Connect with us

Istaknuto

SVE NAŠE BRIGE

Published

on

Marta i Marija postale su simboli za dva moguća stava prema životu, za dvije sile u čovjeku i u čovječanstvu kao cjelini, za dva oblika zabrinutosti.

Marta je zabrinuta.

Marta brine za mnogo stvari ali sve te stvari imaju svoj kraj.

One su preliminarne, prolazne i prijelazne.

Marija brine samo oko jedne stvari koja je beskonačna, krajnja i trajna.

Martin put, njezin način razmišljanja nije nam mrzak. Naprotiv, to je način, to je put kojim hodi ovaj naš svijet i po kojem i funkcionira. To je pokretačka snaga koja održava i obogaćuje društveni i gospodarski život.

Bezbroj je briga u našim životima koje zahtijevaju našu pozornost, predanost, našu strast. Ali one ne zahtijevaju od nas beskonačnu pozornost, bezuvjetnu predanost i krajnju strast. One jesu važne, često jako važne i za vas i za mene i za čitavo čovječanstvo. Ali one nisu krajnje, ultimativno važne.

I zato Isus i hvali Mariju, a ne Martu.

Marija je izabrala ono pravo, ono što čovjek treba, jedinu stvar koja ima konačan značaj za čovjeka.

Što je to ili što to znači brinuti o nečemu?

To znači da smo u to uključeni, da je dio nas u tome, da mi u tome sudjelujemo sa svojim srcem. A znači čak i više od toga. Ono upućuje na način na koji smo mi u to uključeni, a uključeni smo s uznemirenošću u svome srcu.

Zabrinutost i nemir. Zebnja i tjeskoba. Kad god smo angažirani u nečemu, uključeni u nešto mi imamo sve te osjećaje u sebi.

Toliko je stvari koje nas zamaraju, stvari koje izazivaju naše suosjećanje ili strah. Užas čak. Ali one nisu naša stvarna briga – one ne stvaraju u nama taj nagon, nagon prepun mučne tjeskobe koja je uvijek prisutna kada smo u svezi nečeg iskreno i ozbiljno zabrinuti.

Što nas to brine tijekom jednog našeg radnog dana, od trenutka buđenja do trenutka kada krajem dana zaspemo, pa čak i dalje od toga, kada nam se naše tjeskobe pojave i u našim snovima?

brige

Mi smo zabrinuti zbog svog posla. On je temelj naše egzistencije. Možemo ga mi voljeti ili mrziti, možemo ga držati za svoju dužnost ili kao ljutu potrebu ali tjeskoba nas zgrabi kad god osjetimo da smo na rubu svojih snaga ili kada nam pada učinkovitost ili kada se borimo sa svojom lijenošću ili s opasnošću od mogućeg neuspjeha.

Brinemo se u svezi naših odnosa s drugim ljudima. Nismo u stanju zamisliti svoj život bez njihove naklonosti, njihovog prijateljstva, njihove ljubavi … zabrinuti smo i često očajni kada pomislimo na indiferentnost, na izljeve bijesa i ljubomore, na skrivenu i često otrovnu netrpeljivost koju otkrivamo kako u sebi tako i u onima koje volimo.

Tjeskoba od pomisli da bismo ih mogli izgubiti, da bismo ih mogli pozlijediti, da nismo možda vrijedni njihove ljubavi, uvuče se u naša srca i čini našu ljubav nemirnom. Zabrinuti smo za sebe same. Osjećamo se odgovornima za svoj razvoj prema zrelosti, prema snazi u životu, razumu u glavi i savršenstvu u duhu.

U isto vrijeme žudimo za srećom, zabrinuti smo u svezi svojih zadovoljstava i onih trenutaka koje nazivamo „jo’ da mi se je dobro zabavit“, a to kod nas danas izaziva izuzetno veliku brigu.

Naša tjeskoba nas obuzima kada se pogledamo u zrcalo ili kada drugi sude o nama. Osjećamo da smo donijeli krivu odluku, da smo krenuli krivim putem, da smo pogriješili pred ljudima i pred sobom samim. Uspoređujemo sebe s drugima i osjećamo se u odnosu na njih manje vrijedni, te bivamo frustrirani i depresivni.

Uvjereni smo da smo potratili svoju sreću pregrčevito je tražeći i brkajući sreću sa zadovoljstvom ili što nismo bili dovoljno hrabri i što nismo ugrabili pravi trenutak i donijeli odluku koja bi nas dovela do sreće.

Ne smijemo također zaboraviti višu brigu, najprirodniju i najuniverzalniju brigu svega što živi, a to je briga za očuvanjem života – briga za kruh naš svagdašnji.

Još do nedavno, zapadno je društvo skoro pa zaboravilo ovu brigu. Danas, briga za hranom i odjećom i krovom nad glavom tako je opet snažna u većem dijelu čovječanstva da je uglavnom potisnula sve ostale ljudske brige i uvukla se je u glave svih slojeva društva.

Ali netko će se sigurno zapitati, pa zar mi nemamo i važnijih briga od ovih u svom svakodnevnom životu?

Jesu li to brige o „jedinom što je potrebno“ i o onome što je izabrala Marija?

Ili su to najviši oblici onoga što Marta zastupa?

Jesmo li mi još uvijek, poput Marte, zabrinuti za mnogo toga čak i kad smo zabrinuti oko velikih i plemenitih stvari?

Izbjegavamo li mi uistinu tjeskobu kada smo zabrinuti u svezi masovne društvene mizerije i društvene nepravde, koja kada je usporedimo sa svojim relativno favoriziranim stanjem, nagriza našu savjest i onemogućava nam slobodno disati dok gledamo i slušamo jad i muku milijuna ljudi diljem svijeta?

I jesmo li svjesni agonije onih koji žele iscijeljivati, ali znaju da je prekasno?

Onih koji žele podučavati, a suočavaju se s glupošću, zloćom i mržnjom?

Onih koji bi vodili ali koji su umorni od ljudske ravnodušnosti, od bolesnih ambicija svojih oponenata, loše vođenih institucija i opće nebrige za bilo što?

Sve su te tjeskobe veće od onih u našem svakodnevnom životu.

A znate li kolika je tjeskoba kada biste željeli krenuti novim putem, a svi su oko vas protiv? Jeste li ikada iskusili nepodnošljiv osjećaj praznine kada ste se nakon predanog rada suočili s grubošću, zloćom i brigama svakodnevice?

Ni sve ovo nije ona „jedna stvar“ koju trebamo, a na koju je Isus upozorio kada je govorio Marti.

I ovaj svijet, zapadne civilizacije i demokracije, konačno uviđa da tisućljeće ljudske aktivnosti s kojom se je toliko hvalio, od Amerike do Europe, nije bilo „ono jedno potrebno“. Sva znanost i najnovija tehnološka dostignuća, sav novac i sva umjetnost sada tako zorno vidimo – nije bilo „ono jedno potrebno“.

Zašto, pita se današnji čovjek, zašto je toliko stvari o kojima vodimo brigu, povezano sa tjeskobom?

Mi im se predajemo, predajemo im svoju snagu, svoju strast, jer inače ništa ne bismo postigli. Ali zašto smo onda nemirni u dubini svojih srdaca i zašto Isus kaže da su nevrijedni naše brige?

Zato što nam se mogu oduzeti!

Sve to, prije ili kasnije, dolazi svome kraju. Sve naše brige su s rokom trajanja. U našem kratkom životnom vijeku mnoge naše brige već su odavno nestale, a nove koje su nastale također će nestati. Mnoge velike brige iz prošlosti su nestale, a još mnogo njih doći će svome kraju, prije ili kasnije. Zakon prolaznosti vlada i s našim najvećim brigama. Doći će vrijeme, možda i ne tako daleko, kada će sve naše brige završiti. Skončati.

Ali mi se uporno brinemo oko svojih preliminarnih briga kao da su konačne i vječne. I one nas drže u svom stalnom stisku pa makar se samo i na trenutak željeli osloboditi.

Svaka briga je tiranska i želi čitavo naše srce i čitav naš um i svu našu snagu. Svaka naša briga pokušava postati naša konačna briga – naš bog.

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE!

Briga oko našeg posla često i uspjeva postati naš bog ili briga za društvenim statusom ili briga u svezi našeg zadovoljstva.

Briga oko znanosti uspjela je postati bog čitave jedne ere u povijesti.

Briga oko novca postala je još važniji bog.

Ali sve ove brige imaju svoj kraj, svoj završetak.

One se među sobom sukobljavaju, one opterećuju našu savjest, jer mi nismo u stanju izići u susret i udovoljiti svima njima.

I što mi tada radimo?

Pokušavamo zaboraviti sve svoje brige i postajemo cinici – cinički nezabrinuti.

Mi donosimo odluku – više nas ništa nije briga, osim možda tu i tamo, povremeno, za nešto, ali svakako – ne ozbiljno.

Pokušavamo ne brinuti ni o sebi ni o drugima, niti o svom poslu, niti o svojim zadovoljstvima, niti o svojim potrebama, niti o svojim luksuzima, niti o društvenim, a niti o političkim temama, ni o ljepoti, ni o znanosti.

Čak nam se čini da u tome ima nečeg herojskoga.

Ali jedno je istina – to je samo alternativa situaciji apsolutne zabrinutosti. Nezabrinutost ili apsolutna zabrinutost – to su samo alternative.

Cinik je zabrinut, strastveno zabrinut, oko jedne stvari, oko svoje – nezabrinutosti.

Dakle koja je to jedna stvar koju trebamo?

Koji je to naš konačni prioritet?

Koja je to prava stvar koju je Marija izabrala?

Ta jedna stvar koja je potrebna jest biti zabrinut do kraja, bezuvjetno, beskrajno.

Tako je Marija brinula.

To je Marta osjetila i to ju je ljutilo.

To je Isus hvalio kod Marije.

Kada čovjek to shvati onda sve te prolazne brige uistinu postaju ono što i jesu – prolazne.

Sve se čini isto, a sve je opet drugačije.

Mi i dalje brinemo oko svih onih stvari, ali sada drugačije.

Tjeskobe više nema. Nestala je.

Međutim tjeskoba i dalje postoji. Skriva se i nastoji se vratiti.

Ali njezina je moć slomljena. Ona nas više ne može ugroziti.

Sve možemo izgubiti ali onu jednu stvar koja nam treba – ne možemo.

Nitko nam je ne može oduzeti.

To je Isus Krist. To je Božja Riječ.

Nema ničeg lošeg u Martinom pripremanju hrane, u Martinoj gostoljubivosti. Neko se mora „u’vatit i metle, uzavrit’ vodu, očistit’ kapulu“. Na taj način ljudi pokazuju svoju ljubav i dobrodošlicu, svoju brigu. U tome nema ničeg lošeg, dapače u tome je nešto esencijalno. U pripremi kruha, u služanju vina, u volontiranju u pučkoj kuhinji, u pečenju kolača za dom staraca …

Marta čini dobru stvar.

Marta čini ono što je nužno.

Marta služi.

Ali ako mi pokušavamo činiti sve ove, pa i najplemenitije stvari, odvojeno od Božje Riječi, odvojeno od vizije koja dolazi od Boga, odvojeno od Isusa Krista, onda će nas, prije ili kasnije, taj posao slomiti.

Satrat’ će nas.

Uništiti.

Marija je izabrala slušati Riječ.

Isus, živa Riječ, je prisutan, baš tu u kući. I ako Marija namjerava ljubiti Boga i voljeti bližnjega, ako ona misli pokazati gostoljubivost strancu i voditi brigu o nekome tko je u potrebi, onda sve ovisi o Bogu i o slušanju i o povjerenju u Božju Riječ.

Ako čovjek nema viziju onoga što Bog čini, onda ga život uništi.

Marija sjedi Isusu do nogu i sluša njegovu Riječ, sluša Božju viziju.

Bez te Riječi mi ne možemo dalje, mi ne možemo, poput Marte, pripremati gostoprimstvo za druge. Jer na koncu će nas sav taj posao, sav taj naš silni trud izmoriti, postati ćemo ljuti što je sve palo na naša pleća, biti ćemo iscrpljeni i na kraju dotučeni.

Ali s Božjom Riječi biti ćemo u stanju pripremati obroke za gladne, biti ćemo u stanju njegovati bolesne, pružati gostoprimstvo putniku namjerniku i moći ćemo, usprkos svim problemima i brigama, koje život bude stavljao pred nas, moći ćemo ljubiti i živjeti u ime Kristovo.

Pomozimo Marti i onda sjednimo zajedno s Martom i Marijom Isusu do nogu.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno