Connect with us

Josip dr. Stjepandić

Što je zapravo Đikićev ‘odlazak’?

Published

on

„Jutarnji list“ od 16. veljače 2017. donosi raspravu svoga kolumnista (str. 2) o protekle dvije godine mandata predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i, već prema svojemu političkom profilu, ocjenjuje ga negativno. To smo mogli i očekivati, ali ovdje je zanimljiv razlog negativne ocjene: Đikićev odlazak iz Hrvatske!

Sve da Đikićev „odlazak iz Hrvatske“ i jest odlazak, jest isforsiran i jest tragedija (a nije ništa od toga), on ne bi mogao biti razlog negativne ocjene predsjedničina mandata. Zato taj primjer savršeno ilustrira političku zrelost i poštenje „Jutarnjega lista“ i svih hrvatskih dirigiranih medija, a navlastito ljevičara i neokomunista: koliko je istina da je predsjedničin mandat zaslužio kritiku, toliko je istina da je Đikić „otišao“, da je na to natjeran i da je to za Hrvatsku šteta. Pođimo redom.

Gospodin Đikić je prije tri dana u svome je pismu napisao: „Goethe Sveučilište je prijavu razmotrilo i brzo odbacilo kao neutemeljenu.“ Misli na moju prijavu o mogućoj (!) neetičnosti i štetnosti njegovoga političkoga aktivizma u Hrvatskoj. Međutim, ja sam 15. veljače dobio mail od Sveučilišta u Frankfurtu, u kojima me obavještavaju da dosad nije dovoljno potvrđena sumnja u Đikićevo neetično postupanje. To znači da – ako bi im se npr. obratio gospodin Barišić kao izravno oštećeni (sic!) – slučaj bi ponovo došao na dnevni red.

Sveučilište Goethe u Frankfurtu postupilo je upravo onako kako sam najavio (Hrvatskonebo.com): čim je gospodin Đikić najavio povlačenje iz Hrvatske tj. ušutio, ono je obustavilo postupak. No koincidencija vrijedi i obrnuto: čim je Sveučilište zaprimilo moju prijavu Đikić je prekinuo svoje političke aktivnosti u Hrvatskoj i „otišao“. Predsjedniku Vlade Plenkoviću, rektoru Anđelinoviću i meni ostat će trajna stigma da smo ga ubogog tobože potjerali iz Hrvatske, kako promptno zaključuju neokomunistička glasila.

Nije ni bio u Hrvatskoj

Ako ispravno interpretiram njegov javno dostupni životopis, gospodin Đikić je s početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku otišao u Ameriku i u Hrvatsku se više nikad nije vratio. Danas ne samo da se „vraća“ u Njemačku, nego već ima angažman da iz Njemačke (privremeno) ode u Kaliforniju – još dalje od Hrvatske. On stvarno, dakle, odlazi, ali – možda zbog toga što je Kalifornija predaleko za njegove posjete Splitu? A što je to njegovo posjećivanje splitskoga Medicinskog fakulteta? Studenti iz Njemačke koji studiraju u Splitu tvrde da gospodin Đikić nikad studentima nije držao predavanja iz gradiva predmeta koje vodi prof. Janoš Terzić, nego bi po jedan školski sat pričao o svojim pokusima i svojoj veličini. Nikako ne bih smio ispustiti da je i to vrlo važno za njihovu motivaciju, jer gospodin Đikić je stvarno uspješan znanstvenik, ali ne bi se smjelo lagati lukavim izvrtanjem istine: gospodin Đikić je studentima bio zanimljivo kratkotrajno društvo, ali nikakva pomoć u učenju gradiva.

U istraživačkom poslu primjenjuje isti trik: Đikić u istraživanjima nije pomagao nikome osim svojemu kumu Terziću. To je sasvim u redu, ali taji se da je taj gospodin kum mentor na doktoratima svojoj supruzi i njezinoj sestri (svastika); možda je i to radno bilo u redu, ali etički nije; ali to Đikiću nije smetalo. Zanimalo bi me što bi na tu monolitnu kumovsko-sestrinsku koncentraciju znanstvenih snaga rekao kakav strani evaluator recimo iz Augsburga. A kad je to – suzdržano i pristojno – implicirao rektor Anđelinović – Đikić je u tome našao „etički“ razlog da „ode“. Dodatni je razlog našao u odbijanju dekana Medicinskoga fakulteta da pismeno napadne svojega rektora zbog spominjanja pitanja Đikićeve „savršene etičnosti“, iako i dekan zna na što je rektor ciljao. Đikić ga je čak proglasio kukavicom, a dekanov „strah od rektora“ opisao je kao opće stanje na Anđelinovićevu sveučilištu!

Gdje je sad Odbor za etiku Hrvatskoga sabora da malo promotri te kumovsko-sestrinske veze?

Teško mi je biti siguran u analizu medicinskih istraživačkih članaka, ali površnim sam pregledom našao nešto neobično o Đikićevoj važnosti za Split: u njegovom doista  impresivnome opusu pregledao sam zadnjih (najnovijih) 20 članaka i našao samo dva na kojima i Split navodi kao svoju radnu adresu. To je za Split dobro, jer se ti radovi onda računaju i Anđelinovićevu sveučilištu, pa neokomunisti očajavaju što Đikić to više neće raditi. No, iznenađujuće je da su ta dva rada sa splitskom afilijacijom objavljena NAKON izbijanja afere Barišić i Đikićeva uključenja u nju! (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/28084320, https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/27912065).

U ranijim Đikićevim radovima Splita nema, čak ni u članku na kojemu je koautor Terzić, sa splitskom adresom (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/27852435). Ljudi moji, ma je li to moguće?! To što se meni čini da je gospodin Đikić isplanirao i učinio?

Bojim se da sam – ništa ne sluteći – veći doprinos nedavnoj hrvatskoj znanstvenoj publicistici učinio ja, „vrlo sumnjivi tip iz neprijateljske emigracije“ (citiram gospodina Đikića, da brzopleto ne skrivim plagijat), sa svoga pisaćeg stola u Njemačkoj, bez katedre, instituta, svite pobočnika, te aure znanstvenika iz božanskih visina!

Nije potjeran

Posve neopaženo prošla je činjenica da je oproštajno pismo Dekanu Medicinskoga fakulteta u Splitu Đogašu Đikić poslao još 25. siječnja 2017, a objavljeno tek 13. veljače 2017, dakle tri tjedna kasnije. Gospodin Plenković u svome izlaganju potvrdio ono što sam ja napisao u svome pismu Sveučilistu Frankfurtu (hrvatskonebo.com): ta nevidljiva, ali vrlo opipljiva veza gospodina Đikića s Partijom. Da podsjetim: SDP-ovi zastupnici Glasovac i Jovanović čitali su u saborskoj raspravi s Đikićevih šalabahtera, te to nisu nimalo krili, dapače ponosili su se s time. Protjerivanjem su Đikić i neokomunistički mediji proglasili a) neposluh predsjednika Vlade da smijeni ministra kako je Đikić tražio, b) upozorenje rektora Anđelinovića da ni Đikićeva osobna etika ne bi preživjela etičke kriterije koje nameće drugima u Hrvatskoj (a npr. to ne radi u Njemačkoj), c) odbijanje dekana Đogaša da u pismenom obliku napadne rektora Anđelinovića jer je o Đikićevoj etici dao vrlo blagu primjedbu, d) zbog mene, jer sam kao Hrvat a građanin SR Njemačke upozorio Đikićevo matično sveučilište da on u Hrvatskoj radi i govori stvari koje ga se ne tiču, koje ne stoje, i koje su na liniji neokomunističkih napada na hrvatsku državu i državnu vlast. Uz to može biti sretan da je relativno mlad. Osamdesetih godina, kad sam se doselio u Njemačku, za takve veze s komunistima profesori su znali izgubiti posao.

Zar su to razlozi da jedan domoljub i znanstvena perjanica Đikićeva formata – ostavi svoje poslanje, svoje studente, svojega kuma i njegovu suprugu i svastiku, cijelu svitu novinara i PR-ovaca, i – ode u – Kaliforniju? Ne mogu se prisjetiti da bi netko s tako dramatičnim nastupom i s toliko medijske pompe napustio svoje štićenike studente zbog nekih za njegov etički i znanstveni nivo „drugorazrednih“ hrvatskih profesora i jednoga „vrlo sumnjivoga tipa iz neprijateljske emigracije“, da o „ustašoidnom akademiku“ ne govorimo. Ja bih očekivao da dobročinitelj takvoga formata i predanosti svoju djelatnost nastavio usprkos svim otporima, u službi višeg cilja koji si je sam zadao. Osim toga, ako se gospodinu Đikiću više ne sviđa u Splitu, u Hrvatskoj su još najmanje 3 druga medicinska fakulteta. Kakve veze ima smjena ministra s izobrazbom studenata?

Nije ni otišao

Đikićevo prisustvo u Hrvatskoj bilo je toliko malo da prekid toga prisustva ne zaslužuje epitet odlaska. Njegov doprinos splitskoj publicistici smješten je u vrijeme nakon izbijanja afere Barišić. Mogući motiv je odlazak u Kaliforniju. Njegov laboratorij za rak u Splitu ustvari je laboratorij prof. Terzića i njegove supruge i neće se zatvoriti. S obzirom na (pohvalnu) čvrstinu prijateljstva i suradnje Đikića i Terzića u istraživanjima, i (manje pohvalnu) s Ivicom Puljkom i neokomunističkom strankom Pametno (a tako i sa Silobrčićem, Gregurićem, Zelenikom i drugovima avangardom proletarijata) i golemu potrebu jednih za drugima, uvjeren sam da Đikić iz Splita neće ni otići. Time bi njegovi drugovi izgubili znanstvenu produktivnost i političku snagu, a on bi izgubio jeftin pomoćni laboratorij i pozornicu za predstave u kojima je glavni glumac. A to nije malo.

Što to Đikić zapravo radi?

Gospodin Đikić  govorio „nultoj toleranciji“ za plagiranje u Hrvatskoj, pa je zatim pokrenuo postupak u Njemačkoj! Ugledni je i višestruko zaposleni istraživač molekularne biologije, direktor, mentor, nastavnik i etičar, građanin svijeta, a upušta se u analizu doktorata napisanog na njemačkom prije 28 godina i uspoređuje ga s magisterijem napisanim u Hrvatskoj prije 30 godina – uspoređujući svaki redak dvaju debelih svezaka na dva različita jezika – da bi našao 70% ili 80% podudarnosti. Tko to može objasniti – sebi i drugima? Tko to plaća? Ako nije mogao naći primjer u medicini, gdje je vrlo kompetentan, zašto se miješa u filozofiju? Što on zna o filozofiji, o njezinoj metodologiji, etici i pravilima? Ako je gospodin Barišić dijelove svoje magistarske radnje doista koristio u doktorskoj disertaciji, onda to znači da je njegov (jugoslavenski) magisterij bio na razini (njemačke) disertacije, što je samo po sebi znak posebne izvrsnosti. Na tome bi mu trebalo iskreno čestitati, a ne blatiti ga ovako bezdušno.

To više sliči na bolest nego na etiku ili znanost.

Volio bih da se varam, ali tu negdje čuči neki fanatično zagriženi skojevac, koji se potpuno odao time što je u negativan kontekst doveo pozdrav „Za Dom spremni“.

U Njemačkoj je velika čast kad se nekome kaže da je „heimatverbunden“ tj. za Dom spreman, pa se ta kovanica u međuvremenu koristi u promidžbene svrhe. Tako to čini komunalno poduzeće u gradu Iserlohn-u u svojem aktualnom promidžbenome plakatu „WIR sind heimatverbunden“ (MI smo za Dom spremni). Krasno, zar ne?

Gdje su vrli hrvatski diplomati da takve činjenice prenesu npr. ministru unutarnjih poslova, koji bi po svojim riječima taj pozdrav rado progonio? Isto tako je čudnovato da je gospodin Plenković proveo tolike godine u diplomaciji, a da nije sakupio ovakve informacije. Kako je to samo moglo promaći našem znanstveniku na božanskim visinama, koji se s toliko žara bori za etičnost, istinu i pravdu?

Završit ću s jednim citatom (da ne bi bilo plagiranja) Marcela Holjevca (dnevno.hr):

“…Pozivati se na nultu toleranciju spram plagiranja, a uhvatiti se jednog čovjeka – ignorirajući sve druge puno ozbiljnije slučajeve kojih u svojoj blizini Đikić svakako može naći koliko ga volja – djeluje kao izgovor za politički obračun, ne kao borba protiv plagiranja. Iz svega se da zaključiti da se Đikić ne žali na plagiranje, nego na to što je Barišić ministar. Sve što on radi je izrazito teatralno, politizirano, i upućuje na to da se radi ili o povrijeđenom egu znanstvenika, ili o tome da je Đikić znanost prostituirao u službu politike…“

Holjevac piše sve ono što ja tjednima tvrdim (hrvatskonebo).

Dr. Josip Stjepandić

Oleanderweg 25

64625 Bensheim

Komentari

Josip dr. Stjepandić

Dr. STJEPANDIĆ Schwartz-Schillingu: Nevjerojatno je da „U bosanskoj zabiti Islamska država regrutira svoje ratnike“, a vi to ne razumijete!

Published

on

Odlučan odgovor dr Josaipa Stjepandića, bivšem visokom povjereniku za BiH, Christianu Schwarz-Schillingu, na ‘optužbe da se Hrvatska miješa u unutarnje poslove susjedne zemlje. Odgovor prenosimo u cijelosti.

Štovani gospodine Schwarz-Schilling,

štovani gospođe i gospodo koji ovo čitate,

sa zgražanjem smo pročitali Vaše pismo, koje ste skupa s Vašim bivšim kolegama visokim predstavnicima za Bosnu i Hercegovinu Bildt-om i Ashdown-om uputili Europskoj komisiji. Vi kritizirate da se Hrvatska miješa u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine time što izbor Željko Komšića za hrvatskog predstavnika u kolektivnom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine naziva nelegitimnim. Vaše daljnje opaske dadu se izvesti iz ovog stava.

Čudan nam je taj stav pogotovo kad imamo u vidu Vaše pismo uredništvu dnevnika “Die Welt” od 14.6.2011, u kojem ste kao insajder s oduševljenjem naveli kako je hrvatska vojska godine 1995. Bosnu i Hercegovinu spasila od totalnog poraza i još jednog genocida od strane nadirućih Srba. Što bi ostalo od Bosne i Hercegovine te napose bihaćke enklave da se predsjednik Tuđman u tim sudbonosnim godinama nije vodio svojom proročkom vizijom, nego naputcima Carla Bildt-a i Paddy-ja Ashdown-a?

Neovisno o postupku izbora u Predsjedništvo BiH za nas je potpuno nerazumljivo da se zauzimate baš za Željka Komšića, koji je tu dužnost već obnašao u dva ranija mandata te iza sebe ostavio spaljenu zemlju, jednako kao i visoki predstavnici Bildt, Ashdown, Petritsch, Schwarz-Schilling, Inzko. Kao što je danas javljeno, mudri Bošnjaci poput Šaćira Filandre, dekana Fakulteta političkih znanosti u Sarajevu, smatraju Komšićev izbor „nekulturnim i nepoštenim“ te prosvjede Hrvata posve opravdanim.

Željko Komšić se nije samo pokazao kao tipičan titoistički janjičar, koju svoju opstojnost opravdava krutom politikom protiv hrvatskoga naroda, kojeg navodno predstavlja, nego se u protekloj izbornoj kampanji čak istakao krajnje vulgarnim ispadima protiv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Takav prostak ne bi smio nastupiti ni na kakvom njemačkom kirvaju, da o visokoj politici ne govorimo, a svaki pristojan europejac, među koje i Vi spadate, morao bi ga izbjegavati kao kugu!

Dok njemačka manjina u Belgiji, gdje čini manje od jedan posto stanovništva, raspolaže TV kanalom na svome jeziku, Hrvatima, jednom od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, uporno se uskraćuje pravo na jezik, medije i vlastite strukture. Na žalost, Vi ste tome osobno doprinijeli kao Visoki predstavnik.

Glede ishoda izbora za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, činjenično stanje je potpuno drukčije nego što ga Vi predstavljate.

Kako pokazuje usporedba glasova koje su dobili dva hrvatska kandidata Dragan Čović i Željko Komšić, potonji je svoje glasove dobio od Bošnjaka te tako kao tobožnji predstavnik Hrvata zauzeo mjesto u tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. To je manipulacija, koja nema mjesta u pravnoj državi! Europski sud za ljudska prava proglasio je Izborni zakon protivnim Konvenciji o ljudskim pravima (Pritužba Sejdić-Finci, presuda od 22.12.2009). Bošnjaci su gotovo četverostruko brojniji od Hrvata te si tako mogu – vođeni odgovarajućom kampanjom – čak priuštiti luksuz izbora sebi podobnog Komšića, kojeg Hrvati odbijaju, za člana Predsjedništva, što su već po treći put učinili.

To nije u duhu Dejtonskog sporazuma, kojeg je Hrvatska (tada zastupljena po Vama hvaljenim predsjednikom Tuđmanom!) kao jedna od stranaka supotpisala. Stoga Hrvatska ima pravo a po svome Ustavu i obvezu brinuti se za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer su Hrvati tamo najstariji od tri konstitutivna naroda.
Isto tako Grad Mostar već godinama nema demokratski legitimiranu vlast, jer bošnjačko vodstvo – podupirana i djelomično upravljano iz Ankare – svaku promjenu koja im ne odgovara jednostavno blokira.

Kakav smisao ima dužnost člana Predsjedništva iz redova Hrvata, ako se tu osobu nameće protiv volje tih istih Hrvata? Molimo objasnite širokoj europskoj javnosti to protuslovlje te ovo cinično postupanje predstavnika Europske Unije.

Vaš poticaj za „Kandidatski status Bosne i Hercegovine“ molimo nemojte više ponavljati, ako se ne želite učiniti potpuno smiješnim. Bosna i Hercegovina nije spremna za članstvo u Europskoj Uniji, jer je još daleko od vrijednosti, koje utjelovljuje EU. Bosna i Hercegovina još je država bezakonja, podijeljena u dva dijela: U entitetu „Republika Srpska“, koji je danas izložen jakom srbijanskom i ruskom utjecaju, Srbi su etničko čišćenje gotovo potpuno proveli tijekom rata 1992-95 i sada zadržavaju to stanje. U entitetu „Federacija Bosne i Hercegovine“, gdje na žalost i Erdogan upravlja procesima, masivno se prakticira potiskivanje neželjenih hrvatskih sugrađana od Bošnjaka (Muslimana) zu pomoć represije te krađe identiteta. Tamo džamije, koje financiraju Turska te arapske zemlje, niču iz zemlje poput gljiva, a tvornice, gospodarski objekti i infrastruktura se zanemaruju. Zemlju se islamizira, a politička Europa to samo nezainteresirano promatra. Neka su mjesta poput Maoče  te Bosanske Bojne pretvorena u islamističke centre. Očigledno se priprema sljedeći ratni sukob. Danas su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedino vezivo tkivo, koje ovu zemlju drži od ponovnog raspada.

Nerazumljivo nam je kako to Vi ne razumijete, iako vrlo uzdržani i prema Muslimanima prijateljski nastrojeni njemački mediji o tome otvoreno izvješćuju: „U bosanskoj zabiti Islamska država regrutira svoje ratnike“.

Kardinal Puljić, nadbiskup sarajevski, često citira staru grožnju veleposlanika jedne poznate europske nuklearne sile: „Vi Hrvati morate se ili asimilirati ili nestati iz Bosne i Hercegovine.“ Nije teško taj diplomatski izraz pripisati jednoj europskoj državi. Takav cinizam preostalih 27 država ne bi smjele prihvatiti te bi morale aktivno djelovati protiv toga.

Ostaje nam nejasno, za što se Vi zapravo zalažete. Trebaju svi Hrvati pristupiti salafistima, prijeći na islam ili možda čak postati zloglasnim janjičarima? Želite li prostor „Republike Srpske“ zauvijek prepustiti četnicima, koji su već jednom počinili genocid?

Trebali biste znati da je Željko Komšić najprije iz svog ureda člana Predsjedništva BiH uklonio zastavu hrvatskog naroda te postavio portret Josipa Broza Tita, bivšeg jugoslavenskoga diktatora i masovnog ubojice. Kao što je poznato, Titov krvavi trag dopire duboko u Njemačku, gdje je na njegovu zapovijed do 1989. bestijalno umoreno 37 hrvatskih iseljenika (pravomoćno utvrdeno po Visokom zemaljskom sudu u Münchenu, 7 St 5/14 (2)) te se njegovo ime s pravom nalazi na popisu 10 najvećih zločinaca u svjetskoj povijesti.

I naposljetku: kako možemo shvatiti Vašu potporu za političara, koji nogama gazi ne samo presudu Europskoga suda za ljudska prava o Izbornome zakonu u Bosni i Hercegovini, nego i presudu njemačkog suda o zločinačkome karakteru komunističke Jugoslavije?

Molim testirajte taj tobožnji demokratski svjetonazor Željka Komšića, zahtijevajte od njega neka za Hrvate u Bosni i Hercegovini nedvosmisleno zatraži ista ljudska prava te isto sudjelovanje u vlasti, kao što npr. ima njemačka manjina u Belgiji.

Mi nemamo niti najmanju sumnju, kako će Vam Komšić odgovoriti, te od Vas žurno očekujemo da se više zauzmete za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Molimo zapriječite svaku potporu Željku Komšiću, jer on nije izabran od hrvatskog naroda te je ostatak terorističke, komunističke Jugoslavije, koja je nesmiljeno progonila Hrvate. Pomognite Visokom predstavniku da se opet uspostave ljudska prava te nepovredivost ljudskog dostojanstva u Bosni i Hercegovini, i to za sva tri konstitutivna naroda bez iznimke, a ne samo za Srbe i Bošnjake.

Rado bismo čuli od Vas u ovoj stvari.

Sa štovanjem,

Dr Josip Stjepandić

foto: Die Welt

Komentari

Continue Reading

Josip dr. Stjepandić

Kako mentalni ‘hrvatski’ jugokomunisti pljuju po RH u Njemačkoj, a naši diplomati spavaju

Published

on

Nevjerojatna zloća, s jedne strane osobe koja mrzi Hrvatsku, a još gore uredništva, koje ju ne može smisliti. Tako bi se dao okarakterizirati članak izvjesne Ivane Sajko u Die Zeitu, na koji odgovara naš suradnik dr. Josip Stjepandić (kad već ne rade oni, koji su za to plaćeni – diplomati)

Štovani dame i gospodo,

Isto onako kako je površna kolumna „Pogrješna nacionalnost“ autorice Ivane Sajko (u Die Zeitu), tako je i Vaše uredništvo dodalo traljavi uvod. Tu se govori o stotinama tisuća, koji napuštaju Hrvatsku, jer su diskriminirani kao srpska manjina.

Besmislica, jer je po posljednjem popisu stanovništva iz godine 2011. u Hrvatskoj bilo cijelih 186.633 stanovnika srpske nacionalnosti, što je bilo 4,36 posto ukupnog stanovništva, od njih ionako polovica žive izvan Hrvatske, u kojoj su prijavljeni samo zbog financijskih pogodnosti. Ova manjina doista kopni, brže nego ukupno stanovništvo, jer je u prosjeku stara  67 godina. Stoga je posjet liječniku poput puta oko svijeta, a o iseljavanju se može govoriti samo u smjeru sljedećeg groblja.

Veseli me da je Vaše uredništvo makar uočilo ovu besmislicu pa ste uvod promijenili od jučerašnje subote na današnju nedjelju.

Kako je doslo do toga?

Srbija kao domovina modernog nacizma vodila je agresivni rat u razdoblju 1991-95 protiv Hrvatske, što je na zahtjev Hrvatske dokazano po stalnome Međunarodnome sudu (Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia), Judgment, I.C.J. Reports 2015, p. 3) da je Srbija izvrsila djela genocida (s. Absatz 295: „…The Court thus finds that it has been proved by conclusive evidence that killings of members of the protected group, as defined above (see paragraph 205), were committed, and that the actus reus of genocide specified in Article II (a) of the Convention has therefore been established…”).

Srbija je taj rat na koncu izgubila. Srbi koji su do tada živjeli u Hrvatskoj većinom su napustili Hrvatsku jer nisu htjeli priznati hrvatsku vlast.

Srbija pak nije bila poražena, nego od tada pokušava svoje ekspanzinističke težnje ostvariti drugim sredstvima kao “balkanski žandarm”.

Ratne rane su još uvijek duboke u Hrvatskoj, jer mnogi raspirivači rata poput srpskog predsjednika Vučića, kojemu se u Berlinu podastire crveni tepih, te ratni zločinci poput Vučićeva ranijeg šefa Šešelja, i dalje tjeraju po svome te Hrvatsku koriste makar kao poligon za propagadnu. Pritom im pomažu s jedne strane ekstremni pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj, predvođeni Miloradom Pupovcem, kao i s druge strane preostali mentalni  Jugoslaveni u Hrvatskoj, obožavatelji bivšeg komunističkog diktatora Tita, koji jednostavno ne podnose Hrvatsku te stoga tako ružno o njoj govore. Slobodna, neovisna Hrvatska je suprotnost Jugoslaviji, a vrijedi i obrnuto.

U tu drugu skupinu mentalnih Jugoslavena spada očigledno Vaša kolumnistica. Da je imalo objektivna, onda ne bi bila sakrila mnoge činjenice, koje znade svaki insajder.

Skandalozni redatelj Oliver Frljić odstranjen je u međuvremenu s nekoliko europskih kazališta (Austrija, Srbija, Poljska) te tamo više nije dobro došao. Među njegove najveće domete spada scena, u kojoj “Isus” silazi s križa te siluje jednu muslimanku, pri čemu je Frljić izvrijeđao pripadnike dvije svjetske religije odjednom. On može biti sretan, da za dobijanje hrvatskog državljanstva ne treba nikakva izjava o lojalnosti, jer bi ga inače već bio izgubio te bio protjeran u svoju izvornu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Frljić kao fanatični “Jugoslaven” između ostalog osporava postojanje hrvatskog jezika te s time u Hrvatskoj nailazi na negodovanje i otpor.

U tragičnome slučaju Aleksandre Zec naime nedostaje motiv, da bi se taj teški zločin osvijetlio u ispravnome svjetlu. Mihajlo Zec, njezin otac, radio je u hrvatskome Saboru, ali je špijunirao za neprijateljsku stranu (Srbiju) u ratu 1991. godine. Naposljetku je bio uhvaćen na djelu, te na licu mjesta likvidiran. Njegova supruga i kći bile su svjedoci njegova ubojstva, pa su ih četvorica počinitelja uzeli sa sobom te umorili. Počinitelji nisu bili kažnjeni za taj očigledni zločin u vihoru rata 1991. godine zbog proceduralne pogrješke, ali su kasnije bili kažnjeni dugogodišnjim zatvorskim kaznama za druge zločine. Ni u jednom trenutku nisu bili ugledni građani! Aleksandrina majka Marija bila je Hrvatica, Aleksandra je bila rođena i odrasla u Zagrebu. Utoliko je u najmanju ruku upitno govoriti o djevojčici srpske nacionalnosti te o zločinu na nacionalnoj osnovi. Da ne govorimo o mnogobrojnoj djeci žrtvama gore navedenih genocidnih radnji od strane Srbije.

Poput tipične Jugoslavenke Vaša kolumnistica napada pjevača Marka Perkovića Thompsona, kojeg svrstava “ekstremno desno”. Želi li ona time izraziti da su njegovi prijatelji, nogometne zvijezde, koji novac zarađuju u međunarodnim momčadima širom Europe poput Njemačke, isto tako “ekstremno desno”? Marko Perković Thompson je kao bivši ratnik vrlo popularan u populaciji ratnih stradalnika, koja u Hrvatskoj čini oko polovicu stanovništva. Njegove pjesme izražavaju ljubav prema domovini, vjeri, obitelji i ženi. Sve što mentalni Jugoslaveni mrze!

Naposljetku Vaša kolumnistica se uzrujava da bi mandati predstavnika srpske manjine mogli biti smanjeni. Kao ni u jednoj drugoj zemlji, predstavnici manjina diktiraju političko događanje u Hrvatskoj i time destabiliziraju zemlju, time što postavljaju ucjenjivačke zahtjeve te većinu degradiraju na političku manjinu. Jasno je da to ne može dugo funkcionirati, sviđalo se to gđi Sajko ili ne.

Vaša kolumnistica posve očigledno prezire svoju staru domovinu. Lijepo bi bilo, kad bi uredništvo ovih novina to primilo na znanje te ju predstavilo kao jugoslavensku autoricu. Nasuprot principima ove kolumne, da kolumnistice ne zastupaju nikakvu ideologiju, gđa Sajko ismijava Hrvatsku s pozicije titoizma. To je ideologija, koja je skrivila oko milijun ljudskih žrtava te više milijuna teroriziranih podanika, u koje je spadao i potpisnik ove replike. Ostaje nejasno, zašto uredništvo to dopušta te jednostavno ne zamoli gđu Sajko nek svoju omraženu staru domovinu izbriše iz svog sjećanja. U Njemačkoj imate mnogo drugih autorica, koje bi mogle pisati o događajima u Hrvatskoj, a da pritom ne budu tako vulgarne.

Dr. Josip Stjepandić

Oleanderweg 25

64625 Bensheim

 

Komentari

Continue Reading

Josip dr. Stjepandić

Odlučnost za obranu slobode i dostojanstva daje ugroženom narodu više snage nego što volja za dominacijom daje agresoru

Published

on

Još jedno pismo koje je uputio dr Josip Stjepandić, ovaj put njemačkom konzervativnom mediju FAZ, braneći istinu u Hrvatskoj, od laži nametnutih od hrvatske i njemačke antife. Posao, koji je trebala napraviti hrvatska diplomacija, na čelu s YU diplomatom Krnićem, koji bi tada trebao radit protiv sebe…

Štovani dame i gospodo,

Još uvijek moram u nevjerici trljati oči zbog članka „Proslava s perjanicom mržnje“ (“Feiern mit dem Barden des Hasses) autora Michael-a Martens-a, jer mi je teško povjerovati da je FAZ (Frankfurter Allgemeine Zeitung) uopće objavio ovu nakupinu antifa ideja kao svoj prilog. Rječnik („desno radikalni vucibatina i zagovornik fašizma“, „perjanica mržnje“) također odgovara komunističkome borbenom glasilu.

Vaš autor površno niže podatke, koje je negdje našao, bez ikakve analize ili pojačava bombastične izjave, koje je netko iznio o Hrvatskoj. Kao meta služi prvenstveno glazbenik Marko Perković Thompson. Da je autor bio malo marljiviji, mogao je odmah naći što njemačka Služba za zaštitu ustavnog poretka misli o Perkoviću: „Nacionalno-konzervativnim tekstovima naziva policija ono što Thompson, koji pjeva na hrvatskome, ima u repertoaru.“

U kući FAZ svojedobno je radio intimni poznavatelj Hrvatske po imenu Johann Georg Reißmüller, bivši izdavač, koji je u svojoj knjizi „Rat pred našim kućnim vratima: Pozadina hrvatske tragedije“ (4. listopada 1991) na stranicama 163 – 165 napisao: „…Protiv srpskog ratnog stroja Hrvati se odupiru s iznenađujućom izdržljivošću. Podnosili su jedan vojni poraz iza drugog, ali se nisu dali obeshrabriti… Odlučnost za obranu slobode i dostojanstva daje ugroženom narodu više snage nego što volja za dominacijom daje agresoru…I nitko ne bi smio vjerovati da će hrvatski narod pokleknuti pred srpskom silom…“

U to vrijeme Marko Perković bio je jedan od tih ugroženih branitelja, koji je s 50 godina starom puškom marke Thompson ratovao protiv srpskih tenkova. Današnje nogometne zvijezde Modrić, Perišić, Lovren und Mandžukić bili su djeca rata, koja su strahovala za svoje očeve, suborce od Marka Perkovića.

Onda je Perković otkrio svoj glazbeni talent i skladao pjesmu „Bojna Čavoglave“

koja je donosila posebno ohrabrenje za njegove suborce. Ovdje imate cijeli tekst:

“Za Dom – spremni

U Zagori na izvoru rijeke Čikole

Stala braća da obrane naše domove

Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi

Nećete u Čavoglave dok smo živi mi

Puče tomson, kalašnjikov a i zbrojevko

Baci bombu, goni bandu preko izvora

Korak naprijed, puška gotov s’, siju pjesmu svi

Za dom braćo, za slobodu, borimo se mi

Čujte srpski dobrovoljci bando četnici

Stići će vas naša ruka i u Srbiji

Stići će vas Božja pravda to već svatko zno

Sudit će vam bojovnici iz Čavoglava

Slušajte sad poruku od Svetog Ilije:

Nećete u Čavoglave, niste ni prije!

Oj Hrvati, braćo mila iz Čavoglava

Hrvatska vam zaboravit neće nikada”

Već na prvi pogled vidi se da se citirana izjava Reißmüller-a jedva razlikuje od temeljne poruke „Bojne Čavoglave“. Domoljublje, hrabrost, požrtvovnost – niti atoma fašizma i mržnje.

Novinar FAZ-a morao bi znati takve stvari, prije nego li nekoga naslijepo optuži. Onda bi bilo jasno što povezuje Marka Perkovića, izbornika Dalića i njegove igrače: uspomene na razdoblje hrvatske tragedije, koja je  „iznenađujućom izdržljivošću“ bila pretvorena u pobjedu.

Svaka sličnost s današnjom hrvatskom nogometnom reprezentacijom je naravno posve slučajna.

Sa zlobnim autorima, koji izokrenu svaku rečenicu, Marko Perković obračunao se na svoj način u svojoj pjesmi „Dobrodošli“ iz 2013:

„Dobrodošli prijatelji moji

hvala Bogu opet smo se sreli

čisto srce nikog se ne boji

makar su nas ušutkati htjeli

Naše pjesme tuku sa svih strana

o kom pišu glava mu se traži

po metodi jugokomunista

tri put slaži, istina ne važi…”

Ostaje nada, da će vaši dopisnici iz jugoistočne Europe ubuduće češće tražiti savjet od J.G. Reißmüller-a, kojem ovim putem želim dobro zdravlje!

Sa štovanjem

Dr. Josip Stjepandić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno