Connect with us

Ivica Ursić

SUĐENI PO LJUBAVI

Objavljeno

- datum

„Pogledah svojim očima u oči tvoje i

stavih srce svoje pored srca tvojega.“

Papa Ivan XXIII

Kaže se da su oči prozori naše duše.

Valjda zato toliko ljudi danas pri susretu obara svoj pogled.

Ne žele uvid u stanje svoje duše.

Oči.

Jedno oko desno, jedno oko lijevo. Organi u bojama. Organi koji opažaju svjetlost i tu svjetlost pretvaraju u živčane impulse. Putem očiju primamo 90% svih informacija iz okoline koja nas okružuje. Ljudsko oko u stanju je razlikovati 10 milijuna različitih nijansi boja. Očima gledamo, vidimo i – namigujemo. Dajemo „mot u briškuli“. Zaljubljujemo se u nečije oči.

Za djecu kažemo da imaju oči mame, tate, none, dida. Kad smo mali oči nam služe za otkrivanje svijeta oko sebe. Kada odrastemo uglavnom očima želimo proniknuti u tuđu privatnost. Ili gledati televiziju. Pri susretu se gledamo u oči ili obaramo pogled. Najčešće gledamo kroz sugovornika.

Kažu, stručnjaci za komunikologiju, da se puno postiže čvrstim (ali ne i prečvrstim) stiskom ruke te izravnim (ali ne baš i preizravnim) pogledom – u oči. Bilo kako bilo oči znaju često govoriti više i značajnije od bilo kojeg govora. Oči su organ koji je čovjeku možda i najdragocijeniji. Jeste li ikada čuli da netko nekome kaže: „Uvo moje!“, „Nosu moj!“, „Nogo moja!“? Naravno – niste. Ali i vi ste nekome sigurno nekada rekli: „Oko moje!“

Čovjek se nikada ne suočava s nečim dobrim, plemenitim, poželjnim, lijepim. Suočavanje se uvijek odnosi na nešto teško, ružno, opasno problematično. Ne želimo se suočiti s poštenjem, ni s pravdom, ni sa ljubavi. Tu obaramo svoj pogled. Valjda nam je neugodno. Zato se i  suočavamo sa stresom, strahom, prošlošću, bolešću.

Suočavaju se politički suparnici, protivnici, rivali. Suočavamo se sa smrću, dugovima, poskupljenjima, nasiljem, neuspjehom. Suočavamo se s istinom. Suočavamo se sa samim sobom i to je ono najgore. Suočavamo se konačno sa samim Bogom.

Oči su organi koji su i najizloženiji u teškim životnim situacijama. Voljeli mi to ili ne, sud i suđenje jedne su od tih teških, ali životnih  činjenica. Govorili mi o povijesti nekog naroda ili o događajima iz našeg osobnog života pred neki ili pred nečiji sud dođu i pojedinci, ali i narodi. Suočavanje je to s pravdom ili nepravdom.

Ako prekršimo zakon onda će nam društvo suditi. Ako želimo biti svoji suditi će nam bogati i moćni. Ako se opijamo, prežderavamo, živimo promiskuitetni seksualni život, ako smo neprestano pod stresom, onda će nam suditi naše tijelo.

Izbori koji su pred nama trebali bi također biti određena vrsta suđenja. Birači će suditi onima kojima su dali svoje povjerenje prigodom prošlih izbora. Biti će ili „palac gore“ ili „palac dolje“. Tako se barem nadamo.

Mi jednostavno ne možemo izbjeći sud i suđenje u svome životu. Trenutak koji karakterizira susret s presudom. Oči u oči.

Isus je rijetko govorio o konačnom Sudu, ali jednom zgodom je oslikao, za nas, sliku tog suda. Tu priču čitamo i slušamo ove nedjelje. Današnja parabola snažan je udarac onima koji doktrinu stavljaju ispred etike. 

Pastir odvaja ovce od jaraca, kaže Isus, pa će tako i u onaj dan doći do velike podjele. Onima na desnoj strani biti će dopušteno ući u Kraljevstvo nebesko, dok će onima na lijevoj strani taj ulazak biti uskraćen. Ali tu se javlja jako veliko iznenađenje. Oni koji su mislili da su pravi i dobri vjernici doznati će da i nisu toliko dobri koliko su to oni za sebe mislili, a oni koji su mislili da i nisu nešto naročito dobri, reći će im se da su obavili posao bolje nego što su to sami i pretpostavljali.

Parabola nam govori da moramo svaku osobu promatrati kao da je ta osoba sam Isus Krist.

‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’

Postoji stara, jako poznata priča. Kraljev izaslanik javi gradonačelniku jednog omanjeg gradića da će kralj osobno posjetiti ih. I gradonačelnik obavi sve moguće i nemoguće pripreme, svečano se odjene i pohita na ulaz od grada čekati kralja. Sati su odmicali, a od kralja ni traga ni glasa. Samo je prošao stari, hromi prosjek koji zamoli nervoznog gradonačelnika za čašu vode. Ovaj ga grubo odbije. Nije imao vremena baviti se takvim stvarima, jer on je – čekao kralja. Pala je i noć, a kralj se nije pojavio. Ljutit i uvrijeđen gradonačelnik napisa pismo kraljevom izaslaniku u kojem je zatražio objašnjenje kraljevog nedolaska. Dobije odgovor da je kralj uistinu prošao kroz njegov gradić toga dana. Putovao je inkognito. Prerušio se je u starog, hromog prosjaka.

Tko je Krist? Krist je svaki čovjek. Ali uvijek će biti onih koji će reći: „Ali Gospodine, da smo mi samo znali da si to bio ti, mi bismo, vjeruj, potpuno drugačije postupili.“ U tome i jest bit. Da je onaj vlasnik svratišta u Betlehemu znao da Marija nosi u sebi dugoočekivanog Mesiju, bez sumnje, bi našao mjesta za njih one noći. Da su Židovi znali da je to sam Bog kojeg uhićuju one noći u Getsemanskom vrtu, bez sumnje da bi ga vjerno slijedili, a ne ga kao razbojnika sprovodili.

Naša dobrota mora biti nesebična, a nikako proračunata. Ako činimo dobro djelo, jer mislimo da će nam ono biti ulaznica za nebo, onda naša motivacija nije bila ljubav nego obična sebičnost.

Parabola nam sugerira da će na kraju, kriterij po kojemu ćemo biti suđeni biti obična djela dobrote.

U današnjem čitanju kralj dopušta ulaz u svoje kraljevstvo ne pripadnicima određenih vjerskih skupina, poznatim osobama, političarima, estradnim zvijezdama, bogatašima … konačni sud se temelji na tome koliko je dobar netko bio … je li nahranio gladnoga, pokazao brigu za utamničenoga, poveo računa o onima koji su sirotinja.

Tko bi ikada mogao pomisliti da tako jednostavna dobra djela mogu imati takvu težinu u onaj konačan dan?

Tko bi ikada mogao pomisliti da će čovjek biti suđen za nešto što mi u ovome svijetu držimo običnim propustom?

Kada mi razmišljamo o Božjem Sudu onda mi mislimo o nekoliko za život nama bitnih odluka, ali prema današnjoj priči Božji Sud dolazi svakog dana i to kroz male, svakodnevne stvari, kroz stvari koje mi činimo ili ne činimo. Pobožnost, pravovjernost, teološke dogme nisu samo i jedino što se računa. Isus govori da je glavni razlog što smo ovdje na zemlji – dobrota i to je kriterij po kojem će Bog sagledavati naš život.

Ako to budemo zanemarivali – propasti ćemo.

Apostol pavao opominje crkvu u Efezu: „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“

(Efežanima 4,31-32)

Ova parabola govori da ćemo na kraju biti suđeni ne po onom lošem što smo učinili, nego po dobru kojeg nismo učinili. Onima s kraljeve lijeve strane uskraćen je ulaz u kraljevstvo. Zašto? Zato, kaže on, jer sam bio žedan i niste mi dali piti, bio sam u zatvoru i nikada niste došli posjetiti me, bio sam gol i nikada mi odjeću niste podarili.

Mi o Božanskom Sudu mislimo na potpuno suprotan način od ovog. Mi mislimo da će nas u Kraljevstvo Božje dovesti suzdržavanje od određenih grijeha i mi mislimo da će nas isključivo grijeh odvesti u pakao. Mi mislimo da je dobar vjernik onaj čovjek koji ne puši, ne pije, ne psuje. Ali to je jako daleko od onoga bitnog.

Naše su crkve prepune onih koji su fini, pristojni, poštovani i ugledni. Onih koji ne puše, ne piju i ne psuju. Ali koji ama baš ništa ne čine za Krista. Prošli tjedan smo slušali priču o čovjeku koji je dobio veliki novac i zakopao ga. Zašto ga je Isus osudio? Ne zato što je taj novac prokockao, ne zato što ga je prolumpao, nego zato što ništa dobra s tim novcem nije napravio.

Cijelu emisiju preuzmite ovdje

Oni slijeve strane nisu pripušteni u Kraljevstvo Božje, ne zbog onog što su učinili, nego zbog onog što su propustili učiniti. A mogli su.

”U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi”

(Sv. Ivan od Križa)

Ivica Ursić

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Objavljeno

- datum

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OFANZIVA NA KATOLIKE

Objavljeno

- datum

Ofanzivama nikada kraja. A i kako bi ga bilo kada neprijatelj nikada ne spava. A kako bi i spavao po ovoj vrućini. Slobodna Dalmacija, čak i kada nema druga Tita, i dalje pokreće ofanzive. Nema bravara ali ostala brava. Nezaključana.

Naravno ofanzive se pokreću protiv najljućeg neprijatelja. Unutarnjeg. Protiv Hrvata i to katolika. Jer ti likovi nikako ne spavaju. Ako i zaspu eto ih pa hodaju u snu. Sve neki sami somnambulisti. Gruba rič, a? Odmah se vidi da s njima nešto nije kako treba. A čim imaju takvu dijagnozu njih treba dovesti u red. Pameti. Zdravlju. A sve po mjeri komesara duha – piše na svom profilu Ivica Ursić.

Ima Slobodna Dalmacija svoje komesare. Tko bi ih samo nabrojio. Uredno su pozicionirani po svijetu. Jedan je Inoslav Bešker. Taj kad osmisli ofanzivu teško da ćeš izvući čitavu glavu na ramenima. On iz blizine Vatikana godinama škropi po nama svojim izljevima mržnje kojih se ne bi posramio ni sam drug Leka. Da, drug Leka. Ne znate za druga Leku? Aleksandra? Rankovića? E… tako je… toga druga Leku.

Neki dan prebili neki EU građani, u Belgiji, neke druge EU građane. I stade drug Bešker viriti u njihove putovnice i brojiti im krvna zrnca. Ovi što dobiše batine bili neki Amerikanac i Talijan. Ovi što su ih tukli bili neki Bugarin i neka Hrvatica. Uhitila policija Bugarina a pustila ovu što bi kao trebala Hrvaticom biti. Pobili se susjedi.

E, ali ne možeš ti druga Beškera zavarati. Kaže on da je Bugarin opleo po ovoj dvojici jer su (kako se to danas politički korektno kaže?) – (a ha… znam, znam!) kao takvi nepoželjni u apartmanu „Identity“ u Zadru. I to sve učini Bugarin mlad zato što ga je mržnjom dojila i zadojila Hrvatica mlada. ‘Oće naša žena muža privolit’ na svoju i to ti je.

I krene ofanziva. Pod geslom kako smo mi Hrvati pripadnici „katoličke homofobne kulture.“

A di ste sad? A… prokužilo vas.
Tužit će vas Bešker papi Frani. A onda ste tek nagrabusili.

Ako vas prije toga Slobodna Dalmacija ne izruči inkvizitorima svojeg podlistka „Misija“ koji će vas konačno dovesti u red. Jer po njima vi niste katolici. Vi ne slušate papu Franu.

Kažete da ste nagluhi pa ga zato ne slušate?
Ne opravdava vas to. Napnite uši. Slušajte papu.

On recimo ima Fr. Jamesa Martina kao savjetnika Vatikanskog tajništva za komunikacije, a taj je (to već i vrapci na granama znaju) otvoreni zagovornik mostogradnje. On bi podigao most i pokrenuo sveopću ofanzivu te preko njega konačno legalno uveo sodomiju u Katoličku Crkvu. Da se više ne muče potajice oko onih stvari.

I šta sad?

Ako Slobodna Dalmacija tvrdi da ste „homofobi“ i „da niste katolici“ pokrijte se ušima. Ne kukajte zašto je dragi Bog uzeo krivog Olivera. Prihvatite svoj grijeh i pokajte se.

Zato i služe ofanzive. Da se porazi neprijatelj. Unutarnji.

Budite pametni, jer možda vam neki pater za pokoru prepiše čitati „Slobodnu Dalmaciju“ i A. Tomića dok ste živi.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno