Connect with us

Društvo

Što stoji iza Plenkovićeve aktualizacije pitanja ratne odštete?

Objavljeno

- datum

 DRŽAVNIČKA POLITIKA I ODNOS PREMA AGRESIVNOJ SRBIJI     Zašto je Plenković upravo sada izišao s tom izjavom?

Plenkovićevo pozivanje na interese naroda u odnosu sa Srbijom, a time i cijelim europskim političkim mainstreamom – dobiva narav namjere preuzimanja nacionalnog trona koji je uz veće ili manje padove do sada držala predsjednica. A to je važno, ne radi osobnih taština, nego radi preuzimanja kontrole nad svim relevantnim procesima u Hrvatskoj…

Iako se neslaganje oko vanjsko-političkih vizija hrvatske politike isključivo tako nastoji tumačiti, prvenstveno su to razilaženja oko unutarnjo-političkih vrijednosti i pitanja, jer od opredjeljenosti Hrvatske u ovome trenutku Trumpovoj Americi ili Merkel-Macron Europi, ovisi razvoj unutarnjo-političkih i elementarnih društvenih vrednota u Hrvatskoj. To su dramatične razlike, a nije posve jasno iz ponašanja predsjednice i Plenkovića na kojima su oni, prije svih predsjednica – pozicijama.
To nije dobro ni za jedno od njih, a najlošije je za Hrvatsku.

 

Tko je među Hrvatima do jučer nije priželjkivao da državni vrh, a prije svega vlada i njen predsjednik jasno i glasno, ne bilo gdje, nego na sjednici vlade u izravnom televizijskom prijenosu kaže da je nužno otvoriti pitanje zahtjeva Srbiji za plaćanje ratne odštete Hrvatskoj, da za to postoji sporazumna mogućnost, obveza, ali i pravno izvorište u sporazumu o normalizaciji odnosa s tadašnjom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom, te potčinjenim, a kasnije neovisnim Kosovom)? Ovdje posebno naglašavam Plenkovićevo ključno obrazloženje – posve opravdani javni interes i s tim u svezi interes hrvatskoga naroda.

Svaki Hrvat je to priželjkivao.

Hrvatski narod takvu izjavu s vrha države čeka praktično od nakon završetka rata i vojne pobjede nad Srbijom. Važniji je stav u ovome slučaju nego ratna odšteta.

Ta izjava Andreja Plenkovića morala bi značiti, tako zvuči – potpuni zaokret hrvatske državne politike.

Iskreno rečeno, nakon godinu i koji mjesec predsjedavanja hrvatskom vladom, rijetko je tko to očekivao od Plenkovića. Pošteno je reći, bez obzira na obvezno racionalno propitkivanje svih mogućih sporednih razloga, skrivenih niša koje su uvjetovale takvu Plenkovićevu izjavu – da za to zaslužuje potporu i poštovanje s jedne strane, kao i nužnu napomenu da je vrijeme prestati se igrati s tako važnim i krupnim stvarima ako se radi o igri, s druge strane. To valja napomenuti radi toga što se redovito događa i svojevrsno je pravilo, kad nesolidni politički poredak zapada u sve dublje probleme i teškoće, koje zbog svoje zatvorenosti i ograničenja ne može niti smije rješavati, pa onda što je problem krupniji poseže za sve većim i opasnijim manipulacijama, pretvarajući sve od nacionalnoga značaja u igračke samoodržanja. Iako možda nije pošteno prema Plenkoviću u ovome trenutku i nakon izjave koja je kao kruh potrebna debelo načetome samopouzdanju nacije isticati možebitne modele manipulacije i razloge za to, potičući sumnju u i onako krhko povjerenje, racionalno je nužno, jer svojim političkim postupcima nije zaslužio bespogovornu potporu.

Opreznu jest, bespogovornu nije.

Međutim, što god bilo od te izjave, u političkim društvima i svim politikama i državama izuzetno je važno javno promovirati s najviših razina države određena pitanja, otvoriti razgovor o njima i na taj način ih na određen način legalizirati, a najvažnije je u svemu tome, koliko god to pitanje bilo teško, realno, nerealno, presudno ili ne – u obrazloženju se pozvati na raspoloženje i interese svoga naroda.

Time se politika bar na trenutak vraća svome izvorištu.

Tako se ohrabruju autentične nacionalne inicijative koje su u Hrvatskoj nepodnošljivo dugo potisnute.

To je svojevrsno puštanje duha, dobroga duha iz boce i poticaj stvaranju klime koja će i suparnicima izvan Hrvatske, ali i sudionicima političkih procesa u Hrvatskoj, jednostavno poslati bitnu poruku koju moraju uvažavati.

Je li Plenkovićeva izjava iznenađenje?

Plenković je iznenadio s tim riječima prije svega jer je nebrojeno puta iskazao svojevrsnu rezervu prema interesima pa i samome legitimitetu naroda afirmirajući politike tzv. mainstreama, iskazivao je rezerve oko nekih europskih i globalnih pitanja kao što je Brexit, referendum u Nizozemskoj, zatim oko već uveliko snažnih i vidljivih europskih političkih gibanja na jačanju nacionalne i suverenističke svijesti naroda, koje je Plenković do jučer redovito, uredno i bez da trepne – svrstavao u negativni kontekst neprihvatljivih populističkih pojava i pokreta.

U takvom njegovom ponašanju i istupima nigdje nije bilo mrvice rezerve niti napukline, što više nego sigurno ukazuje na njegov politički profil i granice koje se boji prekoračiti čak i kad situacija upravo te iskorake nameće. Bojati je se stoga da to ograničenje bespogovorne pripadnosti europskom mainstreamu koga provodi u Hrvatskoj znači prije svega spremnost na zaobilaženje problema, a ne na njegove rješavanje, s paralelnim razvojem mainstream infrastrukture koja će u jednome trenutku biti dovoljno jako da spriječi svaku eventualnost, svaki potres i propitkivanje pozicija.

A takav proces se ubrzano razvija u Hrvatskoj, jako pojačan i Plenkovićevim politikama.

Kad u ovakvom trenutku takav Plenković iziđe s idejom, zahtjevom i političkom porukom s najvišim službenim obilježjem, a koja je u potpunoj esencijalnoj suprotnosti sa svim što je do sada javno pokazivao i za što se zalagao i što je promicao – to je golemo iznenađenje.

A je li?

Kao i u svemu valja gledati kontekst.

Ta izjava se ne tiče u svom punom smislu Srbije, iako tzv. mainstream mediji upravo u tom pravcu ističući srpske reakcije, usmjeravaju smisao izjave, stvarajući u Hrvatskoj navijačku a ne racionalno-prosudbenu klimu.

Nebitno je što o tome misli Vučić

Koliko god u zadnjih petnaestak godina Srbija opet izgledala nekakvom silom, ona to nije. Ona istina izgleda kao opasan i krvoločan pas, koji bijesno laje i krvoločno zavija, histerično se trga za prolaznicima, pa ovisno o dužini lanca iskešenih zubi juri za nesretnikom koji naiđe pa ustukne pred lavežom i počne bježati. Međutim, Srbija je nakon 1995. godine, koliko god joj pogodovao cijeli svijet, kuhari novih svjetskih poredaka i nekakvih geostrategija, na lancu, a lanac je izmjerila upravo Hrvatska vojnom pobjedom i političkom neupitnošću opravdanosti te pobjede. Hrvatska joj može pasti u šape i pod zube samo ako to sama želi i ako je blesava. A predugo je blesava blago rečeno. Inače, svi koji su odrasli na selu znaju da se pred psima ne smije bježati, jer im se ne može pobjeći, pri čemu ih bijeg ohrabruje i razvija u njima lovačke nagone i krvoločnost. Tu analogiju znaju i veterani hrvatskog oslobodilačkog rata iz sukoba sa Srbima.

Pitanje ratne odštete, pitanje povrata otetih vrijednosti, arhive, karte minskih polja, karte grobišta, podatke o ubijenima i ratne zločince koji žive na srpskom teritoriju, praktično su oduvijek bili ponajviše hrvatska pitanja i hrvatska ekskluziva, pri čemu je Srbija u svemu tome zbog čitavoga niza okolnosti, uz pametnu Hrvatsku trebala biti svezana za drvo, otprilike kao medvjedi koje su Titu u lovištima vezali pa ih on junački ubijao kao lovačke trofeje.

Od Srbije u principu nije smjelo baš ništa ovisiti, a ispalo je da ovisi baš sve.

Zašto?

Da bi se hrvatska državna politika imala načina opravdavati i smišljati budalaštine o dobrosusjedstvu, europskoj suradnji, lokomotivi europskog puta regije ili liderstvu u regiji i što sve ne.

Ništa od toga nabrojenoga nije uopće hrvatski interes, niti je hrvatski narod toliko iskompleksiran da bi mu godilo biti nekakav predvodnik Srbiji. To bi moglo usrećiti samo one koji nemaju definiran nikakav smisao i vlastite ciljeve, ili one kojima je svjesno ili ne Srbija i srpstvo što se god krilo pod tim – ostalo kao jedini orijentir u životu.

Dakle, zašto je Plenković upravo sada izišao s tom izjavom?

U situaciji kad nije samo nagađanje, nego prilično sigurna opklada oko strateškoga razilaženja prije svega u razvoju snažnih vanjskih savezništava, između njega i Kolinde Grabar Kitarović, gdje se Plenkovića s pravom doživljava kao protagonistu europskih, on bi rekao mainstream politika, a ja ih radije zovem europskih političkih oligarhija odavno istrgnutih iz stvarnih interesa najširih narodnih slojeva europskih naroda, a predsjednicu kao pristašu i promotora kakve takve nacionalne suverenosti i pristašu snažnoga savezništva sa Sjedinjenim Državama, koje su danas zbog Trumpa i njegove anti-antifa politike jako bliske izbornom tijelu i predsjednice i Plenkovića; Plenkovićevo pozivanje na interese naroda u odnosu sa Srbijom, a time i cijelim europskim političkim mainstreamom – dobiva narav namjere preuzimanja nacionalnog trona koji je uz veće ili manje padove do sada držala predsjednica. A to je važno, ne radi osobnih taština, nego radi preuzimanja kontrole nad svim relevantnim procesima u Hrvatskoj.

Unutarnjopolitičke vrijednosti i pitanja

Iako se neslaganje oko vanjsko-političkih vizija hrvatske politike isključivo tako nastoji tumačiti, prvenstveno su to razilaženja oko unutarnjo-političkih vrijednosti i pitanja, jer od opredjeljenosti Hrvatske u ovome trenutku Trumpovoj Americi ili Merkel-Macron Europi, ovisi razvoj unutarnjo-političkih i elementarnih društvenih vrednota u Hrvatskoj. To su dramatične razlike, a nije posve jasno iz ponašanja predsjednice i Plenkovića na kojima su oni, prije svih predsjednica – pozicijama.

To nije dobro ni za jedno od njih, a najlošije je za Hrvatsku.

Drugo pitanje koje visi nad ovom Plenkovićevom inicijativom kao potencijalni prisiljeni motiv je golema napuklina oko Agrokora, koja se otvorila oko ljudi kojima je on dao i za koje je založio svoj politički kredit i izbornu pobjedu, te praktično tako svoju političku sudbinu uvezao s njima. U toj situaciji ne pomažu ni manipulacije, ni nezrela oporba, ni gotovo potpuna kontrola nad medijima. Ne može se razum staviti u lisice, niti zaustaviti internet po modelu – zaustavite Reuters!

Koliko se god javnost usmjeravala u raspravu je li pola milijarde kuna puno ili malo, pa čak i u pravcu jesu li ti ljudi bili Ramljakovi raniji kompanjoni, jesu li sporni na ovaj ili onaj način, a upravo u tom pravcu i prilično tupasta oporba, u čemu prednjače zapjenušane ostavljene nevjeste Grmoja i Petrov te legendarni Maras koji uporno ništa ne kuži, usmjerava raspravu pogodujući Plenkoviću, čak i Dalićki, bit stvari je u sljedećem pitanju i neupitnom odgovoru na njega: Jesu li savjetnici i posao koji rade vrijedni tih silnih milijuna ili nisu?

Naime, ako želite kupiti Modrića, morate platiti cijenu na europskom tržištu, jer je on dokazao da vrijedi. Kupujete ga jedino ako s klubom imate velike ambicije, a to svakako nisu lokalne ili kvartovske, nego – europske, inače razbacujete novac. Ako pod izgovorom da kupujete Modrića dovedete nekog Matu iz ličke lige, onda je cijena plaćena za Matu s potvrdom da je Modrić – kriminal!

Tu sve počinje i završava.

Pitanje Agrokora i Istanbulske konvencije

Iz govora predsjednika vlade Plenkovića u Strasbourgu i prije svega njegovoga odgovora na pitanje prokonvencijskih zastupnica, jasno je da Plenković ima golemih problema s Istanbulskom konvencijom. Lako bi njemu bilo da se tu radi samo o protivljenju udruga UiO i Vigilare kako u subotu u podnevnom Dnevniku na HRT-u doslovno laže izvjestiteljica s otužnog prokonvencijskog prosvjeda kome je taj HTV dao golemu minutažu. Radi se o jasnom stavu Katoličke Crkve, svih relevantnih medijskih autora na nacionalnom spektru, tisućama znanstvenika, stotinama redakcija i portala, alternativnih radio i televizijskih postaja, pa je to sve poprimilo izraz snažnoga nacionalnoga pokreta pred kojim se HDZ ne može provući ispod radara, a da za Plenkovića ne govorimo.

Odgovor na pitanje je li Ramljak pod ovlastima lex Agrokora kupio lažnoga Modrića i platio svjetsku cijenu petparačkoj i tržišno nikada provjerenoj skupini rješava pitanje Dalićkine, prije toga Ramljakove, ali i sudbine Plenkovićeve vlade.

A to u slučaju presjecanja čvora opasno dovodi do kaosa s Agrokorom i debaklom Plenkovićeve stabilizacijske politike samo u puno lošijim okolnostima nego nazad godinu dana.

Drugi potencijalni povod za Plenkovićev iskorak na čisti suverenistički teren i posezanje za nacionalnim obilježjem je Istanbulska konvencija.

Iz govora predsjednika vlade Plenkovića u Strasbourgu i prije svega njegovoga odgovora na pitanje prokonvencijskih zastupnica, jasno je da Plenković ima golemih problema s Istanbulskom konvencijom. Lako bi njemu bilo da se tu radi samo o protivljenju udruga UiO i Vigilare kako u subotu u podnevnom Dnevniku na HRT-u doslovno laže izvjestiteljica s otužnog prokonvencijskog prosvjeda kome je taj HTV dao golemu minutažu. Radi se o jasnom stavu Katoličke Crkve, svih relevantnih medijskih autora na nacionalnom spektru, tisućama znanstvenika, stotinama redakcija i portala, alternativnih radio i televizijskih postaja, pa je to sve poprimilo izraz snažnoga nacionalnoga pokreta pred kojim se HDZ ne može provući ispod radara, a da za Plenkovića ne govorimo. A pritisci iz Bruxellsa su izuzetno jaki. Konačno, da se ne lažemo gubeći energiju zagovornicima Konvencije dokazivati neznanstvenost, neutemljenost i čitav niz opasnosti, jer njih to sve zajedno – ne interesira, valja jasno reći da je Istanbulska konvencija jedan od prilično važnih osmišljenih instrumenata ili stupova osiguranja trajne opstojnosti mainstreama koji zagovara zdušno i sam Plenković.

Globalni neomarksizam i lokalni antifašizam

Radi se o finti izuzimanja državnih nadležnosti pod krinkom navodne zaštite žena, stvaranja specijalizirane sporedne parastrukture, tzv. paradržave, koja je zakonski i nadnacionalno oslonjena na državne financije, ima velike nadležnosti u čisto državnim poslovima, a nikada ne izlazi pred izborna tijela i osigurana je u svakom postizbornom slučaju – od svake eventualnosti. Tako se stvara mainstream, a ne demokratskim i legitimnim izborima. To niti jedan zagovornik političkoga mainstreama neće ni za živu glavu reći, ali to je pravac koji im jedino preostaje, to je koncept nužnog razvoja uvođenja pojma tzv. javne nadležnosti umjesto dotadašnjih državnih ingerencija još započet tamo od neomarksističke revolucije 1968. godine u Europi, a još i ranije na sveučilištima u SAD na filozofskoj zasadi tzv. Frankfurtske filozofske škole. To je samo mutirani oblik komunističke avangardnosti koja je bila krinka za trajno vladanje i diktaturu, a koje su se zbog rigidnosti i neprihvatljivosti iskustava komunizma neomarksisti morali odreći tražeći nove modele društvene participacije i upravljanja društvenim procesima.

To je posve ista matrica koju u Hrvatskoj danas predstavljaju antifašisti, potpuno su idejno kompatibilni s europskim mainstreamom i s onim praiskonskim Plenkovićevim političkim modelom centrizma i uključivosti, samo što su u Hrvatskoj uz tu globalističku anacionalnu komponentu, potaknuti i srpskim obavještajnim operacijama jer su krinka za velikosrpstvo i njegovu političku legalizaciju. Zato današnjim jurišnicima za kurikularnu reformu ili Istanbulsku konvenciju ne treba ništa dokazivati, jer oni su gluhi kao topovi. Oni su skupina profesionalaca koji imaju zadaću i spremni su ju odraditi, jer im egzistencija i status od toga ovise. A nisu plaćeni za mišljenje nego za rezultat i izvršenje. Zato onako razdragano djeluje i ministrica Divjak na čelu jednoga kraka te revolucije, a zato se tako histerično nastojalo i uspjelo istisnuti Dijanu Vican, jer se u lancu operativnoga provođenja – ne smije razmišljati.

Plenkovićev problem s Istabulskom konvencijom je činjenica da je politički Plenković, karijerni Plenković – Istanbulska konvencija.

Izvlačenje zato tako snažnog i moblizirajućega pitanja kao što je zahtjev za naplatom ratne štete od Srbije može poslužiti kao nužan pokušaj stjecanja nacionalnoga legitimiteta pred donošenje izrazito opasnih i nepopularnih odluka, a načetoga nizom odluka od kojih je kurikularna reforma ponajvažnija, iza kojih slijedi pretežito sotoniziranje – donositelja. HDZ-a i Andreja Plenkovića.

Treća činjenica koja u ovome trenutku nužno izaziva propitkivanje Plenkovićeve najave i pokretanja pitanja ratne odštete jest Pupovac i ovisnost Plenkovićeve vlade od njegove političke volje. Ne treba nikome prevoditi da se radi o Vučićevoj političkoj volji do tančina komplementarnosti.

Da bi Plenkovićeva izjava imala neophodnu ozbiljnost može polaziti od samo dvije mogućnosti.

Prva je da je Milorad Pupovac prije svega profesionalac, pa tek onda profesionalni Srbin, te na kraju da mu se vrijednosno živo fućka za srpstvo kao ideju, koji je spreman u presudnom trenutku suočen s mogućnosti gubitka svojih pozicija, pa i svojevrsnoj političkoj ako ne i nekoj ozbiljnijoj kriminalizaciji u Hrvatskoj, postati – „ustaša“.

Nije malo ljudi koji bi se kladili na takav scenarij.

Ja ne bih isključio ni to, iako je malo vjerojatno dok je situacija u Hrvatskoj takva da je u Saboru pola „pupovaca“ a u javnome drurštvenome spektru – apsolutna većina.

Druga je da je Plenković spreman snažno redefinirati aktualne politike HDZ-a, prestati biti to što je cijelim svojim političkim profilom bio do sada, odustati od mainstreama, redefinirati personalno kompletno rukovodstvo HDZ-a na nacionalnoj razini, te izići na izbore s pozivom hrvatskom narodu na potporu za otklanjanje temeljnih državno-političkih slabosti.

Treće opcije nema za ozbiljan razvoj njegove političke najave koji simbolizira poziv na raspravu o srpskoj odgovornosti za agresiju. Doduše ima, ako kao mogućnost uzmemo da je sve to finta kojoj je cilj trenutno uzburkati duhove, zauzeti povoljniju poziciju u nacionalnom izbornom tijelu, skrenuti pozornost s teških problema i onda prepustiti vremenu i dirigiranim raspravama – padanje zaborava na tu inicijativu.

Ne bi bilo prvi put, a nekako je svojstveno Plenkoviću i profilu karijernih političara.

To su nekoliko realnih okolnosti koje vise kao mač nad Plenkovićevom izjavom o ratnoj odšteti i snažno određuju tu namjeru.

Kritički pritisak javnosti

Nije malo ljudi u Hrvatskoj, pametnih ljudi, koji misle da ovakvom inicijativom Plenković zapravo podbacuje klipove pod noge predsjednici. To mi se čini kao model tumačenja politike na spletkaroški i vrlo defanzivan način, ili na kavanske rasprave o sukobu „Vase koji kontrolira predsjednicu preko brata i Plenkija koji nastoji istisnuti Vasu i predsjednicu kao potencijalnu Vasinu igračku jer se, kao, Vaso oteo kontroli“. Ozbiljne nacionalne politike sasvim drugačije funkcioniraju, a jedan od ponajvažnijih instrumenata im je i kritički pritisak javnosti, suparničkih politika i nacije uopće, pod uvjetom naravno – da namjeravaju ostvariti iste nacionalne ciljeve. Naime, svaka kritika, pa i ovaj tekst, svaka javna riječ koja argumentirano ukazuje na neko realno stanje u hrvatskom društvu, pa tako i Plenkovićeva izjava pogotovo, pamentim političarima, pod uvjetom da imaju iste nacionalne namjere kao i kritičari i ne gledaju stvari spletkaroški – može biti izuzetno dragocjena potpora i vrlo vrijedan argument u razgovorima.

Političari su naučeni respektirati čak i u slabašnim demokratskim društvima reakcije javnosti, a pogotovo političkih subjekata u zemlji. To svi respektiraju, pa i suparnici, jer jedni od drugih ovise prilično često, a razvojem mainstreama razvijali su i svojevrsni kodeks. Ako predsjednica sa Srbijom stvarno ima namjere započeti graditi principijelan odnos, utemeljen na realnim a ne na fiktivnim vrednotama i lažima, Plenkovićeva izjava o ratnoj odšteti može joj biti racionalan argument i za inozemne inicijatore poziva Vučiću, ali i za samoga Vučića te kompletnu srpsku vrhušku.

To moraju respeketirati kao činjenicu.

Da imaju državničkoga refleksa, svim organiziranim potencijalima poduprli bi prosvjed branitelja, jer im je dragocjen pred svijetom. Dragocjeni argument.

Naravno, Plenkovićeva izjava bi morala izgledati i biti vjerodostojna pred stranim promatračima koji bi morali na temelju ozbiljnih analiza pomisliti da Plenković misli – ozbiljno. Samo je tada njegova izjava korisna i potpora svakome tko zastupa hrvatske interese, pa i predsjednici.

Neće Plenkoviću pomoći slaba predsjednica

Igrati se s tako važnim pitanjem hrvatskom narodu kao što je državnička politika i ispravan odnos prema agresivnoj Srbiji ne bi samo naudilo Plenkoviću, nego bi kao u slučaju predsjedničinog posrnuća naudilo strateški i samoj Hrvatskoj.

U suprotnom, ako suparnici imaju uporišta misliti da je to blef za kratkotrajnu uporabu u svome narodu, Plenković će više izgubiti nego predsjednica koja je već poručila da o tim pitanjima neće biti razgovora s Vučićem. Plenković je kako god bilo ipak legalizirao jednu nacionalnu zapostavljenu nužnost, temeljni interes i neće ga nikome biti lako ignorirati ili kako sam rekao na početku – vratiti u bocu. Zato je taj postupak, što ga god motiviralo – izuzetno važan i vrijedan sam po sebi, kako god se reflektirao na Plenkovića ili predsjednicu. Nebitno je s hrvatskog nacionalnog stajališta tko će od njih dvoje više ili manje izgubiti odustajući od te i ostalih nužnih tema za razgovore o rješavanju problema sa Srbijom.

Ta dvojba ili taj prijepor je navijački, a ne racionalan.

Dakle, neće Plenkoviću ni malo pomoći slaba predsjednica, kao što ni on nju nije gurnuo u nevolje, nego će mu ispit biti, pošteno ponašanje u pitanjima koja sam istakao.  A igrati se s tako važnim pitanjem hrvatskom narodu kao što je državnička politika i ispravan odnos prema agresivnoj Srbiji ne bi samo naudilo Plenkoviću, nego bi kao u slučaju predsjedničinog posrnuća naudilo strateški i samoj Hrvatskoj.

Zbog toga nitko razuman ne smije likovati nad njihovim grješkama, niti nad njihovim nepopularnim postupcima, jer, ovdje nisu oni osobno bitni nego činjenica da legitimno predstavljaju – hrvatski narod na čelu još uvijek ustavno deklarirane nacionalne države.

Marko Ljubić/Projekt Velebit

Komentari

Komentari

Društvo

Tko to podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

- datum

Prvi su počeli podmetati oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom – Borislav Ristić u VL-u.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta (Vecernji list).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

STIGLE NOVE SNAGE: U HDZ-u nemaju pojma što im spremaju već na prvim izborima

Objavljeno

- datum

HDZ-OV TEAM BUILDING …

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti, piše Davor Ivanković za Večernjak.

Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što. Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo.

Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev.

Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović.

Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”. Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata.

Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

KNJIGA HODOČAŠĆA Ivica Bota hodočastio 900 kilometara do Santiaga de Compostele

Objavljeno

- datum

Tako govori Splićanin Ivica Bota (66), graditelj cesta u Hrvatskoj i svojevremeno pomoćnik ministra za javne radove, obnovu i graditeljstvo, jedan od prvotimaca HSLS-a, koji je ovog proljeća, od 18. svibnja do 6. srpnja, hodočastio svetom Jakovu u Santiago de Compostelu, propješačivši skoro 900 kilometara od granice s Francuskom do gradića u Španjolskoj u kojem se čuvaju moći Svetog Jakova te produžio do Finistere, gdje tradicionalno završava hodočašće!

Santiago je jedno od najpoznatijih hodočasničkih svetišta na svijetu, koje je izuzetno bilo popularno već u srednjem vijeku, kad su kršćani hodočastili na tri sveta mjesta – u Jeruzalem, Rim i Santiago de Compostelu. Tako je nastala i izreka: Ako želiš sresti Isusa, idi u Jeruzalem. Ako želiš sresti sv. Petra, idi u Rim.
A ako želiš sresti sebe, idi u Santiago de Compostelu.

– Znao sam da moram ići Putem svetog Jakova čim sam na internetu vidio članak o Santiagu de Composteli. Osjetio sam poziv i samo sam ga slijedio. U životu često osjetite nekakav poziv, poticaj da nešto napravite, nekud idete. Nemojte odbacivati takav osjećaj, nemojte ga zanemariti, to je možda poziv koji vam može promijeniti život. Nećete biti ni svjesni da doživljavate jedan preporod, jednu duhovnu nadogradnju onoga što imate u sebi – pojašnjava Bota kako se odlučio na hodočašće svetom Jakovu.

Nisam ranije niti pješačio

– Tri dana nakon što sam osjetio poziv, kupio sam karte za avion za Lourdes jer sam vidio da je aerodrom u Lourdesu blizu francuskog puta za Španjolsku, pa sam odlučio prije otići u Lourdes. Imao sam šest mjeseci pripreme prije odlaska. Napravio sam si plan Puta, obično se hoda oko 30 dana, no kako ja nisam imao nikakvog iskustva, odabrao sam kraće dionice i do Santiaga planirao doći za 40 dana. I onda još pet dana do Finisterre. Broj 40 je biblijski broj, puno toga Biblija opisuje što se desilo za 40 dana ili 40 godina. U to vrijeme sam preko interneta kontaktirao s jako puno ljudi koji su prošli taj Put, stekli iskustva i davali mi savjete kako što lakše prebroditi teškoće Puta. Tu sam dobio i duhovna iskustva tih ljudi. Većina je rekla da nisu oni izabrali Put, već je Put izabrao njih. To sam i ja osjetio u momentu kad sam odlučio ići na Put – kazuje Bota.

Jer neke stvari u životu trebamo i prepoznati, trebamo im se otvoriti, a ne ih samo evidentirati. A kada ih prepoznamo, Bog nam je dao volju da ih prihvatimo ili ne, to je na nama.
Nije ga brinula duljina Puta ni mogući fizički napori. Jedva je čekao krenuti.

– Do tada nikad nisam pješačio, planinario, nisam volio hodati uopće. Najdalje mi je bilo pješke otići s Bača do Pazara i natrag. Čak i kad bih u Lidl išao, koristio bih auto. A preda mnom je bio Put dug skoro 900 kilometara! Jedino što sam u tih šest mjeseci prije puta “trenirao” bile su jedne cipele koje sam nosio gdje god sam išao da ih što bolje razgazim za hodočašće – ispovijeda nam se Bota. A onda je, kaže nam, shvatio da ne zna zbog čega ide!

– Odazvao sam se pozivu koji sam osjetio, ali nisam znao što je smisao moga Puta. Nisam se zavjetovao pa odlučio ići! Uz to sam mislio: Bože, imam tri invalida kući, kako ću njih ostaviti, kako će oni to preživjeti! Tražio sam taj smisao i našao sam ga u molitvi! Svaki dan na Putu molio sam za jednu osobu, obitelj, grupu ljudi, živih ili mrtvih, prijatelje i neprijatelje, one koji su mi naškodili ili ja njima, za one za koje nema tko moliti, za Lijepu našu. I napravio sam popis, tih 45 dana, molio sam svaki dan za nekoga s popisa. Izmolio sam dva-tri milijuna Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu. Molio bih od polaska oko 7 pa do otprilike 14 sati i tako svaki dan 45 dana! I s tom molitvom ja sam duhovno rastao! Što sam više molio, to sam bio ispunjeniji, sretniji, mirniji, spokojniji, bezbrižniji. Taj duhovni osjećaj Puta donosi vam nešto posebno, nedostaje mi riječi za to opisati – kazuje splitski umirovljenik.

Bilo je iskušenja, ne i odustajanja

A da ga sveti Jakov zove, osjetio je i prije samog početka hodočasničke rute.
– Potvrdu poziva dobio sam u Lourdesu kad sam ušao u novu crkvu s 14 velikih fresaka na zidu s namjerom da se pomolim. Prva freska do koje sam došao bila je s motivom Isusove muke na Maslinskoj gori. A s Isusom su bila tri apostola Petar, Ivan i Jakov! Tri njegova najbliža suradnika! Za mene je to bio znak. I u Lourdesu me je sveti Jakov dočekao i uputio na svoj put!

Nakon toga dolazim u Saint Jean Pierd de Port, mjesto početka hodočašća sv. Jakovu, na granici Francuske sa Španjolskom. Ujutro odem na misu, vidim da gore svijeće u crkvi, zapalim i ja dvije za sve svoje žive i mrtve. Nakon prve, osjetim pritisak u duši, nešto tako lijepo, divno, krasno. Trajalo je par sekundi, da bi mi nakon toga samo potekle suze na oči. I osjetim se blagoslovljenim na prvi dan Puta. A takvih je situacija bilo još desetak tijekom puta – opisuje nam Bota, sretan što se odazvao pozivu i uspješno prešao cijeli Put svetog Jakova. Sve u jednom komadu. Ni jednog trena nije pomislio ni na trenutak odustati, iako je bilo iskušenja.

– Nakon 4-5 dana dobio sam žulj, uz vene koje imam nove su mi nabrekle, nova zubna proteza me je žuljala, ječmenac ispod oka mi se pojavio, a još su se i hemoroidi aktivirali. Sve odjedanput. Ali nisam htio odustati! To je trajalo nekoliko dana dok se nije počelo smirivati, kasnije nije bilo problema – veli.

Na Putu je sretao razne ljude – vjernike, ateiste, avanturiste, radoznalce. Rijetki prolaze Put svetog Jakova u komadu, pogotovo zaposleni, oni to rade u više navrata, poput dviju gospođa iz Zagreba koje su uzele 15 dana godišnjeg, krenule iz Leona i propješačile oko 350 km. Na Putu se živi, umire i voli. Ima desetak križeva kao spomen na hodočasnike koji su umrli na Putu.

Sreo je i par koji se na Putu upoznao, zaljubio i oženio i sada drži jedno od prenoćišta za hodočasnike!
Na Put je ponio i dva mala kamena, jedan iz Tijarice, svoga rodnog kraja, i drugi u obliku srca s Bača iz Splita gdje živi. To je, objašnjava mi, jedna od tradicija. Poneseš kamenčiće koje onda odložiš na jednoj od postaja svoga hodočasničkog puta u Cruz de Ferro, odnosno Željezni križ. Kamen nosimo kao simbol tereta koji nosimo cijeli život, koji nas pritišće u zemaljskom životu i otežava nam put. Kada se prijeđu dvije trećine puta, čeka nas Željezni križ gdje uz molitvu ostavljamo to kamenje i tako olakšani nastavljamo svoj put i život.

Potresne sudbine

– Put je život. Dugo ću pamtiti zajedničke večere u prenoćištima, pogotovo crkvenim, gdje se nakon mise i večere družimo uz pričanje svojih doživljaja s puta. Govori se na svim jezicima i svi jezici se razumiju. Pa onda pranje robe, jer ono što si nosio toga dana moraš oprat i stavit sušit da bi sutra imao što obući. Posebno pamtim jednu Talijanku koja je pričala zašto je došla: majka joj se razboljela od raka, muž ju je napustio, a ona je studirala. Vratila se majci i odlučila otići na Put svetog Jakova zavjetujući se za majčino zdravlje uz nadu da će joj se otac, odnosno muž javiti. Trećeg dana Puta, otac joj se javio nakon 6 mjeseci šutnje! – prepričava Bota zanimljivosti s puta. Toj je Talijanki darovao jednu vrećicu s lavandom, koje je ponio za darove ljudima koje sretne na Putu.

A s darovima se i vratio od svetog Jakova. Donio je, ništa manje nego 120 darova u obliku školjki i križeva sveca koji je umro mučeničkom smrću, a kovčeg s njegovim zemnim ostacima su školjke izronile na obalu. Sreću je, prema predaji, donio i kršćanima u ratovima protiv Maura, pa su suveniri u obliku školjke i križa vrlo popularni. Dvije manžete iz svetišta sad se zlate i na meni, ali što je još važnije od toga, preko njih i ja uživam moćnu zaštitu svetog Jakova, koji je i zaštitnik moje župe u Cisti Velikoj!

– Bio sam tako sretan kad sam došao do kraja Puta. A dva su kraja. U Santiagu sam osjetio zadovoljstvo što sam uspio, a u Finisterri sam osjetio duhovnu ispunjenost. Na grobu sv. Jakova sam zahvalio svecu na pozivu i pomolio se, ne samo za sebe nego i za sve one za koje sam se molio tijekom Puta. Pa i za svoje neprijatelje, kojima sam tada prvi put uputio riječi molitve. Nisam svetom Jakovu rekao da ću opet doći, ali nije isključeno. Pogotovo što je dogodine sto godina od ukazanja Gospe u Fatimi, a portugalska ruta od Lisabona preko Fatime do Santiaga je duga oko 650 km, pa Bog zna, možda se i zaputim… – glasno razmišlja Bota.

Ponesite štipalice

Malo sam zakasnio na misu u katedrali u Leonu i – poljubio vrata, jer je crkva bila zaključana! To me je iznenadilo, ali tamo je tako, crkve su većinom zatvorene, ali ima puno predivnih kapelica na putu, pogotovo u Galiciji. Za ulaz u katedrale u Leonu, Burgosu, Pamploni plaća se ulaznica, za hodočasnike pola cijene, ali mi nismo turisti, mi se samo želimo pomoliti. Zato i nismo ulazili u katedrale, ali srećom, u blizini uvijek ima otvorenih crkvi. Tako je u Leonu bila crkva sv. Nikole s predivnim oltarom od alabastera, pa sam se tamo pričestio i pomolio.

Povratnu avionsku kartu Santiago – Ženeva – Split platio sam 140 eura. Svaki dan na Putu vam je dovoljno 20-25 eura za hranu i spavanje. I osnovna oprema: ruksak, cipele i vreća za spavanje. Ostala oprema vam može biti svakidašnja odjeća. I to je sve.

Ne treba vam puno novca ni fizičke snage za Put. Ni puno priprema. Ne bojte se fizičkih napora, jer nakon pola sata u prenoćištu opet ste puni energije. Zato krenite što prije! Ponesite štipalice za sušit robu. Sapun za pranje robe. Propolis za žuljeve i rane. Gazu za obrisati znoj. Ne morate znati jezik, ne bojte se da ćete zalutati, ljudi će vas vratiti na pravi Put, savjetuje Bota buduće hodočasnike, a o svom iskustvu govorio je i u svojoj župi Gospe od Pojišana u Splitu.

Želja mu je i druge potaknuti da se odvaže na hodočašće.

– Hodajte i častite sveca, nema ništa ljepše. Ne bojte se kilometara, oni ništa ne znače, kad te Bog vodi, ništa nije nemoguće. Ja sam se osobno uvjerio, možete i vi, potrebna je samo volja. Krenite što prije! Na Putu sam sretao i invalide, ljude sa štakama, hodočasnike koji su i s pet-šest žuljeva na nogama nastavljali Put. Preporučam Put svakome bez obzira na zdravlje i fizičku kondiciju, jer to nije planinarenje, nije hodanje koje umara, već Put koji vam daje duhovnu snagu i energiju i ispunja vas. Tu ćete sresti sebe i biti sa sobom. To je Put s kojeg ćete se vratiti preporođeni. Naravno, ako ste vjernik. Jer na Putu ima puno turista i avanturista, koji hodaju da bi nešto vidjeli i sebi dokazali, a ne iz duhovnog aspekta – zaključuje svoju ispovijest hodočasnik Ivica Bota (Slobodna Dalmacija).

 

Prigoda je naglasiti da Hrvatska udruga Benedikt poziva sve zainteresirane

na predstavljanje knjige svjedočanstva “S Prijateljem na Putu sv. Jakova”

autora Ivice Bote

Predstavljanje će se održati u srijedu, 24. listopada 2018., s početkom u 19 sati u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu (Zrinsko-frankopanska 19).

Uz autora Ivicu Botu knjigu će predstaviti mons. dr. sc. Nediljko Ante Ančić i Zoran Bošković, a u ime organizatora  događajem će moderirati dr. Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.

PIŠE SNJEŽANA ŠETKA

Slobodna | Hrvatska udruga Benedikt | Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno