Connect with us

Kultura i vjera

Svećenici: ratnici za hrvatsku grudu i katoličku vjeru

Objavljeno

- datum

Osim svećeničkog poziva ovi su hrabri ljudi poveli hrvatski katolički puk u borbu protiv višestruko  brojnije i jače turske vojske, ali danas se o njima relativno malo zna, uči i govori.

Zanimljivo je koji su svećenici i biskupi u hrvatskoj povijesti bili narodne vođe i „ratnici“. Istaknuto mjesto među takvima pripada Petru Berislaviću rođenom 1475. godine u Trogiru. Bio je hrvatski ban i biskup iz roda Berislavića Trogirskih. Istakao se po tome što je nakon poraza na Krbavskom polju uspio okupiti ostatke vojski hrvatskih velikaša i ponovno napasti Turke unatoč brojčanoj slabosti. U zapisima stoji da je zemlja tada bila opustošena a narod u zbjegu pred turskim osvajačima. On je 1514. godine postao hrvatski ban, preuzimajući tada ulogu čuvara naših granica od Jajačke banovine pa sve do južnih granica zaleđa Dalmacije. Budući je to bio veliki zadatak, trebao je podosta novčanih sredstava koje nije uspio dobiti od Venecije, niti od Karla Petog, te je rasprodao svoju imovinu kako bi namaknuo sredstva za obranu od turske najezde. Ipak je bio poštovan i cijenjen od pape Lava X koji mu šalje pomoć u opremi i zlatu te isti Lav X Hrvatsko kraljevstvo proglašava kao „Antemurale Christianitatis“. Ban Berislavić je porazio Turke u više borbi, kod Dubice i tri puta prilikom opsade Jajca kada je uspio razbiti tursku opsadu natjeravši osvajače u bijeg. Poznat je govor bana i biskupa Petra berislavića koji je održao ratnicima uoči bitke protiv Turaka.

„Plemeniti ljudi, neka vas nimalo ne plaši brojnost ili ime Turaka, jer oni su lopovi i razbojnici, dolaze u velikom broju i izjeda ih pohlepa, ne da se bore za čast, već da dopune svoj jad, otmu ponešto i pobjegnu. Mi se borimo kao plemeniti i slobodni ljudi za domovinu, za čast i za spasenje vas. Naš je, dakle, cilj viši od njihovog“.

U ovom nizu hrabrih i časnih svećenika neizostavno je ime franjevca sv. Ivana Kapistrana koji je u svojem vojnom pohodu 22. srpnja 1456. godine oslobodio Beograd od turskog jarma. Za njega je zapisano da je bio jedan od najvećih propovjednika u katoličkoj crkvi. Rođeni je Talijan, ali je dugo boravio na našim prostorima, te je i umro i pokopan u Iloku iste godine nakon bitke za Beograd. Kao glasoviti propovjednik putovao je diljem srednje Europe propovijedajući, te su zabilježena i neka čudesna ozdravljenja kod polaganja križa na bolesnike. Danas se u Iloku nalazi crkva sv. Ivana Kapistrana.

Za svećenika Marka Mesića nema dovoljno podataka, ali se zna da je poveo ustanak protiv Turaka, te je u borbama s svojom vojskom oslobodio Liku i Krbavu. Rođen je u Karlobagu 1640. godine a umro 1713, ali porijeklom je bio iz brinjskog kraja i po nekim zapisima plemićkoga roda. Zašto o ovome časnome svećeniku nema dovoljno podataka nije jasno.

Svećenik koji je vodio borbu sa Turcima je bio i korčulanski arhiđakon Antun Rozanović. On je godine 1571. pred blagdan Velike Gospe, bio upozoren od južno dalmatinskih uskoka da je Ulcinj pod turskom opsadom sa kopna i mora, te su ugroženi i ostali gradovi do Boke Kotorske. Tada je Korčula bila pod Venecijom, a u gradu je vladao tek dva mjeseca mladi i neiskusni knez namjesnik. Po približavanju turske flote od dvadesetak brodova, korčulanski knez je pobjegao noću prema Zadru i ostavio grad i puk na milost i nemilost alžirskom potkralju „Uluz Aliju“. Točno na dan „Vele Gospe“ tursko se brodovlje obrušilo na grad u kojem su Antun Rozanović i brat mu Vicko organizirali obranu uz pomoć Korčulana i brojnih mještana iz okolnih sela. U gradu je zavladala panika i plač, a hrabri branitelji su boreći se iz sve snage odolijevali brojnijem i jačem neprijatelju. Ubrzo se tog jutra iz pravca Pelješca digla olujna bura koja je turskim gusarima zadala velike probleme, te su morali odustati od opsade. Bura je tog dana bila toliko snažna da je potopila i nekoliko turskih galija, nakon čega se Uluz Ali sa preostalim brodovljem sklonio prema zapadnome dijelu grada u uvalu Svetoga Nikole. Tamo se nalazio dominikanski samostan koji su Turci opljačkali i spalili, ali obranu Korčule nisu uspjeli probiti ni sa te strane. Nakon toga neuspjeha gusari su odustali od opsade i nastavili pljačkaške pohode prema Hvaru i srednjo dalmatinskim otocima. I danas se u Korčuli ovaj dan na Veliku Gospu osobito slavi, te je u spomen na govor Antuna Rozanovića kojim je ohrabrio Korčulane sagrađena zavjetna kapelica na samom ulazu u grad.

Danas smo svjedoci da se ovi hrabri svećenici i ratnici za hrvatsku grudu ne bilježe niti opisuju dovoljno u udžbenicima niti bivše, a ni ove države Hrvatske što je doista nedopustivo i tendenciozno. Naime nekoliko je razloga zašto se od vremena prije nametanja prve Jugoslavije prikriveno provodi pretjerana politička korektnost prema islamskoj manjini na ovim prostorima. To svojevrsno pretjerivanje proizlazi iz temeljne slobodno zidarske doktrine koja naglašava jedinstvo svih nacija i okupljanje u zajedničkim ložama ma koje vjere bili. Stoga nije teško zaključiti da se taj duh pretakao i na društveno političke i etničke odnose na prostorima tadašnje Srbije. Budući znamo da su ta tajna društva stoljećima inscenirali i nametali ratove, revolucije i osvajanja, njima je bilo i prihvatljivo da se narodi zatečeni u mirnodopskom stanju unutar neke države tako u masonskom duhu i ponašaju. Ti „nametljivci“ to rade uvijek i svugdje, pa smo mi u Hrvatskoj to doživjeli devedesetih u vidu „Mirne reintegracije“. Početak takvog ponašanja unutar srpskog naroda dogodio se 1790.  godine još za vladavine turskog sultana Selima III kada je u Beogradu djelovala tursko-srpska loža u kojoj su bili i Židovi. Malo je podataka iz toga vremena, ali srpski arhivi bilježe da je tada član te lože bio i mitropolit beogradski Petar Ičko. Razumljivo je da se  takav duh „tolerancije“ prema osvajačima poticao i crpio svoju snagu iz velike masonske lože u Istanbulu koja je stoljećima na neki način preko židovskih trgovaca i masona financirala turske pohode na ovome dijelu Balkana. Glavni čin te „politike“ tzv. meke islamizacije dogodio se osnivanjem SHS i kasnije Kraljevinom SHS kada je 1919. godine osnovana loža „Jugoslavija“. Tada je navedena doktrina bila cementirana kao neprekinuta nit kod višestoljetnih srpskih i drugih loža diljem ovih prostora. Naravno da se u novije doba ni Tito koji je bio masoniziran nastavio tako ponašati pa je Jugoslavija potencirala i gajila posebnu politiku prema nacionalnim manjinama, a Tuđmanu je kao čelniku najratobornijeg naroda protiv Turaka i inih osvajača nametnuta bila kao uvjet priznanju još jača politika tzv. poštivanja i politiziranja manjina. To je Hrvatskoj po ulasku u EU uvjetovano u još većem obimu pa danas imamo ono što je svima poznato kao „pozitivna diskriminacija“, mada niti jedna veća država nema tako ispolitizirane manjine unutar svog političkog sustava. Danas se ta svojevrsna „meka Islamizacija“ događa potaknuta putem istih masonskih struktura, a na vrijeme i godinama prije su snimljene i turske sapunice koje se moraju kupovati i prikazivati kako bi se omekšala snošljivost prema izbjeglicama koje ozbiljno prijete europskom tlu već dugi niz godina. Znano je da ta slobodno zidarska bratija ne odustaje nikada i plan se provodi pojačano čemu smo najbolje svjedoci i danas kada Hrvatska opet nema svoju politiku zaštite svojih teritorija. Zato smo prisiljeni oslanjati se na suradnju s europskim državama koje niti u povijesti nisu željele pomoći gore navedenim hrvatskim svećenicima i biskupima u obrani protiv Turaka.

Tekst: Smiljan Strihić

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

SOLIN DANAS: Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji – svečana SVETA MISA

Objavljeno

- datum

 Prasvetište Gospe od Otoka, početak u 9 sati     Središnji događaj susreta – svečano euharistijsko slavlje na Gospinoj livadi u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu počinje u 10 sati.

U suslavlju s ostalim biskupima i brojnim svećenicima, misu će predvoditi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić. 

Pjevanje predvodi veliki zbor sastavljen od više zborova iz naše Splitsko-makarske nadbiskupije pod vodstvom maestra don Šime Marovića.

(Zborovi: Sv. Stjepana – Opuzen; Sv. Marka – Makarska; Gospe od Otoka – Solin; Solinskih mučenika – Ninčevići/Solin; Sv. Ivana Krstitelja – Kaštel Stari; Sv. Frane Asiškoga – Imotski; Gospe Fatimske – Škrape/Split; Katedralni zbor sv. Dujma – Split uz pratnju puhačkog komornog sastava «Brass quintteta». Na orguljama svira don Ivan Urlić – orguljaš splitske prvostolnice).

Toga dana na istom mjestu u 9 sati je uvodni molitveni program u kojem sudjeluju obitelji splitske metropolije, a pjeva Papa band. Nakon svete mise koju će prenositi Hrvatska radio televizija, na Gospinom otoku organizirano je druženje svih sudionika hranu i koncert duhovne glazbe na kojem će nastupiti klapa “Sveti Juraj” HRM-a, Marija Husar Rimac, duhovno glazbeni sastavi Emanuel, RiM, Abba i zbor Mihovil.

A evo kako je bilo na velikom splitskom humanitarnom koncertu:

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

NICEJA: GRAD PRVOG EKUMENSKOG SABORA: Otkrivena crkva na dnu jezera stara 1700 godina

Objavljeno

- datum

 DAR BOŽJI    Crkva stara 1.700 godina otkrivena na dnu jezera: Znanstvenici tvrde da tako nešto još nisu vidjeli!

Drevna crkva pronađena je u jezeru Iznik u Turskoj na lokaciji antičkog mjesta Niceje.

Procjenjuje se da je ispod površine vode stajala 1.600 godina. Prema pretpostavkama, izgrađena je oko 390. godine i trenutno se nalazi deset metara ispod vode, na 160 metara od obale jezera, na mjestu povijesnog grada Niceje, gdje je 325. godine definirano kršćansko vjerovanje.

Profesor Mustafa Şahin, šef katedre arheologije na Sveučilištu Bursa Uludağ, rekao je: “Kada sam prvi put video slike jezera, bio sam prilično iznenađen što jasno vidim crkvenu strukturu” – donosi Novi život.

Dodao je: “Radio sam na terenskim istraživanjima u Izniku od 2006. godine i nikada nisam vidio tako nešto”

On vjeruje da crkva označava mjesto na kojem je sveti Neophytos ubijen 303. godine i da je sagrađen u njegovu čast. Arheolozi su utvrdili da se bazilika urušila tijekom zemljotresa 740. te više nikada nije ponovno podignuta.

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

IZ HARAVAČE SU NASTALI SVI SLAVENSKI JEZICI!?

Objavljeno

- datum

 RIJEČ ČITATELJA    Ni jedan hrvatski jezičar, posebice etimologičar, nije ni pokušao odgonetati kako su se mijenjale stare dvopoluslogovne haravačke riječi,  a bez te spoznaje ne možemo razumjeti povijest izvornog jezika haravače kojeg danas nazivamo hrvatski.

Štoviše, ne možemo razumjeti ni hrvatsku etimologiju. Ne znamo, dakle, povjesne promjene u hrvatskom jeziku, a zbog tog neznanja lingvisti ne prepoznaju hrvatski jezik kao sanskrit. 

Naime, Hrvati i danas koriste dvopoluslogovne izvorne riječi u glavnom padežu genitivu, primjerice, dama, daka, baka, raka, gaka, maka ili daka, a danas ih još koriste kao dema, dima, duma, doma, beka, bika, buka, boka, reka, rika, ruka, roka, geka, gika, guka, goka, meka, mika, muka, moka, deka, dika, duka, doka. Ove riječi se koriste i danas u hrvatskim govoru, a starije su od 5000 godina. Jedina je razika što su muške imenice izgubile završni poluslog A. One su prisutne u svim arijskim jezicima, ali su samo napisane drugim pravopisom. Ovakve pojave su bile prve i standardne promjenidbe u haravači.

>> BRITANSKI JEZIKOSLOVAC: Hrvatski ide u red najstarijih jezika na svijetu

Pojavom Semita u haravači su ovim riječima dodavani suglasnički sufiksi, a zbog toga je taj jezik nestao kao govorni jezik na Levantu. Semitsko pismo nije imalo haravačke glasove Č, H, Ž i V, pa su ovi glasovi ispuštani ili zamjenjivani drugim glasovima, odnosno, slovima. Štoviše, Semiti su hrvatski glas R pisali slovom L.

Prihvaćanjem latinske gramatike, dakle, uvođenjem nominativa muške imence u jednini gube završni poluslog A, a ženske ga zadržavaju. Muška množina zavrašava slovom I,  a ženska slovom E. Prije toga hrvatski jezik je imao četiri padeža, a glavni padež je bio janativ ili genitiv. U jednini se nije moglo razlikovati muški i ženski rod, ali u množini muške imenice su završavale na I, a ženske na E. Svi hrvatski glagoli su završavali na ATI i ITI.  Glagol ITI, najvjerojatnije izvono VITI, je uvođenje nepostojećeg glasa J iza suglasnika je postao IĆI. Dakle, dvoglas TJ je postao Ć. Ovo ću obraditi u kasnijem tekstu i objasniti promjene uvođenjem nepostojećeg glasa J u hrvatske riječi.

Uzmimo, primjerice hrvatska prezimena. Današnja imena i prezimena IVAN i IVEN izvorno su se pisala ČIVAN i ČIVEN ili ČIVAC i ČIVEC. Zbog nedostaka slova Č na Levantu, ona se danas pojavljuju kao IVAN-IVEN i MATAN-MATEN ili IVAC-IVEC i MATAC-MATEC. Ispuštanjem sufiksov AN i IN ili AC i EC nastaju imena IVA-IVE i MATA-MATE. Zbog nedostaka slova Č u nekom pismu, prezime ČAVANA postaje AVAN, EVAN i UVAN, a ispuštanjem sufiksa AN ili EN nastaju imena AVA, EVA i UVA, Ispuštanjem početnog slova A u imenima AVAN, AVEN i AVUN dobivamo imena VAN, VEN, VAN i VUN. U germanskim jezicima ovo nam pokazuje od koga je dijete uzelo prezime. Isto vrijedi za prezimena ČAVACA i ČAVECA koja postaju AVACA i AVECA, odnosno, imena VACA i VECA.

>> HRVATSKA JE UVIJEK IMALA DVA LITURGIJSKA OBREDA: Srbi kao etnik na temelju pravoslavlja pojavljuju se tek 1920.

Pod uticajem bizantskog pisma, završni poluslog A je postao O, najviše u povijesnoj Crvenoj Hrvatskoj, a zbog toga se razlikuju hrvatska imena: Ante-Anto, Mate-Mato ili Ive-Ivo. Isto tako se razlikuju  hrvatska prezimena IVAC-IVEC i MATAC-MATEC, koja su se još odrazila kao IVAŠ (IVEŠ, IVUŠ, IVOŠ) i MATAŠ (MATEŠ, MATUŠ, MATOŠ) ili MATAK (MATEK, MATUK, MATOK). Neka od ovih prezimena završavaju slovom A, a dodavanjem sufiksa VIČ neka su prezimena promjenila slovo A u E i O pa im je u Crvenoj Hrvatskoj dodan sufiks VIČ, a nikako VIĆ jer hrvatsko pismo tada nije imalo ni glas ni slovo Ć. Tako su nastala, primjerice, prezimena, MATAKOVIČ, MATEKOVIČ, MATUKOVIČ i MATOKOVIČ.

Ovakva prezimena donose u Hrvatsku i BiH Hrvati iz Crvene Hrvatske bježeći pred Osmanlijama. Ranije su hrvatska prezimena imala sufiks IČ umjesto VIČ jer se radi o Hrvatima sa Levanta. Žalosno je što su završni glas Č u prezimenima sačuvali Slovenci, a Hrvati su ga preko vukovice zamjenili glasom Ć. Naime, na Levantu naziv HARVAČ je postao Harvat i od tog naziva su nastala mnogo hrvatska prezimena. Mnoga su iskrivljena, primjerice, GRČ ili GRAČ preko grčkog i latinskog pisma. Slavenizacijpom su postala Grčić i Gračić. Mnoga iskrivljena prezimena su povezana sa nazivom Harvač ili Hrvat.

Mnoge hrvatske imenice za stvaranje imaju stari sufikfs AČA koji je postao AČ, a to je semitska riječ koja je nastala od riječi VAČA koja je označavala planet Zemlju. Međutim u doba Rima, a možda i ranije, te riječi su dobivale sufiks AR ili ARA, a to je riječ HARA koja je označavala Sunce. Radi se, dakle, o zemaljskom i nebeskom stvaranju, a to znači da je zajednica imala dvije kaste.

>> “NIJE POSTOJAO STAROSLAVENSKI JEZIK, nego samo različite inačice crkvenohrvatskog jezika”

Sufiksi AN, EN, UN, IN i ON su suglasnički i stoje za riječ JANA jer mnoga pisma nisu imala slova za glas J pa su ga često pisali današnjim samoglanicima ili ga zmjenjivali pogrešnim glasovima i slovima, što je na stranputicu izvelo izvorno učenja. Riječ JANA je izvorno značila ROĐENJE, a danas nam navedeni sufiksi pokazuju od koje dvopoluslogovne imenice su nastali pridjevi. Jan je muško ime , a JANA je žensko. Isto tako riječ ”jana” se odrazila kao ”vana”, a odatle germanska riječ VAN ili VON. Pokušajte danas odgonetati što u Bibliji simbolizira janje ili janjac?

Ovim riječima su također dodavani sufiksi AČ, EČ, UČ, IČ  i OČ, a to je riječ VAČA napisana suglasnički čije izvorno značenje je bilo ”zemaljsko rođenje ili stvaranje”. Ovdje je suglasnik V zamjenjen današnjim samoglasnicima. Ovi sufiksi su se još pisali slovom C koje je stalo za glas Č, a često se odrazilo kao S, K ili G, primjerice, VRAČ je postao VRAG ili CERVE je postalo SERVE, a SERVE je postalo SERBE pa imamo sufikse AC, EC, UC, IC i OC. Svi ovi sufiksi prije latinizacije hrvatskog jezika su završavali poluslogom A, a to nam potvrđuje i tekst Baščanske ploče. Izvorni suglasnik V u mnogim jezicima se ispušta ili ga zamjenjuju današnji samoglasnici ili suglasnic M, P, F i B.

Kasnije se mijenja posljednji suglasnik Č i C jer mnoga pisma nisu imala slova za glasove Č ili C i ispuštaju  se ili mijenjaju ovi suglasnici. Naime, slovo C je nekada stalo za glas Č. Od njega nastaju sufiksi AS, ES, US, IS i OS ili AK, EK, UK, IK,  i OK. Kako se na nekim pismima glas Č pisao i slovoma Š, T, D, K i G, a ponekad i slovo J nastaju nove riječi, a preko tih promjena nastaju novi govori, koji pojavom etnika ili naroda postaju jezik tih naroda. Mnogi od tih govora nestaju pojavom država ili nacija i standardizacijom jezika. Tako su nestajali različiti govori. Ovako se mijenjala haravača kroz povijest i danas je teško možemo usporediti sa  izvornom haravačom koju lingvisti nazivaju sanskrit.

Sada ću se vratiti na uvođenje nepostojećeg glasa J. Njega je uvelo kršćanstvo, a Osmanlije su često slovom J zamenjivali glas Č, primjerice, SARAČ je postalo SARAJ. Taj nepostojeći glas J je Crkva uvela u hrvatski jezik u Crvenoj Hrvatskoj gdje se ranije govorila čakavska ikavica, a krščanstvo su nametnuli Franci koji su bili Germani. Oni su ikavski glas I pisali dvoslovom IE. Kako je grčki glas I (iota) postao (jat), primjerice, ikavska riječ PISMA je postala PJESMA. Na temelju toga se iza svakog suglasnika, a prije samoglasnika, počeo uvoditi nepostojeći glas J.  Tako su nastali glasovi Ć (TJ), Đ (DJ), LJ i NJ. Ovaj govor su najbolje sačuvali Crnogorci. Dakle, taj jezik Crkva je nazvala staroslavenski jezik hrvatske redakcije.

Međutim, postojala je i bugarska redakcija staroslavenskog jezika koja je bila malo drukčija i sa njom je napisana liturgija Pećke episkopije. Dakle, liturgija SPC je danas napisana ekavicom, što nam pokazuje da su Srbijanci najmlađi europski narod isto kao i Slovenci, a to su također Crnogorci i Makedonci. Bugarski staroslavenski jezik je bio ijekavski govor, različit od jekavskog govora koji je u hrvatski jezik uveo glasove Ć, Đ, LJ i NJ. Kako je IE zvučalo kao IJE, nastala je bugarska ijekavica. Vojvođani i Šumadinci i su bili kajkavski ekavci, što znači da je glas A zamjenio glas E. Zbog bugarskog uticaja, Užičani i danas govore ijekavicom, a nisu Hrvati.

Kako su hrvatski ilirci jezično bili nepismeni, Vuk Karadžić ih je preveslao na temelju bugarskog jezika i Hrvatima za jezik nametnuo bugarsku ijekvicu umjesto ekavice dok su današnji Srbijanci zadržali ekavicu koja se udaljila od hrvatske ekavice preko Osmanlija. Tako je nastao današnji srbijanski jezik sa puno turcizama, te mnogo engleskih i francuskih riječi. Taj jezik nema vlastitu tvorbu riječi i bio bi jako siromašam bez stranih riječi. Ovo nam također potvrđuje da je srbijanski jezik izmišljen i da su ga nazvali srpski po latinskim Servima, dakle, Hrvatima, a ne po današnjim Srbijancima ili Srbinima.

Svoju zabludu je kasno shvatio Ljudevit Gaj i pokušao se vratiti kajkavskoj ekavici, ali nije uspio jer se koristio i germanski način pisanja glasa E. Tako su preko jekavice Srbijanci pokušali izići na more, a to im je uspjelo kad su uništili CPC i MPC. Na račun ijekavice su htjeli ukrasti i dubrovačku književnost. Međutim, ovaj 3. balkanski rat  im je donio velike nevolje od kojih se nikada više neće oporaviti, ako im ne pomognu bosanske Osmanlije. Na putu su da izgube i Vojvodinu, a nakon toga svoje pravo će tražiti porobljeni Rumunji i Bugari.

Napokon ću se osvrnuti na zamjenu glasa Č glasom J u hrvatskom jeziku, a to se dogodilo nešto kasnije dolaskom Osmanlija. Tako je riječ BAČKA postala BAJKA ili riječ RAČKA je postala RAJKA. Tako je riječ RAČA postala RAJA a riječ BAČA postala BAJA. Od ovih riječi nastaju nove riječi RAJ i BAJ, ROJ i BOJ, a sve ovo ukazuje na turski uticaj jer oni su slovom J zamjenjivali slovo Č.

Ovo su po meni najvažnije promjene koje su iz korijena izmjenile izvornu hravaču preko pravopisa i svaki Hrvat bi ih trebao znati. Dakle, haravača je bio najstariji hrvatski jezik i od njega su nastali svi arijski jezici, a to znači svi slavenski jezici, te njemački i engleski. Harvačkih riječi ima dosta u svim romanskim jezicima, ali zbog pravopisa ih ne prepoznajemo, a izgubila se kod Hrvata i simbolika riječi u današnjem hrvatskom jeziku.
Srećko Radović

* Mišljenja iznesena u ovom tekstu osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno