Connect with us

Ivica Ursić

SUSRET NA ZDENCU

Published

on

 (Ivan 4, 5-42)     Medicinske studije pokazuju da smo, kao civilizacija, izgubili sposobnost znanja i prepoznavanja – kada smo žedni. Kada smo žedni naše tijelo počinje stvarati vodu iz hrane koju jedemo. Radi toga mnogi ljudi griješkom zamijene žeđ za glad – i prejedaju se.

Mi zamijenjujemo vodu koju naš organizam treba – hranom, koja ne samo što nas ne zadovoljava nego nas i opterećuje dodatnim kilogramima. Ponekad mi osjećamo žeđ, ali ignoriramo tu žeđ, jer jednostavno nemamo vremena ili ga ne želimo imati kako bismo popili svojih 8 čaša vode koje dnevno trebamo.

Ponekad prepoznajemo svoju žeđ i pokušavamo je ugasiti raznim napitcima na bazi kofeina, sode, voća, sa svim ali ne s vodom. I to također gomila na nama suvišne kilograme, a šanse za dijabetes i druge boleštine samo rastu.

Jesmo li mi uistinu izgubili, kao civilizacija, i ono malo zdravog razuma, pa radije trošimo gomile novca na skupe nadomjestke, koji su usput i nezdravi, umjesto da otvorimo slavinu? Ili su nas još jednom uvjerili kako oni najbolje znaju što to nama treba i tako su nas još jednom preveli – žedne preko vode?

Druga strana ove dijagnoze je još gora.

Izgubili smo kao civilizacija sposobnost znanja i prepoznavanja naše žeđi za Bogom. Griješkom smo zamijenili ovu žeđ sa glađu prema novcu, moći, slavi, položaju … popis je užasno dug … i prežderavamo se nečim od svega ovoga ili od svega po malo, nastojeći ustvari ugasiti svoju – duhovnu žeđ.

I tako onda bivamo samo sve žedniji i žedniji.

Nije ni čudo, jer sve što postižemo jest sve veća težina na vagi društvenog prestiža, popularnosti i bogatstva ali duhovnu žeđ s tim „napitcima“ nismo u stanju utažiti.

Recept za jednu i za drugu žeđ je – isti.

Piti – pravu vodu! Živu vodu! I piti je u velikim količinama. Na taj ćemo način izbaciti iz svog organizma, iz svoje duše, masnoće i otrove. Nije to neka čarobna formula, to je samo zakon po kojemu smo stvoreni.

Thomas Hobbes, autor „Leviathan“-a, tvrdi da je u čovjekovoj naravi žeđati za moći ili za sposobnošću kontroliranja.

Hobbes piše: „ … generalno nagnuće čitavog čovječanstva, neprestana je i neumorna želja, žudnja za moći, koja prestaje samo smrću.“

Hobbes vjeruje da je čovjekova žeđ za moći neugasiva, jer čovjek nije u stanju osigurati moć dobrog života bez da ne traži uvijek i sve više. Čovjek je, tvrdi on, u stanju jamčiti svoj opstanak jedino kroz stjecanje sve više moći.

Mi smo, nažalost, nalik čovjeku koji pokušava prijeći pustinju i umjesto posude s vodom nosi sa sobom bocu gaziranog pića. Prvi gutljaj djeluje dobro i snaži ga, ali slabo gasi žeđ. Uzima drugi gutljaj i biva još žedniji nego prije. Čovjek zatim sjedne i želi zauvijek zaspati. Nije ni svjestan da iza naredne pješčane dine leži oaza s hladnom i spasonosnom vodom.

Danas, usred Korizme, Isus nas poziva neka ustanemo i dođemo k njemu. Poziva nas na izvor žive vode. Jer Krist je jedini koji je u stanju ugasiti našu žeđ.

Trajno.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Ivanu opisuje događaj iz Samarije. Isus susreće ženu, Samarijanku, i Isus razgovara duže s tom ženom na zdencu, nego što razgovara s bilo kim, u bilo kojem trenutku koje je navedeno u Evanđeljima.

S njom razgovara duže nego bilo s kojim od svojih učenika, duže nego bilo s kojim od onih koji su ga optuživali i duže nego bilo s kim iz svoje vlastite obitelji.

Žena, Samarijanka, žena koju Isus susreće, u vrelini podneva, na zdencu, prva je osoba kojoj Isus, u Ivanovom Evanđelju, otkriva svoj pravi identitet.

Ona je prvi autsajder koji će shvatiti tko je Isus i ona je prva koja će to reći drugima. Ona je i prvi evanđelist i njezino svjedočenje dovodi mnoge vjeri. Isusov odabir te žene uistinu je čudan, jer ona je uistinu čisti autsajder.

I to trostruki autsajder.

Ona je prije svega Samarijanka, za Židove poganka.

Ona je, naravno, i žena, a žene nisu mogle niti obavljati vjerski obred u društvu muškaraca, čija je molitva sadržavala i rečenicu: „Hvala ti Bože što nisam žena.“

Žena nije imala mjesto u javnom životu. Muškarci s njima nisu uopće razgovarali u javnosti. Neki su čak i oči zatvarali kada bi vidjeli ženu koja im dolazi u susret, pa makar zato udarili glavom u zid i razbili nos.

Bila je Samarijanka, bila je žena, ali to nije bilo sve. Ona je bila i posrnula žena.

Ugledne žene dolazile bi na zdenac ujutro, po hladu, gdje bi se međusobno susretale i razgovarale o tome što ima novog. Ova žena bila je tema razgovora tih uglednih žena i činjenica da je došla na zdenac u podne bio je siguran znak da nije bila dobrodošla na zdenac ujutro.

Ova se je žena udavala svako malo i u tom je trenutku živjela u izvanbračnoj vezi što je i bio razlog njezinog dolaska u podne na zdenac, a ne u jutarnje sate.

Zato je i razumljivo njezino iznenađenje, kada je došavši u vrelini podneva na zdenac (neka vas ne zbuni što u tekstu stoji „bila je otprilike šesta ura“, jer su Židovi računali početak dana od 6 sati ujutro) ugledala stranca i odmah je u njemu prepoznala Židova, ali joj nikako nije bilo jasno što on tu u taj sat radi i još je pita neka mu dade piti.

Je li se možda izgubio? Je li izgubio svoju vjeru, kada tako razgovara s njom?

Ona je svjesna koliko je pravila kod Židova kada su u pitanju hrana i piće i svjesna je da taj čovjek krši zakon ako se napije vode iz njezine posude. Njihov razgovor je nešto jako posebno ali ono što je najčudnije za Samarijanku jest to što taj čovjek sve zna o njoj i ne samo što on od nje traži vode nego on njoj nudi – živu vodu.

I kulminira njihov razgovor kada on njoj kaže da je on taj Mesija, Krist – Pomazanik, kojega svi očekuju.

To je prvi put da Isus to kaže nekome.

To je trenutak punog otkrivanja svojeg pravog identiteta.

To je trenutak kada trostruki autsajder, odbačena i prezrena Samarijanka i Mesija, onaj kojeg šalje sam Bog, stoje licem u lice, usred vrelog podneva, na zdencu i kada se ruše svi tabui, sva pravila i sva povijest koja ih je razdvajala.

Mesija, Krist, je osoba u čijoj prisutnosti znaš tko si ti u biti – bio ti dobar ili loš.

Sve ti je jasno.

Svega si svjestan.

Krist ti pokazuje tko si ti, pokazujući tko je On. On prelazi sve prepreke, lomi sva pravila, skida sve maske. Krist razgovara s tobom kao netko koga poznaješ čitav svoj život.

On utječe u tvoj život poput nabujale rijeke, napaja tvoju dušu nevjerojatnom snagom, i ti sada imaš snage suočiti se sa svime i sa svima s kojima do sada nisi imao snage suočiti se.

U tebi se rađa snaga i ti hrabro govoriš: „Dođite vidjeti onoga koji mi je kazao sve o meni.“

Krist nas susreće tamo gdje mi jesmo.

Susret na zdencu bio je „slučajan“ samo za Samarijanku, jer za Boga „slučajnih“ susreta nema. Postoji samo šansa za susret s Kristom bilo kada i bilo gdje.

Krist nas prihvaća onakve kakvi jesmo. Krist ne kori ženu.

Krist ima dar za svakoga tko taj dar želi primiti.

Jedina prepreka je ne znati tko je On.

Pita se čovjek koliko nas je, koji smo dio Crkve, čak onaj njezin aktivniji dio, a tako olako propuštamo darove Božje, samo zato što nismo svjesni Kristove blizine i njegove spremnosti da nam taj dar uruči.

U središtu ove priče nalazi se nevjerojatna ljubav koja će učiniti sve kako bi nas susrela negdje na putu našeg života.

Za jednu od društva odbačenu Samarijanku, prije 2000 godina, to je bilo izvan grada Sihara, na zdencu Jakovljevom, jednog vrućeg i prašnjavog dana.

A za vas? Gdje je to za vas? Za mene?

Bilo gdje i  bilo kad ako smo voljni stati i reći:

„Gospodine, daj mi te vode da ne ožednim više nikada.“

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno