Connect with us

Dr. Marko Jukić

Sto godina srbijanskog terora 1918. – 2018. godine

Published

on

 Srbijansko posezanje za tuđim teritorijem s ciljem stvaranja velike Srbije   Područje Balkana i geostrateška pozicija Hrvatske su bili područje interesa velikih sila (Austro – Ugarske, Rusije, Francuske, Otomanskog carstva) i novonastalih država (Italije) gdje su se sukobljavali interesi te su hrvatske zemlje (Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) stalno bile u žarištu političkih igara i prekrajanja zemljopisnih karata.

Sredinom 19. stoljeća nastaju Načertanije, srbijanski plan posezanja za tuđim teritorijima. Ilija Garašanin, srpski političar i premijer, je autor velikosrpskog programa Načertanije iz 1844. godine. Srbijanski pašaluk je u Francuskoj i Rusiji našao saveznike za osvajanje novih teritorija i izlaz na Jadransko more. Napravljen je program stvaranja velike Srbije koji se pokušao ostvariti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji. Tijekom Drugog svjetskog rata sustavno se nastoji stvoriti veliku Srbiju te četnici (Srbi i njihovi istomišljenici) vrše etničko čišćenje (ubojstva  i protjerivanje hrvatskog stanovništva) na područjima koja bi prema planu trebala biti unutar velike Srbije. Krajem Drugog svjetskog rata komunisti osvajaju vlast i nameću komunističko-četničku diktaturu u novoj Jugoslaviji. Nakon smrti diktatora i zločinca Tita Srbi vrše pripreme za agresiju na Hrvatsku s ciljem stvaranja velike Srbije. Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj (potpomognutih Srbijom) započinje u Pakracu 1. ožujka 1991. godine.

Srbija je prvi put priznata 1878. godine (Vojvodina, Sandžak i Kosovo ne pripadaju Srbiji)

Karta 1. Kneževine/Kraljevina Srbije 1878. – 1912. godine-   Foto: Wikipedija

Srbijanski teror protiv Hrvata započinje u Odesi 1916. i 1917. godine.

Srbi su zajedno s Kozacima prisiljavali Hrvate da se priključe tzv. jugoslavenskoj legiji, a one koji nisu htjeli pristupiti su premlaćivali, nabijali na kolce, tjerali da kopaju vlastite grobe i bacali u more. Rusi su u ratu zarobili više od 10.000 hrvatskih vojnika. Hrvatski vojnici se nisu htjeli priključiti takozvanoj jugoslavenskoj legiji i ići na Solunski front pa su ih Srbi ubili. Dana 23. listopada 1916. godine je ustrijeljeno trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju“.

„Prema stručnjacima za vojnu povijest dr. Slavku Pavičiću i ing. Franji Perši, Srbi su u Odesi zajedno s ruskim Kozacima poubijali i pobacali u Crno more oko 10.000 hrvatskih vojnika koji nisu htjeli pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji.“

Karta 2 Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. godine   Foto Wikipedija

Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. Nakon proglašenja kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba -SHS i kraljevine Srbije) 1. prosinca 1918. godine organizirane su manifestacije potpore antinarodnom, protuhrvatskom, činu kojeg su izveli pojedinci bez suglasnosti naroda. Stranka Prava je izdala proglas u listu „Hrvatska“ 3. prosinca 1918. godine i odmah nakon toga je list bio zabranjen. Dana 5. prosinca 1918. godine pripadnici Kraljevskog hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranska pukovnija) dolaze na mirni prosvjed na Trg bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja naroda.

Grga Angjelinović, tadašnji šef policije, je imao saznanja o prosvjedu te je na krovove kuća postavio strojnice iz kojih je po njegovu naređenju pucano na prosvjednike. Prema službenim izvješću 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića ubijeno je 9 vojnika i 4 civila te ih je 17. ranjeno (10 vojnika i 7 civila). Istog dana uhićeni su stranačke vođe Stranke prava. Krajem prosinca (27. 12. 1918.) su na sud izvedena 23 vojnika i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.

Bjelovarske žrtve 1920. Godine. U Bjelovarskom kraju su se seljaci pobunili zbog pljačke jer je država odredila niske otkupne cijene stoke i prehrambenih namirnice, umjesto tržišnih cijena. Proizvodi su otpremani u Srbiju. Ubijena su 3 seljaka, pet ih je ranjeno a 109 seljaka je uhićeno. Nova pobuna 3. rujna 1920. u Velikom Grđevcu, ubijena su tri seljaka, u Čazmi su ubijena 2 seljaka. Treba spomenuti da je 1924. godine u Bjelovaru  utemeljeno Udruženje četnika s ciljem provođenja srbijanskog terora.

Srbijansko trgovanje hrvatskim teritorijem

Treba zaboravne podsjetiti da je Kraljevina Srbija trgovala hrvatskim teritorijem i prije nastanka države SHS. Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije 1916. godine nudio Italiji hrvatsko priobalje i otoke da bi Srbija moga izići na more. Naime, godine 1915. je napravljen tajni Londonski sporazum (26. travanj 1915.) kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali neutralnoj Italiji dio hrvatske obale i neke otoke (Srbija nije bila sudionik niti potpisnik razgovora). Zauzvrat bi Italija ušla u rat na njihovoj strani (sile Antante). Zahvaljujući američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu taj sporazum nije realiziran u potpunosti jer je američki predsjednik odbacio valjanost tajnih sporazuma u međunarodnim odnosima (1919. g.). Tako je američki predsjednik spasio hrvatsko priobalje od trajne okupacije Italije. Wilson nije mogao napraviti više zbog američke vanjske politike (politika izolacionizma) i zbog toga jer je izgubio izbore u Americi.

Srpsko trgovanje hrvatskim teritorijem 1920. godine. Kraljevina SHS je s Italijom potpisala Rapalski ugovor, 12. studenog 1920. godine. Tim ugovorom se Italiji daju hrvatski povijesni teritoriji: Istra, otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, grad Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Zasebnim ugovorom je 1924. godine i Rijeka dana Talijanima. Kasnije će NDH pod pritiskom fašističke Italije i nacističke Njemačke potpisati Rimske ugovore (svibanj 1941. g.)  kojima se dio Dalmacije daje Italiji. Nakon kapituacije Italije (8. rujna 1943. g.) NDH poništava Rimske ugovore (10. rujna 1943. g.) i vraća Dalmaciju i Hrvatsko Primorje matici.

Karta 3. Karta Londonskog ugovora  Foto: kamenjar.com

Foto: Britannica Yugoslavia

Nakon uspostave Kraljevine SHS započinje srbijanski teror na području cijele države, posebno u Hrvatskoj jer su Hrvati pružali otpor zbog nametanja srbijanske torture i kršenja dogovora (Krfska deklaracija) o ujedinjenju. O torturi je izvješće napisao Stjepan Radić 1921. godine: Batinanje i zatvaranje 30.000 seljaka u vremeno od dvije godine (prosinac 1918. – veljača 1921.g.) zbog podržavanja republikanskog mišljenja i uvjerenja.

Torturu je prvo provodila vojska pa srpska žandarmerija na vrlo brutalan način. Da bi se teror ozakonio donesena je Zakon o zaštiti država (tzv. „Obznana“) 1925. godine. Svi politički protivnici su bili zatvarani, maltetrirani, praćeni. Političke vođe (Stjepan Radić, vodstvo HSS-a, vodstvo HSP-a itd.) su višestruko uhićivane i suđene.

Teror prije i tijekom izbora 1925. godine. Stepan Radić i vodstvo HSS-a su bili uhićeni 6. siječnja 1925. godine. Tijekom izbora 1925. g. Srbi su provodili torturu i zastrašivanje Hrvata te spriječavali normalno glasovanje.

Stajničke žrtve. Žandari su 8. veljača 1925. godine ubili tri osobe a četiri teže ranili. Od ranjavanja je kasnije preminula još jedna osoba.

Ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine.

Ubijena su 2 hrvatska zastupnika i tri teško ranjena. Od ranjavanja će nakon mjesec i pol dana umrijeti Stjepan Radić. Na velikom prosvjedu u Zagrebu je Srpska žandarmerija ubila 3 osobe, 60 je ranila i uhitila 120 osoba koje su prosvjedovale.

 

Prvih deset godina jugoslavenske države (SHS): „24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih uhapšenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojna masa političkih izgona.“ Mnogobrojni politički kažnjenici su batinani, uhapšene žene su silovane, a djecu se zatvarala s provalnicima.

U lipnju 1928. godine tijekom zagrebačkih demonstracija ubijen je Krešimir Jerbić.

Dana 6. siječnja 1929. godine kralj uvodi diktaturu (Šestojanuarska dikatura) i srbijanski teror se nastavlja nesmanjenom žestinom. Pored navedenih žrtava srbijanske vladavine treba navesti i torturu nad komunističkim aktivistima. 

U Zagrebu je 18. veljače 1931. godine ubijen Milan Šufflay, znanstvenik svjetskog glasa. Povodom ubojstva prosvjedovali su Albert Einstein i Thomas Mann (travanj 1931. g. ).

Pokušaj ubojstva hrvatskog književnika i odvjetnika Mile Budaka, u centru Zagreba, nije uspio iako su rane bile opasne po život. Zbog nesigurnosti Mile Budak je otišao u inozemstvo, kasnije je bio ministar u Pavelićevoj vladi. Komunisti (četnici) su ga mučki ubili 1945. godine. Također su ubili i njegovu kćer koja je bila srednjoškolka te joj izvadili srce i odnijeli ocu prije smaknuća. To mogu samo zvjeri!

Marka Zovka je s leđa ubio Berislav Anđelinović koji je za ubojstvo bio nagrađen mjestom izaslanika za tisak u poslanstvu u Washingtonu.  

Ivan Rosić je smaknut 11. srpnja 1931. godine a Marko Hranilović i Matija Soldin su obješeni 25. rujna 1931. godine. Ivan Varga je dobio nalog da plati naboje kojima je ustrijeljen njegov otac!

Velebitski ustanak 1932. godine. Zbog srbijanskog terora izbio je 1932. godine Velebitski ustanak koji je ugušen. Napadnuta je žandarmerijska postaja u Brušanima 7. rujna 1932. godine. Ustanak je propao, nakon neuspjelog ustanka srpska žandarmerije je provodila teror and stanovnicima Like (zlostavljala, premlaćivala, pljačkala i palila hrvatskih domova).

Godine 1932. u Omišu je održan Euharistijski kongres. Nakon završetka kongresa srpska žandarmerija je pokidala hrvatske zastave i napala vjernike. Rezultat ovog kolektivnog masakra bile su četiri osobe teško ranjene, jedan učenik s kuglom u stomaku, jedna djevojka iz Sućurca s odrezanom rukom i još 40 lakše ranjenih. Te iste večeri, nakon kongresa, drugi su žandari usred sela Srinjine iz puške ranili dvojicu mladića, braću Becić. Pucali su na njih jer su odbili predati im zastavu jednog hrvatskog vjerskog društva. Građanstvo Splita, gdje su umrli u bolnici, htjelo ih je svečano sahraniti, ali su žandari nasilno oteli njihove leševe i po velikoj ljetnoj žezi, strpavši ih u vreću, odnijeli ih, a da se na zna kamo…” Svjedočanstvo Svetozara Pribičevića (1875.- 1936.)

Godine 1933. ubijen je povjesničar Ivo Pilar u Zagrebu, a u Dugom Selu je ubijen potpredsjednik HSS-a Josip Predavec, otac 6 -ro djece.

Godine 1935. je bio incident na Sinjskoj Alci, bilo je mnogo ranjenih i krvavih.

Sibinjske žrtve. Godine 1935. u Sibinju su ubijena osmorica Hrvata, a u Kravarskom dvojica Hrvata. Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer predao je namjesniku Pavlu memorandum (svibanj 1935. g.) u kojem je detaljno naveo na desetine slučajeva terora (ubojstava, ranjavanja, teških premlaćivanja) provođenog od strane srbijanske vlasti nad Hrvatima. U dokumentu se poimence nabrajaju žrtve žandarmerije diljem Hrvatske: u Đurđevcu, Bizovcu, Zaboku, Semnici, Adolfovac, Vojni Križ, Laslovo, Žitnik, Hreljin, Novalja, Vrbanja, Stari Grad na Hvaru itd. Na kraju, moleći da se ovo bezakonje konačno spriječi, nadbiskup piše: „Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom“. Srbijanski teror se nastavio istom žestinom….

Žitničke žrtve. Za vrijeme izbora 6. svibnja 1935. godine su gospićki četnici ubili 2 osobe i ranili 9 osoba.

Žandara su 11. svibnja 1935. iz zasjede ubili seljaka Franju Šoštarića (selo Selnice). Dana 19. svibnja 1935. g. ubojstvo seljaka Đure Vireka i seljakinje Antoniju Jamriš a teško ranili Franju Kanceljaka, Stjepana Cekovića i Franju Vireka. Lakše je ranjeno više osoba. (župa Kravarsko). Ubojstvo Huberta Vidakovića u Zagrebu 1935. godine.

Na pravoslavni Badnjak, 6. siječnja 1936. godine, četnici su na Udbini ubili mladoga Hrvata Iliju Žaju. Dana 9. travnja 1936. godine iz zasjede je ubijen ondašnji najpopularniji hrvatski pučki političar Karlo Brkljačić Kacan.

Senjske žrtve.  Srpska žandarmerija je 9. svibnja 1937. godina ubila 7 hrvatskih mladića i djevojaka te su više osoba teže ranili. Na mjestu je ubijeno pet civila:  Tome Nikšić, Nikola Bevandić, Marko Smolčić, Katica Tonković, Frane Jelača, Dok su teško ranjeni i istoga dana podlegli ranama: Jakov Milković i Pere Frković. Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremili. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu.

„Godine 1937. zbog straha od jačanja katoličanstva odbijen je Konkordat s Vatikanom i osnovan Srpski kulturni klub, čija je parola bila „Gdje je Srba – tu je Srbija“. U tom slijedu valja napomenuti da je 1938. u Jugoslaviji bilo 500.000 četnika, a 1940. u jugoslavenskoj vojsci ustrojena je četnička komanda i šest četničkih bataljuna. Francuski povjesničar Dominique Venner o položaju Hrvata ovako razmišlja: „Hrvati su znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje.“

Na dan izbora 1937. godine u Primoštenu su ubijena 4 Hrvata. Također su zabilježena ubojstva hrvatskih seljaka u Imotskom, Požegi i Novoj Gradiški.

Nakon vojnoga udara u Beogradu (27. ožujka 1941. godine) Hitler napada Jugoslaviju, njemačka vojska ulazi u Zagreb i Dido Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10-ti travnja 1941. godine.

Zločin u Bjelovaru, travanj 1941. godine. Philip Cohen, američki povjesničar židovskoga porijekla, je napisao, (knjiga ‘Tajni rat Srbije’): “Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih masakra ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27. 4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu”.

Nadaleko Gospića su četnici nakon proglašenja NDH poklali nekoliko katoličkih obitelji  i  zapalili njihove kuće. Nakon toga je uslijedila odmazda NDH vlasti.

Četnik dr. Stevan Moljević je pisac projekta „Homogena Srbija 1941.“ godine. Projekt je podržala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) svojom propagandnim memorandumom „Valerijanov memorandum“. Pisac memoranduma je episkop Valerijan, vikar njegove svetosti Patrijarha. „Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu (predan generalu Schroderu 9. srpnja 1941. g.), a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. u drugoj do 8. kolovoza 180.000 (predan generalu Danckelmannu) a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300.000 Srba pobijenih u NDH.“ Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu mogle napraviti masovne zločine kako su SPC i srbijanska propaganda navodile. Te patološke srbijanske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon Drugog svjetskog rata) hrvatski narod proglasi genocidnim.

SPC je bila glavni podupiratelj zločina tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata.

Zločin četnika 27. srpnja 1941. godine u selu Brotnja. Nepobitna je činjenica da je ubijeno 37 članova obitelji Ivezić, da su pronađeni ostatci njih 19. i da je metodom DNK analize dokazano da se radi o članovima obitelji Ivezić. Početkom kolovoza (1. i 2. kolovoza) 1941. godine četnici su u Boričevcu ubili 11 staraca i 44-o žena i djece, a selo opljačkali i spalili. Josip Pavičić je u knjizi „Dossier Boričevac“ naveo imena žrtava obitelji Ivezić, (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).

27. srpnja 1941. godine srpski ustanici su izvršili strašan pokolj Hrvata u Drvaru i Grahovu. Drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor bio je pozvan sa katolicima župe Drvar u Knin da održi svečanu misu na svetkovinu sv. Ane 26. srpnja. Dan kasnije, vraćajući se sa hodočašća u Kninu, vlak s hodočasnicima je zaustavljen oko 18 km od Drvara. U vlaku je bilo preko 300 hodočasnika sa župnikom iz Drvara. Pobunjenici su napali vlak, župnika i vjernike izvukli iz vlaka i odvukli nedaleko od stanice. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Komunističko-četnička propaganda je te žrtve nakon 1945. godine proglasili bojovnicima, ustašama i raznim drugim nazivima. Time se je želio spriječiti i sami spomen na ubijene Hrvate i prikriti strašan zločin Srba.

27. srpnja 1941. godine srpski pobunjenici su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima ubili 62 Hrvata, a među njima i 5 žena i 9 djece. Župnika Gospodnetića su nabili na ražanj te ga živog ispekli pred njegovom majkom.

Srbi (četnici) su od 1. do 5. listopada 1942. godine izveli pokolj hrvatskog stanovništva na području sela Dugopolje, Kotlenice, Dubrava, Gata (1. listopada 1942. g.), Donji Dolac, Gornji Dolac, Ostrvica, Čisla, Zvečanje, Srijane, te na zvjerski način ubili 120 žena, djece i staraca. Četnici su tada ubili i Franu Babića, župnika iz Srijana, a zapalili više od 1.500 stambenih i gospodarskih zgrada, opljačkali stoku i raznu pokretnu imovinu.

Četnici su u tijeku 29. i 30. kolovoza 1942. godine na razne načine ubili 137 Hrvata, a među njima i tri svećenika (Josipa Braenovića, Ivana Čondića i Ladislava Ivankovića).

U selu Biteliću, s većinskim hrvatskom stanovništvom, su četnici 21. listopada 1942. poklali 29 Hrvata, opljačkali selo i spalili više od 200 kuća. Također su na području Imotskog ubili i zaklali 32 Hrvata, silovali djevojke i žene, opljačkali stanovništvo i zapalili kuće.

Talijanske okupacijske snage su četnicima pružale logističku podršku pri izvršavanju gore navedenih zločina and hrvatskim stanovništvom.

Četnička zlodjela u kotaru Udbina 1941. – 1945. g. Dana 12. prosinca 1942. godine, dan uoči blagdana Sv. Lucije i na samu Sv. Luciju (13. 12.), iz Udbine su od strane partizanskih-četničkih postrojbi protjerani svi Hrvati a tom prilikom ubijeno je 166 Hrvata (žena, djece i staraca), spaljeno je 307 hrvatskih kuća a 1.600 Hrvata iz Udbine i Podudbine zauvijek je protjerano sa svojih ognjišta. Ukupno je u kotaru ubijeno 213 osoba, a na Križnom putu 1945. godine je nestalo (ubijeno) još 48 osoba. Ukupno je u kotaru Udbina ubijena 261. osoba (znaju se njihova imena i prezimena).

Zločin u Zrinu. U Zrinu je 9. rujna 1943. godine izvršen teški zločin and Hrvatima. Partizani (četnici) su ubili muškarce, a žene i djecu su protjerali i raselili. Mjesto je opljačkano a nakon toga zapaljen. Iza rata je bio zabranje povratak u mjesto, kojemu su promijenili i ime.

Zločin u Omišu. Godine 1944. partizani su ubila dr. Stjepana Vukušića (1889. – 1944.), odvjetnika iz Splita koji je govorio na Euharistijskom kongresu u Omišu 1937. godine. Bio je gradonačelnik Omiša 1944. godine kada su ga ubili.

Četnici su mučili, ubijali i zatvarali (zbog razmjene) Hrvate. U četničkim logorima je zbog nehigijenskih uvjeta umro veliki broj zatočenih (pjegavi tifus i drugo). Četnici su silovali žene i djevojke, odsjecali glave zatočenima (ubijenima), vršili zločina nad ranjenicima, spaljivanje živih ljudi.

Zločin u Donjem Erveniku, četnici su zaklali 7 osoba, u selu Štikovu su ubili 9 Hrvata.

Četnici Dinarske četničke divizije su u veljači 1944. godine na području sela Dubrava, Danilo Kraljica, Radonići ubili 30 osoba, a 4. travnja iste godine četnici Kosovske četničke brigade u selu Nečmenu ubili su devet Hrvata. Jedan od posljednjih većih četničkih zločina izveden je 12. rujna 1944. na području Skradina, kad je ubijeno 27 Hrvata.

Genocid nad hrvatskim narodom 1945. godine. U Republici Sloveniji se nalazi više od 600 masovnih grobnica Hrvata. Najveće masovne grobnice su kod Maribora (Tezno), Kočevski rog, Macelj, Huda jama, Maribor, Križni putovi… U Zagrebu i okolici Zagreba se nalaze više od 120 masovnih grobnica, ukupno ima oko 900 masovnih grobnica. Procjena je da je ubijeno između 250.000 do 500.000 Hrvata.

Tezno. Godine 1999. tijekom iskopa pri gradnje autoceste na Teznom pronađeni su posmrtni ostaci ljudskih žrtava. Na 70 metara dužine nekadašnjeg više od tri kilometra dugoga protutenkovskog rova pronašli su 1.179 kostura. Analize su pokazale kako većina kostura i nađenih predmeta pripada muškarcima, zarobljenim vojnicima hrvatskih oružanih snaga (NDH) koje je u svibnju 1945. godine na tom mjestu pobila jugoslavenska vojska. Partizani su zarobljenike, čije su ruke vezane žicom, dovozili kamionima iz sabirnih logora oko Maribora. Sve žrtve likvidirane su vatrenim oružjem iz neposredne blizine, a nakon likvidacija, pripadnici jugoslavenske vojske žrtve su posipali vapnom, a kad je nestalo vapna – katranom. Nalogodavac zločina bio je najuži jugoslavenski državni i vojni vrh, organizator pokolja u Teznom bila je OZNA Treće jugoslavenske armije, a egzekutori pripadnici 15. majevačke brigade.

Nakon Drugog svjetskog rata srpski teror se nastavlja pod okriljem komunističko-četničke vlasti. Nameće se srpski jezik, nameće se ćirilica, iskrivljuje se povijest, progoni se hrvatske intelektualce, progone se domoljubni Hrvati, progone se katolici, progone se neistomišljenici. Sve važnije funkcije u državi obnašaju Srbi. Po svijetu se širi propaganda o genocidnosti hrvatskog naroda, iznose se mnogobrojne laži, krivotvorine i širi mržnja.

Karta 5. Karta SFR Jugoslavije   Foto: 24sata.hr

Memorandum SANU (1986. godine)

Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) se ponovno izražavaju velikosrpske težnje prema hrvatskom teritoriju. Memorandum je nit vodilja srbijanskog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem i Borislavom Jovićem.

Oružana pobuna Srba (agresija Srbije na Republiku Hrvatsku) započinje 1. ožujka 1991. godine u Pakracu. Pobunjenike je naoružala JNA a poslije zaštitila kada je hrvatska policija uspostavljala ustavnopravni red. Pobunjeni Srbi, naoružani oružjem iz skladišta JNA zauzimaju policijsku postaju na Plitvicama. Hrvatska policija uvodi red na Plitvicama, tijekom akcije pobunjenici iz zasjede ubijaju Josipa Jovića (31. ožujka 1991. godine). Tijekom 1991. godine pobunjeni Srbi u Hrvatskoj potpomognuti srbijanskom policijom i JNA vrše masovne zločine nad Hrvatima i drugim ne-Srbima u Hrvatskoj.

„Napade na Hrvatsku izvodilo je oko 100.000 časnika JNA i pripadnika paravojnih snaga kojima je upravljao Beograd. JNA je koristila protiv Hrvatske 1.000 tenkova, do 900 oklopnih vozila, oko 250 ratnih zrakoplova, oko 90 borbenih helikoptera i oko 200 ratnih plovila“

Tužba R. Hrvatske za genocid protiv SR Jugoslavije

Agresijom SRJ i njenih agenata na Hrvatsku i njene građane pretrpljene su sljedeće štete:

  • 20.000 poginulih, 37.000 ranjenih i nestalih, za 6.000 ljudi se još uvijek ne zna gdje su
  • U obrani Vukovara ubijeno je 1.700 osoba (1.100 civila), više od 4.000 ranjeno, između 3 i 5 tisuća je zarobljeno, nekoliko tisuća je nestalo ili su prognani
  • U cijeloj Hrvatskoj do 1994. godine više od 190.000 Hrvata bilo je prognano iz svojih domova. Nekoliko tisuća civila bilo je zarobljeno i nasilno odvedeno u Srbiju. Od 7.000 kasnije puštenih, 60% ih je bilo zarobljeno u zatvorima u Srbiji.
  • 145.000 stambenih objekata je razrušeno, najčešće spaljeno
  • 210.000 kuća uništeno je, često spaljeno
  • Ubijena su 22 novinara, od kojih je većina pokušavala otkriti istinu o agresiji protiv Hrvatske
  • Procjenjuje se da je u Hrvatskoj postavljeno više od 3 milijuna različitih eksplozivnih naprava, uglavnom protupješačkih i protutenkovskih mina, Ove mine su većim dijelom položene na nepoznatim mjestima i blokiraju oko 300.000 hektara obradivih površina.  (Zvonimir Šeparović, Hrvatska tužba, str. 10-11, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb, 2014.)

Uništavanje sakralnih objekata u Republici Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata

U Hrvatskoj je srpski agresor uništio i oštetio oko 1.500 kršćanskih sakralnih objekata. Potpuno je uništeno 65 župnih crkvi, uništena je 51 -na ostala crkva, uništeno je 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom.( Mladen Pavković (predsjednik UHBDR91.) / kamenjar.com)

Uništavanje bolnica i ambulanti u Republici Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata

„U ratu je potpuno ili djelomično uništeno sedamnaest hrvatskih bolnica i preko stotinu ambulanti djelovanjem zrakoplova, minobacača, topništva i višecjevnih raketnih bacača i to bez ikakve reakcije međunarodne zajednice. Cilj je agresora bio onemogućiti liječenje ranjenika…“ (Andrija Hebrang, knjiga: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, str. 160.)

Nakon poraza Srba u Domovinskom ratu nastaju novi Memorandumi SANU (2. i 3.) kojima se pokušava, drugim sredstvima, ostvariti projekt velike Srbije. Srbija ne odustaje od težnji za hrvatskim teritorijem, ne odustaje od svojih patoloških laži o Hrvatima kojima truje nove generacije Srba. Rahabilitacijom četništva Srbija danas pokazuje da nije odustala od stvaranja velike Srbije, da nije odustala od širenja laži i mržnje prema susjednim narodima.

Ovo je vrlo kratki podsjetnik na sto godina srbijanskog terora. Temeljem dokumenata i svjedočanstava mnogo se zna o srbijanskim posezanjima za tuđim teritorijima, mnogo se zna o srbijanskim lažima i krivotvorinama povijesti, mnogo se zna o srbijanskim zločinima ali se i dalje istina skriva i predaje komunističko-četnička verzija iskrivljene povijesti.

Dr. Marko Jukić

 

Komentari

Dr. Marko Jukić

ONI SU PONOS NEOVISNE REPUBLIKE HRVATSKE

Published

on

By

Atletika – Blanka Vlašić, Sandra Perković, Sara Kolak, Marija Vrajić-Trošić, Ana Šimić, Ivana Brkljačić, Laura Štefanac, Branko Zorko, Stipe Žunić, Martin Marić, Filip Mihaljević, Marin Premeru, Edis Elkasović, …..

Boks – Stipe Drviš, Željko Mavrović, Filip Hrgović, Ivana Habazin, Mirko Filipović, Stjepan Božić, Filip Palić, Vedran Đipalo, Marijo Šivoli, Mirsad Ahmeti, Hrvoje Sep, Nikolina Čačić, ….

Dizanje utega: Nikolaj Pešalov

Gimnastika – Tin Srbić, Robert Seligman, Filip Ude, Tomislav Marković, Marijo Možnik, Ana Đerek, Anton Kovačević, Tina Erceg, Tomislav Marković, Tijana Tkalčec, Leonardo Kušan, Matija Baron, …

Hrvanje – Vlado Lisjak, Josip Čorak, Milan Nenadić, Neven Žugaj, Jelena Kastaneti, Slavko Koletić, Nenad Žugaj, Karko Čović, Božo Starčević, Krešimir Jurković, Dominik Etlinger, Ivan Lizatović, Tonimir Sokol, …

Jedrenje – Karlo Kuret, Tonči Stipanović, Šime Fantela, Igor Marenić, Ivan Kljaković Gašpić, Tina Mihelić, Enia Ninčević, ….

Kajak i kanu na divljim vodama – Filip Benjak, Tomislav Crnković, Andrej Gluecks, Emil Milihram, Zlatko Sedlar, Danko Herceg, Dražen Funtak, …..

Košarka – Osvajači srebrene medalje na Olimpijskim igrama, brončane medalje na svjetskom i europskom prvenstvu, Dražen Petrović ….

Nogomet – Osvajanje brončane medalje na Svjetskom prvenstvu 1998. godine i srebrene medalje na Svjetskom prvenstvu 2018. godine. Davor Šuker osvajač Zlatne kopačke, Luka Modrić osvajač Zlatne lopte, najbolji nogometaš sezone (FIFA), najbolji nogometaš sezone (UEFA), najbolji nogometaš svjetskog prventva u Rusiji…..

Plivanje •Duje Draganja, Sanja Jovanović, Mario Todorović, Gordan Kožulj, Miloš Milošević, Saša Imprić, Matea Samardžić, …..

Rukomet – Osvajači 19 medalja s velikih natjecanja (OI, SP, EP, MI). Osvajači zlatnih olimpijskih medalja (Atlanta, Atena), zlatne medalje na Svjetskom prventvu 2003. 4 zlatne medalje na Mediteranskim igrama. ….

Skijanje – Janica Kostelić (4 zlatne i 2 srebrene olimpijske medalje, 5 svjetskih prvenstava, 3 velika i 7 malih globusa); Ivica Kostelić osvajač velikog kristalnog globusa, 4 srebrene olimpijske medalje zlatna, srebrena i brončana na svjetskim prvenstvima, svjetski skijaški kup veliki globus i 5 malih globusa)…..

Tenis – Iva Majoli, Osvajači dva Davis cupa, Mario Ančić, Ivan Ljubičić, Ivo Karlović, Goran Ivanišević, Goran Prpić, Marin Čilić, Borna Ćorić, Ivan Dodig, Mate Pavić, ….

Vaterpolo – Vaterpolo reprezentacija Hrvatske do sada je osvojila 13 medalja na velikim natjecanjima. Olimpijski pobjednici (2012.), Dvije srebrene olimpijske medalje (1996., 2016.), Osvajači svjetskog prvenstva (2007., 2017.) i Osvajači europskog prvenstva (2010.)….

Kuglanje – Zdravko Boljat, Maria Mušanić, Darinka Bunić….

Šah Zdenko Kožul, Ivan Šarić …

Biatlon: Jakov Fak

Taekwondo: Martina Zupčić, Sandra Šarić, Lucija Zaninović, Ana Zaninović, Lana Banely Iva Radoš, …..

Streljaštvo – Giovanni Cernogoraz, Snježana Pejčić, Josip Glasnović, …..

Veslanje- 5 medalja na Olimpijskim igrama (1 zlatna, 3 srebrne i 1 brončana). Siniša Skelin, Nikša Skelin, Igor Boraska, Tihomir Franković, Tomislav Smoljanović, braća Valent i Martin Sinković , Damir Martin, David Šain, Mario Vekić, Ante Kušurin, Krešimir Čuljak, Igor Francetić, Branimir Vujević, Silvio Petriško (kormilar),…..

Stolni tenis Zoran Primorac, Tamara Boroš…

Dragi domoljubi želimo vam SRETNU NOVU GODINU!

Foto: Wikipedija; 24 sata; Jutarnji List; CroPortal; dnevno.hr

 

Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Dr. Marko Jukić

DA SE NE ZABORAVI: Dr. Franjo Tuđman, tvorac samostalne Hrvatske

Published

on

By

Dr. Franjo Tuđman je bio: vojnik, povjesničar, akademik HAZU, političar, državnik, prvi predsjednik suverene i samostalne Hrvatske, vrhovnik Hrvatske vojske. Voljom naroda bio je Predsjednik Republike Hrvatske od 30. svibnja 1990. do 10. prosinca 1999. godine.

Borba dr. Tuđmana za samostalnu Hrvatsku započela je šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je u svojim djelima počeo rušiti jugoslavenske i srpske mitove i laži o Drugom svjetskom ratu i o Hrvatima. Zbog svojih domoljubnih stavova je bio proganjan i zatvaran (1972., 1981., 1982. i 1984. g.).

Godine 1989. je utemeljio stranku (nacionalni pokret) Hrvatsku demokratsku zajednicu s kojom je pobjedio na prvim višestranačkim izborima 1990. godine te bio izabran za predsjednika Predsjedništva socijalističke Republike Hrvatske. Našao je načina da u složenim društveno-političkim okolnostima u međunarodnoj zajednici proglasi a kasnije i ostvari samostalnu Republiku Hrvatsku. Državnik i Vrhovnik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman i hrvatski branitelji su najzaslužniji za stvaranje neovisne Republike Hrvatske jer je mudrim vođenjem na diplomatskom i vojnom planu polučio međunarodno priznanje Hrvatske i pobjedu u Domovinskom ratu.

Dr. Franjo Tuđman je okupio Hrvate u domovini i u iseljeništvu, podigao nacionalnu svijest, okupio domoljube i branitelje koji su goloruku stali pred tenkove, transportere i agresorske strojnice. Prekinuo je hrvatsku šutnju i organizirao političko-nacionalni pokret za samostalnu Hrvatsku. Njegova želja bila je ujedinjenje, pomirba svih Hrvata u domovini i izvan domovine s ciljem stvaranja neovisne Hrvatske, reafirmacija tradicionalnih pozitivnih hrvatskih vrijednosti koje su bile potiskivane desetljećima (hrvatski jezik, kultura, vjera), demokratizacija društva, tržišna ekonomija i otkrivanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću. Želio je da Hrvatska bude moderna srednjoeuropska država, da se domovina Hrvatska poveže s iseljenom hrvatskom zajednicom širom svijeta.

Bio je realan političar i svoj cilj stvaranja samostalne Hrvatske je ostvarivao korak po korak. Međunarodna zajednica je bila za očuvanje Jugoslavije kao jedinstvene države. Kada je bilo jasno da je Jugoslavija bankrotirala i da njen opstanak pod patronatom Saveza komunista Jugoslavije više nije moguć dr. Tuđman je zagovarao miran razlaz i preustroj Jugoslavije u konfederaciju, savez suverenih država što su Srbi odbili i nakon toga je bilo jasno da opstanak u zajedničkoj državi nije moguć pa počinju pripreme za jačanje obrambene sposobnosti razoružane Hrvatske. Prema tadašnjem zakonu Hrvatske nije mogla imati vojsku pa se jača obrambena sposobnost hrvatske policije.

Srbi su htjeli samo jedno, htjeli su stvaranje velike Srbije i nametanje srpske vlasti drugim narodima. Budući da narodi unutar Jugoslavije nisu željeli srpsku vlast došlo je do raspada komunističke Jugoslavije tim više jer je Jugoslavija bankrotirala. Slom komunističke diktature u Europi, raspad Sovjetskog saveza je omogućio ujedinjenje Njemačke, oslobađanje europskih država od sovjetskog diktata i stvaranje novih država. Tu situaciju je trebalo iskoristiti za stvaranje samostalne Hrvatske i to je dr. Franjo Tuđman uspio ostvariti unatoč protivljenju međunarodne zajednice koja je željela sačuvati Jugoslaviju kao državu.

Agresija ne Republiku Hrvatsku (1990. – 1991.) je pripremljena osamdesetih godina prošlog stoljeća (Branko Mamula) a ostvarenje plana agresije (stvaranje velike Srbije) započinje „Balvan revolucijom“ u kolovozu 1990. godine (dakle prije donošenja Božićnog ustava, prije razdruživanja) sve je bilo planirano i pripremljeno za porobljavanje Hrvata.

Političari, analitičari se slažu da je dr. Franjo Tuđman briljantno, kao vrhovnik, odgovorio na agresiju na Hrvatsku te oslobađanje okupiranih područja Hrvatske. Nije dao povoda agresoru, nije dao povoda JNA da okupira Hrvatsku u vrijeme kada je Hrvatska bila bez oružja i kada međunarodna zajednica nije bila spremna prihvatiti činjenicu da je Jugoslavija kao država mrtva. Kritičari dr. Tuđmana nisu bili dorasli razumijevanju situacije a neki su bili i petokolonaši (suradnici UDBE i KOS-a). Napad na vojarne u lipnju 1991. godine bi bio sukob unutar Jugoslavije, pobuna koju bi vojska mogla ugušiti bez da itko mrdne prstom.

Krajem siječnja 1991. godine kada je JNA sve pripremila za vojni udar te uklanjanje hrvatskog rukovodstva dr. Tuđman odlazi u Beograd i brani pravo hrvatskog naroda na obranu, traži razoružavanje paravojnih srpskih postrojbi u Hrvatskoj. Tim hrabrim činom je dr. Tuđman pokolebao vodstvo JNA i nije došlo do vojnog udara i uklanjanja legalno izabranog hrvatskog vodstva.

Međunarodna zajednica je političkim i gospodarskim pritiskom mogla spriječiti rat, mogla izolirati agresora ali ona to nije učinila jer su pojedine moćne države međunarodne zajednice imale svoje strateške ciljeve, željele su opstanak Jugoslavije pod srpskom dominacijom. Ujedinjeni narodi su svojom odlukom o embargu na oružje dali odriješene ruke agresoru jer su mislili da će agresor brzo pokoriti Hrvatsku. Agresor je dobio 6 mjeseci za porobljavanje Hrvatske ali nije uspio. Međunarodna zajednica je mudrovala, davala izjave i isprazne prijetnje dok je Hrvatska mladost ginula i krvarila, dok je razaran barokni Vukovar, dok je razaran Dubrovnik (grad pod zaštitom UNESCO-a), dok je agresor rušio hrvatske gradove i sela, dok je ubijao i protjerivao Hrvate.

Dr. Franjo Tuđman je uporno radio na diplomatskom planu i krajem 1991. godine uspio dobiti potporu Njemačke, Austrije, Svete Stolice i još nekoliko država za međunarodno priznanje pa je 15. siječnja 1992. godine uslijedilo skupno priznanje Europske Zajednice i drugih država te prijam u organizaciju UN-a. (22. svibnja 1992. g.). Nakon prijma u organizaciju UN-a dr. Tuđman je izjavio: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!” Dakle, ako želimo da Hrvatska bude pravna, demokratska, napredna država to moramo učiniti sami, nitko drugi već mi sami!

Također se dr. Tuđman izborio za primirje (Sarajevski sporazum), za slanje snaga UNPROFOR-a u Hrvatsku koje su trebale spriječiti agresora i osigurati uspostavu ustavnopravnog poretka. Nažalost snage UNPROFOR-a nisu ispunile svoju zadaću, a u nekim sektorima su bili na usluzi agresoru pa su Hrvatska vojska i policija bile primorane izvesti oslobodilačke akcije.

Optužbe KOS-ovaca, UDBA-ša, Petokolonaša i međunarodnih spletkaroša o dogovoru rata i podjeli Bosne i Hercegovine s Miloševićem su plod zločinačkog plana rušenja hrvatske vlasti. Besmislice su da Tuđman dogovara rat a narod je goloruk (s čime bi ratovao), a podjela BiH je zločinačka podvala s ciljem blaćenja dr. Tuđmana u međunarodnoj zajednici te stvaranja podjela u hrvatskom društvu. Slobodan Milošević želi stvoriti veliku Srbiju, ima vojsku, oružje i streljivo, ima pobunjene i naoružane Srbe u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini i on navodno dogovara podjelu Bosne!? U takav scenarij mogu vjerovati samo poluidioti i idioti. Podjela Bosne između Hrvatske i Srbije isključuje stvaranje velike Srbije, a to je bio glavni cilj Slobodana Miloševića! Dakle, radi se o zločinačkoj podvali neprijatelja Hrvatske! Razgovori s Miloševićem su Tuđmanu služili da dobije na vremenu, da uspori srpsku agresiju na Hrvatsku a Miloševiću su poslužili da se prikaže kao mirotvorac koji je spreman za razgovore. Nakon razgovora Tuđmana s Miloševićem se agresija na Hrvatsku pojačala pa je to još jedan dokaz o besmislenoj tvrdnji o dogovoru i dijeljenju BiH.

Sukob Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini je potaknut i vođen izvana s ciljem rušenja novonastale države Hrvatske. Strane tajne vojnoobavještajne i civilne službe su bile one koje su izazvale i poticale sukob.

Međunarodna zajednica nije znala kako rješiti pitanje raspada Jugoslavije. Neke zemlje su poticale opstanak Jugoslavije i srpsku dominaciju, odobravale su krvavu agresiju Srbije. To što je u siječnju 1992. godine EZ priznala Hrvatsku ne bi značilo ništa da Hrvatska vojska i Policija nisu oslobodile okupirana područja Hrvatske. Da su institucije međunarodne zajednice nesposobne i nepravedne vidljivo je iz današnjeg stanja u BiH. Tuđmana nema 18 godina a stanje se nije promijenilo, BiH ne funkcionira kao država, nema demokracije, nema tržišne ekonomije, nema ravnopravnosti naroda što je još jedan dokaz da dr. Tuđman nema nikakve veze sa stvarnom podjelom Bosne i Hercegovine.

Bilo je razgovora o Bosni i Hercegovini u diplomatskim krugovima. Razgovori koji su vođeni o statusu BiH nakon raspada Jugoslavije su posebna priča jer je međunarodna zajednica donosila prijedloge (bilo je više prijedloga: Cutilerov prijedlog, Vance-Owenov plan, Owen-Stoltenbergov plan, prijedlog Kontaktne skupine) s kojima se ni sama nije slagala tako da je najveći krivac za stanje u BiH tijekom rata kao i danas međunarodna zajednica. Republika Hrvatska (politika dr. Franje Tuđmana) je očuvala Bosnu i Hercegovinu, priznala Bosnu i Hercegovinu i najzaslužnija je za njen opstanak. Hrvatska je pomogla pri obrani hrvatskog naroda u BiH što joj je bila dužnost, što bi napravila svaka država koja drži do sebe. Hrvatska nije napravila nikakvu agresiju na BiH već je branila svoj teritorij, branila Hrvate u BiH a time i opstojnost BiH.

Međunarodna zajednica je bila protiv neovisne, samostalne Hrvatske tijekom Domovinskog rata, tijekom mirne reintegracije Podunavlja i kasnije (presude Haškog suda i drugo). Daytonski sporazum (studeni 1995.) je također pokazatelj antihrvatskog stava jer je agresor tim sporazumom nagrađen.

Nakon uvođenja višestranačja 1990. godine dr. Tuđman je pozvao strane ulagače u Hrvatsku ali nitko nije došao, niti jedna banka nije htjela dati kredit jer je bilo očito da slijedi raspad Jugoslavije i da će izbiti rat.

Dr. Tuđmana prozivaju zbog pretvorbe, dr. Tuđman se nije bavio pretvorbom već državničkim poslovima, obranom, oslobađanjem zemlje i međunarodnim statusom Hrvatske. Privatizaciju su izvršili komunistički kadrovi koji su ušli u HDZ i oni izvan HDZ-a i oni su pri tome vodili računa o svojim interesima. S druge strane zaostala tehnologija, loša organizacija rada i samoupravljanje više nisu mogli opstati u novim tržišnim svjetskim odnosima. Niti u jednoj komunističkoj zemlji privatizacija nije bila dobra ni pravedna. Situacija u Hrvatskoj je bila specifična jer se Hrvatska grčevito branila od agresora, 25% Hrvatske je bilo okupirano, Hrvatska je skrbila za 550.000 izbjeglica (kraće vrijeme 800.000 izbjeglica) pa je privatizacija bila u drugom planu što su ratni profiteri iskoristili. Treba podsjetiti da su komunisti privatizirali ono što je bilo vrijedno prije nastupa Tuđmanove vlasti (Zagrebačka banka i Tvornica duhana Rovinj).

Budući da UNPROFOR nije izvršio svoje zadaće dr. Franjo Tuđman je kao Vrhovnik Hrvatske vojske odobrio oslobađajuće akcije: deblokada Dubrovnika, akciju Miljevci, VRO Maslenica, akciju Peruća, VRO Bljesak, VRO Oluja i druge. Nakon svake akcije je trebalo voditi borbu na diplomatskom polju, odgovoriti na diplomatske pritiske i prijetnje što je hrvatska diplomacija pod vodstvom dr. Tuđmana uspješno odradila.

Velika diplomatska pobjeda dr. Tuđmana je bilo zaključivanje mandata UNPROFOR-a (31. ožujka 1995. g.) te promjenu njegove uloge jer je tom pobjedom omogućeno izvođenje oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske 1995. godine.

Uspostava povjerenja između Hrvatske i SAD-a (za što velike zasluge ima ratni ministar obrane Gojko Šušak) omogućila je mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja jer je američka administracija vjerovala dr. Tuđmanu i udovoljila zahtjevu da na čelu Prijelazne uprave UN-a u istočnoj Slavoniji (UNTAES) bude američki general Jacques Paul Klein. Nažalost, dr. Tuđman je morao popustiti silnim pritiscima međunarodne zajednice i načinjen je Erdutski sporazum koji je bio nepovoljan za R. Hrvatsku. Mirna reintegracija je imala (ima i danas) negativne učinke za Republiku Hrvatsku ali Hrvatske nije imala izbora nego prihvatiti diktat nepravedne međunarodne zajednice (UN-a). Mirnom reintegracijom je oslobođeno hrvatsko Podunavlje, spriječen je nastavak rata i gubitak ljudskih života.

Dr. Franjo Tuđman je bio uz svoj narod i nije se bojao otići na prvu crtu bojišnice: Kostajnica, Petrinja, selo Pecki, Sisak (25. kolovoza 1991.), aerodrom Zadar (18. srpnja 1993. g.), Maslinica (30 siječnja 1993.; Pontonski most 18. srpnja 1993.; Knin (6. kolovoza 1995. g.), dvadeset dana nakon VRO Oluja je „Vlakom slobode“ (26. kolovoza 1995.) došao u Split, za vrijeme okupacije Podunavlja „Vlakom mira“ (8. lipnja 1997.) je došao u Vukovar u kojem su još bili četnici. Dr. Tuđman je postavio kamen temeljac za tunel Sveti Rok (16. kolovoza 1993. godine) i prošao kroz tunel 16. listopada 1999. godine iako je bio bolestan.

Tvorac je izmjena Ustava Republike Hrvatske (1997.) kojom se priječi stvaranje nove jugoslavenske zajednice bez volje naroda! Da nije bilo te izmjene Ustava Ivica Račan i drugi izdajnici bi odmah krenuli u udruživanje u region jer je Europska unija htjela udruživanje u Zapadni Balkan. Europska unija je planirala da Hrvatska postane članicom EU zajedno s Albanijom i državama bivše Jugoslavije bez Slovenije.

 

Dr. Franjo Tuđman je potaknuo osnivanje Haaškog suda koji se pod utjecajem moćnih država pretvorio u ruglo međunarodnog prava. Zločinački sud u Haagu nije optužio niti osudio agresora, nije uspostavio povjerenje niti je žrtvama dao pravnu zadovoljštinu.

U doba Tuđmanove vlasti je bilo više demokracije, manje cenzure nego danas! Neprijatelji hrvatske države i hrvatskog naroda su slobodno pisali, blatili Tuđmana i njegovu vlast, oni koji ne vjeruju neka pogledaju novine, tjednike, tv. emisije iz tog vremena. Komunističko-udbaška propaganda je plasirala laži, podvale i blatila Tuđmanovu vlast.

Dr. Franjo Tuđman je ostvario tisućljetni san Hrvata za ponovnom uspostavom samostalne i slobodne hrvatske države. Zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu Sava je potekla uzvodno i Hrvatska je postala samostalna i priznata država.

 

Henry Kissinger je kazao: „Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi za života nećete dočekati pravilno tumačenje Vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.“

 

Hvala dr. Franji Tuđmanu za ostvarenje vjekovnog sna, za samostalnu Hrvatsku.

Počivao u miru Božjem!

 

Dr. Marko Jukić (hrvatski domoljub i branitelj)

FOTO: braniteljski.hr, Knin-hrhb.info

Komentari

Continue Reading

Dr. Marko Jukić

“Pripada li vlast narodu i tko nam krade referendum?” – Tribina GI “Narod odlučuje” u Splitu

Published

on

Na tribini su sudjelovali i izlagali: dr. Natalija Kanački, članica Organizacijskog odbora GI Narod odlučuje, dr. sc. Sanja Bilač, članica Organizacijskog odbora GI Narod odlučuje, Miljenko Marić, prof., koordinator GI Narod odlučuje za Cetinski kraj.

Cilj tribine bio je upoznati građanstvo o rezultatima prikupljanja potpisa za izmjenu izbornog zakona te o manipulacijama vladajuće garniture koja ne želi referendum. Građanska inicijativa »Narod odlučuje« je prikupljala potpise za referendum o izmjenama izbornog zakona jer je postojeći izborni zakon nakaradan. Postojeći izborni zakon omogućuje da narod predstavljaju zastupnici s malim brojem glasova, da manjine imaju 8 zagarantiranih mjesta u Saboru i da sudjeluju u odlučivanju o pitanjima koja nisu manjinska. Postojeći izborni sustav je omogućio diskriminaciju većine hrvatskih građana, omogućio političku trgovinu i korupciju o čemu postoje mnogobrojni dokazi. Postojeći sustav omogućava političku trgovinu, prelazak iz stranke u stranku, stvaranje nelogičnih antinarodnih koalicija i tako izigravanje volje birača. Postojeći sustav omogućava takozvanim manjinskim predstavnicima zastupnički mandat u Saboru bez obzira na broj glasova. Jedino u Hrvatskoj manjinci imaju 8 predstavnika u parlamentu, samo tri zemlje EU imaju jednog do dva zastupnika manjinaca, a ostale zemlje EU nemaju predstavnike manjina u parlamentu.

Od samog početka inicijative započela su komunističko-četnička podmetanja kojima se blatilo organizatore inicijative. Prikupljanje potpisa je također bilo ometano, u nekim gradovima se plaćalo za postavljanje štandova kao da je to nečije privatno vlasništvo, bilo je fizičkih nasrtaja a cijelo vrijeme su komunističko-četnički mediji napadali inicijativu i davali netočna tumačenja ciljeva inicijative. Trebalo je skupiti 374.740 potpisa. Potpisi su prikupljeni i predani u Sabor 13. 6. 2018. godine. Prebrojavanje i provjera potpisa je napravljena s vremenskom zadrškom od 3 mjeseca!? Građanskoj inicijativi „Narod odlučuje“ je onemogućeno da njeni predstavnici budu nazočni kod prebrojavanja i provjere potpisa te je očito da se radi o manipulaciji i krađi. Drug Kuščević se vodio onom komunističkom: „Nije važno tko glasa već tko broji glasove“

Tvrtka APIS je izvršila prebrojavanje i provjeru potpisa prema nalogu druga Kuščevića. Prije nego su službeni rezultati objavljeni u medijima je bila objava njihovih rezultata što je neprihvatljivo i sramotno. To je bio još jedan pokazatelj koliko je cijeli postupak kompromitiran i kako vladajuća garnitura čini sve da do referenduma ne dođe. Provjera po nalogu druga Kuščevića i njegova šefa ima niz manjkavosti: neuvažavanje nečitkih potpisa unatoč točnog OIB-a, nadopunjavanje ili nepotpuni podatci. Takvi slučajevi se mogu lako provjeriti i potpis se može uvažiti ili odbiti ali drug Kuščević ne dozvoljava ispravljanje dokazane grješke. To je demokracija po Kuščeviću i Plenkoviću.

Građanska inicijativa “Narod odlučuje” je prikupila dovoljan broj potpisa ali to minister Kuščević ne želi priznati već drug priča o 10% navodno nevažećih potpisa bez mogućnosti stvarne provjere i bez mogućnosti uvažavanja ispravnih potpisa.

Građanskoj inicijativi “Narod odlučuje” ne treba 10% navodno nevažećih potpisa (40.875 navodno nevažećih potpisa) da bi rezultat inicijative bio pozitivan već 0,8%  a to je 2.990 potpisa za jedno pitanje i 2,02% (7.571potpis) za druga pitanje. Dakle treba provjeriti koliko je važećih potpisa od navedenih 30.726 navodno nevažećih potpisa, kako kaže drug Kuščević.

Drug Kuščević pravi cirkus i ne dozvoljava stvarnu provjeru potpisa već pod uvjetima koje je on odredio. A kada se pokaže da je potpis važeći nije ga moguće pribrojiti ostalim važećim potpisima! Logično je da Građanska inicijativa “Narod odlučuje” nije pristala na komunistički igrokaz druga Kuščevića jer ljudi iz Građanske inicijative imaju svoje dostojanstvo.

Još jednom treba istaknuti da Građanskoj inicijativi „Narod odlučuje“ ne nedostaje 10% potpisa (cca 40.000) već 0,8% (2.990) za jedno pitanje a za drugo pitanje 2,02% (7.571.) i zato je važno provjeriti cca 30.000 navodno nevažećih potpisa a to drug Kuščević ne dozvoljava već pravi cirkus (propisuje svoje uvjete provjere).

U izvješću o prebrojavanju i provjeri potpisa nema točne specifikacije zašto su potpisi nevažeći pa je to još jedan povod za tvrdnju da se radi o gruboj manipulaciji, krađi. Predstavnicima Građanske inicijative (koji imaju ime i prezime i koji preuzimaju odgovornost za tajnost podataka) nije dozvoljen pristup Registru birača i to je pokazatelj diskriminirajućeg odnosa (jedni mogu a drugi ne mogu!).

Cilj Građanske inicijative “Narod odlučuje” nije ukidanje manjinskih ili drugih prava već je cilj omogućiti svim državljanima Hrvatske da glasuju (elektronsko glasovanje, i dovoljan broj mjesta za glasovanje što sada nije slučaj), preferencijalno glasovanje i poštivanje izbornih rezultata. Pravednijim izbornim sustavom bi se izbjegli slučajevi da osobe s 808 preferencijalnih glasova budu ne čelu Sabora ili s 432 glasa da bude ministar. Sadašnji izborni sustav negira volju naroda pa se postavlja pitanje čemu izbori. Narod ima legalno prvo da traži odgovorno ponašanje druga Kuščevića, druga Plenkovića, druga Jandrokovića i drugih. Stvaranje neprirodnih, antinarodnih postizbornih koalicija a naročito s dokazanim antihrvatskim strankama, dokazanim klijentelističkim strankama je nedopustiv i nije odraz demokracije već diktature političkih  nazovi elita.

Sramotno je da vlast ignorira volju naroda, da ignorira 400.000 građana Hrvatske (13%) (400.000 potpisa prikupljenih u dva tjedna unatoč postavljenim preprekama).

Tko su, danas, koalicijski partneri HDZ-a? To je stranka SDSS koja širi mržnju (pogledaj „Novosti“), koja VRO „Oluju“ proglašava zločinačkom operacijom!? Drugi stranka je HNS, koja na izborima dobiva 1,5% glasova, koja je poznata po dugogodišnjoj protuhrvatskoj aktivnosti, trgovini zastupničkim mandatima, kriminalu (kvadrat stana u Gunji je narod platio 1700 eura), uhljebljenju njihovih članova u nadzorne odbore itd. HNS poziva na eliminaciju (valjda misle fizičku kao i 1945. g.) svih onih koji ne misle kao oni!?

Za navedene koalicije narod nije glasovao pa je jasno da se radi o grubim manipulacijama vladajuće garniture a ne o poštivanju izbornih rezultata. Sadašnji izborni sustav omogućava uhljebljenje, kriminal, korupciju, stvaranje neprirodnih antinarodnih koalicija. Sadašnji izborni sustav diskriminira građane Hrvatske koji se nalaze izvan Hrvatske (nemogućnost glasovanja)!

Zašto se drug Kuščević (kao ministar državne uprave) nije pobrinuo da se pitanje referenduma pravno uredi kao u civiliziranim zemljama s dugogodišnjom demokracijom. Zašto se ne uvede elektronsko glasovanje i ne omogući da državljani Hrvatske mogu glasovati na primjerenom broju mjesta a ne da moraju do birališta ići i po 200 kilometara. Također bi drug Kuščević (kao ministar državne uprave) trebao očistiti Registar birača jer demografi kažu da u Hrvatskoj ima 3,2 do 3,4 milijuna građana s pravom glasa. Ako se sjetimo manipulacije druga Bauka po pitanju broja birača možemo zaključiti da su drug Kuščević i drug Bauk na istoj, antinarodnoj strani.

Građani Hrvatske imaju pravo, građansku dužnost, da kažu dosta (legalnim sredstvima) antinarodnim zastupnicima, uhljebima, koji ne poštuju volju naroda, koji ne poštuju izborne rezultate. Naša je građanska dužnost da tražimo izmjenu izbornog sustava ako želimo prosperitet Hrvatske i ako želimo dobro svojoj djeci i svojim unucima. Zbog nakaradnog izbornog sustava, zbog političke trgovine takozvanih političkih elita Republika Hrvatska je pri vrhu ljestvice najkorumpiranijih zemalja svijeta, na dnu ljestvice po konkurentnosti. To su pokazatelji uspješnosti druga Kuščevića i druga Plenkovića.

Građani Hrvatske, ako želimo naprednu, demokratsku Republika Hrvatska moramo se aktivno uključiti i takozvanim političkim elitama (manipulatorima) uskratiti povjerenje te se izboriti za izmjenu izbornog sustava, ako treba i mirnim prosvjedima koji su legalan oblik borbe za stvarnu demokraciju. Vrijeme je da kažemo dosta, da tražimo odgovornost za sve državne i lokalne dužnosnike, da tražimo da poštuju volju naroda (izborne rezultate)!

Po Ustavu RH vlast pripada narodu a takozvane političke elite (izdajnici nacionalnih interesa) su nam ukrale referendum!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno