Connect with us

Društvo

SVJEDOKINJA ZA GLOBUS ‘Noću smo čuli pucnjavu…’

Objavljeno

- datum

Ulazak partizana u Zagreb 1945. (u krugu), grobnica ispred Pedagoške akademije (desno)

 MRAČNA TAJNA SAVSKE 77  Tko su ljudi ubijeni i pokopani u masovnoj grobnici u centru Zagreba

I. H. (92), svjedokinja događaja iz svibnja 1945., kaže za Globus: “Noću smo čuli pucnjavu jer smo živjeli blizu Učiteljskog fakulteta. Bojali smo se… Ujutro sam vidjela veliki kvadrat razrovane zemlje, tragove svježe zatrpane jame. Nakon strijeljanja cijelo je dvorište bilo ograđeno žicom…”

Potkraj srpnja završena je prva faza istraživanja lokacije “Savska 77”, za koju se sumnja da je stratište poraženih ustaških i njemačkih vojnika ubijenih u svibnju 1945. godine, netom nakon oslobođenja Zagreba – donosi Globus u opsežnoj reportaži…

Zasad su ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 25 osoba iz dviju masovnih i jedne pojedinačne grobnice u dvorištu Učiteljskog fakulteta (donedavno Pedagoška akademija). Ministarstvo branitelja izvijestilo je kako njihova Uprava za zatočene i nestale nastavlja s pripremom sljedeće faze terenskog istraživanja na istoj lokaciji u Savskoj 77. Iako u Ministarstvu branitelja nisu ulazili u detalje, ta sljedeća faza vjerojatno znači da će se istraživati i ostala mjesta u dvorištu i neposrednoj blizini zgrade Učiteljskog fakulteta, a koja su već ranije svjedoci naveli kao lokacije gdje su zakopana tijela ubijenih u svibnju 1945.

Reporteri Globusa razgovarali su s 93-godišnjom I. H. (podaci poznati redakciji), svjedokinjom tih događaja iz svibnja 1945.

“Sjećam se da je noću bilo pucnjave jer smo živjeli jako blizu tog mjesta. Ljudi u našem naselju bili su jako uznemireni, bojali smo se. Jednog jutra išla sam prema Savskoj cesti i prolazila uz potok, danas Gagarinov put, dakle uz samo dvorište današnjeg Učiteljskog fakulteta. Vidjela sam veliki kvadrat razrovane zemlje, tragove svježe zatrpane jame”, govori svjedokinja I. H. koja smatra da su u tu jamu bačena tijela žrtava ubijenih ispred današnjeg Učiteljskog fakulteta. Zgrade koju su, prije nego što je u svibnju 1945. došla komunistička vlast, za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci koristili kao centar za regrutaciju vojnika.

Sama ubojstva u dvorištu današnjeg Učiteljskog fakulteta I. H. nije vidjela, međutim mjesto o kojemu priča kao grobnici tada ubijenih podudara se s rezultatima prve faze terenskog istraživanja Ministarstva branitelja, odnosno pronalaskom dviju masovnih grobnica i jednog pojedinačnog groba na lokaciji “Savska 77”. To se mjesto nalazi u dvorištu fakulteta, tik uz nekadašnji potok a danas ulicu Gagarinov put.

“Nakon strijeljanja cijelo je dvorište bilo ograđeno žicom, tamo se nije smjelo. Sjećam se da su nam ljudi koji su tamo bili zatvoreni, dok smo prolazili uz potok, prema Savskoj cesti, dobacivali papiriće na kojima su valjda ispisivali poruke svojim obiteljima… Neki su im kriomice pokušali baciti hranu… Bilo nas je strah, ja sam prolazila tim putem pognute glave… Išli smo ravno uz potok, nismo se zaustavljali. To su prizori kojih se i danas sjećam”, ispričala je za Globus I. H. u svom stanu u Vrbiku, naselju u kojem je i tada stanovala.

Događaji iz svibnja 1945., kaže, bili su joj posebno šokantni jer je njezina obitelj za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagala pokretu otpora, pripadnicima Komunističke partije.

Kaže da je njezina kuća nekad znala poslužiti kao privremeno sklonište članovima pokreta otpora koji su bježali pred ustaškim i njemačkim vlastima.

Svoje spoznaje o događajima iz svibnja 1945. godine I. H., skupa s još nekoliko svjedoka, ispričala je prije deset godina predstavnicima Hrvatskog odgovornog društva, građanske udruge koja se bavila istraživanjem lokacija stratišta iz Drugog svjetskog rata i vremena neposredno nakon rata.

“Za lokaciju moguće masovne grobnice u dvorištu Pedagoške akademije u Zagrebu prvi put sam doznao 2007. kad mi je u ruke došlo izvješće saborske komisije objavljeno 1999. Tamo stoji da je riječ o 300 žrtava, i to zatvorenika iz obližnjeg zatvora bačenih u jamu u dvorištu Akademije, nakon čega je teren poravnan i zasađeno raslinje. Meni se osobno činilo sve to blago rečeno čudno, pa i nevjerojatno, jer od izvješća saborske komisije je prošlo skoro deset godina, a nitko nije poduzeo ništa da se takva informacija činjenično potvrdi ili ospori”, govori Ivica Relković, koji je tada bio angažiran u spomenutoj udruzi.

Potom su, kaže, pokrenuli svoju istragu.

Željko Puhovski / CROPIX

“Da bismo testirali je li to uopće moguće potkrijepiti bilo kakvim potvrdama svjedoka, tiskali smo mali letak, ubacili ga u poštanske sandučiće u naselju Vrbik i čekali rezultat. Ne znam jesu li prošla i dva dana kada smo zaprimili prve pozive svjedoka na naš telefon. Od niza poziva, tri su nam se činila vrlo izazovna. Među njima je bila i svjedokinja koja je tada imala 19 godina. Tada smo shvatili da bi se iza vrlo neodređene natuknice saborske komisije mogla skrivati zaista teška i opterećujuća istina. Vrlo brzo smo snimili iskaze svjedoka.

Dobili smo precizno određene dvije moguće lokacije te još nekoliko s nešto manjom sigurnošću. I, naravno, potresne priče iz prve ruke te nekoliko iz obiteljskih prepričavanja. Neki od njih cijelo su vrijeme živjeli u neposrednoj blizini tih lokacija s tolikom sigurnošću o masovnim grobnicama da nikad nisu kročili u dvorište Pedagoške akademije, ni 53 godine nakon svibnja ‘45. Jedna je svjedokinja na pitanje tko bi sve mogao biti među žrtvama to prikazala tako da nam je citirala iskustvo svoje majke koja je iz šikare promatrala neke scene pogubljenja:

‘Pola ih je molilo Boga na hrvatskom, a pola na njemačkom.’ Tri glavne svjedokinje skicirale su nam ukupno pet mogućih lokacija: pravokutnu grobnicu uz južno krilo zgrade, dugi rov uz Gagarinov put i tri moguće lokacije sa sjeveroistočne strane Pedagoške akademije”, ispričao nam je Relković.

Sve materijale, iskaze, nacrte lokacija i podatke o svjedocima predali su potom, kaže, DORH-u i MUP-u.

“Nakon nekog vremena svjedoci su nam se javili s potvrdom da su ih nadležne službe posjetile i da su izravno ponovili svoja svjedočenja. Svjedoke treba uvažavati i pristupati im s povjerenjem, čak i kad nisu potpuno sigurni u svoja sjećanja, jer ta sjećanja su traumatična i potisnuta, ali ne i lažna. Nama se u tom periodu nije javio nijedan lažni svjedok”, zaključio je Ivica Relković.

I. H. kaže kako je nakon što je 2008. o događajima iz svibnja 1945. razgovarala s ljudima iz Hrvatskog odgovornog društva bila pozvana kao svjedok na lokaciju “Savska 77”. Tamo je, priča, na licu mjesta istražiteljima pokazala gdje je točno u svibnju 1945. vidjela svježe zatrpanu jamu.

Na naš upit o dosad poduzetim radnjama vezanim uz istragu lokacije “Savska 77”, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu kaže da kriminalistička istraga još traje te da počinitelji još nisu otkriveni.

“I dalje je u tijeku kriminalističko istraživanje te vršenje potrebnih provjera, a koje policijski službenici provode u suradnji s Upravom za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja. Dosadašnjim radom još uvijek nisu otkriveni počinitelji predmetnog kaznenog djela. Obzirom da je odredbom članka 206. f. Zakona o kaznenom postupku određeno da je postupanje tijekom izvida tajno, ne možemo detaljnije odgovoriti na Vaš upit”, poručili su nam iz Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu.

Prije nego što je 2016. godine razriješen dužnosti, šef Uprave za zatočene i nestale bio je pukovnik Ivan Grujić, kojem je poznata lokacija “Savska 77”.

“Činjenica je da se za Savsku 77 zna već dugo te da je ona evidentirana među poznate lokacije koje je svojevremeno istraživalo Ministarstvo unutarnjih poslova. S nama je MUP imao jednu zajedničku akciju za izradu popisa svih grobišta iz Drugog svjetskog rata”, rekao je Grujić.

Međutim, to što je neka lokacija već dugo poznata nadležnim državnim tijelima ne znači da će zbog toga biti na vrhu liste prioriteta za sveobuhvatno terensko istraživanje, pronalazak i obradu posmrtnih ostataka žrtava.

Prioriteti se određuju, objašnjava Grujić za Globus, prema procjeni ugroženosti posmrtnih ostataka na određenoj lokaciji, prema procjenama točnosti informacija o mogućim grobištima, prema tome koliko je moguće istražiti grobišta a da se pritom ne uništi infrastruktura i drugi objekti koji su naknadno izgrađeni na tim mjestima…

“Za vrijeme mog mandata sve lokacije su imale isti tretman, količina podataka koja je došla za neku lokaciju stavljena je na stol. A tada je sve podatke analizirala posebna komisija i potom predlagala listu prioriteta za istraživanja pojedinih lokacija. Komisija je imala 21 člana, među kojima su bili predstavnici Katoličke i Pravoslavne crkve, židovske zajednice, povjesničari te predstavnici nadležnih državnih institucija”, kaže.

Iz Grujićeva objašnjenja jasno je kako je dalek put od kvalitetne dojave o lokaciji nekog stratišta do početka terenskog istraživanja, a poslije i obrade posmrtnih ostataka.

Naravno, jedan od ograničavajućih faktora uvijek je i novac jer su takva sveobuhvatna terenska istraživanja masovnih grobnica vrlo skupa.

Grujić procjenjuje da na području cijele Hrvatske zasad postoje informacije o oko 800 lokacija koje kriju posmrtne ostatke žrtava iz Drugog svjetskog rata i vremena neposredno nakon rata, a da je zasad obrađena tek svaka deseta lokacija.

izvor: Globus    foto-ilustracija: Cropix

Komentari

Društvo

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

- datum

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Tko to podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

- datum

Prvi su počeli podmetati oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom – Borislav Ristić u VL-u.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta (Vecernji list).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

STIGLE NOVE SNAGE: U HDZ-u nemaju pojma što im spremaju već na prvim izborima

Objavljeno

- datum

HDZ-OV TEAM BUILDING …

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti, piše Davor Ivanković za Večernjak.

Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što. Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo.

Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev.

Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović.

Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”. Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata.

Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno