Connect with us

Društvo

SVE U HDZ-u SPREMNO ZA SMJENU PLENKOVIĆA? Tko je HDZ-ovka koja je uznemirila premijera?

Objavljeno

- datum

 ROVOVSKE BITKE U NAJVEĆOJ STRANCI     Polako, ali sigurno brusi se potencijalna nova predsjednica HDZ-a.      Da se predsjednik Vlade Andrej Plenković ne stigne baviti narodom, pored problema koji su se oko njega nagomilali pokazalo je poražavajuće izvješće Europske komisije, koje je Hrvatsku svrstalo na samo začelje EU kada je o reformama i gospodarskom razvoju riječ.

Reforme i razvoj Vlada premijera Plenkovića naprosto ne stigne provoditi, jer on prije svega mora reformirati stranku na čije je čelo došao doslovno preko noći na nagovor Vladimira Šeksa, koji ga je prepoznao i stao iza njega. Doduše, Plenković i nije imao pretjerano kompleksan zadatak, nakon rasula i nemira te podjela koje je Karamarko ostavio za sobom nije bilo teško preuzeti stranku, osobito ako se za tu poziciju natječeš sam sa sobom – donosi dnevno.hr.

>> VISOKI IZVOR IZ HDZ-A: Ovako će HDZ glasati po pitanju Istanbulske konvencije!

Premda su HDZ-ovci od briselskog momka, i čovjeka s diplomatskim iskustvom očekivali transformacije i preobraćaj, izgleda da Plenkovićev trud nije urodio plodom, ili se pak nije dovoljno potrudio, jer stranka je i dalje podijeljena baš kao u Karamarkovoj eri, na one koji simpatiziraju šefa, ali i one koji mu nisu naklonjeni. Reklo bi se da je to posve normalna pojava u hrvatskoj politici, ali ono u čemu je Plenković uistinu napravio iskorak jest sloboda govora unutar stranke, što u Karamarkovo vrijeme nije bila mudra opcija. Milan Kujundžić najbolji je primjer toga kako su završavali oni koji su se drznuli previše govoriti i protestirati, jednako kao i Drago Prgomet.

No, izgleda da bi i Plenkoviću, iako to nije odveć demokratski bilo bolje da se rukovodio tom politikom i ostavštinom, jer sada kritike na njegov račun pljušte sa svih strana. U HDZ-u se tako progovara i o nekoliko struja, koje svaka na svoj i sebi svojstven način provode destabilizaciju stranačkog vodstva, a izbori za predsjednika trebali bi se odviti prema glasinama iz stranke već sredinom travnja.

>> Prof. emeritus Matko Marušić: HOĆE LI PLENKOVIĆ PASTI ZBOG ISTAMBULSKE KONVENCIJE?… ili je ovo kraj HDZ-a?

Kada god da se izvori odvili HDZ-ovci tvrde da se stranka raslojava na one koji su lojalni Plenkoviću, one koji su skloni bivšem šefu Karamarku, ali i na one lojalne Milijanu Brkiću.

Možda najutjecajnija HDZ-ova europarlamentarka Ivana Maletić opisuje se kao Brkićeva simpatizerka, iako je s premijerom u Europskom parlamentu solidno surađivala. Međutim, Brkić je taj koji je lobirao za njezinu ministarsku fotelju u Vladi, što se na koncu nije uspjelo isposlovati zbog trzavica između nje i premijera.

Ista ta Ivana Maletić ovih je dana premijeru pomalo mlako poslala znakovitu poruku. Naime, nakon već spomenutog izvješća EK pozvala je Vladu da ‘odlučno prođe dolinom političke smrti’, što Plenković i njegovi ministri uporno odbijaju učiniti negirajući negativne europske poruke, tvrdeći kako su eto baš u godini koja je pred nama imali namjeru provesti reforme.

>> PLENKOVIĆEV KRAJ? Ako udovolji Europskoj uniji, Hrvati će masovno izaći na ulice

Zanimljivo je kako je premijer gostujući na Novoj TV na pitanja novinara Mislava Bage o ovoj kritici kolegice iz stranke vrlo nevoljko pa čak i pomalo drsko govorio. ”Mogla je biti ministrica u Vladi, mogla je biti kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba pa nije”, rekao je Plenković izrazito nervozno.

A kada je doista sve to mogla pravo je pitanje zašto nije? Je li to stoga što je Maletić prilično ambiciozna, stručna i sposobna političarka koja puca na veće pozicije i bolje fotelje? Dobro upućeni reći će kako doista ima istine u tome, Maletić je zaista kadra i sposobna u određenom trenutku preuzeti kormilo stranke, a potporu za to ima i od Brkića, koji je uostalom zaslužan i za Karamarkovu vladavinu HDZ-om, ali i za to što Kolinda Grabar-Kitarović sjedi u predsjedničkoj fotelji pa stoga njegovu sposobnost i moć prepoznavanja pravih kandidata, u pravo vrijeme ne treba odbaciti.

Stoga nije nemoguće da Plenković s dozom nervoze progovara o svojoj briselskoj prijateljici, baš zato što zna njezine namjere, ali i sposobnost te ambiciju. Uz to, po političkim krugovima može se čuti kako Maletić na idućim europarlamentarnim izborima ne namjerava sudjelovati te da se iscrpila od takvog oblika politike, što je također izrazito znakovito.

Tko je Ivana Maletić?

Inače, o ovoj temperamentnoj Dalmatinki u javnosti se ne zna gotovo ništa, osim da je europarlamentarka koja se doslovno probila iz sjene. U svojem životopisu navodi da je ekonomska stručnjakinja s višegodišnjim iskustvom u području javnih financija, proračuna i europskih fondova. Magistrirala je ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Svoj rad započela je u Ministarstvu financija, najprije kao stručna suradnica i savjetnica, a zatim kao pomoćnica ministra i državna tajnica. Aktivno je sudjelovala u pregovorima o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji kao zamjenica glavnoga pregovarača i pregovaračica za poglavlje 22: Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata (EU fondova).

Izabrana je kao zastupnica Hrvatske demokratske zajednice na europskim izborima 2013. i 2014. U Europskom parlamentu članica je Odbora za ekonomsku i monetarnu politiku (ECON), zamjenska članica u Odboru za regionalni razvoj (REGI) i Odboru za porezna pravila (TAXE), a posebno prati Odbor za proračun (BUDG), Proračunsku kontrolu (CONT), Zapošljavanje i socijalna pitanja (EMPL), Poljoprivredu (AGRI), Ribarstvo (PECH), Transport i turizam (TRAN).

Karijera i biografija zaista su joj respektabilne, i to izgleda do te mjere da pred njom strepi i sam Plenković.

Autor: Iva Međugorac /dnevno.hr

Komentari

Društvo

Jevrem Brković: Mislim da bi svaka Jugoslavija bez Srbije uspjela!

Objavljeno

- datum

 JEVREM I BALŠA BRKOVIĆ, STUPOVI STARE I NOVE CRNE GORE 

Jevrem i Balša Brković: Njegoš nije Balkanac  U Njegoševu opusu nema riječi ‘Balkan’; da je Njegoš sebe osjećao Balkancem, on bi to ipak negdje umetnuo

Gospodo Crnogorci, je li vaša zemlja na Balkanu?

JEVREM: U cijelom Njegoševu opusu nema spomena Balkana, što znači da je Balkan umjetna tvorevina, prije svega mentalitetska. Ja smatram, kao pisac, čovjek i intelektualac – crnogorski, dukljanskog porijekla – da mogu meritorno govoriti o Balkanu i tvrditi da Crna Gora nije Balkan. Balkan se geografski i klimatski završava kod Užica u Srbiji.

BALŠA: Od početka je posrijedi filološka zabuna. Kao što znate, riječ ‘Balkan’ je turskog porijekla i označava lanac visokih planina. Do zabune je došlo u 19. stoljeću, kad su njemački geolozi zaključili da je gorje u Bugarskoj geološki istovjetno s našim i hrvatskim Dinaridima, pa su sve skupa prozvali Balkanom, dok se kasnije ispostavilo da nije riječ o istom tipu planina.

Ipak, Crna Gora se uobičajeno svrstava na Balkan?

JEVREM: Crna Gora je odskora Balkan, tek otprije sto godina, kao i Hrvatska, i to od 1918. i ujedinjenja s balkanskim zemljama, prije svega Srbijom, pa smo pri tome morali uzeti i tursko nasljeđe Srbije. Crna Gora je mediteranska zemlja, sa starim dukljanskim, zetskim i crnogorskim dinastijama i, kao što rekoh, u cijelom Njegoševu opusu nigdje nema riječi ‘Balkan’; da je Njegoš sebe osjećao Balkancem, on bi to ipak negdje umetnuo.

Ali upravo Njegoševi opisi borbi s Turcima uključuju one elemente i metode koje podrazumijevamo kao ‘balkanske’?

JEVREM: Ja ne poričem da je on bio surov, čak i suroviji od onog što se smatra balkanskim.

Ipak, smatrate da je Crnoj Gori i Hrvatskoj Balkan nametnut od Srbije?

JEVREM: Mogu priznati da dijelovi Hrvatske i Crne Gore imaju nešto balkansko: Turska je otišla s Balkana, ali je ostavila svoj mentalitet, pa je taj okupacijski mentalitet ostao tu i poslije njihova odlaska. Štoviše, nijedan naš okupator u povijesti – od Bizanta i Venecije, preko Njemačke i Italije do Srbije – nije toliko ostavio svoj mentalitet kao Turci. Imali su i najviše vremena, doduše.

BALŠA: Ako prihvatimo mentalitetsko određenje Balkana, onda u nekom širem smislu Balkan počinje od bečke željezničke stanice, dok u užem smislu počinje od Zagreba. To je na neki način nedovršeni dio Europe. Nemaju samo Srbija i Crna Gora gusle, ima ih i Hrvatska: znam za onog Milu Krajinu.

Jevreme, zašto mislite da je turski mentalitet ostao utisnut najviše u Srbiji?

JEVREM: Taj se turski mentalitet primao u svim našim zemljama, ali je pravo prve bračne noći u praksi bilo prisutno samo u Srbiji. Ne volim mnogo pričati o genetici, jer se iz nje mogu izvući svakojake, pa i zločinačke teorije, ali činjenica je da je krvna grupa A intenzivno prisutna od Izmira u Turskoj do Crne Gore i Hrvatske, gdje se njezina učestalost smanjuje. U Srbiji imate jedan fenomen: zašto su četnici u ovom ratu napravili toliko silovanja u Bosni? Naša kršćanska civilizacija zasnovana je na kultu Majke Bogorodice, i tek kad je Europa shvatila da je to u Bosni uništeno, onda su riješili da interveniraju. Četnici siluju Muslimanke da bi se osvetili Turcima za pravo prve bračne noći, koje je bilo samo u Srbiji, i to do 1848. godine.

Balša, kad vas gledam obojicu zajedno, pada mi na pamet ona scena iz vašeg romana ‘Privatna galerija’, kad glavni junak šmrče kokain s korica debele knjige koju je napisao njegov otac akademik. Je li to samo generacijski obiteljski obračun ili i pobuna protiv epske tradicije Crne Gore i Balkana, čiji ste jedan od predstavnika i vi, Jevreme?

BALŠA: Meni je lakše da navedem književni razlog za tu scenu: ako se sjećate, to se događa na kraju četvrtog poglavlja, a u petom poglavlju junaku dolazi sin iz druge države, gdje živi sa svojom majkom, i on želi uzeti očinsku snagu za taj susret, uzimajući kokain s knjige svog oca. A u dimenziji koju spominjete tu bih, kako kažete, ‘pobunu’, opisao kao odnos visokog modernizma i postmodernizma.

JEVREM: Ja sam komandant Lovćenske straže, koja čuva Njegošev grob, a Njegoš je veliki pjesnik europskog romantizma.

Koji su vam najveći minusi Balkana?

BALŠA: Ta politička i državna nedovršenost koju sam spomenuo: ona stvara kulturološku situaciju koja suspendira kritički duh. Lideri na Balkanu uvijek su obožavani, a opozicija je uvijek izdajnička. Ta strast prema vođama je nesreća, s tim da taj omiljeni vođa obično završi tako da ga spale. To su kulturalne, antropološke odrednice Balkana: kad je netko tu 500 godina, kao što su to bili Turci, to nije okupacija, nego kulturološki projekt.

JEVREM: Ja nisam sklon turski utjecaj gledati isključivo negativno, Turci su u nekim stvarima bili prema našim ljudima bolji nego naši velmože. Recimo, nisu nikoga prisiljavali da prijeđe na islam niti je to itko mogao prije svoje osamnaeste godine. Turci su dobro riješili nacionalno pitanje, a imali su i dobra ekonomska rješenja, pa tako nisu islamizirali sirotinju. Iako je njihov utjecaj najjači, ne bih današnji Balkan gledao isključivo kroz njega, jer ovo je prostor i antičke Grčke i još nekoliko kultura. Uglavnom, rekao bih da je Crna Gora na Balkanu samo mentalitetski. Uostalom, nigdje u Crnoj Gori ne postoji Balkanska ulica, dok u Beogradu postoji.

Koji bi, po vama, bio glavni grad Balkana?

BALŠA: Jedini pravi glavni grad Balkana je Haag, jer se jedino tamo svi balkanski narodi i narodni vođe druže, razgovaraju i zajedno jedu.

JEVREM: Ta sintagma je izlizana: Balkan, Balkanci…

Što ta sintagma danas znači?

BALŠA: Mi danas možemo govoriti o ‘balkanskom barbarogeniju’ – to je genij koji nema obzira prema kulturi. Tu je Balkan drugo ime za antieuropsko i antizapadnjačko; Balkan je danas korifej toga, a u stvari je kolijevka europske kulture. Borislav Pekić je napisao da je Balkan svijetu dao dvije civilizacije, helensku i bizantinsku, a cijeli Zapad samo jednu – protestantsku. Međutim, sve što je tu bilo prije 19. stoljeća teško možeš uklopiti u današnji Balkan. Helenizam je kulturalno najznačajniji proces u povijesti Europe, koji je Europu spojio s Bliskim istokom, ali kad mi govorimo o Balkanu, mi govorimo o zadnjih 200 godina, kad su tutori Balkana bili Turska i Austrija.

Ukratko: što je Balkanu dala Turska, a što Austrija?

JEVREM: Austrija je ostavila mentalitet Vojvodine, sa željezničkim stanicama, javnim pisoarima i kazalištima, dok Turska nije ostavila ništa od toga, a umjesto pisoara dobili smo – ćenefe. Turska je nama ostavila što je ostavila, a oni sami su se modernizirali, pri čemu je čovjek koji ih je modernizirao – mislim, naravno, na Kemala Ataturka – rođen na Balkanu, u Solunu. A mi smo došli u situaciju da afrički car Bokassa izjavljuje kako neće dopustiti balkanizaciju svoje carevine!?

BALŠA: Uzmite u obzir jezik na Balkanu: sve riječi kojima označavamo dijelove tijela slavenskog su porijekla, od glave do srca, dok sve dijelove kućanstva zovemo turcizmima, od stana do kauča. Dakle, zoveš se po slavenski, a kućiš se po turski.

Jevreme, jednom ste izjavili da su na Balkanu svi razlazi teški, od ljubavnih do političkih. Zašto se nismo mogli rastati kao Česi i Slovaci, uz ples i šampanjac u ponoć?

JEVREM: Na Balkanu nisu teški samo razlazi i rastave, nego i susreti i ujedinjenja – ta mi smo se nekoliko puta sastajali i rastajali. Tu svi robujemo jednome mentalitetu, koji nije samo turski, nego i južnoslavenski. I svi smo stoljećima uvjeravani – počevši od starih hrvatskih pisaca, koji su govorili o slavinstvu, do Njegoša i poslije Njegoša – da smo svi mi Južni Slaveni braća. Na tom uvjerenju je počivala Jugoslavija, i recimo da je Jugoslavija bila nekakav izlaz iz te naše parcijalne situacije, makar je u samom nazivu imala kaos: a gdje su neslavenski narodi? Gdje su Albanci, Mađari i drugi? Ali ako me pitate za razlog, ja mislim da bi svaka Jugoslavija bez Srbije uspjela, jer Srbija ima imperijalne ambicije, ona se ne može pomiriti da Slavonija nije Srbija.

Kako će procesi i ratovi iz 90-ih utjecati na budućnost Balkana?

JEVREM: Mislim da je ovaj proces s početka 90-ih, odnosno raspad Jugoslavije, jedan od najprogresivnijih procesa na Balkanu uopće, makar i dalje postoji ta tipična balkanska ovisnost o prostoru – nema balkanske države koja ne misli da je negdje zakinuta od susjeda, što je tipično osjećanje malih zemalja. Svijet i Europa dugo se nisu bavili Balkanom, sve do ratova i pojave Slobodana Miloševića: tek onda je svijet shvatio da se mi svakih 50 godina pokoljemo i sve srušimo jedni drugima, i da onda zovemo Europu i svijet da podignu to što smo mi srušili, i to je to čuveno ‘balkansko pitanje’. I onda je svijet rekao: ‘Dosta! Sad ćete biti dominioni, a vaši vođe će doći u Haag!’ Taj proces je doveo do priznanja Kosova, što su Hrvatska i Crna Gora već učinili.

Kažete da ćemo biti dominioni?

JEVREM: Mi ćemo u civilizacijskom smislu biti europski, tj. američki dominioni. To se nacionalistima neće svidjeti, ali to je civiliziranje Balkana, i to je normalno i to treba prihvatiti. Valja maknuti kriminal i početi se baviti civilizacijom.

Što će biti s međusobnim odnosima balkanskih naroda u bliskoj budućnosti?

JEVREM: Mislim da će se odnosi popraviti čim uđemo u Europsku uniju. To je najbolji put da se demfuju balkanski nacionalizmi, od Slovenije do Makedonije.

Oprostite, što znači ‘demfuju’?

JEVREM: Umanje.

Što će Balkan dobiti od ulaska u EU?

JEVREM: Svi ti naši antagonizmi čine nas u očima Europe plemenskim društvima. Sad treba naučiti europski protokol ponašanja, i to moraju svi naučiti, od vođa naniže. Meni se čak čini da se, kako nam se Europska unija približava, zaista sve više distanciramo od balkanskog modela ponašanja. Europa je uvela taj termin ‘zapadni Balkan’, što nikad nije postojalo, ali je dobro što je zapadni, a ne istočni.

Što ćemo sa Srbima i Albancima?

JEVREM: Srbi više nisu najbrojniji balkanski narod, nego Albanci, koji imaju biološku eksploziju. Ja sam albanski prijatelj, ali… hajde, o tome ćemo drugi put.

Uglavnom, je li Balkan nešto pozitivno ili negativno?

BALŠA: Vjerojatno polovina ljudi gleda na Balkan pozitivno, a polovina negativno. Imamo memoriju, kao što imamo i negativne i pozitivne stereotipe. Po tim negativnim stereotipima Balkan je nešto odurno, pa nitko neće da mu pripada: vi niste Balkan, mi nismo Balkan, na kraju je samo Grčka Balkan, ma vidi molim te!? A nervira me i ovaj drugi stereotip, kao Balkan je šampion u vitalnosti, kreativnosti itd., a ono svakih 50 godina klanje.

Damir Pilić/ SD, Nedjeljna Dalmacija   SNIMILA VINKA MARINKOVIĆ

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Josip Jović: Trijumf hrvatske predsjednice u Bukureštu

Objavljeno

- datum

Inicijativa triju mora doživjela je ove godine u Bukureštu svoju potpunu afirmaciju. Osim dvanaest zemalja članica (Litva, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska), inicijativu su podržali i ovogodišnjem zasjedanju nazočili predstavnici Europske unije (Jean-Claude Juncker, predsjednik EK), SAD-a (Rick Perry, ministar energetike) te Njemačke (Heiko Maas, ministar vanjskih poslova).

Dok Amerika nije iznenađenje, jer inicijativu podupire od početka, potpora EU-a i njezine najjače članice ipak to donekle jest, s obzirom na to da su na ovoj strani u početku sumnjičavo vrtjeli glavom, sumnjajući kako bi ona mogla biti usmjerena protiv samog EU-a. Takav je stav, primjerice, otvoreno izrazio Ivan Jakovčić, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu piše Josip Jović u Slobodnoj.

EU se priklonila Uspravnici, shvativši da ju ne može zaustaviti

Europska unija priklonila se ovoj srednjoeuropskoj asocijaciji država sa spremnošću za financiranje njezinih projekata, shvativši kako je ne može zaustaviti i kako bi je, bude li se protivila, mogla čak i izgubiti na vlastitu štetu, a u korist američke ili čak ruske konkurencije. Sama ideja o najprije dva, pa onda tri mora nekako je nastala nakon što se u “staroj” i bogatoj Europi počelo govoriti o dvije brzine unutar EU-a, pa su ove zemlje, uvidjevši kako je vrag odnio šalu, odlučile uzeti stvari u svoje ruke.

U Bukureštu je akceptirano 45 projekata, među kojima se jedanaest odnosi na Hrvatsku (LNG terminal, Luka Rijeka, Jonsko- jadranski plinovod…), vrijednih 45 milijardi eura, i to sve iz područja energetike, prometne i digitalne infrastrukture. I Hrvatska bi mogla imati velike koristi ne bude li unutarnje poslovične destrukcije, neorganiziranosti i sporosti.

Pogrešno bi bilo misliti kako su samo ekonomski interesi u pitanju. Postoji i nešto što se ne ističe u prvi plan, jer možda nije zgodno, nešto što djeluje i kad nije osviješteno ili pak nešto što se podrazumijeva. Spomenute zemlje povezane su katoličkim tradicijama i vrijednostima nasuprot zapadnoeuropskom sekularizmu, te zajedničkim životom i sudbinom u austrougarskim ili sovjetskim okvirima.

Ključna osoba – Kolinda Grabar-Kitarović

Ključna osoba u ovom projektu je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, od nje je sve krenulo, ona je, nasuprot dvojici svojih prethodnika, rekla: Mi nismo zapadni Balkan, mi smo Hrvatska i pripadamo regiji koja se zove Srednja Europa. Za svoju ideju najprije je pridobila Poljsku, pa SAD, pa sve ostale, demonstrirajući kako i mala država može biti važan međunarodni igrač ako ima samouvjerene, inicijativne i sposobne političare koji drže do sebe i do svoje zemlje.

I zbog tog okretanja od Balkana (i od Jugoslavije) zaradila je u političkim i medijskim krugovima pregršt oštrih napada, kao nedavno u povodu jednog intervjua u Kleine Zeitungu. Ti će krugovi i nadalje forsirati “našu regiju”, koja, razumije se, nije Srednja Europa.

Izvor: Josip Jović/Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ZERO HEDGE: ZAMALO ARMAGEDON! JE LI PUTIN PONOVO SPASIO čovječanstvo!?

Objavljeno

- datum

Zamislite glavnu vijest: Po ne znam koji put je Vladimir Putin spasio čovječanstvo… ovo u glavnim medijima nećete pročitati

Petrodolar polako odlazi sa scene kao jedini izvor vojne i ekonomske nadmoći SAD-a. Dolazi era stvarnog novca i ekonomije – ZLATO.  

Zbog toga je SAD-u i NATO saveznicima rat potreban kao nasušni kruh, makar nuklearni, makar propast svijeta, jer su padom Berlinskog zida 1989 zacrtali jednopolarni svijet neoliberalizma u kojem će oni biti JEDINI PRAVI PUT, ISTINA I ŽIVOT – VLADARI I “MORAL” SVIJETA SVOJIM RATOVIMA, NASILJEM, BANKARSKIM PRIJEVARAMA I PLJAČKAMA.

U potpunoj samovjerenosti da su velikom pljačkom Rusije za vrijeme Jeljcina Rusiju potpuno uništili tako da se nikada neće više oporaviti poništili su sve sporazume o neširenju NATO saveza na istok, o ravnoteži i kontroli nuklearnih balističkih projektila. Došli su na ruske granice od Afganistana do Kaliningrada. I onda im se pojavio VLADIMIR PUTIN koji je Rusiji vratio snagu obrane i dostojanstvo velike nacije.

18 rujna 2018. je s francuske fregate ispaljena raketa koja je uništila ruski tridesetmetarski avion elektronskog nadzora nad bliskoistočnim područjem. Istovremeno su 4 izraelska F-16 bili u sjeni tog ogromnog aviona da bi izazvali sirijsku protuzračnu obranu. To je bila zamka – strašna zamka – koja se dogodila nakon petosatnog razgovora između Erdogana i Vladimira Putina i sporazuma o odustajanju od Idlib ofanzive. Iz svega se moglo vidjeti da je NATO bio spreman reagirati na sirijsku ofanzivu na Idlib pod svaku cijenu: S podvalom bojnih otrova ili bez nje, jer je za njih Sirija pitanje vladavine nad svijetom. U Idlibu je nekoliko desetina tisuća džihadista među kojima se nalaze brojni američki, britanski, francuski i ini NATO operativci. Svi su oni uzeli za taoce 2 i pol milijuna stanovnika Idliba.

Shvativši ozbiljnost situacije Putin je prisilio Erdogana na ustupka i napravili su zajedničku zonu nadzora i odustali od ofanzive. SAD-u i NATO savezu je bila izmaknuta prilika za napad. Izostanak ofanzive za SAD i NATO je bio nezamisliv jer su pripreme za III svjetski rat gotove.

IZMISLILI SU DRUGI CASUS BELLI: Oborit će ruski elektronski nadzorni avion s 15 članova posade i izazvati Rusiju na odmazdu protiv Izraela i Francuske koji su članovi NATO saveza i tako opravdati OPĆI NATO NAPAD NA SIRIJU I RUSIJU ŠTO BI BIO ARMAGEDON.

Kako je Vladimir Putin promijenio scenarij pročitajte:

Sjajni komentator Tom Longo piše:

It was obvious to me that this attack was designed as a provocation to start World War III in Syria and blame the Russians for attacking a NATO member without proper cause, since the Syrian air defense forces were the ones responsible for shooting down the plane.  Lying us into war is a time-honored American political tradition. The setup is pretty clear. Israel and France coordinated an attack on multiple targets within Syria without US involvement but with absolute US knowledge of the operation to provoke Russia into going off half-cocked by attacking the inconsequential French frigate which assisted Israel’s air attack….That would constitute an attack on a NATO member state and require a response from NATO, thereby getting the exact escalation needed to continue the war in Syria indefinitely and touch off WWIII.

Author: Tyler Durden/ZeroHedge

Prevela i uredila: Kornelija Pejčinović

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno