Connect with us

Ivica Ursić

SUĐENI PO LJUBAVI

Published

on

„Pogledah svojim očima u oči tvoje i

stavih srce svoje pored srca tvojega.“

Papa Ivan XXIII

Kaže se da su oči prozori naše duše.

Valjda zato toliko ljudi danas pri susretu obara svoj pogled.

Ne žele uvid u stanje svoje duše.

Oči.

Jedno oko desno, jedno oko lijevo. Organi u bojama. Organi koji opažaju svjetlost i tu svjetlost pretvaraju u živčane impulse. Putem očiju primamo 90% svih informacija iz okoline koja nas okružuje. Ljudsko oko u stanju je razlikovati 10 milijuna različitih nijansi boja. Očima gledamo, vidimo i – namigujemo. Dajemo „mot u briškuli“. Zaljubljujemo se u nečije oči.

Za djecu kažemo da imaju oči mame, tate, none, dida. Kad smo mali oči nam služe za otkrivanje svijeta oko sebe. Kada odrastemo uglavnom očima želimo proniknuti u tuđu privatnost. Ili gledati televiziju. Pri susretu se gledamo u oči ili obaramo pogled. Najčešće gledamo kroz sugovornika.

Kažu, stručnjaci za komunikologiju, da se puno postiže čvrstim (ali ne i prečvrstim) stiskom ruke te izravnim (ali ne baš i preizravnim) pogledom – u oči. Bilo kako bilo oči znaju često govoriti više i značajnije od bilo kojeg govora. Oči su organ koji je čovjeku možda i najdragocijeniji. Jeste li ikada čuli da netko nekome kaže: „Uvo moje!“, „Nosu moj!“, „Nogo moja!“? Naravno – niste. Ali i vi ste nekome sigurno nekada rekli: „Oko moje!“

Čovjek se nikada ne suočava s nečim dobrim, plemenitim, poželjnim, lijepim. Suočavanje se uvijek odnosi na nešto teško, ružno, opasno problematično. Ne želimo se suočiti s poštenjem, ni s pravdom, ni sa ljubavi. Tu obaramo svoj pogled. Valjda nam je neugodno. Zato se i  suočavamo sa stresom, strahom, prošlošću, bolešću.

Suočavaju se politički suparnici, protivnici, rivali. Suočavamo se sa smrću, dugovima, poskupljenjima, nasiljem, neuspjehom. Suočavamo se s istinom. Suočavamo se sa samim sobom i to je ono najgore. Suočavamo se konačno sa samim Bogom.

Oči su organi koji su i najizloženiji u teškim životnim situacijama. Voljeli mi to ili ne, sud i suđenje jedne su od tih teških, ali životnih  činjenica. Govorili mi o povijesti nekog naroda ili o događajima iz našeg osobnog života pred neki ili pred nečiji sud dođu i pojedinci, ali i narodi. Suočavanje je to s pravdom ili nepravdom.

Ako prekršimo zakon onda će nam društvo suditi. Ako želimo biti svoji suditi će nam bogati i moćni. Ako se opijamo, prežderavamo, živimo promiskuitetni seksualni život, ako smo neprestano pod stresom, onda će nam suditi naše tijelo.

Izbori koji su pred nama trebali bi također biti određena vrsta suđenja. Birači će suditi onima kojima su dali svoje povjerenje prigodom prošlih izbora. Biti će ili „palac gore“ ili „palac dolje“. Tako se barem nadamo.

Mi jednostavno ne možemo izbjeći sud i suđenje u svome životu. Trenutak koji karakterizira susret s presudom. Oči u oči.

Isus je rijetko govorio o konačnom Sudu, ali jednom zgodom je oslikao, za nas, sliku tog suda. Tu priču čitamo i slušamo ove nedjelje. Današnja parabola snažan je udarac onima koji doktrinu stavljaju ispred etike. 

Pastir odvaja ovce od jaraca, kaže Isus, pa će tako i u onaj dan doći do velike podjele. Onima na desnoj strani biti će dopušteno ući u Kraljevstvo nebesko, dok će onima na lijevoj strani taj ulazak biti uskraćen. Ali tu se javlja jako veliko iznenađenje. Oni koji su mislili da su pravi i dobri vjernici doznati će da i nisu toliko dobri koliko su to oni za sebe mislili, a oni koji su mislili da i nisu nešto naročito dobri, reći će im se da su obavili posao bolje nego što su to sami i pretpostavljali.

Parabola nam govori da moramo svaku osobu promatrati kao da je ta osoba sam Isus Krist.

‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’

Postoji stara, jako poznata priča. Kraljev izaslanik javi gradonačelniku jednog omanjeg gradića da će kralj osobno posjetiti ih. I gradonačelnik obavi sve moguće i nemoguće pripreme, svečano se odjene i pohita na ulaz od grada čekati kralja. Sati su odmicali, a od kralja ni traga ni glasa. Samo je prošao stari, hromi prosjek koji zamoli nervoznog gradonačelnika za čašu vode. Ovaj ga grubo odbije. Nije imao vremena baviti se takvim stvarima, jer on je – čekao kralja. Pala je i noć, a kralj se nije pojavio. Ljutit i uvrijeđen gradonačelnik napisa pismo kraljevom izaslaniku u kojem je zatražio objašnjenje kraljevog nedolaska. Dobije odgovor da je kralj uistinu prošao kroz njegov gradić toga dana. Putovao je inkognito. Prerušio se je u starog, hromog prosjaka.

Tko je Krist? Krist je svaki čovjek. Ali uvijek će biti onih koji će reći: „Ali Gospodine, da smo mi samo znali da si to bio ti, mi bismo, vjeruj, potpuno drugačije postupili.“ U tome i jest bit. Da je onaj vlasnik svratišta u Betlehemu znao da Marija nosi u sebi dugoočekivanog Mesiju, bez sumnje, bi našao mjesta za njih one noći. Da su Židovi znali da je to sam Bog kojeg uhićuju one noći u Getsemanskom vrtu, bez sumnje da bi ga vjerno slijedili, a ne ga kao razbojnika sprovodili.

Naša dobrota mora biti nesebična, a nikako proračunata. Ako činimo dobro djelo, jer mislimo da će nam ono biti ulaznica za nebo, onda naša motivacija nije bila ljubav nego obična sebičnost.

Parabola nam sugerira da će na kraju, kriterij po kojemu ćemo biti suđeni biti obična djela dobrote.

U današnjem čitanju kralj dopušta ulaz u svoje kraljevstvo ne pripadnicima određenih vjerskih skupina, poznatim osobama, političarima, estradnim zvijezdama, bogatašima … konačni sud se temelji na tome koliko je dobar netko bio … je li nahranio gladnoga, pokazao brigu za utamničenoga, poveo računa o onima koji su sirotinja.

Tko bi ikada mogao pomisliti da tako jednostavna dobra djela mogu imati takvu težinu u onaj konačan dan?

Tko bi ikada mogao pomisliti da će čovjek biti suđen za nešto što mi u ovome svijetu držimo običnim propustom?

Kada mi razmišljamo o Božjem Sudu onda mi mislimo o nekoliko za život nama bitnih odluka, ali prema današnjoj priči Božji Sud dolazi svakog dana i to kroz male, svakodnevne stvari, kroz stvari koje mi činimo ili ne činimo. Pobožnost, pravovjernost, teološke dogme nisu samo i jedino što se računa. Isus govori da je glavni razlog što smo ovdje na zemlji – dobrota i to je kriterij po kojem će Bog sagledavati naš život.

Ako to budemo zanemarivali – propasti ćemo.

Apostol pavao opominje crkvu u Efezu: „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“

(Efežanima 4,31-32)

Ova parabola govori da ćemo na kraju biti suđeni ne po onom lošem što smo učinili, nego po dobru kojeg nismo učinili. Onima s kraljeve lijeve strane uskraćen je ulaz u kraljevstvo. Zašto? Zato, kaže on, jer sam bio žedan i niste mi dali piti, bio sam u zatvoru i nikada niste došli posjetiti me, bio sam gol i nikada mi odjeću niste podarili.

Mi o Božanskom Sudu mislimo na potpuno suprotan način od ovog. Mi mislimo da će nas u Kraljevstvo Božje dovesti suzdržavanje od određenih grijeha i mi mislimo da će nas isključivo grijeh odvesti u pakao. Mi mislimo da je dobar vjernik onaj čovjek koji ne puši, ne pije, ne psuje. Ali to je jako daleko od onoga bitnog.

Naše su crkve prepune onih koji su fini, pristojni, poštovani i ugledni. Onih koji ne puše, ne piju i ne psuju. Ali koji ama baš ništa ne čine za Krista. Prošli tjedan smo slušali priču o čovjeku koji je dobio veliki novac i zakopao ga. Zašto ga je Isus osudio? Ne zato što je taj novac prokockao, ne zato što ga je prolumpao, nego zato što ništa dobra s tim novcem nije napravio.

Cijelu emisiju preuzmite ovdje

Oni slijeve strane nisu pripušteni u Kraljevstvo Božje, ne zbog onog što su učinili, nego zbog onog što su propustili učiniti. A mogli su.

”U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi”

(Sv. Ivan od Križa)

Ivica Ursić

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno