Connect with us

Ivica Ursić

SVATKO SAMO ČEKA

Objavljeno

- datum

„Čekajući ribu da zagrize ili vjetar da ponese zmaja,

ili čekajući petak večer ili čekajući možda strica Ivana,

ili vodu da uzavre ili bolje vrijeme ili nisku bisera,

ili par hlača ili periku s loknama ili novu šansu,

svatko samo čeka.“

(Theodor Geisel)

Mi smo ljudi nestrpljiva čeljad. Teško nam je čekati na odgovore, na solucije, na vrijeme da se promijeni, vjetar da okrene, kiša da stane, standard da poraste, želje da nam se ispune.

Svi smo mi upoznali žudnju nadanja – da će nas najdraži zaprositi, da će najdraža pristati. Svi znamo koliko žudimo čekajući dan vjenčanja, završetak školovanja, svoje prvo zaposlenje, okončanje mučnog razvoda, zasluženu mirovinu. Svi znamo kako žarko čekamo tuga neka da nas mine, zdravlje da nam se vrati.

Čekanje je poput dvosjeklog mača. Ili smo opsjednuti čekajući druge neka odluče o sudbini našeg života ili nestrpljivo čekamo sami sebe ne bi li donijeli neku za život bitnu odluku. I u jednom i u drugom slučaju mi se osjećamo kao zarobljeni. Kao u klopku ulovljeni.

Advent je, a mi smo ljudi zarobljeni razno-raznim stvarima. I čekamo. Čeznemo za Bogo-čovjekom da se porodi i to nije ni malo lako čekanje. Čitav naš život troši se, ovako ili onako, na čekanju. Na ono bitno ali nažalost najčešće na ono manje bitno ili uopće nebitno.

Okrećemo broj telefona i glas kaže … „vi ste na čekanju“ … i onda naše uši ispuni iritirajuća glazba … naša narudžba još nije stigla na red … izgleda da se je lift zaglavio … naš partner opet kasni … kasni nam plaća … kasni zima … kasni sreća … sve kasni … i mi … uredno čekamo.

Život je niz nadanja i čekanja i polu-ostvarenja. S milošću i oboružani strpljenjem, i naravno kolikim-tolikim razumijevanjem ovog ljudskog stanja, u kojem se neostvarene želje samo gomilaju, mi čekamo i čekamo.

Čekanje je tajna. Čekanje je misterij. U svim vremenima kada moramo čekati postoji smisao. To mora biti izuzetno važan misterij, jer toliko u našem životu čekamo. Naša svakodnevica je ispunjena tim malenim trenutcima čekanja koji na kušnju stavljaju naše strpljenje, naše živce i koji nas uče samokontroli.

Mi čekamo na obroke da nam se posluže, na pismo da nam ga dostave, na prijatelja da nas nazove. Mi čekamo u redu pred blagajnom u supermarketu. Naši aerodromski terminali, željezničke postaje i autobusni kolodvori veliki su moderni hramovi čekanja. Ispunjeni su ljudima koji radosno čekaju dolazak svojih milih i dragih ili u tuzi stoje i čekaju kako bi se od njih rastali.

Mi čekamo sami na sebe kako bi odrasli iz djetinjstva u zrele godine. Mi čekamo na one unutarnje glasove koji nam govore kada smo pripravni za naredni korak. Mi čekamo na uspjeh i na priznanje. Čekamo da nas ovaj svijet pohvali, pomiluje po glavi i oda nam zasluženo priznaje za sve naše napore i trude.

Mi nismo u stanju isključiti ili odbaciti čekanje iz svojih života. Ono je dio našeg životnog tkiva, tkiva koje je protkano pričama našeg života.

Današnja kultura, filozofija življenja željela bi da mi zaboravimo na potrebu čekanja, nudi nam se isključivo instant zadovoljstvo. Ne čekaj ni na koga i ni na što. Život je kratak. Jedi, pij i veseli se, jer ćeš sutra ionako umrijeti.

I tako, malo po malo, iz dana u dan, utuvljuju nam u glavu kako nam je najbolje prihvatiti neodgovornu slobodu življenja. Upozoravaju nas kako se nikako ne bismo smjeli vezivati ni uz koga i ni uz bilo što, poglavito ne uz Boga, obitelj i domovinu. Govore nam kako ne smijemo očekivati ništa ni od koga, a niti ti drugi smiju bilo što očekivati od nas.

Naš životni brod ne smijemo sidriti dobrim starim sidrima, nego neka slobodno plovi, luta, pluta, jer ako bismo se sidrili značilo bi da – čekamo.

Ali ako mi uistinu želimo biti stvarna ljudska bića, duhovna kao i tjelesna, s dušom i sa srcem, mi onda moramo naučiti kako čekati. Jer ako nikada ne naučimo kako čekati onda nikada ne ćemo naučiti voljeti nekog drugog nego ćemo isključivo voljeti sami sebe. A i to će biti kratkog vijeka. Bez mjesta čekanja naša srca ne mogu biti dovoljno osjetljiva i mi ne možemo promijeniti se. Mjesto čekanja mijenja i naš pogled. Naš vid.

Mjesto čekanja mijenja naše srce i potvrđuje da mi ne možemo učiniti ništa nego pripremiti se. Inicijativa je u Božjim rukama. Mjesto čekanja potvrđuje da nas negdje netko dovoljno snažno voli i da je spreman za nas sve učiniti novim, počevši od nas samih.

Advent je mjesto čekanja. Čekaonica. Svi smo mi pozvani provesti više vremena, nego što bismo to željeli, u čekaonici. Ali naša kultura nije kultura koja želi čekati. Neprestano nas se tjera na što veću žurbu i to prije svega sve naprednijom tehnologijom. Međutim, što god je tehnologija učinila za našu kulturu putevi Božji se nisu promijenili. On nam još uvijek govori: „Prestanite i znajte da sam ja Bog.“ (Psalam 46, 11)

I Advent nam govori da se umirimo, da prestanemo, da čekamo, da se rastrijeznimo i budemo tihi kako bismo mogli primiti istinu. Istinu za koju nas ova naša kultura želi učiniti nespremnima, jer na sve moguće načine želi da je mi ne čujemo i ne primimo, jer spoznavši istinu mi bismo bili slobodni.

Advent je mjesto i vrijeme čekanja. Advent nas priprema za veliki Božji događaj. Ništa vrijednog ne dolazi bez pripreme. Ništa vrijednog se ne može roditi izvan mjesta čekanja. Nama Advent treba kako bi se pripremili za drugi Kristov dolazak. Nama treba vrijeme trijezno u ovom vremenu „božićnog pijanstva“. Nama treba Advent, vrijeme čekanja, u ovome svijetu koji nam neprestano ponavlja – zgrabi i – požuri.

Kaže Kahlil Gibran da mi živimo samo kako bi otkrili ljepotu i da je sve ostalo jedan oblik čekanja. Ako je on u pravu onda smo mi uistinu osuđeni na čekanje.

Međutim nitko od nas ne voli čekati. Teško je čekati. Ni ja ne volim čekati. Ja odgovor želim – sada. Odgode me zbunjuju. Nerviraju. Frustriraju. Ljute. Obeshrabruju.

Vjernik čekanje uvijek povezuje s Bogom i tumači kao Božje kašnjenje. Čudi se čovjek. I pita: „Koliko dugo, o Bože moj?“ U Starom zavjetu prorok Habakuk također želi dobiti odgovore, ali Bog je odlučio pričekati. „Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi (Bog) reći.“ govori Habakuk (2,1). Bog mu odgovara: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti!“ (Habakuk 2,3)

Vjera, odistinska vjera, nikada ne odustaje. Ona zna da usprkos nekim pojavama, da je sve dobro. Vjera može čekati bez nekih znakova ili značajnih indikacija da Bog djeluje, zato jer je vjera sigurna u Boga.

Madame Jeanne Marie Bouvier de la Mothe Guyon, mistik iz 17. stoljeća, kaže: „Svako je kašnjenje savršeno dobro, jer smo u sigurnim Božjim rukama.“

I mi bismo trebali svako kašnjenje držati savršeno dobrim, jer su odgode dobra prigoda i razlog za molitvu, a ne za tjeskobu, nestrpljivost i ljutnju. Kašnjenja i odgode prave su prigode da Bog učvrsti u nama neuništive, ali nama tako teško ostvarive, kvalitete poniznosti, strpljenja, mirnoće i snage. Bog nama nikada ne kaže: „Pričekaj za trenutak.“ ako ne planira učiniti nešto s nama i s našom situacijom. Bog želi biti milostiv. Zato, ako nam se čini da Božji odgovor kasni – čekajmo ga, jer on će sigurno doći.

Čekanje na Božje obećanje tj. na Njegovo ispunjenje obećanog, dio je našeg povjerenja u Boga. Bez obzira koliko je kašnjenje mi na Boga moramo čekati. U poslanici Hebrejima jasno stoji: „Čuvajmo nepokolebljivo vjeru nade, jer je vjeran Onaj koji dade obećanje.“ (Hebrejima 10,23)

Utemeljitelj Opusa Dei, Sv. Josemaria Escriva de Balaguer, kaže: „Kada ne bi bilo drugoga života doli ovoga, bilo bi to okrutno ruganje: licemjerje, zloća, sebičnost, izdaja.“ Uistinu snažne, teške, proročke riječi. Udaraju snažno poput čekića u kovačnici. Jer kada ne bi bilo Boga ljubavi, milosti i mudrosti onda bi naš ljudski život uistinu bio uzaludno čekanje da nam isprazno vrijeme – prođe.

Kako je od toga samo različita kršćanska nada. Mi čekamo. Mi iščekujemo „blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“ (Titu 2,13)

Ta nas nada drži. Nada da onkraj ovog svijeta postoji život neopisivog blagoslova.

Kaže priča da je jedan svećenik čekao u redu na benzinskoj crpki kako bi napunio rezervoar svog automobila prije vikenda. Poslužitelj je radio brzo, ali bilo je jako puno automobila pred njim. Konačno, poslužitelj ga uputi prema slobodnoj crpki. „Velečasni“, reče mu mladić, „žao mi je što ste čekali. Čini se kao da svatko čeka zadnji čas prije nego što će krenuti na dugo putovanje.“ Svećenik se nasmiješi: „Znam što mislite mladiću. I u mom poslu vam je isto.“

Čekamo li mi uvijek zadnji čas kako bi spoznali neke bitne stvari?

Hoćemo li uopće imati vremena?

Jesmo li možda već okasnili? ***

 

„Moja duša više iščekuje Gospoda

nego noćna straža zoru.“

(Psalam 130, 6)

OVDJE PREUZMITE CIJELI TEKST…

*** U kolumni su korišteni prilagođeni dijelovi knjige autora kolumne „Sva moja sidra“ (osobna naklada 2011.)

 

Komentari

Ivica Ursić

KRISTOVI SVJEDOCI

Objavljeno

- datum

Nevjerojatna smo bića mi ljudi.

Između ostaloga jedina smo bića na svijetu koja su u stanju zadiviti se.

Znate ono kada zinemo i kažemo: „Čovječe, ajme šta je ovooooo lipoooo!“.

Nikada niste vidjeli medu gdje stoji zadivljen pod kruškom, nikada niste vidjeli svinju „bez teksta“ kako samo uzdiše i gleda u napoj, nikada niste vidjeli lisicu kako se, sa suzom u oku, divi ulovljenoj kokoši. 

Ne, i medo i prase i lisica ne dive se ničemu.

Oni samo gledaju kako sve to što prije strpati u sebe.

Nikad se ne zna, kada može banuti konkurencija. Ili čovjek.

Jedino smo mi ljudi u stanju stati i zadivljeno se zagledati, „ostati bez teksta“ i suzu pustiti, čak i pred stablom kruške, pred punim tanjurom, pa i pred piletom, većim ili manjim. A da ne govorim kako nas znaju oduševiti slapovi planinske rijeke, zvijezdama osuto ljetno nebo ili cvijetak niknuo u nekoj ljutoj škrapi.

Sva druga bića takve pojave jednostavno ne primjećuju, ukoliko nisu na jelovniku. Dakle samo čovjek može ostati „inkantan“, zapanjen, začuđen.

Zadivljen.

Ali samo i jedino čovjek svu tu divotu oko sebe može, vidjevši je, u jednom jedinom trenu, mrtav hladan, zaboraviti. Kao da je nikada ni vidio nije. Veo zaborava, nebrige, ravnodušnosti tako često čovjek prebacuje preko Božjih čuda koja nas okružuju.

Kao da se bojimo ljepote. Kao da nas je strah njezinog dodira.

Da, takvi smo mi ljudi.

Takav je čovjek.

Sve blagdane, ako ih uopće i živimo, živimo jedan dan. I nakon toga zaboravimo na njih, kao da ih nikada ni bilo nije. Zaboravimo na njih sve do iduće godine i do tada na pamet nam ne padnu.

Rođendani, imendani, obljetnice, Božić, Uskrs.

Sve to nama dođe i prođe.

Pa opet dođe.

I opet prođe.

O državnim blagdanima nema smisla zboriti, jer u državi, koja se još samo Hrvatskom zove, oni više skoro i da ne postoje.

Politika je učinila sve što je mogla, a mogla je puno, kako bi kod naroda stvorila zbrku i tako ubila volju i spomen na blagdane koji su obilježili stvaranje moderne Hrvatske države. Hrvatska je vjerojatno jedina država na svijetu čiji narod pojma nema što i kada slaviti kada su u pitanju nacionalni  blagdani.

A blagdani služe kako bi se podsjetili da u životu postoje stvari koje su vrijedne našeg pamćenja, stvari koje su iznad onog uobičajenog i svakodnevnog, stvari koje bi nas trebale uvijek i iznova oduševljavati.

Ali nas su istrenirali kao cirkuskog medu da nam je blagdan samo jedan radni dan manje, jedan dan spavanja više i malo bogatija trpeza. I to je to.

„Koji je blagdan?“

„A što to sad ima veze? Neki sigurno jest. Pa objesili su zastave.“

Zašto ovom svijetu, zašto ovoj kulturi nije u interesu da se mi ljudi oduševljavamo, zadivljujemo?

Zašto?

Zato jer zadivljen čovjek, čovjek dotaknut nečim veličanstvenim, taj čovjek se je u stanju mijenjati. I ne ostati isti.

I ako je to točno, a točno je, onda našim gospodarima nije po volji da se mi nešto mijenjamo. Toliko su truda uložili da im budemo „po mjeri“, da nas ukalupe, da nas poslože po odgovarajućim ladicama, a sada bi se mi kao nešto mijenjali. Taman posla.

Kaže Blaise Pascal da se mi uvijek divimo onome što stvarno ne razumijemo. Zato mi užasno lako predajemo zaboravu ono čega nismo gospodari, a s druge strane ako se prepustimo tom čudu onda se moramo mijenjati kako bi ga barem pokušali razumjeti.

Ovonedjeljno čitanje Lukina je priča o onome što se događalo one uskršnje večeri. Dakle još smo u Uskrsu. Iako smo mi na Uskrs odavno zaboravili. Možda je ostalo još koje nepojedeno obojano jaje. Ili čokoladni zec. I to je to. Uskrs je tek dogodine, mislimo mi.

U društvu smo učenika koji su u strahu, zaključani, i koji diskutiraju o onome što su ona dvojica učenika doživjela na putu za Emaus. I dok se oni premišljaju hoće li njihovu priču proglasiti još jednom „brbljarijom“, kao što su već proglasili priču žena koje su našle prazan grob, Isus se pojavi među njima.

Apostoli su zbunjeni i prestrašeni.

Misle da vide duha.

Nakon što ih je Isus razuvjerio oni od radosti još nisu vjerovali, nego su se čudom čudili. Bili su zadivljeni.

Fascinantno je to što se zbiva kada doživimo nešto što iz temelja mijenja naše uobičajene kategorije razmišljanja, kada nam se nešto dramatično dogodi ili se stavi na kušnju naš dosadašnji način razmišljanja. Mi ili okrenemo glavu ili se mijenjamo. Nema sredine.

Dok je Isus te večeri stajao među učenicima, Luka nam govori, da im je „otvorio pamet da razumiju Pisma“. Nazvao ih je svjedocima. Iako nije zapovjedio, bio je više nego jasan kada im je rekao neka „propovijedaju obraćenje i otpuštenje grijeha, po svim narodima počevši od Jeruzalema.“

Pred učenicima je izbor. Što će učiniti?

Hoće li okrenuti glavu, ostati zaključani i zaboraviti na sve, pravdajući se da oni to ne razumiju ili će dopustiti uskrslom Kristu da ih povede prema vječnosti?

Umjesto da nastave skrivati se učenici biraju biti svjedocima. Počinju naviještati. Ta sposobnost temeljila se na njihovoj zadivljenosti kada su susreli uskrsloga Krista koji stoji među njima, razgovara s njima, dodiruje ih i koji jede s njima.

Zadaća koju je Isus povjerio učenicima dana je i nama – biti mu svjedoci. Mi trebamo pričati svijetu priču, ali ne kao priču iz „druge ruke“, ne kao priču „rekla-kazala“, nego kao priču našeg osobnog iskustva kada nas je susret s uskrslim Kristom zadivio i mi nismo više mogli nastaviti po starom. Nismo mogli ostati isti. Tu priču možemo pričati riječima, ali isto tako možemo je pričati svojim ponašanjem, svojim djelima, svojim životom.

Kaže Barbara Taylor: „Kada svijet traži unaokolo uskrsloga Krista, kada želi znati što to znači, onda smo mi oni na koje ovaj svijet gleda. Ne naša lijepa lica i naše iskrene oči, nego naše ruke i noge. Gleda što smo učinili s njima i kamo smo hodili s njima.“

Bog je uistinu učinio nešto zadivljujuće u Isusovom uskrsnuću kada je Isus stao ispred učenika i kada je iskoračio izvan i iznad svih do tada poznatih kategorija ljudskog razumijevanja.

Ali Bog se tu nije zaustavio.

Bog i dalje nastavlja činiti novo i to svaki put kada mi iskusimo uskrslog Krista u svojim životima. To je priča koja zadivljuje svaki put ispočetka.

Rođenje djeteta. Suza majke. Briga oca.

Ruka neznanca. Bezuvjetna ljubav.

Žrtva za Domovinu.

Za bližnjega.

Za život.

Isus ne želi da mi budemo samo još jedno ime na popisu kršćana, još jedan vjernik iz običaja ili navike.

Isus nas želi kao svoje svjedoke.

Kao svjedoke koji možda i ne razumiju u cijelosti sav misterij Božje ljubavi i života u vječnosti, ali koji se zadivljeni mijenjaju.

Jer možda jedini Uskrs kojeg neki ljudi ikada budu vidjeli bude Uskrs kojeg vide u vama i meni.

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OŽILJCI NADE

Objavljeno

- datum

„Ožiljci nas podsjećaju da je naša prošlost stvarna.“ (Cormack McCarthy)

Nema osobe bez ožiljaka. Svatko od nas ima nekakav ožiljak. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, dok se nekih više i ne prisjećamo. Ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nam nanijete.

Ne možeš živjeti život, a ne biti ranjen. To dolazi u paketu. Ali ima nešto kod ožiljaka što ljude čini više ljudima. Mi smo ponekad (i to s pravom) sumnjičavi kada vidimo ljude koji, onako na prvi pogled, djeluju – savršeno. Djeca bez oderanih koljena, tinejđeri bez bubuljica, žene savršenih proporcija, starije osobe bez bora, svi oni izazivaju kod nas barem blagu nevjericu.

Ima nešto stvarnog, uvjerljivog, vjerodostojnog u ožiljcima.

Ali kako onda govoriti o „ožiljcima nade“ kada je u svakoj od tih priča prisutna bol?

„Sve što mi ovi ožiljci mogu dati jest – nada, ali sve što vidim u ovoj noći jesu brodovi koji tonu.“, jada se pjesnik.

Za nas kršćane nadu simbolizira smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Križ, simbol okrutne smrti, postao je simbol nade, jer je Krist svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Kristovi ožiljci nas podsjećaju da je nemoguće preskočiti razdoblje od Cvjetnice do Uskrsa. A mi ljudi bismo to najradije učinili. Kristovi ožiljci pomažu nam sjetiti se mračnih dana i muke koju je Isus podnio kako bi otkupio naše grijehe.

Isusovi ožiljci svjedoče svu njegovu muku, bol i patnju. Oni su vizualni podsjetnik da uz činjenicu da je Isus bio Bog da je ujedno bio i čovjek. Za pretpostaviti je da je Isus želio da njegovi učenici vide njegove ožiljke kako bi mogli razumjeti nadu koju oni predstavljaju.

Što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Isus se pojavljuje, učenici su u strahu, zaključani su, ali vidjevši Isusove ožiljke dolazi do transformacije njihovog duševnog stanja. Oni sada slave. Zamislite, ožiljci, koji su rezultat boli, rezultiraju radošću i nadom.

Dakle, što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Pa, učenici vjerojatno ne bi povjerovali da je ovaj čovjek uistinu njihov uskrsli Gospodin, onaj koji je mučen i koji je umro prikovan za križ. Isus bez ožiljaka značilo bi pitati se je li on uopće bio u cijelosti čovjek, kao što je u cijelosti bio Bog? Postavilo bi se logično pitanje je li Isus iskoristio svoje božanske moći i izbjegao patnjama i boli? Vjerojatno bi bilo onih koji bi se upitali može li Krist uistinu razumjeti ljudsku bol i patnju? Može li uopće suosjećati s nama?

Isusovi ožiljci, ožiljci nade, nevjerojatno su značajni za našu vjeru.

Često se krivo misli da su učenici, a Toma prije svih, tražili od Isusa da vide njegove rane. Ali ako pozorno čitamo Sveto Pismo onda možemo vidjeti da je Isus sam ponudio učenicima neka pogledaju njegove ožiljke.

Učenici su odgovorili radošću, a Toma je odgovorio središnjom istinom čitavog Evanđelja: „Gospodin moj i Bog moj!“. Ovim riječima Toma na najsnažniji način spominje Isusov pravi identitet. Toma, vidjevši Isusove ožiljke, prepoznaje Boga u Kristu, prepoznaje Riječ koja je tijelom postala.

U svojoj knjizi „Fingering the Evidence“ („Ukazujući na dokaze“) Richard B. Hays kaže: „Zar nije zanimljivo da je Bog u stanju uskrsnuti Isusa iz mrtvih, a nije iscijelio rane od čavala na njegovim rukama? Je li to bio previd? Sigurno nije. Moć smrti je pobijeđena, ali su ožiljci ostali.“

Kada je Isus pokazao učenicima svoje ožiljke on je u biti njima rekao: „Evo mog potpisa!“

Isus, naš Gospodin i naš Bog, u slavi uskrsnuća, još uvijek nosi rane svojeg iskustva Boga u susretu s nama ljudima na zemlji. Uskrsnuće nije odstranilo njegovo bolno ljudsko iskustvo. Uskrsli Gospodin još uvijek nosi na svom tijelu ožiljke koji govore o njegovoj solidarnosti sa ljudskom patnjom. Ti ožiljci služe kao podsjetnik da je Bog s nama kroz čitavo vrijeme i da ostaje uz nas kroz sve ono što nam se događa, a poglavito kroz našu bol i patnju.

Slika uskrslog Krista s ožiljcima, na rukama i na boku, podsjeća nas da kada mi patimo da je jednako tako patio i naš Bog, da kada mi plačemo u samoći da je jednako tako te emocije proživljavao i naš Bog, da kada se mi osjećamo napušteni da je Krist pribijen na križ vapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Mi nemamo nekakvog nezainteresiranog i ravnodušnog Boga koji stoji na distanci, nego imamo Boga koji u cijelosti ulazi u stvarnost naše boli. I kada mi patimo onda mi znamo da Krist može reći: „Ja sam bio tamo i to mogu posvjedočiti moji ožiljci.“

Dok se mi nosimo s našim životnim mukama, bolima i ranama, Kristovi ožiljci postaju ožiljci nade koji nam jamče da ćemo u Kristu iscijeliti svoje rane i pobijediti svijet i mrt.

„Ožiljci nisu znakovi slabosti, oni su znakovi opstanka i ustrajnosti.“

(Rodney A. Winters)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

IZDAJA KOJA TRAJE

Objavljeno

- datum

„I gle, s najkrotkijom gestom od svih,

počeo je rat za ovaj svijet.

Poljupcem.“

 NEDJELJA PALMI – CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Poprilično dug naziv, dat ovom danu, u sebi obuhvaća dualni aspekt liturgijske svečanosti. Procesija u kojoj se nose maslinove grane opisuje Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem, ulazak u posljednji tjedan njegovog zemaljskog života, koji se razvija pred našim očima u čitanju Muke.

Liturgija je prepuna simbolike, obilna paradoksima.

Mahanje palminim/maslinovim granama evocira uspomene na blagdan Sjenica kada su ljudi mahali granama i pjevali Aleluja, te tako odavali počast oslobođenju iz Egipta, ili pobjedničkom ulasku Makabejaca u Jeruzalem i ponovnu izgradnju Hrama.

Ipak gomila, koja je Isusu klicala „Hosana!“ – „Spasi nas, mi te molimo!“ (riječ je izvorno aramejska, a u prijevodu znači “Pomozi!”), kroz pet dana glasno će tražiti njegovu smrt.

Lik Mesije, koji nije ratnički nego onaj koji donosi mir i koji sjedi na magaretu, uvodi nas u tjedan kada će Isus umrijeti razapet između dva razbojnika.

Nedjelja Palmi/Cvjetnica sažetak je Korizme. To je dan velike proslave i dan duboke žalosti. Na ovaj dan Isus ulazi u Jeruzalem kao kralj kojemu kliču tisuće. Do kraja tjedna će biti mrtav, a njegovi sljedbenici će se razbježati.

Evanđelist Marko započinje priču o Isusovoj Muci s tri priče. Jedna je priča o kovanju urote, druga o besramnoj izdaji i treća o nježnoj vjernosti.

„Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju.“

Oni konačno žele završiti priču s ovim Nazarećaninom. Naravno oni se boje naroda i žele to učiniti na što je moguće perfidniji način kako se narod ne bi dosjetio.

Čitavoj priči pridodan je jedan novi, jezivi i besraman element.

Izdaja.

„A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda.“

I to izdaja koju će počiniti netko Isusu jako blizak, netko tko je neprestano uz njega, netko koga Isus voli. Netko kome vjeruje.

Između ove dvije priče evanđelist Marko uvodi priču o izuzetnoj vjernosti. Isus posjećuje Šimuna Gubavca u Betaniji, a jedna anonimna žena razbija skupocijenu posudu od alabastera i iz nje izlijeva dragocjeno nardovo ulje na njegovu glavu. Bio je to čin rezerviran isključivo za pomazanje kraljevskih glava.

I dok miris ulja ispunja prostoriju, oni oko Isusa su šokirani s ovim ekstravagantnim postupkom. Ali Isus brani ženu. Ona je obavila čin istinske odanosti, čin prave vjernosti i ljubavi i ta njezina gesta ući će u Evanđelja za sva vremena.

„Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.”

Ove tri tako oštro suprostavljene priče, priča o moćnicima koji su spremni na sve kako bi eliminirali ugrozu svojih pozicija, priča o najgorem od svih ljudskih čina – izdaji – koja je uvijek čin onih koji su ti najbliži i koje najviše voliš i priča o „anonimusima“ koje nam Bog šalje na životnom putu, o „neznancima“ koji u tvoj život donose samu Božju ljubav, ove tri priče uvode nas u samo središte Markove poruke.

Dvije glavne teme se provlače kroz čitavu Muku. Jedna je Isus koji daje svoj život za druge, za nas, a druga smo mi, ti drugi, oni oko Isusa. Isus je uvijek isti, utjelovljeni Bog koji se žrtvuje za spas svoje kreacije, a mi?

Neki od nas kuju zavjeru, smišljaju kako još jednom „ubiti Boga“ i zauzeti njegovo mjesto, kako izdati i prodati najbolje među sobom, dok neki među nama daju ono svoje najvrijednije bližnjemu, žrtvuju sve što imaju i slijede Boga vjerno i na križ.

Muka razotkriva užasne Judine nakane, kao i planove glavara svećeničkih i pismoznanaca ali nam u isto vrijeme daje i sliku autentičnog sljedbeništva kroz lik anonimne žene iz Betanije.

Uvijek sam mislio da je Isus bio smetnja vlastodršcima, da je izdan, mučen i razapet zato što je odbio biti onakav Mesija kakvog su ljudi očekivali. Mislio sam, potaknut različitim stereotipima, da je narod želio revolucionarnog lidera i da su očekivali nekoga tko će im skinuti rimske okove. Uvijek sam mislio da oni nikada nisu shvatili Isusa kada im je govorio kakav je u biti on Mesija. Uvijek sam mislio da je riječ o pogrešnom identitetu.

Ali ako je ovo sve točno, ako su oni željeli da Isus bude jedna vrsta Mesije koja je odgovarala njihovim interesima, jesu li mogli shavtiti barem „5 minuta do 12“ prije nego što su ga uhitili, lažno optužili, neopravedno osudili, mučili i razapeli, da Isus ne odgovara slici koju su zamislili? I ako Isus nije Mesija kojeg oni očekuju, zar ga nisu mogli jednostavno ignorirati? Mogli su ga pustiti da izblijedi, da se istroši i da tako nestane s javne scene.

Ne, oni su djelovali užasno nasilno.

Zašto?

Zašto se nije čuo ni jedan jedini glas u Isusovu obranu?

Zašto nije bilo nikog tko bi ga pokušao spasiti od smrti?

Što čovjek više razmišlja o svemu ovome to je sve većeg uvjerenja da je razlog zašto se mi tako brzo transformiramo iz mase koja kliče Isusu i pozdravlja ga, do gomile koja urla i traži njegovu smrt, taj što mi znamo točno tko je Isus.

U jednom trenutku se čini da je svatko u ovoj priči ujedinjen u nastupu – protiv Isusa. Svi su ga napustili. Svi su ga odbacili. Nisu to bili samo Židovi, koji su bili protiv njega, nego i Rimljani. Nisu to bili samo vjerski i politički poglavari, nego i običan narod. Nije to bio samo Juda, nego također i Petar, vjerni apostol, a i drugi koji uopće nisu spomenuti tijekom svih Isusovih muka, batinjanja i razapinjanja.

 

Nije uz njega ostao ni jedan od onih brojnih koje je ozdravio.

Ni jedan od onih iz kojih je istjerao zle duhove.

Ni jedan od onih kojima je oprostio.

Ni jedan od onih s kojima je lomio kruh.

Ni jedan od njih nije izustio ni jednu jedinu riječ u njegovu obranu, niti je itko od njih učinio jednu jedinu stvar u Isusovu korist.

Pokušajmo se ovoga sjetiti naredni put kada se nađemo u položaju koji je barem u tragovima nalik ovom. Kada nas svi napuste. Kada nas svi odbace. Svi oni kojima smo znali pomoći. S kojima smo lomili kruh.

Jer ako šutimo kada nam Stvoritelja izdaju, kada ga uhićuju, kada mu nepošteno sude i nepravedno osuđuju, kada ga razapinju i ubijaju, zar je onda za čuditi se kada isto tako šutimo kada nam braću i kada nam Domovinu lažno optužuju i razapinju i za njezine haljine bacaju kocku.

Na kraju ostajemo sami.

Ostavljeni i odbačeni.

Baš onako kako smo i mi ostavili i odbacili svoga bližnjega i svoga Boga.

 

„Isprazan razgovor i šuplja obećanja.

Izdajničke Jude i sumnjičave Tome.

Ne stojte samo tu i ne vičite samo.

Učinite nešto.“

 „Judas“ Depeche Mode

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno