Connect with us

Magazin

Strašno upozorenje! 

Objavljeno

- datum

izvor slike: ebay.fr

 “BABA PAKLENJAČA”    Donosimo nevjerojatno svjedočanstvo jednog svećenika. Možda ste i vi doživjeli nešto slično. Previše je svjedoka, a da bismo ovo olako odbacili. Ovo je, također, upozorenje onima koji misle da mogu raditi što god žele!

Kao dijete, znao sam slušati priče ljudi o događanjima na sprovodima, ali i neka druga iskustva koja su bila, kako su me kasnije tijekom školovanja učili, parapsihološke naravi. U sjećanju mi je ostalo da su ljudi o tome pričali kao o stvarnim događajima. Bila je to za njih istina. Osobno pamtim jedan događaj koji se zbio pri kraju moga osnovnog školovanja. Za taj događaj nismo nikada uspjeli naći razumsko objašnjenje, ni ja ni moji roditelji.

Srednjoškolsko obrazovanje te studij teologije na takva mi pitanja nije dao odgovore. Spominjalo se parapsihološke fenomene tek usput, nikad ozbiljno. Na kraju svoga studija i na početku svećeničkog života, sve su to za mene bile obične „bapske priče” i plod primitivne mašte. S takvim stavovima, došao sam i u župu.

Događaj o kojem želim svjedočiti dogodio se dok sam još bio mlad svećenik. Bila mi je to prva župa. Taj događaj naširoko pripovijedam zbog toga što shvaćam da su sve pojedinosti važne.

Jedne proljetne nedjelje, nakon svete mise u filijalnoj kapelici, prišla mi je jedna gospođa i upitala me bih li došao ispovjediti njezinu svekrvu koja je u smrtnoj opasnosti. Prigovorio sam joj što se nije javila prije svete mise jer više nisam imao svete pričesti. (U kapelici nismo čuvali euharistijsko otajstvo nego se posvećivalo onoliko hostija koliko bi bilo pričesnika.) Raspitao sam se ima li izgleda da će poživjeti do sutradan kada ću opet doći u to mjesto. (Nisam imao automobil, već sam putovao biciklom). Zapisao sam ime bolesnice (na žalost, ne i kućni broj) i sljedeći dan, uzevši pričest, pošao joj u posjet. Došavši u mjesto, raspitao sam se gdje stanuje ta osoba. Rekli su mi da stojim pred njezinom kućom. Ušavši u dvorište, upitao sam sina gdje je baka. Pokazao mi je dvorišnu zgradicu u kojoj sam zatekao baku u bijednu stanju. Bila je bijedna ne samo u zdravstvenom, nego i u svakom drugom pogledu. Ni po čemu nisam mogao zaključiti da to nije ta osoba kojoj sam pozvan. Zaključio sam da neće odmah umrijeti, izgrdio sina kako se to brine o majci i rekao da ću doći sljedeći dan kad urede nju i sobicu kako bi sve bilo barem malo dostojno. Sljedeći dan baka je bila oprana i lijepo odjevena, sobica očišćena, a ja sretan. Ispovjedila se i pričestila sva radosna.

Sljedeći dan ili dva, ne sjećam se točno, došli su mi s viješću da je baka umrla. Moj je komentar bio: „Hvala Bogu, barem se ispovjedila i dostojno umrla”. „Nije, velečasni, mi smo Vas zvali, a Vi niste došli!” „Kako? Pa bio sam kod nje dva puta.” Kod razjašnjavanja sam shvatio da sam ispovjedio drugu osobu, istog imena i prezimena! Nisam imao što prigovoriti ni njima a ni sebi.

Ovo što slijedi, spada u fantastiku, ali sve je istina, onako kako sam je ja vidio i doživio:

U to vrijeme, sprovod je kretao od kuće pokojnika. Bio je u selu jedan par konja koji je vukao „mrtvačka kola” na svim sprovodima toga sela. Drugih konja tada u selu nije ni bilo. Dakle, konjima to nije bila nekakva izvanredna situacija.

Sprovod smo započinjali u dvorištu, kako bi svi nazočni mogli prisustvovati obredu. Lijes nije bio zatvoren, nego sam svetom vodom škropio tijelo.

Nisam se mogao oteti dojmu da voda nikako ne dolazi do tijela pokojnice, nego se rasprši uokolo.

Nakon molitve, kad je lijes bio zatvoren, nisam mogao ne vidjeti da je četvorici muškaraca koji su stavljali lijes na mrtvačka kola bilo jako teško nositi ga.

Kad je lijes stavljen na kola, otišao sam pred konje, koji su trebali krenuti uzbrdo, da ih dočekam na cesti. Međutim, kad je trebalo krenuti, konji se nisu micali s mjesta. Hoće lijevo, hoće desno, osovljavali su se na stražnje noge i gurali natrag, ali nikako da krenu naprijed. Gazdarica konja koja se tu našla, došla je do jednog od njih da ih povede za uzdu. No, našla se pod plotom. Svi su usmjerili pogled prema meni, a ja nisam znao što ću. Moram priznati, ni na pamet mi nije palo da idem nešto moliti. Moje su misli išle u ovom smjeru: „Ja sam mlad muškarac i neću se dati baciti pod plot; idem ja povesti konje kad se ostali prisutni boje”. Kad sam krenuo prema konjima, oni su sami krenuli naprijed.

Na putu do groblja, kotač mrtvačkih kola otpao je barem 4-5 puta. Svi su bili jadni i nemoćni.

Kod spuštanja lijesa u grob, jedan od ljudi koji su spuštali lijes ‘popustio’ je, i lijes je ‘naglavačke’ pao u grob otvorivši se a sin pokojnice je tada tome čovjeku glasno opsovao Boga. Morao sam reagirati.

Sve bih to nekako smatrao spletom okolnosti, istina – s mnogo nejasnoća i pitanja, ali ljudi su tada počeli sa svojim pričama. A pričalo se ovo:
Pokojnica je cijelo poslijeratno razdoblje bila glavna „baba paklenjača” u onom kraju, tj. ona koja je ženama činila usluge pobačaja. Čulo se da se ostatke djece nalazilo zakopano u gnoju – dok se stajski gnoj razvozio na polje.

Doznao sam da je njezin sin (bogataš) ubio sebe i djevojku s kojom mu se majka nije dala oženiti jer je djevojka bila siromašna.

Oči mi je otvorio dr. Tomislav Ivančić kad sam mu kao misionaru u svojoj župi pričao taj događaj. Najprije me želio umiriti rekavši da ako se htjela ispovjediti, već je primila oproštenje grijeha, no, kad sam mu ispričao sve okolnosti, spomenuo mi je „grijeh protiv Duha Svetoga koji se neće oprostiti” i kako žena vjerojatno nije mogla primiti dar oproštenja. A što je drugo grijeh protiv života, nego grijeh protiv Duha Svetoga koji je životvorac. (kristofori)

 

Komentari

Komentari

Magazin

Ovoj medicinskoj sestri Bog je dao neobičnu sposobnost koju ima manje od 2 posto ljudi

Objavljeno

- datum

Medicinske su sestre inače pune empatije prema ljudima. No Megan Pohlmann je sestra sa vrlo neobičnom sposobnošću koje se naziva ogledalo sinestezija. Taj je simptom zaslužan za to da ova medicinska sestra može doslovno osjetiti psihičku i emocionalnu bol svojih pacijenata.

Manje od 2% ljudi imaju ogledalo sinesteziju. Bog je dao Megan tu sposobnost s razlogom. Ona ju upotrebljava kako bi se što bolje brinula za svoje pacijente.

Njezina sposobnost da osjeti njihove emocije i bol joj daje priliku da u potpunosti zagovara potrebe pacijenata.

„Za mene je istina: Ako te vidim, znam te“, rekla je majka troje djece.

No život s tom sposobnošću nije uvijek lak. Kada se nalazi u prostoru gdje ima jako puno osoba i emocija to ju može jako iscrpiti i biti naporno.

„Samo dok se šećem svaki dan mogu osjetiti bol ljudi oko mene, taj je osjećaj jako snažan te me prožima“, rekla je Megan, „Skupine ljudi su jako teške za mene. Ako sam na ukopu, neki ljudi su slomljeni od boli, nekima je laknulo, nekima je neugodno, djeca ne razumiju što se događa – to je jako zamarajuće. Teško mi je sa svime se odjednom nositi. Većinom samo želim pomoći tim ljudima.“

Megan je godinama pokušavala pronaći način za bolju kontrolu svog stanja. Prošlo je dugo vremena dok nije shvatila da je to njezino stanje rezultat genetike.

„Mislila sam da sam previše osjetljiva“, rekla je, „Osjećala bih sve što moja mama osjeća i imala bih sve te komplicirane osjećaje te nisam znala što da učinim s njima. Svari su mi uvijek više smetale nego drugim ljudima. Brinula bih se umjesto nekog drugog, nisam mogla prestati jer bih bila užasno zabrinuta.“

No Bog sve može upotrijebiti za dobro. Imao je posebnu svrhu za Megan i njezinu vezu s drugim ljudima.

Božja svrha

Megan je shvatila da njezina sposobnost ide ruku pod ruku s poslom medicinske sestre. Upotrebljava ju svaki dan kako bi obavila što bolji posao.

„Znam da nemam onu običnu intuiciju kao drugi – ja imam nešto dodatno“, rekla je.

Budući da može osjetiti što njezini pacijenti osjećaju bez da s njima razmjeni i jednu riječ, ponekad može otkriti probleme koje drugi promaše.

Na primjer, svaki put kad bi se Megan brinula za jednu bebu na intenzivnoj njezi dobivala bi glavobolje. Na taj su način liječnici shvatili da beba ima negativnu reakciju na lijekove koje su joj davali.

Nadalje, jednom se brinula za dijete koje je bilo na samrti. Soba se ispunila tugom, a Megan je mogla osjetiti tjeskobu cijele obitelji, liječnika i pacijenta. Ali tada su svi otpjevali pjesmu „Isus me voli“.

Megan je prva shvatila da je dijete preminulo jer ga više nije osjećala. Kada je obavijestila prisutne o tome, osjetila je kako tjeskoba nestaje.

„Svi su bili jako tužni, ali sam osjetila da im se maknuo velik teret s prsa“, rekla je Megan, „Srce me je zaboljelo, ali je to ujedno bilo jedno od najljepših iskustava. Bilo je kao da sam osjetila mali dio mira koji nas čeka kada odemo s ovoga svijeta.“

Megan sada gleda na svoju sposobnost više kao na dar, nego teret.

„Ne bih mogla funkcionirati bez svoje sposobnosti – jako se oslanjam na nju“, rekla je, „Mislim da bismo mogli riješiti mnogo više problema ako oslonimo na svoju empatiju. Ponekad je dovoljno samo slušati i priznati nečije osjećaje da pomognete toj osobi.“

Megan je zaista fascinantna i predivna osoba.

Izvor: Novi Život

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

SRBI U ŠOKU – M. Freeman: “Vi ste genocidan narod!”

Objavljeno

- datum

U nedjelju je emitirana dugo očekivana serija “Priča o nama” na programu National Geographicu koju vodi slavni hollywoodski glumac Morgan Freeman.

Kroz ovu epizodu serijala “The Story of Us”, Freeman je posjetio je Srebrenicu gdje su ga dočekali novinar Senad Hadžifejzović i njegov sin Feđa. Glavna tema filma je rat u Bosni i Hercegovini, s velikim naglaskom i na događaje u Srebrenici.

Što se, dovraga, desilo ovdje”, zapitao se Freeman dok se šetao kroz memorijalni centar posvećen žrtvama srebreničkog genocida u Potočarima.

Njegovi sugovornici su mu pojasnili stravične razmjere zločina koji se dogodio, dodavši da je više od osam tisuća ljudi ubijeno srpnju 1995. godine.

“Morgane, ovdje se dogodio genocid”, odgovara mu Feđa, a priču nastavlja njegov otac: “Granica sa Srbijom je blizu. Došli su ovdje i poubijali stanovnike s ciljem da se teritorij nakon toga odvoji od Bosne i pripadne Srbiji”, objašnjava kratko.

“Okupili su bošnjačko stanovništvo u tvornice, a nakon toga ih podijelili na žene i muškarce. Sve su dječake i muškarce nakon toga odveli oko ovih planina i poubijali”, nastavlja Feđa

“Imao sam šest godina kada se to dogodilo, a mnogi su dečki mojih godina bili ubijeni u genocidu. Ni dan danas ne razumijem kako ljudi, zbog svojih uvjerenja, mogu postati potpuno slijepi. To mi je nezamislivo…”, dodaje naposljetku Feđa.

“NATO bombardiranje je pomoglo da se rat završi, ali bilo je prekasno za žrtve Srebrenice”, zaključio je Freeman pojašnjavajući historijska dešavanja.

Nakon emitiranje ove epizode, srbijanski mediji objavili niz tekstova u koje ističu da je Morgan Freeman “pred cijelim svijetom optužio Srbiju za genocid u Srebrenici”. To argumentiraju činjenicom da Freeman “nije saslušao drugu stranu priče”, zbog čega su istaknuli kako ovaj dokumentarac nije validan.

Beogradski tabloid Informer, blizak predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, piše da je “toliko iščekivana serija ‘Priča o nama’ kanala National Geographic koju vodi slavni holivudski glumac Morgan Freeman poslužila očigledno kao još jedno propagandno oružje Zapada protiv Srbije!”

“U emisiji je nekoliko puta iznesena tvrdnja da su Srbi na tom mjestu počinili genocid, kao i da su apsolutni krivci za rat na prostorima bivše Jugoslavije!, stoji u tekstu današnjeg izdanja Informera.

“I dok su mu oni “objašnjavali” kako su Srbi u Srebrenici napravili genocid nad muslimanima, priča koja je trebalo da bude dokumentarna “filovana” je snimcima i informacijama o tome kako su Srbi odgovorni za rat na ovim prostorima.

Ni Freemenu ni nikom od novinarske ekipe nije ni na pamet palo da pokuša čuti drugu stranu priče, kao što to novinarska pravila nalažu, a koliko su daleko išli u svojoj manipulaciji govori i činjenica da se u jednom od kadrova, koji treba da dočara početak raspada Jugoslavije 1992. godine, vide i snimci nastali u Beogradu 5. listopada 2000. godine!

Ne znamo tko je i koliko platio ovo silovanje istine koje sada gleda cijeli svijet, ali kao što je to u istoj epizodi u jednom momentu rekao bivši američki predsjednik Bill Clinton, priča o nama je više – priča o njima. Tužna i sramotna”, zaključuje Informer, koji kroz svoj tekst po negira presuđeni genocid u Srebrenici.

Izvor: MaxPortal/M.M.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Harawat i Serbon

Objavljeno

- datum

REAKCIJE    Najstarije pleme u Hrvata je staro preko 7.500.- godina, a Srbi se spominju tek od prije 1000.- godina!
(više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno