističke ideologije i struktura ne samo u Istočnoj Njemačkoj, nego u većini do tada socijalističkih država u Europi.

Njegov pad trebao je označiti pad komunizma i stvaranje liberalnih demokracija.  Pad zida zadao je najveći udarac tiraniji zla i komunističkim diktaturama.

Međutim unatoč uspostavi demokratskog društvenog uređenja i privatnog vlasništva, komunistička ideologija toliko je čvrsto uglavljena, da je još i danas u mnogim glavama. E upravo ti i takvi izrazito su agresivni sa govorom mržnje, koji preraste u prijetnju i ugrozu prema neistomišljenicima.

Često citiram Ustav RH,  kao  osnovni državno-pravni dokument, jer svi Zakoni moraju biti usklađeni s njim i evo što je u Ustavu RH definirano;

Članak 1

Republika Hrvatska je jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država.U Republici Hrvatskoj moć proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih građana. Ljudi izvršavaju vlast kroz izbor svojih predstavnika i izravno donošenje odluka.

Članak 3

Sloboda, jednakost, nacionalna jednakost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje ljudskih prava, nepovredivost imovine, očuvanje prirode i ljudskog okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Uzalud citiranje Ustava, kada mnogi sljednici komunističke ideologije ne prihvaćaju Republiku Hrvatsku, ni njen ustavnopravni poredak, jer njima i na sam spomen da se netko izjašnjava kao Hrvat, automatski postaje Ustaša ili njihov nasljednik. A da ne spominjem Katoličku crkvu, ako si vjernik, onda si zasigurno k l e r o f a š i s t.

Među takve stranke spada kao predvodnica IDS, koji je sljednik Pokreta za Jugoslaviju, i koji u Istri vlada svih  28 godina. Svojom autonomaškom politikom Istrijanstva, isključivosti prema hrvatskoj opciji i netrpeljivosti prema Katoličkoj crkvi stvorio je  podlogu za neviđenu mržnju prema svemu Hrvatskom i drugim političkim opcijama.

Toliki stupanj netolerancije i mržnje teško je zamisliv, ako se nije sa njim susretao. Ponašaju se bahato, bezobrazno i agresivno,  kao da je još jednopartijski sustav vrijednosti na vlasti.

Čak ni ti zadrti, nazovi ljevičari, koji rade u državnim službama, ne uspiju u svojoj netrpeljivosti i mržnji odvojiti profesionalno i privatno, pa maltretiraju stranke kada dođu kod njih po nekom poslu. ako po nečemu zaključe da nisu  njihovi istomišljenici.

Grabežna privatizacija, korupcija , uništavanje industrijske proizvodnje, uništavanje malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, neučinkovito i nepravedno Pravosuđe, razne korupcijske afere i skandali, sve je to dovelo do nepovjerenja u državne institucije. Takvo nepovjerenje reflektira se na protivnike hrvatske državotvornosti pa  su oni i najglasniji u govoru mržnje, prijetnjama i agresivnosti, uspoređujući tadašnji život u Jugoslaviji sa današnjim u Hrvatskoj. Naravno pritom idealizirajući jugoslavenski socijalistički sistem, zaboravljajući usput na diktaturu, progone, cenzuru i neizostavnu partijsku podobnost u cjelokupnom javnom i privatnom životu.

Prijetnja kao kazneno djelo

Razvojem tehnologije, medijski prostor, osobito na društvenim  mrežama, dostupan je svakom, pismenim i polupismenima, različitog  imovinskog  stanja, različitih svjetonazora, pripadnika različitih političkih opcija i stranaka, pa tu dolazi do sukoba svih tih različitosti, koji se manifestiraju  kroz govor mržnje. Mnogi se na uspiju zadržati samo na govoru mržnje, već misleći  da su zaštićeni lažnim profilima i imenima, postanu agresivni i počinju prijetiti, a prijetnja je već kazneno djelo po Kaznenom zakonu RH

Prijetnja
Ĉlanak 139.
(1) Tko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zraĉenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak,
kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Ogledni primjer jesu nedavne prijetnje novinarki Jutarnjeg lista od strane parlamentarne stranke Živi Zid

U subotnjem izdanu Jutarnjeg lista, u prilogu Magazin, objavljen je članak “Financijske rupe u Živom zidu”, novinarke Željke Godeč, velika analiza financija Živog zida iz koje se vidi da Živi zid nije adekvatno, transparentno i namjenski trošio novac. Izvještaj je potkrijepljen dokumentima, nalazom Državne revizije. Novinarki Željki Godeč potvrđeno je da su financijski dokumenti predani nadležnom Državnom odvjetništvu.

Na to je Živi Zid na svojoj FB stranici objavio plaćeni oglas kojim je brutalno napao novinarku osobno Željku Godeč. uz natpis “Expert za lažne vijesti – hanzamedia”, a uz logotip Jutarnjeg lista su dodali “hashtag” #fakenews.

U sramotnoj objavi koja izgleda poput poziva na linč novinarka je napadnuta na profesionalnoj i osobnoj razini. Navedeno je da “godinama sustavno trola protiv Živog zida, piše poluinformacije, poluistine, izvodi zaključke koji nemaju veze s činjenicama, postavlja teze koje su aposlutna laž, ali u formi pitanja, da je se ne može tužiti”.

Objava završava pitanjima: “Što vi mislite, izvrće li činjenice ili je nepismena? Ili jednostavno zla?”

Kako je Živi Zid dosta popularan na FB, bilo je puno komentara uvredljivog i prijetećeg karaktera, te je naravno time ugrožen i njen  privatni i profesionalni integritet, pa Kazneni zakon i to predviđa;

Članak 139

(3) Ako je kazneno djelo iz stavka 1. i 2. poĉinjeno prema službenoj ili odgovornoj osobi u vezi s njezinim radom ili položajem ili prema novinaru u vezi s njegovim poslom, ili prema većem broju ljudi, ili ako je prouzroĉilo veću uznemirenost stanovništva, ili ako je osoba kojoj se prijeti dulje vrijeme stavljena u težak položaj,
poĉinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(4) Kazneno djelo iz stavka 1. ovoga ĉlanka progoni se po privatnoj tuţbi, a kazneno djelo iz stavka 2. ovoga ĉlanka progoni se po prijedlogu, osim ako je djelo iz stavka 1. ili 2. poĉinjeno iz mržnje, prema djetetu ili osobi s težim invaliditetom ili bliskoj osobi.

Stoga bi svi korisnici na društvenim mrežama i sudionici u komentiranju po različitim sadržajima, trebali dva puta promisliti prije pisanja komentara ili sudjelovanja u diskusijama, jer pored toga što društvene mreže imaju svoja pravila ponašanja kojih se treba držati i koje imaju svoje kazne za prekršaje, mogu i po sadašnjem Kaznenom zakonu biti kažnjeni zatvorskom kaznom.

Vlada priprema novi zakon sa kojim će se obračunati sa nasiljem na internetu.

Potreban je Zakon koji će pravno regulirati komunikaciju na internetu i koji će internetskim platformama, koje imaju svoje korisnike na području Hrvatske, omogućiti što bolji i učinkovitiji rad, poštujući ljudska prava svih građana, ali i slobodu govora. Drugi dio je potreba sustavnog  educiranja svih  korisnika društvenih mreža i interneta, posebice onih  izvan obrazovnog sustava.

Ono što se može doznati jest da će zakonsko rješenje, slijediti smjernice vezane za suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu, koje je u rujnu prošle godine objavila Europska komisija. Intencija je više na preventivi, ali vjerojatno se može očekivati i zakonsko rješenje koje će propisivati i kazne za ilegalni sadržaj koji na vrijeme ne uklone globalni divovi poput Facebooka, Googlea i Twittera.

Njemačka je, od početka ove godine počela provoditi zakon prema kojemu društvene mreže u roku od 24 sata moraju ukloniti poruke s govorom mržnje, lažne vijesti i ilegalni materijal. Onima koji to ne budu poštovali, prijete novčanim kaznama i do 50 milijuna eura. U deset dana od početka provedbe zakona nekoliko osoba i medija kažnjeno je visokim novčanim kaznama, po  novom zakonu.

Ključne preporuke Europske komisije

1. Otkrivanje i prijavljivanje nezakonitog sadržaja

Traži se reguliranje mogućih kanala prijavljivanja koji uključuju:

a) sudske naloge i upravne odluke,

b) prijave nadležnih tijela, nositelja prava intelektualnog vlasništva, običnih korisnika te

c) vlastite istrage i provjere internetskih platformi na kojima se sadržaj pojavljuje

2. Uklanjanje nezakonitog sadržaja

Ključno u ovoj kategoriji je pravovremenost, a od platformi se očekuje da same transparentno navedu rok u kojem će nezakonit sadržaj biti otklonjen. Od njih se očekuje i transparentnost odlučivanja, kako se ne bi dogodilo da se ukloni zakonit sadržaj

Lili Benčik

Komentari

Comments

Lili Bencik

Čemu čuđenje riječima Antonia Tajani? To je retorika i konstanta talijanske politike koja svake godine eskalira na Dan sjećanja. Talijani stvarno tako misle.

Published

on

U Italiji na Dan sjećanja ništa novo, retorika  i folklor koji taj dan prate svake godine su konstanta talijanske politike.

Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani govorio je 10. veljače 2019.godine, na Danu sjećanja na žrtve fojbi u Bazovici i govor završio usklikom “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” Ništa novo, ni iznenađujuće,  u odnosu na protekle godine. Talijani kažu da su to” le nostre terre”, naše zemlje. Nikada se oni nisu pomirili sa gubitkom teritorija sa druge strane Jadranskog mora.

Čemu se čudite ”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”?

2007 godine izbio je veliki skandal i diplomatski sukob na relaciji tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić i tadašnji predsjednik Italije Giorgio Napolitano. Bilo je razmjena oštrih riječi i povišenih tonova.

Povod je bio naravno Dan sjećanja, kada si talijanski političari daju oduška i ustvari govore ono što misle.

Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, rekao je tada kako je u Ugovoru o miru iz 1947. godine prevladao “pokret mržnje i krvoločnog bijesa”, te “slavenski aneksionistički plan”, nazvao je egzodus Talijana “barbarstvom stoljeća”, “slavenskom krvoločnom mržnjom” i težnjom za pripajanjem teritorija,  iznosio je je teze o ”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”. Jasno dajući na znanje da ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine.

Naravno tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je u svom stilu odgovorio da su te izjave  Giorgia Napolitana “natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma”, što je izazvalo opće “zgražanje “ u Europskoj diplomaciji, pa čak i packe dužnosnika Europske unije.

Talijanski premijer Romano Prodi izjavio je da je zgrožen i ogorčen izjavom predsjednika Stjepana Mesića o talijanskom revanšizmu.

Europski povjerenik Franco Frattini izjavio je kako je iznenađen napadom zemlje koja želi u Europsku Uniju.

Reakcija je bilo mnogo, sa svih strana, kao i povodom ove jučerašnje izjave Antonia Tajana, pa je trebalo dvije godine da se taj sukob smiri i normaliziraju odnosi.

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to njihova zemlja. Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Evo primjer;

18. kolovoza 1946. godine u 14.10 sati, na tadašnjem popularnom gradskom kupalištu Vergarola u Puli, došlo je do eksplozije protu-brodskih  mina. Prema službenim podacima poginulo je 116 osoba, ali dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, pa ih je možda bilo i više, a ranjeno je 216 osoba. Nemili se događaj dogodio u nedjelju, kada je područje bilo puno kupača i izletnika koji su s toga položaja pratili regatu pulskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, a koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe.

Svake godine ta tragedija obilježava se komemoracijom,. 2018. godine uz predstavnike Grada Pule, ceremoniji su prisustvovali i predsjednik Talijanske unije Furio Radin, predstavnici pulske Zajednice Talijana, konzulata Republike Italije, Slobodne Općine Pula u egzilu, Istarske županije te članovi obitelji žrtava.

Vijećnik Petar Ćurić postavio je vječničko pitanje gradonačelniku Pule Borisu Miletiću;

“Uz dužni pijetet koji iskazujemo nesretno poginulima i njihovim obiteljima, postavljamo pitanje gradonačelniku da nam objasni: Što je to Slobodna Općina Pula u egzilu? Kakav je to pravni subjekt, nekakva paralelna vlast Pule u Italiji? Tko je pozvao iredentističku organizaciju na proslavu koja na svoje skupštine nosi  tri zastave: zastavu Slobodne općine Pula u egzilu, talijansku državnu zastavu i zastavu Istarske županije na talijanskom jeziku? Da li su predstavnici gradskih vlasti svjesni političke odgovornosti koju obnašaju u ovoj državi, Republici Hrvatskoj?”

Gradonačelnik Boris Miletić odgovorio je da je Pula grad koji je prevladao podjele i postigao visoki nivo konsnezusa kada se radi o davanju pijeteta žrtvama svih ratova te da Slobodna Općina Pula u egzilu nije institucija, nego udruga građana i to u poodmakloj dobi, koji dolaze položiti cvijeće.

Na što mu je vjećnik Petar Ćurić odgovorio;

Probajte na trenutak zamisliti da, recimo u Zagrebu postoji Slobodna Općina Zemun u egzilu i da se svake godine pojavljuje u Zemunu na službenim skupovima te ih tamošnje lokalne vlasti još stave u službeni protokol! Mislite da bi to Republika Srbija dopustila?“

Čemu se čude hrvatski političari, ne događa se prvi put?

Zar ne prate u kojem okruženju žive?

Čemu se čudi Vlast u Zagrebu, zar ne poznaju iredentističku politiku  IDS-a, koji surađuje sa tim talijanskim strankama, općinama u egzilu i pojedincima.

Talijanska iredenta danas

  • Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu. Znači da ne priznaje suverenitet Republike Hrvatske nad gradom  Zadrom.
  • Potpredsjednik talijanske Vlade Gianfranco Fini izjavio je za Slobodnu Dalmaciju na 51. okupljanju talijanskih esula u Senigalliju 2004.: “Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska.”Carlo Giovanardi, ministar za odnose sa Parlamentom, hladno je potvrdio Finijeve riječi rekavši da je “Fini rekao istinu”
  • Alleanza Nazionale ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine, već stalno pogledava  prema istočnoj obali Jadrana, ponavljajući povijesni revizionizam, tvrdeċi da je Dalmacija ukradena Italiji. Godine 2005. Menia je izjavio da će “Italija povratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad Hrvatska uđe u EU”.
  • 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
  • 12. veljače 2008, gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel, uputio je prosvjedno pismo gradu Milana i talijanskom veleposlanstvu u RH zbog teksta pozivnice za proslavu imenovanja Ulice grada Rijeke u Milanu u kojoj se povijest Rijeke za vrijeme fašističke vladavine D’Annunzia veliča i lažno prikazuje kao “razdoblje napretka” U pozivnici je, između ostalog, stajalo i da su “građani Rijeke više stoljeća bili Talijani i govornici talijanskog”, a mirovne ugovore Italije i Jugoslavije nakon 2. svjetskog rata se naziva “ponižavajućim i sramotnim dokumentima za Italiju” Hrvate se naziva “osvajačima koji nisu podnosili suživot s Talijanima.”

Mene osobno ne začuđuje talijanska retorika , jer sam kao rođena Istranka upoznata sa tim djelom povijesti Istre i Italije, pa evo svoja saznanja prenosim i vama koji čitate ovaj tekst. Da vidimo  kroz povijest jesu li i u kojoj mjeri to talijanske ” le nostre terre”?

U povijesti Istre dogodila su se dva velika egzodusa  i mnogo promjena sastava stanovništva.

U povijesti Istre dogodile su se velike promjene u sastavu stanovništa, od raznih seoba do pomora od kuge u srednjem vijeku, ali masovno iseljavanje zbilo se dva puta i oba nakon dva svjetska rata.. Prvi se dogodio  nakon 1.svjetskog rata i propasti Austro-ugarske monarhije, a drugi nakon 2.svjetskog rata i kapitulacije Italije .U oba slučaja trajno je narušen i promijenjen sastav stanovništva u Istri.

Stanovništvo Istre kroz povijest do 1. svjetskog rata.

U Istri je živjelo miješano stanovništvo, uvjetovano povijesnim zbivanjima. Nakon propasti Rimskog carstva za prvih seoba naroda Istra je bila pošteđena velikih provala. Padom Zapadnog Rimskog carstva 476. godine Istra je došla pod vlast germanskog vojskovođe Odoakara, a ostrogotski kralj Teodorik uključio ju je u Istočnogotsku državu i tada dolazi do miješanja stanovništva. Bizant je 538. godine zavladao Istrom koja je postala dio Ravenskog egzarhata. Gradovi su imali položaj municipija (lat.municipium,od munia:dužnost+capere:uzeti) i uživali su samoupravu. U tom razdoblju Istra je doživjela gospodarski, graditeljski  i kulturni procvat, o čemu svjedoče mnogi sačuvani spomenici (Eufrazijeva bazilika u Poreču, bazilika sv. Marije Formoze u Puli)

U drugoj polovici 6.stoljeća i  početkom 7, Istru je pogodilo nekoliko epidemija kuge, koje su doslovno ispraznile gradove. U isto vrijeme došlo je i do napada Langobarda 599-611 i do prvih naseljavanja Slavena sve do juga Istre. Papa Grgur I žalio se solinskom biskupu Maksimu da su Slaveni „već preko istarskog prijelaza počeli ulaziti u Italiju“Doseljenici su ubrzo prihvatili kršćanstvo. Izmjenjivale su se vlasti u Istri, a prema pisanju Konstantina VII Porfirogeneta,  granice Istre sezale su do planine na sjeveru. 1040. godine Istra je postala samostalna markgrofovija rimsko-njemačkog cara Henrika III, međutim zbog udaljenosti centralne vlasti, vladala je samovolja i sukobi lokalnih feudalaca međusobno i sa Akvilejskim patrijarhom, koji je vladao Krasom i gradovima Kastvom i Rijekom.I kod doseljenika Slavena došlo je do razdvajanja, ako da su Slovenci otišli na sjever, a Hrvati u središnju i južnu Istru.

Gradovi na zapadnoj obali Istre, pretežno naseljeni romanskim stanovništvom u tim su sukobima nastojali sačuvati autonomiju, međutim pojavio se novi osvajač, a to je Mletačka Republika. Ratovima između akvilejske patrijaršije i Mlečana postepeno je Venecija ovladala skoro cijelom Istrom. Jedinstvenu upravu osim vojne nije uspostavljala  Nije mijenjala ni upravni sustav koji su činili gradovi sa višim stupnjem municipalnog uređenja, manji gradovi sa ograničenim  pravima, sela s djelomično očuvanom hrvatskom samoupravom te feudalni posjedi.

1466. godine po ugovoru o nasljedstvu Istra je podijeljena za slijedeća tri stoljeća između Venecije i Habsburgovaca. Romansko stanovništvo, polako je zaboravljalo istroromanski govor i prihvatilo mletački , živeći tada najvećim dijelom u gradovima zapadne obale Istre. Seosko pretežno hrvatsko stanovništvo živjelo je u seoskim općinama (komun) kojima je na čelu bio župan.

O općinama, društvenim odnosima i granicama između posjeda u 14. stoljeću svjedoči Istarski razvod, prvi pravni dokument, pored Vinodolskog zakonika pisan i na hrvatskom jeziku. O tom razdoblju istarske povijesti svjedoči niz glagoljaških natpisa (plominski natpis),a već u 16.stoljeću tiskaju se prve inkunabule sa  protestantizmom  Matije Vlačića Ilirika .

Uslijedilo je niz ratova između Austrije i Venecije, osmanlijskih pohoda u 15.stoljeću u kojima je razoreno mnogo sela, a neka su i potpuno nestala. U Uskočkom ratu 1615-1617 zadržane su stare granice, a manji dio iseljenih senjskih uskoka nastanio se u srednjoj Istri. Sela opustošena ratovima i razbojštvima, dodatno je opustošila i velika epidemija kuge 1629-1631 godine, koja je sa malarijom prouzročila i propadanje gradova.

Sustavno naseljavanje opustjele zemlje, Venecija je započela 1556 kada je osnovala Magistrat za napuštena dobra. Trajno ili privremeno u Istru su doselile manje skupine Crnogoraca (koji su se održali u Peroju),Talijana ,Albanaca ,Grka i Morlaka ,po jeziku rumunjskih Vlaha (koji su se održali kao Istrorumunji u području Ćićarije-Žejane) Istra je tada imala oko 1640 godine,  svega 51 600 stanovnika, a do kraja 18.stoljeća taj broj je porastao  na  oko 130 000 ,od toga u mletačkoj Istri 95 000 stanovnika. Najviše doseljenika stiglo je iz zapadne Bosne, Hercegovine , Like, Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva ugroženih turskim osvajanjima.

Napoleon I Buonaparte  ukinuo je Mletačku Republiku i mirom u Campoformiju 17.listopada 1797. godine Austrija je zadržala cijelu Istru. Ali iz Italije su stalno stizali teritorijalni zahtjevi, koji su začetak talijanskog svojatanja Istre, iako Italija nije sljednica Mletačke Republike. Kratko vrijeme Istra je bila u Napoleonovoj Iliriji, međutim porazom i zatvaranjem Napoleona , Pariškim mirom 1814 i Bečkim kongresom 1815 potvrđena je Austrijska vlast u Istri. Osnovano je Austrijsko primorje sa sjedištem u Trstu 1814. godine, Kraljevstvo Ilirija 1816, Rijeka je vraćena Hrvatskoj 1822. godine, a kvarnerski otoci pridruženi Istri pa su zajedno činili od 1825-1860 godine  Pazinski okrug Austrijskog primorja.

Preustrojena je i crkvena podjela: Pićanska i Novigradska biskupija pripojene su Tršćansko-koparskoj biskupiji i sa Porečko-pulskom biskupijom  podređene Goričkoj metropoliji.

Prema popisu iz 1846. godine u Istri je živjelo 228 033 stanovnika , od toga Hrvata 134 455, Talijana 60 040 i Slovenaca 31 995.

No javni i kulturni život imao je tada talijansko obilježje . Talijani su uglavnom stanovali u gradovima, imali su nacionalno svjesnu inteligenciju i raspolagali su kapitalom i obrazovnim sustavom. Talijanski intelektualci držali su da su Talijani starosjedioci, baštinici starog Rima i Venecije i kao takvi nositelji kulture.

Za razliku od njih Hrvati iako brojniji, najvećim dijelom bili su seljaci, neobrazovani i bez škola na svom jeziku. Nisu imali razvijenu kulturnu i političku elitu, malobrojni koji su bili pismeni, bili su svećenici.

Jačanjem ilirskog pokreta i previranjima 1848 godine, javljaju se prvi otpori talijanizaciji i zahtjevi za uvođenjem hrvatskog jezika . Općine Lovran i Kastav prosvjedovale su protiv talijanskog kao jedinog službenog jezika 1849 godine, ali im je Beč odbio zahtjev za dvojezičnost.

No hrvatski narodni preporod nitko nije mogao zaustaviti. Konačno su i Hrvati imali svoje hrvatske intelektualce i proces nacionalne integracije u Istri je krenuo. Predstavnici hrvatske inteligencije u Istri koji su se okupili oko biskupa Jurja Dobrile ,počeli su otvarati hrvatske čitaonice (Kastav 1866, Pula 1869) ,tiskati kalendar „Istran“, list „Naša sloga“ (1870 )godine.  1854 godine tiskan je prvi molitvenik za široke mase kojeg napisao biskup Juraj Dobrila „Oče budi volja tvoja“ koji je prešao dvadesetak izdanja do današnjih dana (2006. godine izdano je 25. izdanje molitvenika)

Prvi je u Istarskom Saboru u Poreču progovorio hrvatskim jezikom dr. Matko Laginja 21.kolovoza 1883 godine. Tada su se digli talijanski zastupnici i uzvikujući „fora, fora“ (van,van)  napustili Sabornicu.  Dr.Matko Laginja nastavio je govor na talijanskom jeziku, iako mu je predsjedavajući dopustio govoriti na hrvatskom jeziku, jer mu je bilo bitno da obrazloži svoje stavove. Talijanski su se zastupnici vratili u Sabornicu ,ali su organizirali talijanske građane, koji su bili većina u Poreču, da na izlasku iz Sabornice gađaju hrvatske zastupnike ,trulim“ voćem.

Napokon je donesen 1883. godine  i Zakon o ravnopravnosti pokrajinskih jezika, no on nije saživio u javnom životu.

Proces ujedinjenja Italije pojačao je talijanske iredentističke težnje prema Istri, koje su naročito ojačale pred 1.svjetski rat.

Smrću Biskupa Jurja Dobrile završilo se prvo razdoblje preporoda istarskih Hrvata  kojeg su uglavnom  prema Strossmayerovim zamislima vodili svećenici (Ivan Josip Vitezić, Ante Karabaić, Bartul Bozanić .,Dinko Vitezić i dr. ), a zanosili su se idejom ujedinjenja Južnih Slavena.

Drugu skupinu preporoditelja predvodio je dr.Matko Laginja i sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem gradili su narodni preporod na pravaškoj ideji dr.Ante Starčevića , prilagođenoj istarskim prilikama surađujući sa slovenskim preporoditeljima.

Postigli su znatan uspjeh i na izborima . 1886 godine Hrvatsko-slovenska stranka osvojila je većinu u općini Buzet, a godinu dana kasnije i u općini Pazin.

1884. godine u Istarskom saboru osnovan je Hrvatsko-slovenski klub ,a 1889 na Zemaljskom saboru stranka dobiva veći broj mandata, pa vladin komesar prvi put u povijesti Sabora drži pozdravni govor i na hrvatskom jeziku. 1891 godine u Carevinsko vijeće izabrani su Vjekoslav Spinčić i Matko Laginja kao predstavnici seoskih općina. Te godine prigodom posjeta gospodarskoj izložbi u Zagrebu , Vjekoslav Spinčić javno iznosi želju istarskih Hrvata za sjedinjenjem Istre sa Hrvatskom. Isti zahtjev ponovio je i  dr.Matko Laginja u bečkom Carskom vijeću.

Probuđena hrvatska većina u Istri bilježila je sve veće uspjehe u realizaciji svojih nacionalnih težnji, dok je nasuprot tomu rasla i talijanska iredenta i njihova težnja za nadmoći. To je neminovno produbljivalo jaz između dva kulturno/etnička dijela stanovništva u Istri.

Pula je otvaranjem brodogradilišta 1856. godine, postavši tako ratna luka Austro-Ugarske monarhije doživjela procvat i postala političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. 1893 godine osnovana je Družba sv.Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, a prva škola Družbe sv. Ćirila i Metoda otvorena je 1898 godine u radničkom predgrađu Šijana u Puli. Osnovano je društvo Hrvatski sokol 1897, Savez istarskih hrvatskih zadruga 1903,Narodna radnička organizacija 1907 i mnoga druga društva. Izgrađena je željeznička pruga koja je Istru povezivala sa svim europskim željeznicama.

1899.godine otvorena je prva Državna gimnazija u Istri na hrvatskom jeziku u Pazinu,  do 1913 ,godine hrvatski školski sustav u Istri činilo je 167 škola sa više od 20 000 učenika. Po popisu stanovnika 1910 godine u Istri je bilo ukupno 264 836 stanovnika, od toga Hrvata 126 478 ,Talijana 98 520,Slovenaca 10 254,Njemaca 12 452 i ostalih 17 132.Kako se vidi Hrvati su najbrojniji,a malo manje ima Talijana.

Razdoblje u godinama 1.svjetskog rata donijelo je istarskom stanovništvu internaciju u Moravsku, kada su zbog straha od ratnih stradavanja Austrijske vlasti donijele odluku da se oko 60 000 stanovnika Istre prebaci u unutrašnjost Monarhije. Zbog oskudice i teških uvjeta života oko 10 000 njih se nije vratilo svojim domovima. Moja prabaka i dio obitelji vratili su se i kao dijete sjećam se tih priča o životu u Moravskoj.

Londonskim ugovorom od 26.travnja 1915. između sila Antante (Velike Britanije ,Francuske i Rusije )i Italije ustupile su Italiji područja koja nisu bila naseljena Talijanima, u cilju ulaska Italije u rat na njihovoj strani, pa je Italija time ostvarila svoje teritorijalne pretenzije, kako bi proširila svoje kolonijalne posjede.

Kako je Italija odmah nakon završetka 1.svjetkog rata prisvojila Istru.

Mornarička flota bivše Austro-ugarske monarhije prešla je u hrvatske ruke, odnosno Državi SHS. Tek što se na admiralskom brodu Viribus Unitis zavijorio hrvatski barjak, u tijeku noći su talijanski diverzanti postavili podvodne mine i 1.studenog 1918. godine ,admiralski brod je neslavno završio na dnu pulske luke povukavši za sobom oko 400 mornara uglavnom Hrvata i admirala Janka Vuković Podkapelskog.

Tom akcijom ,nazvanom Prepad na Pulu ,Talijani su i prije formalno potpisanih Rapallskih ugovora ušli u Pulu ,odnosno Istru.

Razdoblje između dva svjetska rata  u Istri do kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine.

Talijanski odredi( Squadre di combatimento) upali  su u Istru odmah po završetku rata (1918-1920) i započeli nasilje nad hrvatskim pukom, prisilnu talijanizaciju i stalno maltretiranje, jer su „Slavi“ za njih bili niža vrsta „schiavi-robovi“

12.studenog 1920 . godine, potpisan je u gradiću Rapallu, blizu Genove ugovor između Italije i Kraljevine SHS, kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. iz 1915.godine. Time je Istra i formalno pripala Italiji. Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri. zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori i dovode se  talijanski iz raznih dijelova Italije. Zatvaraju se čitaonice, zabranjuje se tiskanje novina na hrvatskom jeziku.

13.srpnja 1920 godine zapaljen je hrvatski Narodni dom  u Puli ,koji je do temelja izgorio ,a u njemu i 7 000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu ,te hrvatska Tiskara u Pazinu. U ožujku 1923 godine Perfekt Julijske Venecije pod koju je pripadala Istra zabranjuje upotrebu hrvatskog jezika u javnoj upravi, a 1925 godine kraljevim dekretom i na sudovima. Konačni udarac hrvatskom jeziku zadan je Školskom reformom ministra Giovannija Gentilea od 1.listopada 1923 godine, kojoj se potpuno zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u školama. Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame koja sada ima 89 godina), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

Tu i takvu politiku najavio je i sam Benito Mussolini prigodom posjeta Puli 20.rujna 1920 .godine. Tada je održao govor u pulskom kazalištu i rekao „Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine .Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe : vjerujem da se može žrtvovati 500 000 slavenskih barbara za 50 000 Talijana“  Kada je izlazio iz kazališta netko je iz gomile u gužvi Mussoliniju opalio dva šamara i taj je događaj postao mit.

Taj je događaj navjestio da istarski narod neće pognute glave trpjeti zatiranje svog identiteta, ponižavanje i zlostavljanje. Ubrzo su se pobunili seljaci na Proštini i rudari u rudniku u Labinu. Proštinska buna obuhvatila je sela Kavran, Šegotići, Pavićini, Vareški veliki i mali, Jovići, Peruški, Išići, Krnica, Rakalj, Cveki, Cokuni i Mutvoran. Počela je u veljači 1921 godine i ugušena 5.travnja 1921. godine. To je bila prva pobuna protiv fašizma u Europi. Talijanske fašističke squadre upale su u sela, odveli 400 seljaka u pulski zatvor i zapalili selo Šegotići i još nekoliko kuća u drugim selima i tako je pobuna ugušena. Optužena su samo 12 vođa pobune, a ostale su seljake pustili kućama, kasnije su i ta 12-torica pomilovani i pušteni kućama.

Zbog svega toga istarski Hrvati počeli su se iseljavati iz Istre. Veliki broj, a među njima i intelektualci bježe preko granice na Sušaku u Jugoslaviju. Najviše ih se smjestilo u Zagrebu, na Bukovcu i na Trešnjevki . Među njima su bili Mijo Mirković ( Mate Balota), književnik i ekonomista, Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli(današnji  Filozofski  fakultet) i Slavko Zlatić, profesor i kompozitor. Jedan dio iselio se i u Slavoniju ,tako ima u osječkim predgrađima Višnjevac i Josipovac još potomaka iz Istre. Dosta ih je emigriralo i u   Ameriku, Švedsku i druge europske zemlje. Računa se sve zajedno da se iz Istre iselilo oko 53 000 stanovnika ( po prof. povijesti Neviju Šetiću). U isto su vrijeme Talijani  doveli oko 30 000 Talijana i tako se promjenio sastav stanovništva .

Razdoblje od kapitulacije Italije do pripojenja Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ.

8.rujna 1943. godine Italija je kapitulirala. Istarski rodoljubi (tako su se nazivali) spremno su i organizirano dočekali kapitulaciju . Razoružali su talijanske vojnike i karabinjere, zauzeli  vojarne i naoružali 10-15 tisuća ljudi. Narodni ustanak naišao je na sveopće odobravanje naroda, pa su do 11 rujna oslobodili gotovo cijelu Istru, osim jakog uporišta u Puli i Vodnjanu .13,rujna održan je veliki skup pod vodstvom Joakima Rakovca na kojem je pročitan proglas kojeg je sastavio Ljubo Drndić pod nazivom ” Istarski narode”

Međutim kada je Tito saznao za masovni ustanak u Istri i to bez organizacije KPJ odmah je poslao svoje političke komesare Savu Vukelića kao zapovjednika i Jožu Skočilića kao političkog komesara novoosnovanog Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru, da stave te istarske ustanike pod svoje zapovjedništvo, nekoga milom, nekoga silom! Na brzinu je organiziran Sabor narodnih predstavnika Istre u Pazinu 25. i 26.rujna 1943.godine gdje su potvrđene odluke od 13.rujna 1943. godine. U prvoj odluci govori se o prisajedinjenju matici hrvatskoj, nigdje se ne spominje Jugoslavija, dok se u drugoj pod utjecajem KPJ ,naravno spominje i Jugoslavija i NOV..

Istarski rodoljubi nisu bili komunisti, bili su pod utjecajem starćevićanske ideje dr.Matka Laginje . Komunistička ideologija nije bila prihvaćena kod istarskih seljaka, dok je kod radništva bila bolje prihvaćena, naročito među rudarima u Labinu i Raši. Istarski seljak bio je vezan za svoje svećenstvo, koje je bilo uz narod za vrijeme talijanskog fašizma, pa su zbog toga i hrvatski svećenici bili proganjani i maltretirani.

Međutim kratko je trajala sloboda! Već krajem rujna  krenula je Romelova ofenziva, Nijemci su u ofenzivi savladali istarske ustanike, pri čemu je poginulo oko 3 000 Istrana ,popaljena su mnoga sela i pobijeno mnogo civila. Jedan dio ustanika uspio je pobjeći u Gorski Kotar, pa je tamo u travnju 1944 .godine osnovana 43.Istarska divizija. Ratnim operacijama NOV u proljeće 1945 godine oslobođena je Istra i Trst. U Istri je tada po završetku rata 1945 godine bilo ukupno  232 767 stanovnika, Hrvata 161 872, Talijana 58 691, što se vidi da je njihov broj osjetno pao, Slovenaca 2771 i ostalih 10 443. Kako se vidi Njemaca nema, ili su se zbog straha vjerojatno izjasnili pod ostalo.

E tek tada počinje diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Saveznici nisu bili za to da ti krajevi pripadnu Jugoslaviji, iako ih je NOV oslobodila. Formirane su dvije okupacijske zone;

  1. Zona A, koja je obuhvaćala područje Trsta, Pulu, Tržić, Goricu i dijelove južne Slovenije, kojom je upravljala Saveznička vojna uprava
  2. Zona B, u kojoj je ostao preostali dio Istre i Slovenskog primorja, kojom je upravljala FNRJ.

Kada  je komunističko vodstvo Jugoslavije sa Titom uvidjelo da samo vojnim putem neće uspjeti zadržati te krajeve, morali su iznaći rješenje i za diplomatsku ofenzivu. Kako je istarsko svećenstvo cijelo vrijeme talijanske vladavine bilo uz narod, tako je Tito uputio svoje emisare Dušana Diminića i Ivana Motiku u Trst kod msgn. Bože Milanovića, bi li on vodio pregovore sa Saveznicima . Msgn.Božo Milanović pristao je uz obećanje da će Crkva moći normalno pastoralno djelovati. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv,Pavla Istre sačinili su Memorandum po kojem bi hrvatski i slovenski svećenici  podržali jugoslavenske vlasti, ali da im se dopusti pastoralni rad. Naivno su vjerovali da je to moguće. Spomenicu svećenika Sv.Pavla potpisalo je 55 istarskih svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi Hrvatskoj

.Uz tu Spomenicu priloženi su dokazi po matičnim knjigama da u Istri ima  75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih župa i 13% mješovitih .Sa tim  je  dokumentima Božo Milanović otišao u Pariz na Mirovnu konferenciju kao član delegacije koju je vodio Edvard Kardelj. Božo Milanović zdušno je lobirao u svećeničkim i diplomatskim krugovima da je Istra hrvatska. Nakon žestoke diplomatske ofenzive koju je poduzela jugoslavenska delegacija, konačno je 10.veljače 1947 godine potpisan Mirovni sporazum kojim su  Istra, otoci Cres i Lošinj pripali Hrvatskoj odnosno FNRJ.

No političko se ozračje promjenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.

Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideoligiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja ,iživljavanja, mučenja i ubijanja . Broj stanovnika je već osjetno pao, pa je ukupno u Istri te 1948 .godine bilo 206 653 stanovnika, Hrvata 155 701, nije puno pao broj, Talijana 42 727, što je dvostruko manje u odnosu na 1910 godinu, Slovenaca 4 606 i pod ostalo 3 619 . Iz navedenih brojki jasno je koliko je ljudi otišlo iz Istre.

Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kufera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.

Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, to je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika .Ukupan broj stanovnika 1948 u odnosu na 1945 je pao, isto je tako pao i po nacionalnosti, ali ne u stotinu tisuća kako Talijani prikazuju.

1953 godine u Istri je ukupno bilo 199 278, što je manje nego 1948 godine, Hrvata je približno isti broj 155 063, Talijana puno manje 23 934, Slovenaca isto manje 5 552, a ostalih 14 729. Sve ove brojke ne potvrđuju tezu o 250-300 tisuća iseljenih, već se brojka vjerojatno kreće do 200 tisuća ljudi koji su napustili svoje domove i iselili-optirali.

Dan sjećanja u Italiji

Dana 10.ožujka 2004 .godine Donji dom talijanskog parlamenta izglasao je zakon kojim se 10.veljače proglašava nacionalnim Danom sjećanja na istarske, riječke i dalmatinske -esule i žrtve fojbi ( kraške jame) Taj dan je izabran jer je 10.veljače 1947.godine potpisan Mirovni sporazum u Parizu. Međutim ovim Mirovnim sporazumom nije do kraja riješeno pitanje granice između Italije i Jugoslavije. 1952.godine izbila je tzv. Tršćanska kriza koja je prijetila oružanim sukobom, a riješena je tako da je vodeći se metodom većinskog stanovništva Trst pripao Italiji.

Pitanje granice riješeno je tek Osimskim sporazumima od 10.studenog 1975.godine potpisanim u gradiću Osimu kraj Ancone. Tim sporazumima dogovorena su sva prava talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Nakon raspada Jugoslavije Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih sporazuma. Slovenija je preuzela obvezu isplatiti Italiji 65 milijuna, a Hrvatska 35 milijuna američkih dolara.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola ,zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih tiskovina .

Talijanska nacionalna manjina ima u Istri i Hrvatskoj sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva. Imaju škole na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije ,dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Može se Antonio Tajani pravdati koliko god hoće i izmišljati razna opravdanja, ali  njegove riječi ostaju kao nepobitna činjenica ;

“Živio Trst! Živjela talijanska Istra! Živjela talijanska Dalmacija! Živjeli talijanski esuli i vrijednosti naše domovine!”. 

” Bio je to nesporazum, kriva interpretacija. Izvučene su iz konteksta dvije riječi iz mog govora. To što pozdravljam Talijane iz Istre i Dalmacije ne znači da sam želio predstaviti pretenzije na njihov teritorij.”izjavio je Antonio Tajani.

Razvidno je kako se nastoji nevješto  opravdati.  Nije Antonio Tajani pozdravljao Talijane iz Istre, nego ” živjela talijanska  Istra”, nije pozdravljao talijane iz Dalmacije, nego” živjela  talijanska Dalmacija” To je tako jasno vidljivo!

Literatura:

Arrigo Petacco-Egzodus ;

Nevio Šetić-Iz Istarskog novovjekovlja;Božo Milanović-Istra u dvadesetom stoljeću;

Darko Duhovski-Fašizam u Istri 1918-1943 ;

Giacomo Scotti-Krik iz fojbi

Komentari

Continue Reading

Lili Bencik

Vapaj malih penzića iz Istre Hrvatima

Published

on

Dragi naši Hrvati!

Pitamo se,  kao mali ljudi, penzići, na kraju svog životnog puta , koji se nisu bavili  politikom,  a trebalo je, koji su radeći u danas potonulom, nekadašnjem gigantu Uljaniku, brinući se za prehraniti obitelj i za odgoj svoje djece, dočekali  skromnu mirovinu, unuke i konačno našu slobodnu domovinu Hrvatsku,  gdje smo to došli,  kako i kamo dalje idemo?

Pitamo se, kamo to,  po ne znamo koji puta ” kao guske u magli” luta bespućima, ova naša domovina Hrvatska. Pobjednici, a pobijeđeni Hrvati i ostale narodnosti, sve više postajemo yugofili, srbofili, crni, žuti i zeleni  vragovi , protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti.

Državu, a ovo nije više naša država, očekivali smo da će njome upravljati domoljubi, zavladati pravda, mir, rad, poštenje i stvaralaštvo na svim razinama, povratak iseljenih Hrvata, kada ono ništa od svega toga, razočarenje, novi  egzodus  Hrvata, nestanak Hrvata u BiH i u cijelim krajevima  Hrvatske. Smišljeno, ciljano! Nevjerojatno bolno i s nesagledivim posljedicama.  Područna škola u jednom selu u Slavoniji spala na 3 (tri) učenika i na jesen se zatvara.

Cijela prostranstva su pusta, neobrađena, kuće zatvorene propadaju, nema nikakve proizvodnje koja bi bila kadra zadržati makar onaj „ostatak, ostataka” naroda koji bi garantirao neku perspektivu. A i ako se negdje nešto proizvodi,  dirigirano je odlukama ovakvih vladajućih garnitura, struktura, zakonodavstva.. gdje i opet konce vuku neke politike kojima nije u interesu razvoj države i naroda… da ne nabrajamo,  znate sve zasigurno bolje od nas  penzića.

Bilo je pojedinica ili manjih grupa povratnika, znadete i to,  dobar dio njih se razočaran vlastima, uvjetima poslovanja…. napustivši sve vratio odakle je došao.

Obitelj kao nositelj temeljnih ljudskih, narodnih i vjerskih vrijednosti razorena je i ono što je preostalo, razara se do temelja novim zakonskim pristupima vladajućih protunarodnih garnitura, obrazovanjem, Istanbulskom konvencijom, Marakeškim sporazumom, nebrigom  za očuvanje identiteta hrvatskog naroda …..

Nacionalna dobra rasprodana strancima, Hrvati nemaju „svojih“ banaka… nemaju ideja, nemaju perspektive, mladi  pa i stariji, koji to moraju i koji baš ne moraju odlaze…

Ostaju prazne kuće i ognjišta, neobrađena prostrantva  plodnih ravnica i brežuljaka, spremnih na daljnju rasprodaju nekim „novim narodima“ ili masovnom povratku  Srba kako bi mogli ostvariti sve memorandumske ciljeve i dokrajčiti ovu državu…

Oprostite što  Vas bombardiramo  svojim osobnim frustracijama i obeshrabrujemo , vas i tolike druge koji su u još težim povjesnim i presudnim trenucima naroda i države Hrvata stali i ostali na vjetrometini i linijama  (Gvozdansko, Siget, II svjetski i Domovinski rat…)s kojih su znali da ne smiju odstupiti jer ih više neće biti.

Ali danas  te vjere, više nema, nema  nade, odlučnosti za borbu do kraja, za davanje sebe, čeka se da nam netko drugi stvori uvjete za život, stvori državu u kojoj će nam biti dobro,  a da mi ne  moramo pritom dati ništa od sebe.

Ovaj naš kratki poziv i vapaj , poštovani Hrvati,  je kritičan,  i ne pokrene se, preokrene li se nešto u ovome narodu i državi, zadnji je momenat,  neće nas doista biti , niti kao naroda,  niti kao države kroz koje desetljeće. Daj Bože da se varamo! Da, Bog znade i po krivim crtama pisati.

I kad smo imali Državu i izgubili je, narod  uništavan,  gotovo uništen , opet je iznjedrio pobjednički duh i 90-tih stvorio državu. Bog mu je spasio generale u Haagu, nažalost ne i „šestorku“.  Koji je Božji promisao Oluja… Srbi ne prihvaćaju Z4… a danas,  tu smo gdje jesmo!

Bojimo se da smo se odrekli Boga, vjere, obitelji, djece, čovjeka, ponosne povijesti Hrvata i ušli u novi kavez, onaj europski, bezbožnički, koji se odrekao križa, to se bojimo , Bog nas neće na silu spasiti! Obezglavljeni smo, nemamo više  ni vođe ni proroka, čak i Crkva naša, koja nas je sačuvala, ne snalazi se, gubi se i luta …

No dragi naš hrvatski narode, iz svoje neizvjesnosti i neizvjesnosti naroda i države Hrvata , želimo povjerovati da nas ni danas, ovakve kakvi jesmo Bog neće sasvim odbaciti i zaboraviti i da će u svom Božanskom promislu i u svoje vrijeme i  na svoj način opet spasiti narod svoj Hrvatski.

Eto u tom smislu od srca te pozdravljamo, naš hrvatski narode, zazivamo Božji blagoslov i zagovor Gospin , naše Kraljice Hrvata, na zemlju, državu i narod Hrvata, na sve Hrvate u Domovini, u domovini BiH i diljem svijeta.

S poštovanjem vaši penzići iz hrvatske Istre!

Lili Benčik

Komentari

Continue Reading

Lili Bencik

Zašto se Zrinjanima ne vraća imovina, po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme komunističke vladavine?

Published

on

Slika Zrina prije četničko-partizanskog spaljivanja 1943.

Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine – pročišćeni tekst zakona uređuju se uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

Naknada za imovinu oduzetu prijašnjim vlasnicima u smislu ovoga Zakona u načelu je isplata u novcu ili vrijednosnim papirima (dionice ili udjeli i obveznice), a iznimno u naravi… itd…

Zakon – se može pročitati ovdje…

>> Predstavljanje knjige ‘Zrin 1943. – Svjedoci komunističkog zločina’

Povrat imovine optantima i esulima

Tko su optanti i esuli?

Nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Parizu 10. veljače 1947.godine, počelo je masovno iseljavanje Talijana iz Istre i Primorja.

Taj datum 10.veljače naziva se u Italiji Dan sjećanja na žrtve fojbi i esule, a obilježava se  u spomen na egzodus i stradanja stanovništva Istre, Rijeke i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata. Donji dom talijanskog parlamenta izglasao ga je 2004., da bude na dan potpisivanja Ugovora o miru između Italije i Jugoslavije 10.veljače!

Iseljavanja su se odvijala na tri načina : putem opcija, zatim otpustom iz državljanstva i ilegalnim iseljavanjem, pa otuda i razlika između pojmova „optant“ i „esul“.

Optantima je dana mogućnost da mogu birati između dva državljanstva a oni su se opredjelili da zadrže talijansko državljanstvo, zadržavši time i sva građanska prava uključujući i pravo na odštetu za njihovu imovinu, dok esuli (izbjeglice) naprijed navedena prava nisu imali.

Optantska imovina, je imovina koja je do sklapanja Ugovora o miru sa Republikom Italijom, odnosno na dan 15. rujna 1947. godine  bila u vlasništvu talijanskih državljana, tkz. optanata (koji su dali opcionu izjavu  da zadržavaju talijansko državljanstvo).

Međutim, umjesto pravno jedino ispravnog pojma (kad su u pitanju povijesna istina i hrvatski nacionalni interesi) optanti,  koristi se pojam esuli.

Esuli su odmah nakon donošenja Zakona, podnijeli zahtjeve za povrat imovine. Zahtjevi koji su podneseni na osnovu navedenog zakona o denacionalizaciji, su pristigli iz Italije, Njemačke, Slovenije, Australije i Austrije. Traži se povrat kuća, terena, šuma i brodova. Najviše zahtjeva, više od 500, odnosi se na prostor Bujštine, zatim Pule (339), Poreča (233) i Rovinja (97). Podneseno je 1365 zahtjeva, a udruga talijanskih esula spominje da bi moglo biti još 2-3 tisuće zahtjeva.ž

Osimski sporazumi 1975. godine

Talijansko-Jugoslavenska granična pitanje nisu bila riješena potpisivanjem mirovnog sporazuma u Parizu 1947.godine. Pojavljivale su se višekratne krize i pogranični incidenti. Nakon tršćanske krize 1974. godine slijedile su intenzivne  diplomatske aktivnosti i 10. studenog 1975.godine u Osimu, kraj Ancone, potpisani su Osimski sporazumi, koji su stupili na snagu 3.travnja 1977.godine.

Njima su regulirana granična pitanja, pitanja državljanstva, imovine, socijalnog osiguranja za bivše stanovnike Slobodnog teritorija Trsta, pitanja zaštite pripadnika hrvatske i slovenske manjine u Italiji, kao i pitanje talijanske manjine u Jugoslaviji. Tim je sporazumima potvrđena granica na kopnu i u Tršćanskom zaljevu. Sporazum je prihvatio i Vatikan, koji je prema njemu prilagodio i crkvene granice pograničnih župa.

Raspadom Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija prihvatile su Osimske sporazume, sa poznatom neriješenom međusobnom granicom u Savudrijskoj vali.

Osimski sporazumi,  uredili su pitanje naknade za napuštenu imovinu i granicu između dvije države. Prema njima, Jugoslavija je morala isplatiti Italiji 110 milijuna dolara za imovinu optanata koja je ostala na području nekadašnje Zone B, Slobodne teritorije Trsta, odnosno Bujštine i Koparštine. Dug je trebao biti isplaćen u 13 godišnjih rata od po 8.461.538 dolara, no 1990. i 1991. isplaćene su samo dvije rate u iznosu od 17 milijuna dolara, poslije čega se Jugoslavija raspala, a Hrvatska i Slovenija, kao sljednice osimskih sporazuma s Italijom, podijelile su ostatak duga u omjeru 62:38 posto.

Italija ne želi Hrvatskoj, kao što nije htjela ni Sloveniji, dostaviti broj računa za uplatu 35 milijuna dolara. Italija je zbog tog pitanja sredinom devedesetih na godinu dana blokirala ulazak Slovenije u EU, odnosno početak pregovora između EU i Slovenije. Italiji nije plan uspio, jer je Slovenija pristala na tzv. Solanin kompromis, kojim je liberalizirala svoje tržište nekretnina, a optantima dopustila pravo prvokupa na imovinu koju su napustili. No, nepodizanje novca što ga je Slovenija uplatila Italiji na poseban račun, je znak kako Italija to pitanje i dalje drži otvorenim, kao što ne želi ni Hrvatskoj dostaviti račun za uplatu hrvatskog dijela duga.

Prema Ugovoru o miru s Italijom i Osimskim sporazumima, dogovoreno je da će se optanskom imovinom – dakle uzima se u obzir samo ova kategorija ljudi – namiriti ratna odšteta Jugoslaviji, ali je Jugoslavija premašila taj iznos, a talijanska strana da će svojim građanima isplatiti štetu, što nije učinila. Tako da je tih 35 milijuna dolara ostalo otvoreno.
Posebno su zainteresirane one bogatije obitelji koje su imale što izgubiti. Međutim sada povrat imovine i novca traže i oni koji nisu optanti ili ezuli, pa je Hrvatska, i njima obećala nadoknadu. Neki ne žele novac nego povrat nekretnina (Cerlenizza) koje nisu male.

Interesantno je da su status ezula preuzeli i oni koji su se rodili u Italiji, čak i druga generacija Talijana i koji s Istrom nemaju ništa. Osnivaju se poglavarstva gradova u egzilu u kojima sjede ljudi čiji su roditelji ili djedovi bili ezuli  itd, itd… Sva se ta pitanja otvaraju kada se obilježava Dan Sjećanja 10. veljače svake godine. Hrvatska strana šuti, pa pretpostavljam da će povratom imovine kompenzirati dug od 35 milijuna dolara.

Sud u Dvoru prognao sve Hrvate iz Zrina 1946. godine – presuda još uvijek vrijedi i dan danas

>> Uništenje Zrina 1943. nije revizija povijesti već istina o partizanskim zločinima

Kotarski sud u Dvoru na Uni po predsjedniku Nikoli Vujačiću, donio je 1946. godine presudu “u ime naroda” o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina jer su “svi stanovnici mjesta Zrin za borbu sposobni vodili borbu protiv NOV-a, a zatim ukoliko nisu strijeljani, ubijeni ili poginuli, pobjegli su u toku rata”.

Zbog toga sud donosi rješenje da se “konfiskuje cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svih stanovnika mjesta Zrin i to bez obzira gdje se takova imovina nalazi.”

Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo.

Kojeg li apsurda? Hrvatsko pučanstvo protjerano da se ne uznemirava srpsko pučanstvo???

Tragedija Zrinjana počela je u rujnu 1943. godine, kada su partizani  NOV, 9. i 10. rujna 1943.godine, gradić Zrin na Banovini uništili,  većinu muškaraca odmah pobili,  a preostale  stanovnike, žene i djecu su raselili,  uglavnom u Slavoniju. Sve kuće, škole, crkve, svi gospodarski objekti odmah su uništeni u cijelosti, a da bi progon Hrvata iz Zrina bio konačan, imovina im je svima oduzeta presudom Kotarskog suda u Dvoru.

Sramotna presuda Kotarskog suda i strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte, traje i danas. Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski.

>> Obilježena 75. obljetnica stradanja Zrina

Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

Rezultat te šutnje je, da se u školi nije učilo o Zrinu, da u Hrvatskoj tek neznatna manjina o tome nešto malo zna, a Zrin je bio sjedište hrvatske plemenitaške obitelji Šubić, koja je po Zrinu dobila i drugo prezime Zrinski.
U Zrinu nema spomen obilježja  Nikoli Šubiću Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.

Bilo je neuspjelih pokušaja za povratom imovine. Biskup Krčke biskupije Ivica Petanjak, čiji roditelji su porijeklom  iz Zrina pokušao je tražiti povrat imovine, ali nije uspio.

Sisački biskup Vlado Košić, sa željom da Zrin ne bude župa u kojoj nema niti jednog vjernika katolika, jer se potomci stanovnika Zrina ne mogu vratiti na svoju djedovinu, pokrenuo je inicijativu za izgradju crkve S. Križa u Zrinu, kako bi se stvorili uvjeti da se u Zrin vrati bar nekoliko obitelji Hrvata. Međutim, izgradnja crkve u Zrinu neće biti moguća dok se ne poništi presuda suda iz 1946. o konfiskaciji imovine, jer je i zemljište na kojem je nekada bila crkve Sv. Križa, konfiscirano.

Da se istina o tragediji  Zrinjana i zločinu komunističke jugoslavenske vlasti otme zaboravu, pobrinuo se publicist i promicatelj istine o stradanjima Hrvata, Damir Borovčak, sa svojom knjigom ZRIN – svjedoci komunističkog zločina!

Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika. Zrinu, koji je i dan danas „zabranjeni toponim“, kao da ne postoji, kao da nikada nije niti postojalo to mjesto, nije spomenuto niti prošle, jubilarne godine Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog, koji se u tom mjestu rodio.

Hrvatska Vlada obavještena je o problematici  Zrina,  a hoće li nešto poduzeti kroz Ministarstvo Pravosuđa ili Ministarstvo imovine, da ukine tu sramotnu presudu, preostaje nam samo čekati.

Lili Benčik

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno