Connect with us

Ivica Ursić

SVATKO SAMO ČEKA

Published

on

„Čekajući ribu da zagrize ili vjetar da ponese zmaja,

ili čekajući petak večer ili čekajući možda strica Ivana,

ili vodu da uzavre ili bolje vrijeme ili nisku bisera,

ili par hlača ili periku s loknama ili novu šansu,

svatko samo čeka.“

(Theodor Geisel)

Mi smo ljudi nestrpljiva čeljad. Teško nam je čekati na odgovore, na solucije, na vrijeme da se promijeni, vjetar da okrene, kiša da stane, standard da poraste, želje da nam se ispune.

Svi smo mi upoznali žudnju nadanja – da će nas najdraži zaprositi, da će najdraža pristati. Svi znamo koliko žudimo čekajući dan vjenčanja, završetak školovanja, svoje prvo zaposlenje, okončanje mučnog razvoda, zasluženu mirovinu. Svi znamo kako žarko čekamo tuga neka da nas mine, zdravlje da nam se vrati.

Čekanje je poput dvosjeklog mača. Ili smo opsjednuti čekajući druge neka odluče o sudbini našeg života ili nestrpljivo čekamo sami sebe ne bi li donijeli neku za život bitnu odluku. I u jednom i u drugom slučaju mi se osjećamo kao zarobljeni. Kao u klopku ulovljeni.

Advent je, a mi smo ljudi zarobljeni razno-raznim stvarima. I čekamo. Čeznemo za Bogo-čovjekom da se porodi i to nije ni malo lako čekanje. Čitav naš život troši se, ovako ili onako, na čekanju. Na ono bitno ali nažalost najčešće na ono manje bitno ili uopće nebitno.

Okrećemo broj telefona i glas kaže … „vi ste na čekanju“ … i onda naše uši ispuni iritirajuća glazba … naša narudžba još nije stigla na red … izgleda da se je lift zaglavio … naš partner opet kasni … kasni nam plaća … kasni zima … kasni sreća … sve kasni … i mi … uredno čekamo.

Život je niz nadanja i čekanja i polu-ostvarenja. S milošću i oboružani strpljenjem, i naravno kolikim-tolikim razumijevanjem ovog ljudskog stanja, u kojem se neostvarene želje samo gomilaju, mi čekamo i čekamo.

Čekanje je tajna. Čekanje je misterij. U svim vremenima kada moramo čekati postoji smisao. To mora biti izuzetno važan misterij, jer toliko u našem životu čekamo. Naša svakodnevica je ispunjena tim malenim trenutcima čekanja koji na kušnju stavljaju naše strpljenje, naše živce i koji nas uče samokontroli.

Mi čekamo na obroke da nam se posluže, na pismo da nam ga dostave, na prijatelja da nas nazove. Mi čekamo u redu pred blagajnom u supermarketu. Naši aerodromski terminali, željezničke postaje i autobusni kolodvori veliki su moderni hramovi čekanja. Ispunjeni su ljudima koji radosno čekaju dolazak svojih milih i dragih ili u tuzi stoje i čekaju kako bi se od njih rastali.

Mi čekamo sami na sebe kako bi odrasli iz djetinjstva u zrele godine. Mi čekamo na one unutarnje glasove koji nam govore kada smo pripravni za naredni korak. Mi čekamo na uspjeh i na priznanje. Čekamo da nas ovaj svijet pohvali, pomiluje po glavi i oda nam zasluženo priznaje za sve naše napore i trude.

Mi nismo u stanju isključiti ili odbaciti čekanje iz svojih života. Ono je dio našeg životnog tkiva, tkiva koje je protkano pričama našeg života.

Današnja kultura, filozofija življenja željela bi da mi zaboravimo na potrebu čekanja, nudi nam se isključivo instant zadovoljstvo. Ne čekaj ni na koga i ni na što. Život je kratak. Jedi, pij i veseli se, jer ćeš sutra ionako umrijeti.

I tako, malo po malo, iz dana u dan, utuvljuju nam u glavu kako nam je najbolje prihvatiti neodgovornu slobodu življenja. Upozoravaju nas kako se nikako ne bismo smjeli vezivati ni uz koga i ni uz bilo što, poglavito ne uz Boga, obitelj i domovinu. Govore nam kako ne smijemo očekivati ništa ni od koga, a niti ti drugi smiju bilo što očekivati od nas.

Naš životni brod ne smijemo sidriti dobrim starim sidrima, nego neka slobodno plovi, luta, pluta, jer ako bismo se sidrili značilo bi da – čekamo.

Ali ako mi uistinu želimo biti stvarna ljudska bića, duhovna kao i tjelesna, s dušom i sa srcem, mi onda moramo naučiti kako čekati. Jer ako nikada ne naučimo kako čekati onda nikada ne ćemo naučiti voljeti nekog drugog nego ćemo isključivo voljeti sami sebe. A i to će biti kratkog vijeka. Bez mjesta čekanja naša srca ne mogu biti dovoljno osjetljiva i mi ne možemo promijeniti se. Mjesto čekanja mijenja i naš pogled. Naš vid.

Mjesto čekanja mijenja naše srce i potvrđuje da mi ne možemo učiniti ništa nego pripremiti se. Inicijativa je u Božjim rukama. Mjesto čekanja potvrđuje da nas negdje netko dovoljno snažno voli i da je spreman za nas sve učiniti novim, počevši od nas samih.

Advent je mjesto čekanja. Čekaonica. Svi smo mi pozvani provesti više vremena, nego što bismo to željeli, u čekaonici. Ali naša kultura nije kultura koja želi čekati. Neprestano nas se tjera na što veću žurbu i to prije svega sve naprednijom tehnologijom. Međutim, što god je tehnologija učinila za našu kulturu putevi Božji se nisu promijenili. On nam još uvijek govori: „Prestanite i znajte da sam ja Bog.“ (Psalam 46, 11)

I Advent nam govori da se umirimo, da prestanemo, da čekamo, da se rastrijeznimo i budemo tihi kako bismo mogli primiti istinu. Istinu za koju nas ova naša kultura želi učiniti nespremnima, jer na sve moguće načine želi da je mi ne čujemo i ne primimo, jer spoznavši istinu mi bismo bili slobodni.

Advent je mjesto i vrijeme čekanja. Advent nas priprema za veliki Božji događaj. Ništa vrijednog ne dolazi bez pripreme. Ništa vrijednog se ne može roditi izvan mjesta čekanja. Nama Advent treba kako bi se pripremili za drugi Kristov dolazak. Nama treba vrijeme trijezno u ovom vremenu „božićnog pijanstva“. Nama treba Advent, vrijeme čekanja, u ovome svijetu koji nam neprestano ponavlja – zgrabi i – požuri.

Kaže Kahlil Gibran da mi živimo samo kako bi otkrili ljepotu i da je sve ostalo jedan oblik čekanja. Ako je on u pravu onda smo mi uistinu osuđeni na čekanje.

Međutim nitko od nas ne voli čekati. Teško je čekati. Ni ja ne volim čekati. Ja odgovor želim – sada. Odgode me zbunjuju. Nerviraju. Frustriraju. Ljute. Obeshrabruju.

Vjernik čekanje uvijek povezuje s Bogom i tumači kao Božje kašnjenje. Čudi se čovjek. I pita: „Koliko dugo, o Bože moj?“ U Starom zavjetu prorok Habakuk također želi dobiti odgovore, ali Bog je odlučio pričekati. „Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi (Bog) reći.“ govori Habakuk (2,1). Bog mu odgovara: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti!“ (Habakuk 2,3)

Vjera, odistinska vjera, nikada ne odustaje. Ona zna da usprkos nekim pojavama, da je sve dobro. Vjera može čekati bez nekih znakova ili značajnih indikacija da Bog djeluje, zato jer je vjera sigurna u Boga.

Madame Jeanne Marie Bouvier de la Mothe Guyon, mistik iz 17. stoljeća, kaže: „Svako je kašnjenje savršeno dobro, jer smo u sigurnim Božjim rukama.“

I mi bismo trebali svako kašnjenje držati savršeno dobrim, jer su odgode dobra prigoda i razlog za molitvu, a ne za tjeskobu, nestrpljivost i ljutnju. Kašnjenja i odgode prave su prigode da Bog učvrsti u nama neuništive, ali nama tako teško ostvarive, kvalitete poniznosti, strpljenja, mirnoće i snage. Bog nama nikada ne kaže: „Pričekaj za trenutak.“ ako ne planira učiniti nešto s nama i s našom situacijom. Bog želi biti milostiv. Zato, ako nam se čini da Božji odgovor kasni – čekajmo ga, jer on će sigurno doći.

Čekanje na Božje obećanje tj. na Njegovo ispunjenje obećanog, dio je našeg povjerenja u Boga. Bez obzira koliko je kašnjenje mi na Boga moramo čekati. U poslanici Hebrejima jasno stoji: „Čuvajmo nepokolebljivo vjeru nade, jer je vjeran Onaj koji dade obećanje.“ (Hebrejima 10,23)

Utemeljitelj Opusa Dei, Sv. Josemaria Escriva de Balaguer, kaže: „Kada ne bi bilo drugoga života doli ovoga, bilo bi to okrutno ruganje: licemjerje, zloća, sebičnost, izdaja.“ Uistinu snažne, teške, proročke riječi. Udaraju snažno poput čekića u kovačnici. Jer kada ne bi bilo Boga ljubavi, milosti i mudrosti onda bi naš ljudski život uistinu bio uzaludno čekanje da nam isprazno vrijeme – prođe.

Kako je od toga samo različita kršćanska nada. Mi čekamo. Mi iščekujemo „blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“ (Titu 2,13)

Ta nas nada drži. Nada da onkraj ovog svijeta postoji život neopisivog blagoslova.

Kaže priča da je jedan svećenik čekao u redu na benzinskoj crpki kako bi napunio rezervoar svog automobila prije vikenda. Poslužitelj je radio brzo, ali bilo je jako puno automobila pred njim. Konačno, poslužitelj ga uputi prema slobodnoj crpki. „Velečasni“, reče mu mladić, „žao mi je što ste čekali. Čini se kao da svatko čeka zadnji čas prije nego što će krenuti na dugo putovanje.“ Svećenik se nasmiješi: „Znam što mislite mladiću. I u mom poslu vam je isto.“

Čekamo li mi uvijek zadnji čas kako bi spoznali neke bitne stvari?

Hoćemo li uopće imati vremena?

Jesmo li možda već okasnili? ***

 

„Moja duša više iščekuje Gospoda

nego noćna straža zoru.“

(Psalam 130, 6)

OVDJE PREUZMITE CIJELI TEKST…

*** U kolumni su korišteni prilagođeni dijelovi knjige autora kolumne „Sva moja sidra“ (osobna naklada 2011.)

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno