Connect with us

Ivica Ursić

SUĐENI PO LJUBAVI

Objavljeno

- datum

„Pogledah svojim očima u oči tvoje i

stavih srce svoje pored srca tvojega.“

Papa Ivan XXIII

Kaže se da su oči prozori naše duše.

Valjda zato toliko ljudi danas pri susretu obara svoj pogled.

Ne žele uvid u stanje svoje duše.

Oči.

Jedno oko desno, jedno oko lijevo. Organi u bojama. Organi koji opažaju svjetlost i tu svjetlost pretvaraju u živčane impulse. Putem očiju primamo 90% svih informacija iz okoline koja nas okružuje. Ljudsko oko u stanju je razlikovati 10 milijuna različitih nijansi boja. Očima gledamo, vidimo i – namigujemo. Dajemo „mot u briškuli“. Zaljubljujemo se u nečije oči.

Za djecu kažemo da imaju oči mame, tate, none, dida. Kad smo mali oči nam služe za otkrivanje svijeta oko sebe. Kada odrastemo uglavnom očima želimo proniknuti u tuđu privatnost. Ili gledati televiziju. Pri susretu se gledamo u oči ili obaramo pogled. Najčešće gledamo kroz sugovornika.

Kažu, stručnjaci za komunikologiju, da se puno postiže čvrstim (ali ne i prečvrstim) stiskom ruke te izravnim (ali ne baš i preizravnim) pogledom – u oči. Bilo kako bilo oči znaju često govoriti više i značajnije od bilo kojeg govora. Oči su organ koji je čovjeku možda i najdragocijeniji. Jeste li ikada čuli da netko nekome kaže: „Uvo moje!“, „Nosu moj!“, „Nogo moja!“? Naravno – niste. Ali i vi ste nekome sigurno nekada rekli: „Oko moje!“

Čovjek se nikada ne suočava s nečim dobrim, plemenitim, poželjnim, lijepim. Suočavanje se uvijek odnosi na nešto teško, ružno, opasno problematično. Ne želimo se suočiti s poštenjem, ni s pravdom, ni sa ljubavi. Tu obaramo svoj pogled. Valjda nam je neugodno. Zato se i  suočavamo sa stresom, strahom, prošlošću, bolešću.

Suočavaju se politički suparnici, protivnici, rivali. Suočavamo se sa smrću, dugovima, poskupljenjima, nasiljem, neuspjehom. Suočavamo se s istinom. Suočavamo se sa samim sobom i to je ono najgore. Suočavamo se konačno sa samim Bogom.

Oči su organi koji su i najizloženiji u teškim životnim situacijama. Voljeli mi to ili ne, sud i suđenje jedne su od tih teških, ali životnih  činjenica. Govorili mi o povijesti nekog naroda ili o događajima iz našeg osobnog života pred neki ili pred nečiji sud dođu i pojedinci, ali i narodi. Suočavanje je to s pravdom ili nepravdom.

Ako prekršimo zakon onda će nam društvo suditi. Ako želimo biti svoji suditi će nam bogati i moćni. Ako se opijamo, prežderavamo, živimo promiskuitetni seksualni život, ako smo neprestano pod stresom, onda će nam suditi naše tijelo.

Izbori koji su pred nama trebali bi također biti određena vrsta suđenja. Birači će suditi onima kojima su dali svoje povjerenje prigodom prošlih izbora. Biti će ili „palac gore“ ili „palac dolje“. Tako se barem nadamo.

Mi jednostavno ne možemo izbjeći sud i suđenje u svome životu. Trenutak koji karakterizira susret s presudom. Oči u oči.

Isus je rijetko govorio o konačnom Sudu, ali jednom zgodom je oslikao, za nas, sliku tog suda. Tu priču čitamo i slušamo ove nedjelje. Današnja parabola snažan je udarac onima koji doktrinu stavljaju ispred etike. 

Pastir odvaja ovce od jaraca, kaže Isus, pa će tako i u onaj dan doći do velike podjele. Onima na desnoj strani biti će dopušteno ući u Kraljevstvo nebesko, dok će onima na lijevoj strani taj ulazak biti uskraćen. Ali tu se javlja jako veliko iznenađenje. Oni koji su mislili da su pravi i dobri vjernici doznati će da i nisu toliko dobri koliko su to oni za sebe mislili, a oni koji su mislili da i nisu nešto naročito dobri, reći će im se da su obavili posao bolje nego što su to sami i pretpostavljali.

Parabola nam govori da moramo svaku osobu promatrati kao da je ta osoba sam Isus Krist.

‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’

Postoji stara, jako poznata priča. Kraljev izaslanik javi gradonačelniku jednog omanjeg gradića da će kralj osobno posjetiti ih. I gradonačelnik obavi sve moguće i nemoguće pripreme, svečano se odjene i pohita na ulaz od grada čekati kralja. Sati su odmicali, a od kralja ni traga ni glasa. Samo je prošao stari, hromi prosjek koji zamoli nervoznog gradonačelnika za čašu vode. Ovaj ga grubo odbije. Nije imao vremena baviti se takvim stvarima, jer on je – čekao kralja. Pala je i noć, a kralj se nije pojavio. Ljutit i uvrijeđen gradonačelnik napisa pismo kraljevom izaslaniku u kojem je zatražio objašnjenje kraljevog nedolaska. Dobije odgovor da je kralj uistinu prošao kroz njegov gradić toga dana. Putovao je inkognito. Prerušio se je u starog, hromog prosjaka.

Tko je Krist? Krist je svaki čovjek. Ali uvijek će biti onih koji će reći: „Ali Gospodine, da smo mi samo znali da si to bio ti, mi bismo, vjeruj, potpuno drugačije postupili.“ U tome i jest bit. Da je onaj vlasnik svratišta u Betlehemu znao da Marija nosi u sebi dugoočekivanog Mesiju, bez sumnje, bi našao mjesta za njih one noći. Da su Židovi znali da je to sam Bog kojeg uhićuju one noći u Getsemanskom vrtu, bez sumnje da bi ga vjerno slijedili, a ne ga kao razbojnika sprovodili.

Naša dobrota mora biti nesebična, a nikako proračunata. Ako činimo dobro djelo, jer mislimo da će nam ono biti ulaznica za nebo, onda naša motivacija nije bila ljubav nego obična sebičnost.

Parabola nam sugerira da će na kraju, kriterij po kojemu ćemo biti suđeni biti obična djela dobrote.

U današnjem čitanju kralj dopušta ulaz u svoje kraljevstvo ne pripadnicima određenih vjerskih skupina, poznatim osobama, političarima, estradnim zvijezdama, bogatašima … konačni sud se temelji na tome koliko je dobar netko bio … je li nahranio gladnoga, pokazao brigu za utamničenoga, poveo računa o onima koji su sirotinja.

Tko bi ikada mogao pomisliti da tako jednostavna dobra djela mogu imati takvu težinu u onaj konačan dan?

Tko bi ikada mogao pomisliti da će čovjek biti suđen za nešto što mi u ovome svijetu držimo običnim propustom?

Kada mi razmišljamo o Božjem Sudu onda mi mislimo o nekoliko za život nama bitnih odluka, ali prema današnjoj priči Božji Sud dolazi svakog dana i to kroz male, svakodnevne stvari, kroz stvari koje mi činimo ili ne činimo. Pobožnost, pravovjernost, teološke dogme nisu samo i jedino što se računa. Isus govori da je glavni razlog što smo ovdje na zemlji – dobrota i to je kriterij po kojem će Bog sagledavati naš život.

Ako to budemo zanemarivali – propasti ćemo.

Apostol pavao opominje crkvu u Efezu: „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“

(Efežanima 4,31-32)

Ova parabola govori da ćemo na kraju biti suđeni ne po onom lošem što smo učinili, nego po dobru kojeg nismo učinili. Onima s kraljeve lijeve strane uskraćen je ulaz u kraljevstvo. Zašto? Zato, kaže on, jer sam bio žedan i niste mi dali piti, bio sam u zatvoru i nikada niste došli posjetiti me, bio sam gol i nikada mi odjeću niste podarili.

Mi o Božanskom Sudu mislimo na potpuno suprotan način od ovog. Mi mislimo da će nas u Kraljevstvo Božje dovesti suzdržavanje od određenih grijeha i mi mislimo da će nas isključivo grijeh odvesti u pakao. Mi mislimo da je dobar vjernik onaj čovjek koji ne puši, ne pije, ne psuje. Ali to je jako daleko od onoga bitnog.

Naše su crkve prepune onih koji su fini, pristojni, poštovani i ugledni. Onih koji ne puše, ne piju i ne psuju. Ali koji ama baš ništa ne čine za Krista. Prošli tjedan smo slušali priču o čovjeku koji je dobio veliki novac i zakopao ga. Zašto ga je Isus osudio? Ne zato što je taj novac prokockao, ne zato što ga je prolumpao, nego zato što ništa dobra s tim novcem nije napravio.

Cijelu emisiju preuzmite ovdje

Oni slijeve strane nisu pripušteni u Kraljevstvo Božje, ne zbog onog što su učinili, nego zbog onog što su propustili učiniti. A mogli su.

”U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi”

(Sv. Ivan od Križa)

Ivica Ursić

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Ivica Ursić

KRISTOVI SVJEDOCI

Objavljeno

- datum

Nevjerojatna smo bića mi ljudi.

Između ostaloga jedina smo bića na svijetu koja su u stanju zadiviti se.

Znate ono kada zinemo i kažemo: „Čovječe, ajme šta je ovooooo lipoooo!“.

Nikada niste vidjeli medu gdje stoji zadivljen pod kruškom, nikada niste vidjeli svinju „bez teksta“ kako samo uzdiše i gleda u napoj, nikada niste vidjeli lisicu kako se, sa suzom u oku, divi ulovljenoj kokoši. 

Ne, i medo i prase i lisica ne dive se ničemu.

Oni samo gledaju kako sve to što prije strpati u sebe.

Nikad se ne zna, kada može banuti konkurencija. Ili čovjek.

Jedino smo mi ljudi u stanju stati i zadivljeno se zagledati, „ostati bez teksta“ i suzu pustiti, čak i pred stablom kruške, pred punim tanjurom, pa i pred piletom, većim ili manjim. A da ne govorim kako nas znaju oduševiti slapovi planinske rijeke, zvijezdama osuto ljetno nebo ili cvijetak niknuo u nekoj ljutoj škrapi.

Sva druga bića takve pojave jednostavno ne primjećuju, ukoliko nisu na jelovniku. Dakle samo čovjek može ostati „inkantan“, zapanjen, začuđen.

Zadivljen.

Ali samo i jedino čovjek svu tu divotu oko sebe može, vidjevši je, u jednom jedinom trenu, mrtav hladan, zaboraviti. Kao da je nikada ni vidio nije. Veo zaborava, nebrige, ravnodušnosti tako često čovjek prebacuje preko Božjih čuda koja nas okružuju.

Kao da se bojimo ljepote. Kao da nas je strah njezinog dodira.

Da, takvi smo mi ljudi.

Takav je čovjek.

Sve blagdane, ako ih uopće i živimo, živimo jedan dan. I nakon toga zaboravimo na njih, kao da ih nikada ni bilo nije. Zaboravimo na njih sve do iduće godine i do tada na pamet nam ne padnu.

Rođendani, imendani, obljetnice, Božić, Uskrs.

Sve to nama dođe i prođe.

Pa opet dođe.

I opet prođe.

O državnim blagdanima nema smisla zboriti, jer u državi, koja se još samo Hrvatskom zove, oni više skoro i da ne postoje.

Politika je učinila sve što je mogla, a mogla je puno, kako bi kod naroda stvorila zbrku i tako ubila volju i spomen na blagdane koji su obilježili stvaranje moderne Hrvatske države. Hrvatska je vjerojatno jedina država na svijetu čiji narod pojma nema što i kada slaviti kada su u pitanju nacionalni  blagdani.

A blagdani služe kako bi se podsjetili da u životu postoje stvari koje su vrijedne našeg pamćenja, stvari koje su iznad onog uobičajenog i svakodnevnog, stvari koje bi nas trebale uvijek i iznova oduševljavati.

Ali nas su istrenirali kao cirkuskog medu da nam je blagdan samo jedan radni dan manje, jedan dan spavanja više i malo bogatija trpeza. I to je to.

„Koji je blagdan?“

„A što to sad ima veze? Neki sigurno jest. Pa objesili su zastave.“

Zašto ovom svijetu, zašto ovoj kulturi nije u interesu da se mi ljudi oduševljavamo, zadivljujemo?

Zašto?

Zato jer zadivljen čovjek, čovjek dotaknut nečim veličanstvenim, taj čovjek se je u stanju mijenjati. I ne ostati isti.

I ako je to točno, a točno je, onda našim gospodarima nije po volji da se mi nešto mijenjamo. Toliko su truda uložili da im budemo „po mjeri“, da nas ukalupe, da nas poslože po odgovarajućim ladicama, a sada bi se mi kao nešto mijenjali. Taman posla.

Kaže Blaise Pascal da se mi uvijek divimo onome što stvarno ne razumijemo. Zato mi užasno lako predajemo zaboravu ono čega nismo gospodari, a s druge strane ako se prepustimo tom čudu onda se moramo mijenjati kako bi ga barem pokušali razumjeti.

Ovonedjeljno čitanje Lukina je priča o onome što se događalo one uskršnje večeri. Dakle još smo u Uskrsu. Iako smo mi na Uskrs odavno zaboravili. Možda je ostalo još koje nepojedeno obojano jaje. Ili čokoladni zec. I to je to. Uskrs je tek dogodine, mislimo mi.

U društvu smo učenika koji su u strahu, zaključani, i koji diskutiraju o onome što su ona dvojica učenika doživjela na putu za Emaus. I dok se oni premišljaju hoće li njihovu priču proglasiti još jednom „brbljarijom“, kao što su već proglasili priču žena koje su našle prazan grob, Isus se pojavi među njima.

Apostoli su zbunjeni i prestrašeni.

Misle da vide duha.

Nakon što ih je Isus razuvjerio oni od radosti još nisu vjerovali, nego su se čudom čudili. Bili su zadivljeni.

Fascinantno je to što se zbiva kada doživimo nešto što iz temelja mijenja naše uobičajene kategorije razmišljanja, kada nam se nešto dramatično dogodi ili se stavi na kušnju naš dosadašnji način razmišljanja. Mi ili okrenemo glavu ili se mijenjamo. Nema sredine.

Dok je Isus te večeri stajao među učenicima, Luka nam govori, da im je „otvorio pamet da razumiju Pisma“. Nazvao ih je svjedocima. Iako nije zapovjedio, bio je više nego jasan kada im je rekao neka „propovijedaju obraćenje i otpuštenje grijeha, po svim narodima počevši od Jeruzalema.“

Pred učenicima je izbor. Što će učiniti?

Hoće li okrenuti glavu, ostati zaključani i zaboraviti na sve, pravdajući se da oni to ne razumiju ili će dopustiti uskrslom Kristu da ih povede prema vječnosti?

Umjesto da nastave skrivati se učenici biraju biti svjedocima. Počinju naviještati. Ta sposobnost temeljila se na njihovoj zadivljenosti kada su susreli uskrsloga Krista koji stoji među njima, razgovara s njima, dodiruje ih i koji jede s njima.

Zadaća koju je Isus povjerio učenicima dana je i nama – biti mu svjedoci. Mi trebamo pričati svijetu priču, ali ne kao priču iz „druge ruke“, ne kao priču „rekla-kazala“, nego kao priču našeg osobnog iskustva kada nas je susret s uskrslim Kristom zadivio i mi nismo više mogli nastaviti po starom. Nismo mogli ostati isti. Tu priču možemo pričati riječima, ali isto tako možemo je pričati svojim ponašanjem, svojim djelima, svojim životom.

Kaže Barbara Taylor: „Kada svijet traži unaokolo uskrsloga Krista, kada želi znati što to znači, onda smo mi oni na koje ovaj svijet gleda. Ne naša lijepa lica i naše iskrene oči, nego naše ruke i noge. Gleda što smo učinili s njima i kamo smo hodili s njima.“

Bog je uistinu učinio nešto zadivljujuće u Isusovom uskrsnuću kada je Isus stao ispred učenika i kada je iskoračio izvan i iznad svih do tada poznatih kategorija ljudskog razumijevanja.

Ali Bog se tu nije zaustavio.

Bog i dalje nastavlja činiti novo i to svaki put kada mi iskusimo uskrslog Krista u svojim životima. To je priča koja zadivljuje svaki put ispočetka.

Rođenje djeteta. Suza majke. Briga oca.

Ruka neznanca. Bezuvjetna ljubav.

Žrtva za Domovinu.

Za bližnjega.

Za život.

Isus ne želi da mi budemo samo još jedno ime na popisu kršćana, još jedan vjernik iz običaja ili navike.

Isus nas želi kao svoje svjedoke.

Kao svjedoke koji možda i ne razumiju u cijelosti sav misterij Božje ljubavi i života u vječnosti, ali koji se zadivljeni mijenjaju.

Jer možda jedini Uskrs kojeg neki ljudi ikada budu vidjeli bude Uskrs kojeg vide u vama i meni.

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OŽILJCI NADE

Objavljeno

- datum

„Ožiljci nas podsjećaju da je naša prošlost stvarna.“ (Cormack McCarthy)

Nema osobe bez ožiljaka. Svatko od nas ima nekakav ožiljak. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, dok se nekih više i ne prisjećamo. Ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nam nanijete.

Ne možeš živjeti život, a ne biti ranjen. To dolazi u paketu. Ali ima nešto kod ožiljaka što ljude čini više ljudima. Mi smo ponekad (i to s pravom) sumnjičavi kada vidimo ljude koji, onako na prvi pogled, djeluju – savršeno. Djeca bez oderanih koljena, tinejđeri bez bubuljica, žene savršenih proporcija, starije osobe bez bora, svi oni izazivaju kod nas barem blagu nevjericu.

Ima nešto stvarnog, uvjerljivog, vjerodostojnog u ožiljcima.

Ali kako onda govoriti o „ožiljcima nade“ kada je u svakoj od tih priča prisutna bol?

„Sve što mi ovi ožiljci mogu dati jest – nada, ali sve što vidim u ovoj noći jesu brodovi koji tonu.“, jada se pjesnik.

Za nas kršćane nadu simbolizira smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Križ, simbol okrutne smrti, postao je simbol nade, jer je Krist svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Kristovi ožiljci nas podsjećaju da je nemoguće preskočiti razdoblje od Cvjetnice do Uskrsa. A mi ljudi bismo to najradije učinili. Kristovi ožiljci pomažu nam sjetiti se mračnih dana i muke koju je Isus podnio kako bi otkupio naše grijehe.

Isusovi ožiljci svjedoče svu njegovu muku, bol i patnju. Oni su vizualni podsjetnik da uz činjenicu da je Isus bio Bog da je ujedno bio i čovjek. Za pretpostaviti je da je Isus želio da njegovi učenici vide njegove ožiljke kako bi mogli razumjeti nadu koju oni predstavljaju.

Što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Isus se pojavljuje, učenici su u strahu, zaključani su, ali vidjevši Isusove ožiljke dolazi do transformacije njihovog duševnog stanja. Oni sada slave. Zamislite, ožiljci, koji su rezultat boli, rezultiraju radošću i nadom.

Dakle, što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Pa, učenici vjerojatno ne bi povjerovali da je ovaj čovjek uistinu njihov uskrsli Gospodin, onaj koji je mučen i koji je umro prikovan za križ. Isus bez ožiljaka značilo bi pitati se je li on uopće bio u cijelosti čovjek, kao što je u cijelosti bio Bog? Postavilo bi se logično pitanje je li Isus iskoristio svoje božanske moći i izbjegao patnjama i boli? Vjerojatno bi bilo onih koji bi se upitali može li Krist uistinu razumjeti ljudsku bol i patnju? Može li uopće suosjećati s nama?

Isusovi ožiljci, ožiljci nade, nevjerojatno su značajni za našu vjeru.

Često se krivo misli da su učenici, a Toma prije svih, tražili od Isusa da vide njegove rane. Ali ako pozorno čitamo Sveto Pismo onda možemo vidjeti da je Isus sam ponudio učenicima neka pogledaju njegove ožiljke.

Učenici su odgovorili radošću, a Toma je odgovorio središnjom istinom čitavog Evanđelja: „Gospodin moj i Bog moj!“. Ovim riječima Toma na najsnažniji način spominje Isusov pravi identitet. Toma, vidjevši Isusove ožiljke, prepoznaje Boga u Kristu, prepoznaje Riječ koja je tijelom postala.

U svojoj knjizi „Fingering the Evidence“ („Ukazujući na dokaze“) Richard B. Hays kaže: „Zar nije zanimljivo da je Bog u stanju uskrsnuti Isusa iz mrtvih, a nije iscijelio rane od čavala na njegovim rukama? Je li to bio previd? Sigurno nije. Moć smrti je pobijeđena, ali su ožiljci ostali.“

Kada je Isus pokazao učenicima svoje ožiljke on je u biti njima rekao: „Evo mog potpisa!“

Isus, naš Gospodin i naš Bog, u slavi uskrsnuća, još uvijek nosi rane svojeg iskustva Boga u susretu s nama ljudima na zemlji. Uskrsnuće nije odstranilo njegovo bolno ljudsko iskustvo. Uskrsli Gospodin još uvijek nosi na svom tijelu ožiljke koji govore o njegovoj solidarnosti sa ljudskom patnjom. Ti ožiljci služe kao podsjetnik da je Bog s nama kroz čitavo vrijeme i da ostaje uz nas kroz sve ono što nam se događa, a poglavito kroz našu bol i patnju.

Slika uskrslog Krista s ožiljcima, na rukama i na boku, podsjeća nas da kada mi patimo da je jednako tako patio i naš Bog, da kada mi plačemo u samoći da je jednako tako te emocije proživljavao i naš Bog, da kada se mi osjećamo napušteni da je Krist pribijen na križ vapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Mi nemamo nekakvog nezainteresiranog i ravnodušnog Boga koji stoji na distanci, nego imamo Boga koji u cijelosti ulazi u stvarnost naše boli. I kada mi patimo onda mi znamo da Krist može reći: „Ja sam bio tamo i to mogu posvjedočiti moji ožiljci.“

Dok se mi nosimo s našim životnim mukama, bolima i ranama, Kristovi ožiljci postaju ožiljci nade koji nam jamče da ćemo u Kristu iscijeliti svoje rane i pobijediti svijet i mrt.

„Ožiljci nisu znakovi slabosti, oni su znakovi opstanka i ustrajnosti.“

(Rodney A. Winters)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

IZDAJA KOJA TRAJE

Objavljeno

- datum

„I gle, s najkrotkijom gestom od svih,

počeo je rat za ovaj svijet.

Poljupcem.“

 NEDJELJA PALMI – CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Poprilično dug naziv, dat ovom danu, u sebi obuhvaća dualni aspekt liturgijske svečanosti. Procesija u kojoj se nose maslinove grane opisuje Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem, ulazak u posljednji tjedan njegovog zemaljskog života, koji se razvija pred našim očima u čitanju Muke.

Liturgija je prepuna simbolike, obilna paradoksima.

Mahanje palminim/maslinovim granama evocira uspomene na blagdan Sjenica kada su ljudi mahali granama i pjevali Aleluja, te tako odavali počast oslobođenju iz Egipta, ili pobjedničkom ulasku Makabejaca u Jeruzalem i ponovnu izgradnju Hrama.

Ipak gomila, koja je Isusu klicala „Hosana!“ – „Spasi nas, mi te molimo!“ (riječ je izvorno aramejska, a u prijevodu znači “Pomozi!”), kroz pet dana glasno će tražiti njegovu smrt.

Lik Mesije, koji nije ratnički nego onaj koji donosi mir i koji sjedi na magaretu, uvodi nas u tjedan kada će Isus umrijeti razapet između dva razbojnika.

Nedjelja Palmi/Cvjetnica sažetak je Korizme. To je dan velike proslave i dan duboke žalosti. Na ovaj dan Isus ulazi u Jeruzalem kao kralj kojemu kliču tisuće. Do kraja tjedna će biti mrtav, a njegovi sljedbenici će se razbježati.

Evanđelist Marko započinje priču o Isusovoj Muci s tri priče. Jedna je priča o kovanju urote, druga o besramnoj izdaji i treća o nježnoj vjernosti.

„Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju.“

Oni konačno žele završiti priču s ovim Nazarećaninom. Naravno oni se boje naroda i žele to učiniti na što je moguće perfidniji način kako se narod ne bi dosjetio.

Čitavoj priči pridodan je jedan novi, jezivi i besraman element.

Izdaja.

„A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda.“

I to izdaja koju će počiniti netko Isusu jako blizak, netko tko je neprestano uz njega, netko koga Isus voli. Netko kome vjeruje.

Između ove dvije priče evanđelist Marko uvodi priču o izuzetnoj vjernosti. Isus posjećuje Šimuna Gubavca u Betaniji, a jedna anonimna žena razbija skupocijenu posudu od alabastera i iz nje izlijeva dragocjeno nardovo ulje na njegovu glavu. Bio je to čin rezerviran isključivo za pomazanje kraljevskih glava.

I dok miris ulja ispunja prostoriju, oni oko Isusa su šokirani s ovim ekstravagantnim postupkom. Ali Isus brani ženu. Ona je obavila čin istinske odanosti, čin prave vjernosti i ljubavi i ta njezina gesta ući će u Evanđelja za sva vremena.

„Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.”

Ove tri tako oštro suprostavljene priče, priča o moćnicima koji su spremni na sve kako bi eliminirali ugrozu svojih pozicija, priča o najgorem od svih ljudskih čina – izdaji – koja je uvijek čin onih koji su ti najbliži i koje najviše voliš i priča o „anonimusima“ koje nam Bog šalje na životnom putu, o „neznancima“ koji u tvoj život donose samu Božju ljubav, ove tri priče uvode nas u samo središte Markove poruke.

Dvije glavne teme se provlače kroz čitavu Muku. Jedna je Isus koji daje svoj život za druge, za nas, a druga smo mi, ti drugi, oni oko Isusa. Isus je uvijek isti, utjelovljeni Bog koji se žrtvuje za spas svoje kreacije, a mi?

Neki od nas kuju zavjeru, smišljaju kako još jednom „ubiti Boga“ i zauzeti njegovo mjesto, kako izdati i prodati najbolje među sobom, dok neki među nama daju ono svoje najvrijednije bližnjemu, žrtvuju sve što imaju i slijede Boga vjerno i na križ.

Muka razotkriva užasne Judine nakane, kao i planove glavara svećeničkih i pismoznanaca ali nam u isto vrijeme daje i sliku autentičnog sljedbeništva kroz lik anonimne žene iz Betanije.

Uvijek sam mislio da je Isus bio smetnja vlastodršcima, da je izdan, mučen i razapet zato što je odbio biti onakav Mesija kakvog su ljudi očekivali. Mislio sam, potaknut različitim stereotipima, da je narod želio revolucionarnog lidera i da su očekivali nekoga tko će im skinuti rimske okove. Uvijek sam mislio da oni nikada nisu shvatili Isusa kada im je govorio kakav je u biti on Mesija. Uvijek sam mislio da je riječ o pogrešnom identitetu.

Ali ako je ovo sve točno, ako su oni željeli da Isus bude jedna vrsta Mesije koja je odgovarala njihovim interesima, jesu li mogli shavtiti barem „5 minuta do 12“ prije nego što su ga uhitili, lažno optužili, neopravedno osudili, mučili i razapeli, da Isus ne odgovara slici koju su zamislili? I ako Isus nije Mesija kojeg oni očekuju, zar ga nisu mogli jednostavno ignorirati? Mogli su ga pustiti da izblijedi, da se istroši i da tako nestane s javne scene.

Ne, oni su djelovali užasno nasilno.

Zašto?

Zašto se nije čuo ni jedan jedini glas u Isusovu obranu?

Zašto nije bilo nikog tko bi ga pokušao spasiti od smrti?

Što čovjek više razmišlja o svemu ovome to je sve većeg uvjerenja da je razlog zašto se mi tako brzo transformiramo iz mase koja kliče Isusu i pozdravlja ga, do gomile koja urla i traži njegovu smrt, taj što mi znamo točno tko je Isus.

U jednom trenutku se čini da je svatko u ovoj priči ujedinjen u nastupu – protiv Isusa. Svi su ga napustili. Svi su ga odbacili. Nisu to bili samo Židovi, koji su bili protiv njega, nego i Rimljani. Nisu to bili samo vjerski i politički poglavari, nego i običan narod. Nije to bio samo Juda, nego također i Petar, vjerni apostol, a i drugi koji uopće nisu spomenuti tijekom svih Isusovih muka, batinjanja i razapinjanja.

 

Nije uz njega ostao ni jedan od onih brojnih koje je ozdravio.

Ni jedan od onih iz kojih je istjerao zle duhove.

Ni jedan od onih kojima je oprostio.

Ni jedan od onih s kojima je lomio kruh.

Ni jedan od njih nije izustio ni jednu jedinu riječ u njegovu obranu, niti je itko od njih učinio jednu jedinu stvar u Isusovu korist.

Pokušajmo se ovoga sjetiti naredni put kada se nađemo u položaju koji je barem u tragovima nalik ovom. Kada nas svi napuste. Kada nas svi odbace. Svi oni kojima smo znali pomoći. S kojima smo lomili kruh.

Jer ako šutimo kada nam Stvoritelja izdaju, kada ga uhićuju, kada mu nepošteno sude i nepravedno osuđuju, kada ga razapinju i ubijaju, zar je onda za čuditi se kada isto tako šutimo kada nam braću i kada nam Domovinu lažno optužuju i razapinju i za njezine haljine bacaju kocku.

Na kraju ostajemo sami.

Ostavljeni i odbačeni.

Baš onako kako smo i mi ostavili i odbacili svoga bližnjega i svoga Boga.

 

„Isprazan razgovor i šuplja obećanja.

Izdajničke Jude i sumnjičave Tome.

Ne stojte samo tu i ne vičite samo.

Učinite nešto.“

 „Judas“ Depeche Mode

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno