Connect with us

Društvo

Što stoji iza Plenkovićeve aktualizacije pitanja ratne odštete?

Objavljeno

- datum

 DRŽAVNIČKA POLITIKA I ODNOS PREMA AGRESIVNOJ SRBIJI     Zašto je Plenković upravo sada izišao s tom izjavom?

Plenkovićevo pozivanje na interese naroda u odnosu sa Srbijom, a time i cijelim europskim političkim mainstreamom – dobiva narav namjere preuzimanja nacionalnog trona koji je uz veće ili manje padove do sada držala predsjednica. A to je važno, ne radi osobnih taština, nego radi preuzimanja kontrole nad svim relevantnim procesima u Hrvatskoj…

Iako se neslaganje oko vanjsko-političkih vizija hrvatske politike isključivo tako nastoji tumačiti, prvenstveno su to razilaženja oko unutarnjo-političkih vrijednosti i pitanja, jer od opredjeljenosti Hrvatske u ovome trenutku Trumpovoj Americi ili Merkel-Macron Europi, ovisi razvoj unutarnjo-političkih i elementarnih društvenih vrednota u Hrvatskoj. To su dramatične razlike, a nije posve jasno iz ponašanja predsjednice i Plenkovića na kojima su oni, prije svih predsjednica – pozicijama.
To nije dobro ni za jedno od njih, a najlošije je za Hrvatsku.

 

Tko je među Hrvatima do jučer nije priželjkivao da državni vrh, a prije svega vlada i njen predsjednik jasno i glasno, ne bilo gdje, nego na sjednici vlade u izravnom televizijskom prijenosu kaže da je nužno otvoriti pitanje zahtjeva Srbiji za plaćanje ratne odštete Hrvatskoj, da za to postoji sporazumna mogućnost, obveza, ali i pravno izvorište u sporazumu o normalizaciji odnosa s tadašnjom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom, te potčinjenim, a kasnije neovisnim Kosovom)? Ovdje posebno naglašavam Plenkovićevo ključno obrazloženje – posve opravdani javni interes i s tim u svezi interes hrvatskoga naroda.

Svaki Hrvat je to priželjkivao.

Hrvatski narod takvu izjavu s vrha države čeka praktično od nakon završetka rata i vojne pobjede nad Srbijom. Važniji je stav u ovome slučaju nego ratna odšteta.

Ta izjava Andreja Plenkovića morala bi značiti, tako zvuči – potpuni zaokret hrvatske državne politike.

Iskreno rečeno, nakon godinu i koji mjesec predsjedavanja hrvatskom vladom, rijetko je tko to očekivao od Plenkovića. Pošteno je reći, bez obzira na obvezno racionalno propitkivanje svih mogućih sporednih razloga, skrivenih niša koje su uvjetovale takvu Plenkovićevu izjavu – da za to zaslužuje potporu i poštovanje s jedne strane, kao i nužnu napomenu da je vrijeme prestati se igrati s tako važnim i krupnim stvarima ako se radi o igri, s druge strane. To valja napomenuti radi toga što se redovito događa i svojevrsno je pravilo, kad nesolidni politički poredak zapada u sve dublje probleme i teškoće, koje zbog svoje zatvorenosti i ograničenja ne može niti smije rješavati, pa onda što je problem krupniji poseže za sve većim i opasnijim manipulacijama, pretvarajući sve od nacionalnoga značaja u igračke samoodržanja. Iako možda nije pošteno prema Plenkoviću u ovome trenutku i nakon izjave koja je kao kruh potrebna debelo načetome samopouzdanju nacije isticati možebitne modele manipulacije i razloge za to, potičući sumnju u i onako krhko povjerenje, racionalno je nužno, jer svojim političkim postupcima nije zaslužio bespogovornu potporu.

Opreznu jest, bespogovornu nije.

Međutim, što god bilo od te izjave, u političkim društvima i svim politikama i državama izuzetno je važno javno promovirati s najviših razina države određena pitanja, otvoriti razgovor o njima i na taj način ih na određen način legalizirati, a najvažnije je u svemu tome, koliko god to pitanje bilo teško, realno, nerealno, presudno ili ne – u obrazloženju se pozvati na raspoloženje i interese svoga naroda.

Time se politika bar na trenutak vraća svome izvorištu.

Tako se ohrabruju autentične nacionalne inicijative koje su u Hrvatskoj nepodnošljivo dugo potisnute.

To je svojevrsno puštanje duha, dobroga duha iz boce i poticaj stvaranju klime koja će i suparnicima izvan Hrvatske, ali i sudionicima političkih procesa u Hrvatskoj, jednostavno poslati bitnu poruku koju moraju uvažavati.

Je li Plenkovićeva izjava iznenađenje?

Plenković je iznenadio s tim riječima prije svega jer je nebrojeno puta iskazao svojevrsnu rezervu prema interesima pa i samome legitimitetu naroda afirmirajući politike tzv. mainstreama, iskazivao je rezerve oko nekih europskih i globalnih pitanja kao što je Brexit, referendum u Nizozemskoj, zatim oko već uveliko snažnih i vidljivih europskih političkih gibanja na jačanju nacionalne i suverenističke svijesti naroda, koje je Plenković do jučer redovito, uredno i bez da trepne – svrstavao u negativni kontekst neprihvatljivih populističkih pojava i pokreta.

U takvom njegovom ponašanju i istupima nigdje nije bilo mrvice rezerve niti napukline, što više nego sigurno ukazuje na njegov politički profil i granice koje se boji prekoračiti čak i kad situacija upravo te iskorake nameće. Bojati je se stoga da to ograničenje bespogovorne pripadnosti europskom mainstreamu koga provodi u Hrvatskoj znači prije svega spremnost na zaobilaženje problema, a ne na njegove rješavanje, s paralelnim razvojem mainstream infrastrukture koja će u jednome trenutku biti dovoljno jako da spriječi svaku eventualnost, svaki potres i propitkivanje pozicija.

A takav proces se ubrzano razvija u Hrvatskoj, jako pojačan i Plenkovićevim politikama.

Kad u ovakvom trenutku takav Plenković iziđe s idejom, zahtjevom i političkom porukom s najvišim službenim obilježjem, a koja je u potpunoj esencijalnoj suprotnosti sa svim što je do sada javno pokazivao i za što se zalagao i što je promicao – to je golemo iznenađenje.

A je li?

Kao i u svemu valja gledati kontekst.

Ta izjava se ne tiče u svom punom smislu Srbije, iako tzv. mainstream mediji upravo u tom pravcu ističući srpske reakcije, usmjeravaju smisao izjave, stvarajući u Hrvatskoj navijačku a ne racionalno-prosudbenu klimu.

Nebitno je što o tome misli Vučić

Koliko god u zadnjih petnaestak godina Srbija opet izgledala nekakvom silom, ona to nije. Ona istina izgleda kao opasan i krvoločan pas, koji bijesno laje i krvoločno zavija, histerično se trga za prolaznicima, pa ovisno o dužini lanca iskešenih zubi juri za nesretnikom koji naiđe pa ustukne pred lavežom i počne bježati. Međutim, Srbija je nakon 1995. godine, koliko god joj pogodovao cijeli svijet, kuhari novih svjetskih poredaka i nekakvih geostrategija, na lancu, a lanac je izmjerila upravo Hrvatska vojnom pobjedom i političkom neupitnošću opravdanosti te pobjede. Hrvatska joj može pasti u šape i pod zube samo ako to sama želi i ako je blesava. A predugo je blesava blago rečeno. Inače, svi koji su odrasli na selu znaju da se pred psima ne smije bježati, jer im se ne može pobjeći, pri čemu ih bijeg ohrabruje i razvija u njima lovačke nagone i krvoločnost. Tu analogiju znaju i veterani hrvatskog oslobodilačkog rata iz sukoba sa Srbima.

Pitanje ratne odštete, pitanje povrata otetih vrijednosti, arhive, karte minskih polja, karte grobišta, podatke o ubijenima i ratne zločince koji žive na srpskom teritoriju, praktično su oduvijek bili ponajviše hrvatska pitanja i hrvatska ekskluziva, pri čemu je Srbija u svemu tome zbog čitavoga niza okolnosti, uz pametnu Hrvatsku trebala biti svezana za drvo, otprilike kao medvjedi koje su Titu u lovištima vezali pa ih on junački ubijao kao lovačke trofeje.

Od Srbije u principu nije smjelo baš ništa ovisiti, a ispalo je da ovisi baš sve.

Zašto?

Da bi se hrvatska državna politika imala načina opravdavati i smišljati budalaštine o dobrosusjedstvu, europskoj suradnji, lokomotivi europskog puta regije ili liderstvu u regiji i što sve ne.

Ništa od toga nabrojenoga nije uopće hrvatski interes, niti je hrvatski narod toliko iskompleksiran da bi mu godilo biti nekakav predvodnik Srbiji. To bi moglo usrećiti samo one koji nemaju definiran nikakav smisao i vlastite ciljeve, ili one kojima je svjesno ili ne Srbija i srpstvo što se god krilo pod tim – ostalo kao jedini orijentir u životu.

Dakle, zašto je Plenković upravo sada izišao s tom izjavom?

U situaciji kad nije samo nagađanje, nego prilično sigurna opklada oko strateškoga razilaženja prije svega u razvoju snažnih vanjskih savezništava, između njega i Kolinde Grabar Kitarović, gdje se Plenkovića s pravom doživljava kao protagonistu europskih, on bi rekao mainstream politika, a ja ih radije zovem europskih političkih oligarhija odavno istrgnutih iz stvarnih interesa najširih narodnih slojeva europskih naroda, a predsjednicu kao pristašu i promotora kakve takve nacionalne suverenosti i pristašu snažnoga savezništva sa Sjedinjenim Državama, koje su danas zbog Trumpa i njegove anti-antifa politike jako bliske izbornom tijelu i predsjednice i Plenkovića; Plenkovićevo pozivanje na interese naroda u odnosu sa Srbijom, a time i cijelim europskim političkim mainstreamom – dobiva narav namjere preuzimanja nacionalnog trona koji je uz veće ili manje padove do sada držala predsjednica. A to je važno, ne radi osobnih taština, nego radi preuzimanja kontrole nad svim relevantnim procesima u Hrvatskoj.

Unutarnjopolitičke vrijednosti i pitanja

Iako se neslaganje oko vanjsko-političkih vizija hrvatske politike isključivo tako nastoji tumačiti, prvenstveno su to razilaženja oko unutarnjo-političkih vrijednosti i pitanja, jer od opredjeljenosti Hrvatske u ovome trenutku Trumpovoj Americi ili Merkel-Macron Europi, ovisi razvoj unutarnjo-političkih i elementarnih društvenih vrednota u Hrvatskoj. To su dramatične razlike, a nije posve jasno iz ponašanja predsjednice i Plenkovića na kojima su oni, prije svih predsjednica – pozicijama.

To nije dobro ni za jedno od njih, a najlošije je za Hrvatsku.

Drugo pitanje koje visi nad ovom Plenkovićevom inicijativom kao potencijalni prisiljeni motiv je golema napuklina oko Agrokora, koja se otvorila oko ljudi kojima je on dao i za koje je založio svoj politički kredit i izbornu pobjedu, te praktično tako svoju političku sudbinu uvezao s njima. U toj situaciji ne pomažu ni manipulacije, ni nezrela oporba, ni gotovo potpuna kontrola nad medijima. Ne može se razum staviti u lisice, niti zaustaviti internet po modelu – zaustavite Reuters!

Koliko se god javnost usmjeravala u raspravu je li pola milijarde kuna puno ili malo, pa čak i u pravcu jesu li ti ljudi bili Ramljakovi raniji kompanjoni, jesu li sporni na ovaj ili onaj način, a upravo u tom pravcu i prilično tupasta oporba, u čemu prednjače zapjenušane ostavljene nevjeste Grmoja i Petrov te legendarni Maras koji uporno ništa ne kuži, usmjerava raspravu pogodujući Plenkoviću, čak i Dalićki, bit stvari je u sljedećem pitanju i neupitnom odgovoru na njega: Jesu li savjetnici i posao koji rade vrijedni tih silnih milijuna ili nisu?

Naime, ako želite kupiti Modrića, morate platiti cijenu na europskom tržištu, jer je on dokazao da vrijedi. Kupujete ga jedino ako s klubom imate velike ambicije, a to svakako nisu lokalne ili kvartovske, nego – europske, inače razbacujete novac. Ako pod izgovorom da kupujete Modrića dovedete nekog Matu iz ličke lige, onda je cijena plaćena za Matu s potvrdom da je Modrić – kriminal!

Tu sve počinje i završava.

Pitanje Agrokora i Istanbulske konvencije

Iz govora predsjednika vlade Plenkovića u Strasbourgu i prije svega njegovoga odgovora na pitanje prokonvencijskih zastupnica, jasno je da Plenković ima golemih problema s Istanbulskom konvencijom. Lako bi njemu bilo da se tu radi samo o protivljenju udruga UiO i Vigilare kako u subotu u podnevnom Dnevniku na HRT-u doslovno laže izvjestiteljica s otužnog prokonvencijskog prosvjeda kome je taj HTV dao golemu minutažu. Radi se o jasnom stavu Katoličke Crkve, svih relevantnih medijskih autora na nacionalnom spektru, tisućama znanstvenika, stotinama redakcija i portala, alternativnih radio i televizijskih postaja, pa je to sve poprimilo izraz snažnoga nacionalnoga pokreta pred kojim se HDZ ne može provući ispod radara, a da za Plenkovića ne govorimo.

Odgovor na pitanje je li Ramljak pod ovlastima lex Agrokora kupio lažnoga Modrića i platio svjetsku cijenu petparačkoj i tržišno nikada provjerenoj skupini rješava pitanje Dalićkine, prije toga Ramljakove, ali i sudbine Plenkovićeve vlade.

A to u slučaju presjecanja čvora opasno dovodi do kaosa s Agrokorom i debaklom Plenkovićeve stabilizacijske politike samo u puno lošijim okolnostima nego nazad godinu dana.

Drugi potencijalni povod za Plenkovićev iskorak na čisti suverenistički teren i posezanje za nacionalnim obilježjem je Istanbulska konvencija.

Iz govora predsjednika vlade Plenkovića u Strasbourgu i prije svega njegovoga odgovora na pitanje prokonvencijskih zastupnica, jasno je da Plenković ima golemih problema s Istanbulskom konvencijom. Lako bi njemu bilo da se tu radi samo o protivljenju udruga UiO i Vigilare kako u subotu u podnevnom Dnevniku na HRT-u doslovno laže izvjestiteljica s otužnog prokonvencijskog prosvjeda kome je taj HTV dao golemu minutažu. Radi se o jasnom stavu Katoličke Crkve, svih relevantnih medijskih autora na nacionalnom spektru, tisućama znanstvenika, stotinama redakcija i portala, alternativnih radio i televizijskih postaja, pa je to sve poprimilo izraz snažnoga nacionalnoga pokreta pred kojim se HDZ ne može provući ispod radara, a da za Plenkovića ne govorimo. A pritisci iz Bruxellsa su izuzetno jaki. Konačno, da se ne lažemo gubeći energiju zagovornicima Konvencije dokazivati neznanstvenost, neutemljenost i čitav niz opasnosti, jer njih to sve zajedno – ne interesira, valja jasno reći da je Istanbulska konvencija jedan od prilično važnih osmišljenih instrumenata ili stupova osiguranja trajne opstojnosti mainstreama koji zagovara zdušno i sam Plenković.

Globalni neomarksizam i lokalni antifašizam

Radi se o finti izuzimanja državnih nadležnosti pod krinkom navodne zaštite žena, stvaranja specijalizirane sporedne parastrukture, tzv. paradržave, koja je zakonski i nadnacionalno oslonjena na državne financije, ima velike nadležnosti u čisto državnim poslovima, a nikada ne izlazi pred izborna tijela i osigurana je u svakom postizbornom slučaju – od svake eventualnosti. Tako se stvara mainstream, a ne demokratskim i legitimnim izborima. To niti jedan zagovornik političkoga mainstreama neće ni za živu glavu reći, ali to je pravac koji im jedino preostaje, to je koncept nužnog razvoja uvođenja pojma tzv. javne nadležnosti umjesto dotadašnjih državnih ingerencija još započet tamo od neomarksističke revolucije 1968. godine u Europi, a još i ranije na sveučilištima u SAD na filozofskoj zasadi tzv. Frankfurtske filozofske škole. To je samo mutirani oblik komunističke avangardnosti koja je bila krinka za trajno vladanje i diktaturu, a koje su se zbog rigidnosti i neprihvatljivosti iskustava komunizma neomarksisti morali odreći tražeći nove modele društvene participacije i upravljanja društvenim procesima.

To je posve ista matrica koju u Hrvatskoj danas predstavljaju antifašisti, potpuno su idejno kompatibilni s europskim mainstreamom i s onim praiskonskim Plenkovićevim političkim modelom centrizma i uključivosti, samo što su u Hrvatskoj uz tu globalističku anacionalnu komponentu, potaknuti i srpskim obavještajnim operacijama jer su krinka za velikosrpstvo i njegovu političku legalizaciju. Zato današnjim jurišnicima za kurikularnu reformu ili Istanbulsku konvenciju ne treba ništa dokazivati, jer oni su gluhi kao topovi. Oni su skupina profesionalaca koji imaju zadaću i spremni su ju odraditi, jer im egzistencija i status od toga ovise. A nisu plaćeni za mišljenje nego za rezultat i izvršenje. Zato onako razdragano djeluje i ministrica Divjak na čelu jednoga kraka te revolucije, a zato se tako histerično nastojalo i uspjelo istisnuti Dijanu Vican, jer se u lancu operativnoga provođenja – ne smije razmišljati.

Plenkovićev problem s Istabulskom konvencijom je činjenica da je politički Plenković, karijerni Plenković – Istanbulska konvencija.

Izvlačenje zato tako snažnog i moblizirajućega pitanja kao što je zahtjev za naplatom ratne štete od Srbije može poslužiti kao nužan pokušaj stjecanja nacionalnoga legitimiteta pred donošenje izrazito opasnih i nepopularnih odluka, a načetoga nizom odluka od kojih je kurikularna reforma ponajvažnija, iza kojih slijedi pretežito sotoniziranje – donositelja. HDZ-a i Andreja Plenkovića.

Treća činjenica koja u ovome trenutku nužno izaziva propitkivanje Plenkovićeve najave i pokretanja pitanja ratne odštete jest Pupovac i ovisnost Plenkovićeve vlade od njegove političke volje. Ne treba nikome prevoditi da se radi o Vučićevoj političkoj volji do tančina komplementarnosti.

Da bi Plenkovićeva izjava imala neophodnu ozbiljnost može polaziti od samo dvije mogućnosti.

Prva je da je Milorad Pupovac prije svega profesionalac, pa tek onda profesionalni Srbin, te na kraju da mu se vrijednosno živo fućka za srpstvo kao ideju, koji je spreman u presudnom trenutku suočen s mogućnosti gubitka svojih pozicija, pa i svojevrsnoj političkoj ako ne i nekoj ozbiljnijoj kriminalizaciji u Hrvatskoj, postati – „ustaša“.

Nije malo ljudi koji bi se kladili na takav scenarij.

Ja ne bih isključio ni to, iako je malo vjerojatno dok je situacija u Hrvatskoj takva da je u Saboru pola „pupovaca“ a u javnome drurštvenome spektru – apsolutna većina.

Druga je da je Plenković spreman snažno redefinirati aktualne politike HDZ-a, prestati biti to što je cijelim svojim političkim profilom bio do sada, odustati od mainstreama, redefinirati personalno kompletno rukovodstvo HDZ-a na nacionalnoj razini, te izići na izbore s pozivom hrvatskom narodu na potporu za otklanjanje temeljnih državno-političkih slabosti.

Treće opcije nema za ozbiljan razvoj njegove političke najave koji simbolizira poziv na raspravu o srpskoj odgovornosti za agresiju. Doduše ima, ako kao mogućnost uzmemo da je sve to finta kojoj je cilj trenutno uzburkati duhove, zauzeti povoljniju poziciju u nacionalnom izbornom tijelu, skrenuti pozornost s teških problema i onda prepustiti vremenu i dirigiranim raspravama – padanje zaborava na tu inicijativu.

Ne bi bilo prvi put, a nekako je svojstveno Plenkoviću i profilu karijernih političara.

To su nekoliko realnih okolnosti koje vise kao mač nad Plenkovićevom izjavom o ratnoj odšteti i snažno određuju tu namjeru.

Kritički pritisak javnosti

Nije malo ljudi u Hrvatskoj, pametnih ljudi, koji misle da ovakvom inicijativom Plenković zapravo podbacuje klipove pod noge predsjednici. To mi se čini kao model tumačenja politike na spletkaroški i vrlo defanzivan način, ili na kavanske rasprave o sukobu „Vase koji kontrolira predsjednicu preko brata i Plenkija koji nastoji istisnuti Vasu i predsjednicu kao potencijalnu Vasinu igračku jer se, kao, Vaso oteo kontroli“. Ozbiljne nacionalne politike sasvim drugačije funkcioniraju, a jedan od ponajvažnijih instrumenata im je i kritički pritisak javnosti, suparničkih politika i nacije uopće, pod uvjetom naravno – da namjeravaju ostvariti iste nacionalne ciljeve. Naime, svaka kritika, pa i ovaj tekst, svaka javna riječ koja argumentirano ukazuje na neko realno stanje u hrvatskom društvu, pa tako i Plenkovićeva izjava pogotovo, pamentim političarima, pod uvjetom da imaju iste nacionalne namjere kao i kritičari i ne gledaju stvari spletkaroški – može biti izuzetno dragocjena potpora i vrlo vrijedan argument u razgovorima.

Političari su naučeni respektirati čak i u slabašnim demokratskim društvima reakcije javnosti, a pogotovo političkih subjekata u zemlji. To svi respektiraju, pa i suparnici, jer jedni od drugih ovise prilično često, a razvojem mainstreama razvijali su i svojevrsni kodeks. Ako predsjednica sa Srbijom stvarno ima namjere započeti graditi principijelan odnos, utemeljen na realnim a ne na fiktivnim vrednotama i lažima, Plenkovićeva izjava o ratnoj odšteti može joj biti racionalan argument i za inozemne inicijatore poziva Vučiću, ali i za samoga Vučića te kompletnu srpsku vrhušku.

To moraju respeketirati kao činjenicu.

Da imaju državničkoga refleksa, svim organiziranim potencijalima poduprli bi prosvjed branitelja, jer im je dragocjen pred svijetom. Dragocjeni argument.

Naravno, Plenkovićeva izjava bi morala izgledati i biti vjerodostojna pred stranim promatračima koji bi morali na temelju ozbiljnih analiza pomisliti da Plenković misli – ozbiljno. Samo je tada njegova izjava korisna i potpora svakome tko zastupa hrvatske interese, pa i predsjednici.

Neće Plenkoviću pomoći slaba predsjednica

Igrati se s tako važnim pitanjem hrvatskom narodu kao što je državnička politika i ispravan odnos prema agresivnoj Srbiji ne bi samo naudilo Plenkoviću, nego bi kao u slučaju predsjedničinog posrnuća naudilo strateški i samoj Hrvatskoj.

U suprotnom, ako suparnici imaju uporišta misliti da je to blef za kratkotrajnu uporabu u svome narodu, Plenković će više izgubiti nego predsjednica koja je već poručila da o tim pitanjima neće biti razgovora s Vučićem. Plenković je kako god bilo ipak legalizirao jednu nacionalnu zapostavljenu nužnost, temeljni interes i neće ga nikome biti lako ignorirati ili kako sam rekao na početku – vratiti u bocu. Zato je taj postupak, što ga god motiviralo – izuzetno važan i vrijedan sam po sebi, kako god se reflektirao na Plenkovića ili predsjednicu. Nebitno je s hrvatskog nacionalnog stajališta tko će od njih dvoje više ili manje izgubiti odustajući od te i ostalih nužnih tema za razgovore o rješavanju problema sa Srbijom.

Ta dvojba ili taj prijepor je navijački, a ne racionalan.

Dakle, neće Plenkoviću ni malo pomoći slaba predsjednica, kao što ni on nju nije gurnuo u nevolje, nego će mu ispit biti, pošteno ponašanje u pitanjima koja sam istakao.  A igrati se s tako važnim pitanjem hrvatskom narodu kao što je državnička politika i ispravan odnos prema agresivnoj Srbiji ne bi samo naudilo Plenkoviću, nego bi kao u slučaju predsjedničinog posrnuća naudilo strateški i samoj Hrvatskoj.

Zbog toga nitko razuman ne smije likovati nad njihovim grješkama, niti nad njihovim nepopularnim postupcima, jer, ovdje nisu oni osobno bitni nego činjenica da legitimno predstavljaju – hrvatski narod na čelu još uvijek ustavno deklarirane nacionalne države.

Marko Ljubić/Projekt Velebit

Komentari

Društvo

SMRTNI STRAH OD KARAMARKA Galić kao glasnogovornik Duboke države, Režim protiv narodnih neprijatelja

Objavljeno

- datum

 Karamarkov balon prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića    Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga.

Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Proslava Velike Gospe u Sinju i u Splitu

Objavljeno

- datum

Tisuće hodočasnika posjetit će i ove godine Gospino svetište u Sinju na proslavu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza. Hodočasnici će se u svetištu moći ispovjediti već od 3 sata. Prva misa “zornica” je u 4 sata, a potom su mise svakih sat vremena, sve do 9.30 sati, kada će iz Gospina svetišta krenuti svečani ophod, u kojem će sudjelovati cijeli Sinj, Cetinska krajina i šira okolica.

Alkarski momci u starim odorama nosit će zlatom i dragim kamenjem te brojnim zavjetnim darovima okićenu staru Gospinu sliku, s kojom se na četiri strane blagoslivlja grad i Cetinska krajina. Svečani ophod i euharistijsko slavlje predvodit će splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Proslava svetkovine u sinjskom svetištu završit će svečanom večernjom koncelebriranom misom na Trgu dr. F. Tuđmana u 18 sati koju će predvoditi provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman. Na Vigiliju Velike Gospe, 14. kolovoza, misu na Starom Gradu u 8 sati predvodi fra Toni Šimunović-Erpušina, mladomisnik; a u 18 sati misu na Trgu dr. Franje Tuđmana predvodi mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup Zagrebačke nadbiskupije. U četvrtak, 16. kolovoza u 7 sati je misa zahvalnica na Gospinu Gradu, a u nedjelju, 19. kolovoza u 18 sati misa je posvete djece Gospi Sinjskoj u samostanskom dvorištu.

U svetištu Gospe od Pojišana u Splitu svečano se slavi svetkovina Marijina uznesenja – Velika Gospa za grad i bližu okolicu u srijedu, 15. kolovoza. Mise u svetištu slave se kroz jutro i prijepodne svaki sat – u 6, 7, 8, 9, 10 i u 11 sati. Središnje euharistijsko slavlje je večernje, počinje procesijom s Gospinom slikom koja u 18 sati polazi iz splitske prvostolnice Sv. Dujma te ulicama grada ide do Pojišana, gdje je u 19 sati na otvorenome bogoslužnom prostoru uz svetište misa koju predvodi splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Izvor: Silvana Burilović Crnov/croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Židovi ljutiti jer je Austrija skup EU sazvala za Jom kipur

Objavljeno

- datum

“U najboljem slučaju pokazuje to manjak senzibiliteta za vjersku raznolikost, a u najgorem novu političku retoriku”

Biste li sastanak europskih čelnika zakazali za Badnjak? Ne biste. Zašto ga onda zakazujete na najznačajniji blagdan židovskog kalendara, Jom kipur, Dan pomirenja?

Tako su neki lideri židovske zajednice u Europi reagirali kad je objavljeno da će se službeni dio sljedećeg neformalnog summita EU održati 20. rujna u Salzburgu, a da će se njegov uvod – svečana večera za europske lidere – održati dan prije i time “ući” u židovski blagdan. Smatraju da datum, koji je odabrala Austrija, koja predsjeda EU, nije slučajan, već da je indikativan i da pokazuje, u najboljem slučaju, manjak senzibiliteta za kulturalnu i vjersku raznolikost, a u najgorem da označava novu političku retoriku u europskom prostoru koja Stari kontinent agresivno želi svesti samo na kršćanstvo te da nosi antisemitsku poruku. Usto, organizator, austrijska vlada, u kojoj sjede pripadnici desne stranke, narodnjaka, nikako se ne može otresti antisemitskog imidža, iako su se od antisemitizma jasno distancirali, a ne pomaže ni situacija da Izrael trenutačno uopće ne želi surađivati sa slobodnjacima u austrijskoj vladi.

President of European Commission Jean-Claude Juncker (L) and Austrian chancellor Sebastian Kurz arrive to give a press conference following their meeting at the EU headquarters in Brussels on June 6, 2018. (Photo by JOHN THYS / AFP) (Photo credit should read JOHN THYS/AFP/Getty Images)

Do sada su se čule kritike o opasnosti od navodne islamizacije Europe, posebice s migrantskim valom, no ove kritike, o kojima piše portal politico.eu, pokazuju da se i druge vjere osjećaju isključeno. Jom kipur počinje navečer 18. rujna i završava sa zalaskom sunca sljedećeg dana. Blagdan je završni dan novogodišnjih blagdana i vrhunac židovskog kalendara. Oni koji ga slave u tom periodu ne rade i ne putuju.

Nitko od 28 lidera EU država nije Židov, a summit je zakazan za dan nakon blagdana, kazali su iz austrijskog predsjedništva, no također su otkrili da se čelnici ipak očekuju u Salzburgu 19., na svečanoj večeri. Novinari i osoblje u Salzburg dolazi 18. rujna.

– Izuzetno je teško pronaći datum koji odgovara svim sudionicima – ističu.

No to objašnjenje ne zadovoljava neke. Primjerice, vrlo je glasan mađarski zastupnik u Parlamentu EU, inače Židov, Péter Niedermüller. Po njemu, datum je odabran s namjerom da političari iz desnog spektra pošalju određenu poruku. Ističe kako u Europi jača prokršćanska retorika, citirajući mađarskog premijera Viktora Orbána i njegovu mantru “kršćanska Europa”, potom talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija te njegova obraćanja javnosti s krunicom u rukama te lidera britanskih laburista Jeremyja Corbyna koji se našao usred skandala kad je prije nekoliko dana otkriveno da je 2014. položio vijenac na memorijalnom groblju palestinskih mučenika među kojima je i spomenik teroristima koji su 1972. na Olimpijskim igrama u Münchenu pobili izraelske sportaše.

William Echikson, direktor ureda pokreta EU za progresivni judaizam, kaže kako je zakazivanje sramotan i opasan previd austrijske vlade.

– Sigurno se sastanak ne bi zakazao za 24. prosinca. Nije stvar u tome je li koji Židov ili musliman izravno pogođen i koliko ih je, nego u tome jesu li institucije i vlade dovoljno otvorene da im uopće padne na pamet da se takvo što može dogoditi i da jednostavno ne zakazuju sastanke na te datume – kaže Echikson. (VLM)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno