Connect with us

Ivica Ursić

SVI TE TRAŽE

Published

on

Romanopisac Russell Banks jednom je napisao kratku priču pod nazivom „Riba“.

U toj maštovitoj priči upoznaje nas s divovskom ribom koja je živjela u jednom jezeru nedaleko malog sela u Kini. Iz nekih razloga, koji nikome nisu bili baš jasni, vlasti, predvođene pukovnikom Tungom, proglase tu veliku ribu prijetnjom koju treba odstraniti. Ali svi pokušaji eliminacije ribe su propadali.  

Što sve nije pokušao pukovnik Tung, koje sve metode nije primjenio, ali riba bi uvijek iz svih situacija izlazila živa. I svaki put, nakon nekog novog neuspjelog pokušaja ubijanja velike ribe, njezin ugled je bivao sve veći i veći. Ljudi su bili zapanjeni i oduševljeni što takvo otporno stvorenje uopće i postoji. Počeli su  dolaziti iz daleka, privučeni očitim fenomenom neuništive velike ribe.

Ali jednog dana netko prospe priču da je najvjerojatnije voda u jezeru čudotvorna i da ta voda posjeduje sposobnost iscjeljivanja. I naravno da bi ta voda trebala biti čudesan eliksir za dug život. Ubrzo, svi oni koji su dolazili na jezero vidjeti ribu, nosili su sa sobom boce, lonce, posude, kante, bačve, kako bi sa sobom ponijeli što više čudotvorne vode.

Trajalo je to mjesecima. Vlasti su pokušale stvari staviti pod kontrolu, ali pod okriljem mraka stizale su cisterne i ispumpavale vodu iz jezera. I prije nego što je itko mogao bilo što poduzeti razina vode u jezeru dramatično je pala. Vrelo i sušno ljeto još je više smanjilo količinu vode u jezeru. Zatim je došao i taj dan kada u jezeru više nije bilo dovoljno vode u kojoj bi velika riba mogla plivati. Jednog jutra, ljudi su pronašli ribu kako se koprca u muljevitom rupi koja je jednom bila jezero. Počeli su donositi vodu i ulijevati je u jezero, žurili su i nastojali spasiti veliku ribu, ali sve što im je, krajem dana, preostalo učiniti, bilo je pokopati ribu.   

Jako puno poruka može se iščitati iz priče Russella Banksa.

Jedna od tih poruka sigurno je i ona da nema ničeg toliko lijepog i čudesnog u ovom životu, a da mi ljudi nismo u stanju pronaći način kako to uništiti i upropastiti kada sebe i svoje interese stavimo u središte.

Onda kada nešto postane smislenim samo zato što je u mojem interesu, onda se moje perspektive sužavaju, moja obzorja smanjuju i odjednom ja otkrijem da sam, nastojeći sebično nešto prisvojiti, ustvari to – ubio.

Stara priča.

Stara koliko su stari Adam i Eva.

Eva je otkrila nešto što je bilo izuzetno dobro.

Nešto preljepo i predivno, kao što je uostalom sve što je Bog stvorio.

Jabuka, sama po sebi, nije bila loša.

Ali je postala zla onog trenutka kada je Eva posegnula svojom rukom prema njoj kako bi je učinila svojim privatnim vlasništvom, svojim osobnim životnim eliksirom.

Stara priča, koja se ponavlja neprestano tijekom ljudske povijesti.

Ovaj mali uvod mi je trebao za razmišljanje nad ovonedjeljnim čitanjem Evanđelja po Marku.

Možda ovaj uvod i nema baš previše očitih poveznica sa zbivanjima u Kafarnaumu, ali pokušajmo doći do kraja, možda ih uspijemo povezati.

Markova priča je izuzetno jasna.

Isus dolazi u Kafarnaum i počinju se zbivati čudesa.

Jedna riječ se kod evanđeliste Marka jako često ponavlja. To je riječ „odmah“ (grčki „euthus“). Ova se riječ ponavlja i u stihovima 21, 23, 28, 29 i 30.

Sve se tu događa jako brzo. Odmah.

I čini se da je Isus i svoju reputaciju stekao vrlo brzo.

Ali moramo vidjeti i zašto.

Sve je počelo njegovim naučavanjem.

Isus je zračio svojim autoritetom koji je bio neupitan.

Naravno autoritetom potpuno drugačijim od onog kojeg su imali pismoznanci.

Kod Isusa se je jasno vidjelo da govori rekli bismo „od srca“, za razliku od onih koji su naučavali „o nečemu“.

Postoji jedna anegdota o Papi Ivanu XXIII. Jednoga dana u audijenciju mu je došla grupa ljudi, a među njima je bila i majka, koja je imalo jako puno djece. U jednom trenutku Sveti Otac reče ženi: „Hoćete li mi reći imena svoje djece? Ja znam da bi svi koji su s vama u društvu mogli reći njihova imena, ali događa se nešto jako posebno kada majka izgovara imena svoje djece.“

Pismoznanci su naizust znali svaku riječ iz Starog Zavjeta, ali Isus je „osobno“ poznavao Boga. Govorio je kao da je s njim „osobno“ proveo jako puno vremena. Čak se je ponekad činilo da Isus govori „kao Bog“.

Vjerojatno nitko u Kafarnaumu, tih dana, nije otišao tako daleko i zaključio da je Isus utjelovljeni Bog, ali kada je Isus govorio o Bogu to je bilo kao kada majka izgovara imena svoje djece. Osjećala se ljubav i osobnost u odnosu. Isusove riječi nisu, kao kod pismoznanaca, izlazile „iz glave“ nego „iz srca“.

Kada s ovim povežemo istjerivanje zloduha, o kojem je bilo riječ u prošlonedjeljnom čitanju, onda je jasno da se je fama o Isusu jako brzo proširila.

I za tren je masa svijeta slijedila Isusa.

No on je potiho i daleko od očiju javnosti povratio zdravlje Petrovoj punici.

Njoj je bilo toliko dobro nakon toga da se je odmah prihvatila pripremanja i posluživanja večere. Ali nije još ni slatko bilo posluženo kada se je začulo kucanje na vratima.

Pred vratima je već bila masa bolesnih ljudi.

I što je bilo dalje?

Ovo do sada nema baš puno veze s današnjim uvodom.

Rano, narednog dana, dok se još nije ni svanulo, Isus odlazi na samotno mjesto i stade se moliti. Nikome ništa nije rekao, nikakvu poruku učenicima nije ostavio, jer su se namučili tražeći ga. Pomalo su ga i korili rekavši: “Svi te traže.”

Toliko je bolesnih, mislili su učenici, a on moli.

To ih je sigurno začudilo, ali čini mi se da ih je još više začudio njegov odgovor: “Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.”

Dvostruko su bili iznenađeni.

Najprije je Isus otišao bez riječi, ostavivši za sobom tolike bolesne i potrebite, a sada kada mu je rečeno da toliki čekaju njegovu pomoć, Isus kaže da je vrijeme za ići dalje.

Ne piše u Markovom tekstu, ali za pretpostaviti je da su učenici najvjerojatnije poželjeli reći: „Ali što je sa svim tim ljudima ispred Šimunove kuće?“

Jesu li oni njega pitali ili nisu nebitno je, jer je očito Isus krenuo dalje.

U Kafarnaumu je ostalo poprilično potrebitih ljudi kada je Isus otišao, baš kao što ih je bilo porilično i prije nego što je Isus i došao u Kafarnaum.

Kako to objasniti? Kao to razumjeti?

Jedino objašnjenje je da je Isus došao učiniti više, daleko više, nego što je ozdraviti sve ljude u nekom kratkom vremenu.

On je primarno došao propovijedati izuzetno jasnu poruku i trebalo je vremena da bi je ljudi čuli.

Zato Isus i jest uvijek ušutkivao demone.

Isus je trebao još neko vrijeme držati tajnim svoj pravi identitet.

Da su ljudi to doznali „prije vremena“ vjerojatno bi „zarobili“ Isusa prebrzo, pa ne bi nikada našli vremena spoznati duboku istinu što to zanači da je Isus Božji Sluga Patnik (Izaija 53), čovjek koji je rođen kako bi umro kao jedina žrtva, koja će u konačnici sve učiniti novim.

Međutim kada vi imate sposobnost činiti čuda onda se uvijek krećete po rubu.

Isus nije mogao ne-iscjeljivati kada je za to imao prigodu, ali svaki put kada bi učinio čudo, dolazio je u rizik da ga ljudi „prigrabe“ samo za sebe.

Nema sumnje da je Isus odlučio nastaniti se u Kafarnaumu i da je donio odluku sagraditi „Kliniku čuda“, ljudi bi stajali u redu kilometrima dugom kako bi kupili dionice i naravno kako bi ozdravili i kako bi ga – zadržali isključivo za sebe.

Ali Isus je došao kako bi svjedočio o jednom drugom svijetu.

Isus je došao s neba, došao je „s desna Ocu“ i zato demoni i jesu kričali u negovoj blizini.

Isus je došao da bi nas podučio o većoj stvarnosti, stvarnosti neba i pakla, koji su izvan naših svakodnevnih stvarnosti.

Isus je došao očitovati nam da stvari koje nas razboljevaju, u ovom našem jadnom i žalosnom starom svijetu, zahtjevaju lijek kojeg ovaj svijet nije u stanju osigurati nam.

Spasenje će nam doći ne zato što smo mi u stanju poboljšati ono što već imamo.

To je logika po kojoj naše glave obično i rezoniraju.

Jer kako mi rješavamo svoje probleme?

Sa – „Daj još!“

Još novca!

Još ljekova!

Još vitamina!

Još terapija!

Još zabave!

Još modnih noviteta!

Još vremena!

Pa zar nam oglašivačka industrija ne poručuje – „Vi zaslužujete – VIŠE – od života!“

I kada mi Isusa shvatimo kao potencijalni izvor za VIŠE, onda ga mi „zgrabimo“.

Međutim kada Isus postane „roba“, netko pomoću kojeg se promovira ovo ili ono, zagovara ova ili ona strana, onda mi iz vida gubimo onaj drugi svijet kojeg nam je Isus došao najaviti – Kraljevstvo Božje.

Isus nije iz vida izgubio ono bitno.

Zato se je i povukao na osamu moliti.

Ali učenici su bili iznenađeni što je Isus odvojio vrijeme za molitvu dok je toliko potrebnih čekalo i dok je toliko posla bilo pred njim. 

Zašto tratiti vrijeme na molitvu?

Isus jest došao dati nam život, ali on je znao da će nam život doći poprilično nepopularnim putem – putem smrti.

Isus jest došao osloboditi nas od zla, ali je imao daleko veće protivnike nego što su to bili Herod ili Cezar.

Isus je došao utjeloviti život Kraljevstva Božjeg i molitva je bila važna spona s Kraljevstvom njegova Oca.

Zato i nije mogao ostati u Kafarnaumu. Baš kao i ona velika riba iz priče na početku Isus bi postao „privatna svojina“ ljudi koji su željeli nešto od njega.

I na kraju, takav uski način razmišljanja „ubio“ bi Isusa ili bi u najmanju ruku ubio razlog nejgovog dolaska na ovaj svijet. 

To je razlog zašto čak i danas, mi kao kršćani, moramo se čuvati svih pokušaja ove naše kulture da od Isusa Krista napravi ovo ili ono.

Isus ne živi u našim srcima kako bi nas učinio bogatijima, ljepšima, uspješnijima ili zdravijima. On nije ovdje kako bi zagovarao ovu ili onu točku gledišta ili kako bi zagovarao ovu ili onu filozofiju.

Isus nije ničija maskota.

Isus je naš Gospodin i on je s nama po Duhu Svetomu kako bi nam pomogao živjeti stvarnost nekog drugog svijeta usred ovog našeg svijeta.

Ali u trenutku kada povežemo Isusa kao „jokera iz rukava“ koji bi nam trebao rješavati naše životne probleme i to na način kako smo mi to zamislili, onda mi pokazujemo da Isusa trpamo u kalupe ovog našeg svijeta i načina kako ovaj naš svijet funkcionira, zaboravljajući da nam je ovaj svijet samo prolazna postaja na putu prema Kraljevstvu Božjem.

I zaboravljamo da taj put uvijek vodi preko križa.

U Markovom Evanđelju što Isus više govori o samoodricanju, o žrtvi i o potrebi smrti na križu, to broj onih koji idu za njim biva sve manji.

Sve je manja gužva oko Isusa.

Sve dok Isus ispunjava očekivanja onih koji ga slijede, ljudi ga slijede i sve ih je više oko njega.

Ali smrt na križu ljudima se činila potpuno u suprotnosti od njihovog shvaćanja života, pa je zato Isus, čovjek jedno vrijeme tako jako popularan, umro potpuno usamljen.

Međutim, oni koji znaju za taj drugi svijet, za Kraljevstvo Božje, za koje je Isus svjedočio, shvaćaju da je baš križ omogućio svemiru da prijeđe granicu između tame i svjetla.

Mi Isusu to ne dopuštamo učiniti sve dok ga držimo svojim osobnim izvorom zdravlja i blagostanja. Na koncu konca Isus je i bio razapet na križ, jer su ga svi i napustili.

Što je to danas drugačije nego u ona vremena?

Ništa.

I ova naša kultura pokušava Isusa proglasiti „jednim od“ mudrih ljudi u povijesti čovječansta.

Mediji ga svrstavaju uz bok Sai Babi, raznim prorocima New Agea, o njemu se pišu „pozitivne recenzije“, ali ga se Bogom ne drži ni slučajno.

Isus se koristi za rješavanje bezbroj ovozemaljskih pitanja. Od globalnog zatopljenja pa do socijalne pravde, od ljudskih prava do geopolitičkih pitanja, a to su pitanja koja mi ljudi putem svojih institucija trebamo i moramo rješavati.

Mi u Isusovo ime imamo zadaću biti ribari ljudskih duša, mi moramo svjedočiti Krista i Radosnu vijest. Nama je primarna zadaća dovoditi zalutale i izgubljene duše Kristu. Sam Isus je rekao učenicima: “Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.” (Ivan 12, 8)

Nažalost danas je i Crkva sve više nalik nekoj humanitarnoj udruzi ili političkoj stranci dok sotona putem svojih vjernih slugu odvodi ljudske duše na put bez povratka.

Crkva nikako ne bi smjela upasti u tu stupicu.

Crkva nikada ne bi smjela izgubiti iz vida Kraljevstvo Božje.

Crkva, dakle mi Kristovi sljedbenici i svjedoci, moramo biti širitelji Kraljevstva Božjeg.

Puno puta će se dogoditi, da što više budemo širili Radosnu vijest onima oko sebe, to će se, po kriterijima ovoga svijeta, činiti da smo manje djelotvorni.

Možda ćemo čak neke bitke i gubiti, naš će se glas ušutkivati, odbaciti će nas na marginu, čak i progoniti.  

Ali ako je tome razlog to što častimo svoga Boga, što služimo svome Bogu i što nastojimo približiti sebi i drugima Kraljevstvo Božje, onda moramo biti zadovoljni što je ovaj svijet protiv nas i što nas nastoji ušutkati.

Na koncu nitko nikada nije učinio nešto tako besmisleno i beskorisno kao kad je taj čovjek iz Nazareta dopustio da ga se prikuje na križ.    

Sigurno su toga dana njegovi učenici željeli upitati ga: „Pa što radiš ovdje Učitelju? Svi te traže.“

Da je Isus odlučio odgovoriti im na to pitanje, razapet na križu, sigurno bi im rekao: „Znam. Ali vjerujte mi – ovo je pravo mjesto gdje oni koji me traže moraju i naći.“

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno