Connect with us

Društvo

Stier žestoko iz Argentine Plenkoviću: ‘Neodgovorno je i štetno tražiti od zastupnika HDZ-a ratifikaciju Istanbulske koncencije’

Objavljeno

- datum

Na fotografiji: Davor Ivo Stier i Andrej Plenković

Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju” Točka 53. Pojašnjavajućeg izvješća Istanbulske konvencije

Jučer, dva sata uoči početka sjednice Predsjedništva i Nacionalnog vijeća (17 sati) HDZ-a na kojoj će se otvoriti tema Istanbulske konvencije i njene ratifikacije u Saboru, Davor Ivo Stier, nekadašnji Plenkovićev bliski surdnik i bivši šef diplomacije, iz Argentine je svoj stranačkim kolegama poslao pismo u kojemu se očitovao o Istanbulskoj konvenciji.

Podsjetimo, zastupnik Hrasta u Hrvatskom Saboru Hrvoje Zekanović pozvao je Davora Ivu Stiera (HDZ) da se vrati s puta iz Argentine kako bi branio demokršćanske vrijednosti na sjednici Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a, jer je Andrej Plenkovićnajavio da će podržati ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Stier se nalazi u Argentini s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović koja je u nedjelju doputovala u Buenos Aires, gdje je susretom s hrvatskom zajednicom počela svoju višednevnu južnoameričku turneju.

Pismo prenosimo u cijelosti:

”Poštovani g. Predsjedniče,

Poštovane kolegice i kolege članovi Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a,

U nastojanju da se osnaži uloga žena u poslovnom svijetu, bivša potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding, prije četiri godine, predložila mi je da zajedno, u jednom hrvatskom dnevnom listu, objavimo članak o novoj direktivi Europske unije o kvotama za žene u upravama trgovačkih društava koje kotiraju na burzi. U pripremi teksta, predložio sam da koristimo termine poput “ravnopravnost spolova” umjesto formulacija “rodnih teorija” kako bismo pažnju čitatelja usmjerili na bit problema, osnaživanje žena, a ne na raspravu o ideologiziranim konceptima. Brzo smo se oko toga dogovorili i zajedno objavili članak, te kasnije branili prijedlog u Europskom parlamentu.

Nažalost, takav pristup nije korišten u pisanju Istanbulske konvencije. Uvjeren sam da bismo ne samo u Hrvatskoj već i u mnogim europskim državama izbjegli prijepore u društvu, da je radna skupina Vijeća Europe svoj tekst temeljila na konceptima prihvatljivima svima. Tada bi se svi napori usmjerili upravo na samu bit – borbu protiv nasilja nad ženama.

Mnogi danas kažu da ne treba zbog tih termina rodne teorije zanemariti bit Konvencije u smislu njenih pozitivnih odredbi o borbi protiv nasilja. I doista ne treba zanemariti pozitivne aspekte Konvencije. No, isto tako, zar je bilo potrebno napraviti distinkciju između spola i rodnog identiteta da bi znali tko je žena i koga treba zaštiti od nasilja? Kome je to trebalo?

Naravno, ideolozi svake vrste će uvijek reći da oni zapravo zastupaju znanstvene stavove. I marksisti su smatrali da je ukidanje privatnog vlasništva pitanje ekonomske znanosti, a ne ideologije. Po definiciji, ideologija negira naravni poredak i želi stvoriti novu ideologiziranu realnost. A ako se činjenice ne slažu s takvim ideološkim pristupom – tim gore po činjenice.

Tako je i s rodnom ideologijom. Ona tvrdi da rodni identitet može biti različit od spolnog identiteta. Po tome, žena može biti i onaj tko je biološki muško. Ako se biološke činjenice se ne slažu s “rodnim identitetom” –  tim gore po činjenice.

Dakle, nije glavni prijepor u tome što se u nekom dokumentu koristi riječ “rod”, već disocijacija “roda” od prirode, od “spola”. Te, shodno tome, forsiranje “rodnog identiteta” kao koncepta koji ne mora korespondirati s prirodom, to jest s biološkim određenim spolom. Problem nije ni osuđivanje određenih tradicija ili društvenih uloga koje su ponižavajuće za dignitet žena. Štoviše, dobro je, na primjer, što se ističe pravo svake žene i djevojčice na školovanje. No, problem je taj što se dignitet žena ponižava i onda kada se samu definiciju žene, kroz iskonstruirani “rodni identitet”, želi razdvojiti od bioloških činjenica, od same ljudske prirode. Problem je što se traži da se takve teorije, protivne prirodnom zakonu, uvedu i u škole.

Upravo zbog tih razloga su nastali prijepori oko Istanbulske konvencije, koji se nažalost ne mogu premostiti niti s interpretativnim izjavama.  Pritom je točno i to da su neke države odugovlačile ili odustale od ratifikacije i zbog njenih financijskih aspekata, uključujući odredbe o financiranju nevladinih udruga.

Ti su prijepori nesporna činjenica i zbog toga su neke države odlučile odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije. Posljednja je bila Slovačka, i to odlukom socijaldemokratske vlade. 

Rezolucija Europskog parlamenta o ratifikaciji Istanbulske konvencije od 12. rujna 2017. podijelila je i Europsku pučku stranku, koja okuplja demokršćane, liberale i fiskalne konzervativce. Nije bio zanemariv ni broj zastupnika demokršćanske orijentacije unutar EPP-a koji su glasovali protiv rezolucije, bili suzdržani ili nisu uopće glasovali (uglavnom su ti zastupnici bili iz Španjolske, Italije, Njemačke, Srednje Europe i Baltika).

 

Argumente protiv ratifikacije Istanbulske konvencije je iznijela i Katolička crkva. Tako je i Hrvatska biskupska konferencija (prvo mons. Uzinić kao čelnik nadležnog Vijeća za život i obitelj te kasnije HBK u plenarnoj formi) pozvala saborske zastupnike, posebice katolike, da glasuju protiv ratifikacije Istanbulske konvencije.   

 

Protiv ratifikacije izjasnili su se mnogi stručnjaci, sveučilišni profesori, članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dakle, među ljudima koji su se izjasnili protiv Istanbulske konvencije ima vrhunskih intelektualaca, kao što ih doduše ima i među onima koji su za njenu ratifikaciju. Utoliko su doista uvredljivi i potpuno deplasirani pokušaji da se imputira protivnicima Istanbulske konvencije da su protiv nje jer je nisu pročitali ili nisu dovoljno pametni te je nisu razumjeli. Odraz totalitarnog mentaliteta su također napadi na protivnike ratifikacije Istanbulske konvencije kao ljude koji su za nasilje, protiv žena, retrogradni, itd.

Kršćanski demokrati u Hrvatskoj zauzimaju se za poštivanje digniteta žena i djevojčica, apsolutno su za borbu protiv nasilja, ali ne prihvaćaju postulate rodne teorije na kojima počiva Istanbulska konvencija. To, pak, ne znači da ne mogu raditi sa liberalima i pobornicima drugih ideologija (unutar EPP-a, HDZ-a ili bilo koje druge stranke) u zajedničkim naporima u borbi protiv nasilja nad ženama. Na primjer, kršćanski demokrati bi trebali podržati povećanje financijskih sredstava u proračunu za ovu plemenitu svrhu, bez obzira što se protive ratifikaciji Istanbulske konvencije.

 

Ukratko, borbi protiv nasilja nad ženama može se pristupiti s različitih doktrinarnih pozicija. Kršćanski demokrati (iz različitih stranaka) će to učiniti na temelju doktrine koja ističe poštivanje ljudskog dostojanstva, i to u skladu s prirodnim zakonom, a ne u suprotnosti s naravnim poretkom. S takve pozicije nije moguće podržati ratifikaciju Istanbulske konvencije ali je moguće i potrebno biti za borbu protiv nasilja nad ženama. S druge strane, liberali ili socijalisti (iz različitih stranaka) će također biti privrženi toj borbi, ali s ideološke pozicije koja ne priznaje naravni poredak. Tako će oni isticati moć pojedinaca ili društva da kreiraju novi poredak, nove norme, pa čak i novi identitet prema vlastitoj autonomnoj volji, ne mareći o naravnom poretku i prirodnom zakonu. Dakako, oni će podržati Istanbulsku konvenciju.

 

Ta su dva pristupa – onaj kršćanski (ili klasični, s obzirom da nije isključivo kršćanski, ali ga je kršćanstvo prihvatilo) i onaj ideološki (liberalni ili socijalistički) – suštinski različita. I tu je srž prijepora oko Istanbulske konvencije, a ne u opredjeljenju za borbu protiv nasilja ili u sposobnosti čitanja s razumijevanjem.

 

U vezi s tim treba konstatirati kako je HDZ široka stranka koja je nastala kao pokret i koja danas uključuje članove koji imaju različite pristupe prema Istanbulskoj konvenciji, te općenito prema poštivanju naravnog poretka. Nametnuti samo jedan pristup te tražiti stranačku stegu u prihvaćanju Istanbulske konvencije značilo bi istisnuti ili marginalizirati kršćansko demokratski prostor u HDZ-u.

 

Time bi se prije ili kasnije otvorili bokovi prema novim političkim snagama koje će se vjerojatno također pozivati na kršćanstvo i druge identitetske zastave, ali za razliku od demokršćana neće biti privržene načelima zapadne demokracije.

Zaključno, a na temelju svih navedenih razloga, smatram da bi bilo neodgovorno i štetno, i za HDZ i za razvoj hrvatske demokracije, tražiti od zastupnika HDZ-a da podrže uvrštavanje Istanbulske konvencije u dnevni red Hrvatskog sabora,  te da glasuju za njenu ratifikaciju.

S poštovanjem,

Davor Ivo Stier

Komentari

Komentari

Društvo

Jevrem Brković: Mislim da bi svaka Jugoslavija bez Srbije uspjela!

Objavljeno

- datum

 JEVREM I BALŠA BRKOVIĆ, STUPOVI STARE I NOVE CRNE GORE 

Jevrem i Balša Brković: Njegoš nije Balkanac  U Njegoševu opusu nema riječi ‘Balkan’; da je Njegoš sebe osjećao Balkancem, on bi to ipak negdje umetnuo

Gospodo Crnogorci, je li vaša zemlja na Balkanu?

JEVREM: U cijelom Njegoševu opusu nema spomena Balkana, što znači da je Balkan umjetna tvorevina, prije svega mentalitetska. Ja smatram, kao pisac, čovjek i intelektualac – crnogorski, dukljanskog porijekla – da mogu meritorno govoriti o Balkanu i tvrditi da Crna Gora nije Balkan. Balkan se geografski i klimatski završava kod Užica u Srbiji.

BALŠA: Od početka je posrijedi filološka zabuna. Kao što znate, riječ ‘Balkan’ je turskog porijekla i označava lanac visokih planina. Do zabune je došlo u 19. stoljeću, kad su njemački geolozi zaključili da je gorje u Bugarskoj geološki istovjetno s našim i hrvatskim Dinaridima, pa su sve skupa prozvali Balkanom, dok se kasnije ispostavilo da nije riječ o istom tipu planina.

Ipak, Crna Gora se uobičajeno svrstava na Balkan?

JEVREM: Crna Gora je odskora Balkan, tek otprije sto godina, kao i Hrvatska, i to od 1918. i ujedinjenja s balkanskim zemljama, prije svega Srbijom, pa smo pri tome morali uzeti i tursko nasljeđe Srbije. Crna Gora je mediteranska zemlja, sa starim dukljanskim, zetskim i crnogorskim dinastijama i, kao što rekoh, u cijelom Njegoševu opusu nigdje nema riječi ‘Balkan’; da je Njegoš sebe osjećao Balkancem, on bi to ipak negdje umetnuo.

Ali upravo Njegoševi opisi borbi s Turcima uključuju one elemente i metode koje podrazumijevamo kao ‘balkanske’?

JEVREM: Ja ne poričem da je on bio surov, čak i suroviji od onog što se smatra balkanskim.

Ipak, smatrate da je Crnoj Gori i Hrvatskoj Balkan nametnut od Srbije?

JEVREM: Mogu priznati da dijelovi Hrvatske i Crne Gore imaju nešto balkansko: Turska je otišla s Balkana, ali je ostavila svoj mentalitet, pa je taj okupacijski mentalitet ostao tu i poslije njihova odlaska. Štoviše, nijedan naš okupator u povijesti – od Bizanta i Venecije, preko Njemačke i Italije do Srbije – nije toliko ostavio svoj mentalitet kao Turci. Imali su i najviše vremena, doduše.

BALŠA: Ako prihvatimo mentalitetsko određenje Balkana, onda u nekom širem smislu Balkan počinje od bečke željezničke stanice, dok u užem smislu počinje od Zagreba. To je na neki način nedovršeni dio Europe. Nemaju samo Srbija i Crna Gora gusle, ima ih i Hrvatska: znam za onog Milu Krajinu.

Jevreme, zašto mislite da je turski mentalitet ostao utisnut najviše u Srbiji?

JEVREM: Taj se turski mentalitet primao u svim našim zemljama, ali je pravo prve bračne noći u praksi bilo prisutno samo u Srbiji. Ne volim mnogo pričati o genetici, jer se iz nje mogu izvući svakojake, pa i zločinačke teorije, ali činjenica je da je krvna grupa A intenzivno prisutna od Izmira u Turskoj do Crne Gore i Hrvatske, gdje se njezina učestalost smanjuje. U Srbiji imate jedan fenomen: zašto su četnici u ovom ratu napravili toliko silovanja u Bosni? Naša kršćanska civilizacija zasnovana je na kultu Majke Bogorodice, i tek kad je Europa shvatila da je to u Bosni uništeno, onda su riješili da interveniraju. Četnici siluju Muslimanke da bi se osvetili Turcima za pravo prve bračne noći, koje je bilo samo u Srbiji, i to do 1848. godine.

Balša, kad vas gledam obojicu zajedno, pada mi na pamet ona scena iz vašeg romana ‘Privatna galerija’, kad glavni junak šmrče kokain s korica debele knjige koju je napisao njegov otac akademik. Je li to samo generacijski obiteljski obračun ili i pobuna protiv epske tradicije Crne Gore i Balkana, čiji ste jedan od predstavnika i vi, Jevreme?

BALŠA: Meni je lakše da navedem književni razlog za tu scenu: ako se sjećate, to se događa na kraju četvrtog poglavlja, a u petom poglavlju junaku dolazi sin iz druge države, gdje živi sa svojom majkom, i on želi uzeti očinsku snagu za taj susret, uzimajući kokain s knjige svog oca. A u dimenziji koju spominjete tu bih, kako kažete, ‘pobunu’, opisao kao odnos visokog modernizma i postmodernizma.

JEVREM: Ja sam komandant Lovćenske straže, koja čuva Njegošev grob, a Njegoš je veliki pjesnik europskog romantizma.

Koji su vam najveći minusi Balkana?

BALŠA: Ta politička i državna nedovršenost koju sam spomenuo: ona stvara kulturološku situaciju koja suspendira kritički duh. Lideri na Balkanu uvijek su obožavani, a opozicija je uvijek izdajnička. Ta strast prema vođama je nesreća, s tim da taj omiljeni vođa obično završi tako da ga spale. To su kulturalne, antropološke odrednice Balkana: kad je netko tu 500 godina, kao što su to bili Turci, to nije okupacija, nego kulturološki projekt.

JEVREM: Ja nisam sklon turski utjecaj gledati isključivo negativno, Turci su u nekim stvarima bili prema našim ljudima bolji nego naši velmože. Recimo, nisu nikoga prisiljavali da prijeđe na islam niti je to itko mogao prije svoje osamnaeste godine. Turci su dobro riješili nacionalno pitanje, a imali su i dobra ekonomska rješenja, pa tako nisu islamizirali sirotinju. Iako je njihov utjecaj najjači, ne bih današnji Balkan gledao isključivo kroz njega, jer ovo je prostor i antičke Grčke i još nekoliko kultura. Uglavnom, rekao bih da je Crna Gora na Balkanu samo mentalitetski. Uostalom, nigdje u Crnoj Gori ne postoji Balkanska ulica, dok u Beogradu postoji.

Koji bi, po vama, bio glavni grad Balkana?

BALŠA: Jedini pravi glavni grad Balkana je Haag, jer se jedino tamo svi balkanski narodi i narodni vođe druže, razgovaraju i zajedno jedu.

JEVREM: Ta sintagma je izlizana: Balkan, Balkanci…

Što ta sintagma danas znači?

BALŠA: Mi danas možemo govoriti o ‘balkanskom barbarogeniju’ – to je genij koji nema obzira prema kulturi. Tu je Balkan drugo ime za antieuropsko i antizapadnjačko; Balkan je danas korifej toga, a u stvari je kolijevka europske kulture. Borislav Pekić je napisao da je Balkan svijetu dao dvije civilizacije, helensku i bizantinsku, a cijeli Zapad samo jednu – protestantsku. Međutim, sve što je tu bilo prije 19. stoljeća teško možeš uklopiti u današnji Balkan. Helenizam je kulturalno najznačajniji proces u povijesti Europe, koji je Europu spojio s Bliskim istokom, ali kad mi govorimo o Balkanu, mi govorimo o zadnjih 200 godina, kad su tutori Balkana bili Turska i Austrija.

Ukratko: što je Balkanu dala Turska, a što Austrija?

JEVREM: Austrija je ostavila mentalitet Vojvodine, sa željezničkim stanicama, javnim pisoarima i kazalištima, dok Turska nije ostavila ništa od toga, a umjesto pisoara dobili smo – ćenefe. Turska je nama ostavila što je ostavila, a oni sami su se modernizirali, pri čemu je čovjek koji ih je modernizirao – mislim, naravno, na Kemala Ataturka – rođen na Balkanu, u Solunu. A mi smo došli u situaciju da afrički car Bokassa izjavljuje kako neće dopustiti balkanizaciju svoje carevine!?

BALŠA: Uzmite u obzir jezik na Balkanu: sve riječi kojima označavamo dijelove tijela slavenskog su porijekla, od glave do srca, dok sve dijelove kućanstva zovemo turcizmima, od stana do kauča. Dakle, zoveš se po slavenski, a kućiš se po turski.

Jevreme, jednom ste izjavili da su na Balkanu svi razlazi teški, od ljubavnih do političkih. Zašto se nismo mogli rastati kao Česi i Slovaci, uz ples i šampanjac u ponoć?

JEVREM: Na Balkanu nisu teški samo razlazi i rastave, nego i susreti i ujedinjenja – ta mi smo se nekoliko puta sastajali i rastajali. Tu svi robujemo jednome mentalitetu, koji nije samo turski, nego i južnoslavenski. I svi smo stoljećima uvjeravani – počevši od starih hrvatskih pisaca, koji su govorili o slavinstvu, do Njegoša i poslije Njegoša – da smo svi mi Južni Slaveni braća. Na tom uvjerenju je počivala Jugoslavija, i recimo da je Jugoslavija bila nekakav izlaz iz te naše parcijalne situacije, makar je u samom nazivu imala kaos: a gdje su neslavenski narodi? Gdje su Albanci, Mađari i drugi? Ali ako me pitate za razlog, ja mislim da bi svaka Jugoslavija bez Srbije uspjela, jer Srbija ima imperijalne ambicije, ona se ne može pomiriti da Slavonija nije Srbija.

Kako će procesi i ratovi iz 90-ih utjecati na budućnost Balkana?

JEVREM: Mislim da je ovaj proces s početka 90-ih, odnosno raspad Jugoslavije, jedan od najprogresivnijih procesa na Balkanu uopće, makar i dalje postoji ta tipična balkanska ovisnost o prostoru – nema balkanske države koja ne misli da je negdje zakinuta od susjeda, što je tipično osjećanje malih zemalja. Svijet i Europa dugo se nisu bavili Balkanom, sve do ratova i pojave Slobodana Miloševića: tek onda je svijet shvatio da se mi svakih 50 godina pokoljemo i sve srušimo jedni drugima, i da onda zovemo Europu i svijet da podignu to što smo mi srušili, i to je to čuveno ‘balkansko pitanje’. I onda je svijet rekao: ‘Dosta! Sad ćete biti dominioni, a vaši vođe će doći u Haag!’ Taj proces je doveo do priznanja Kosova, što su Hrvatska i Crna Gora već učinili.

Kažete da ćemo biti dominioni?

JEVREM: Mi ćemo u civilizacijskom smislu biti europski, tj. američki dominioni. To se nacionalistima neće svidjeti, ali to je civiliziranje Balkana, i to je normalno i to treba prihvatiti. Valja maknuti kriminal i početi se baviti civilizacijom.

Što će biti s međusobnim odnosima balkanskih naroda u bliskoj budućnosti?

JEVREM: Mislim da će se odnosi popraviti čim uđemo u Europsku uniju. To je najbolji put da se demfuju balkanski nacionalizmi, od Slovenije do Makedonije.

Oprostite, što znači ‘demfuju’?

JEVREM: Umanje.

Što će Balkan dobiti od ulaska u EU?

JEVREM: Svi ti naši antagonizmi čine nas u očima Europe plemenskim društvima. Sad treba naučiti europski protokol ponašanja, i to moraju svi naučiti, od vođa naniže. Meni se čak čini da se, kako nam se Europska unija približava, zaista sve više distanciramo od balkanskog modela ponašanja. Europa je uvela taj termin ‘zapadni Balkan’, što nikad nije postojalo, ali je dobro što je zapadni, a ne istočni.

Što ćemo sa Srbima i Albancima?

JEVREM: Srbi više nisu najbrojniji balkanski narod, nego Albanci, koji imaju biološku eksploziju. Ja sam albanski prijatelj, ali… hajde, o tome ćemo drugi put.

Uglavnom, je li Balkan nešto pozitivno ili negativno?

BALŠA: Vjerojatno polovina ljudi gleda na Balkan pozitivno, a polovina negativno. Imamo memoriju, kao što imamo i negativne i pozitivne stereotipe. Po tim negativnim stereotipima Balkan je nešto odurno, pa nitko neće da mu pripada: vi niste Balkan, mi nismo Balkan, na kraju je samo Grčka Balkan, ma vidi molim te!? A nervira me i ovaj drugi stereotip, kao Balkan je šampion u vitalnosti, kreativnosti itd., a ono svakih 50 godina klanje.

Damir Pilić/ SD, Nedjeljna Dalmacija   SNIMILA VINKA MARINKOVIĆ

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Josip Jović: Trijumf hrvatske predsjednice u Bukureštu

Objavljeno

- datum

Inicijativa triju mora doživjela je ove godine u Bukureštu svoju potpunu afirmaciju. Osim dvanaest zemalja članica (Litva, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska), inicijativu su podržali i ovogodišnjem zasjedanju nazočili predstavnici Europske unije (Jean-Claude Juncker, predsjednik EK), SAD-a (Rick Perry, ministar energetike) te Njemačke (Heiko Maas, ministar vanjskih poslova).

Dok Amerika nije iznenađenje, jer inicijativu podupire od početka, potpora EU-a i njezine najjače članice ipak to donekle jest, s obzirom na to da su na ovoj strani u početku sumnjičavo vrtjeli glavom, sumnjajući kako bi ona mogla biti usmjerena protiv samog EU-a. Takav je stav, primjerice, otvoreno izrazio Ivan Jakovčić, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu piše Josip Jović u Slobodnoj.

EU se priklonila Uspravnici, shvativši da ju ne može zaustaviti

Europska unija priklonila se ovoj srednjoeuropskoj asocijaciji država sa spremnošću za financiranje njezinih projekata, shvativši kako je ne može zaustaviti i kako bi je, bude li se protivila, mogla čak i izgubiti na vlastitu štetu, a u korist američke ili čak ruske konkurencije. Sama ideja o najprije dva, pa onda tri mora nekako je nastala nakon što se u “staroj” i bogatoj Europi počelo govoriti o dvije brzine unutar EU-a, pa su ove zemlje, uvidjevši kako je vrag odnio šalu, odlučile uzeti stvari u svoje ruke.

U Bukureštu je akceptirano 45 projekata, među kojima se jedanaest odnosi na Hrvatsku (LNG terminal, Luka Rijeka, Jonsko- jadranski plinovod…), vrijednih 45 milijardi eura, i to sve iz područja energetike, prometne i digitalne infrastrukture. I Hrvatska bi mogla imati velike koristi ne bude li unutarnje poslovične destrukcije, neorganiziranosti i sporosti.

Pogrešno bi bilo misliti kako su samo ekonomski interesi u pitanju. Postoji i nešto što se ne ističe u prvi plan, jer možda nije zgodno, nešto što djeluje i kad nije osviješteno ili pak nešto što se podrazumijeva. Spomenute zemlje povezane su katoličkim tradicijama i vrijednostima nasuprot zapadnoeuropskom sekularizmu, te zajedničkim životom i sudbinom u austrougarskim ili sovjetskim okvirima.

Ključna osoba – Kolinda Grabar-Kitarović

Ključna osoba u ovom projektu je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, od nje je sve krenulo, ona je, nasuprot dvojici svojih prethodnika, rekla: Mi nismo zapadni Balkan, mi smo Hrvatska i pripadamo regiji koja se zove Srednja Europa. Za svoju ideju najprije je pridobila Poljsku, pa SAD, pa sve ostale, demonstrirajući kako i mala država može biti važan međunarodni igrač ako ima samouvjerene, inicijativne i sposobne političare koji drže do sebe i do svoje zemlje.

I zbog tog okretanja od Balkana (i od Jugoslavije) zaradila je u političkim i medijskim krugovima pregršt oštrih napada, kao nedavno u povodu jednog intervjua u Kleine Zeitungu. Ti će krugovi i nadalje forsirati “našu regiju”, koja, razumije se, nije Srednja Europa.

Izvor: Josip Jović/Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ZERO HEDGE: ZAMALO ARMAGEDON! JE LI PUTIN PONOVO SPASIO čovječanstvo!?

Objavljeno

- datum

Zamislite glavnu vijest: Po ne znam koji put je Vladimir Putin spasio čovječanstvo… ovo u glavnim medijima nećete pročitati

Petrodolar polako odlazi sa scene kao jedini izvor vojne i ekonomske nadmoći SAD-a. Dolazi era stvarnog novca i ekonomije – ZLATO.  

Zbog toga je SAD-u i NATO saveznicima rat potreban kao nasušni kruh, makar nuklearni, makar propast svijeta, jer su padom Berlinskog zida 1989 zacrtali jednopolarni svijet neoliberalizma u kojem će oni biti JEDINI PRAVI PUT, ISTINA I ŽIVOT – VLADARI I “MORAL” SVIJETA SVOJIM RATOVIMA, NASILJEM, BANKARSKIM PRIJEVARAMA I PLJAČKAMA.

U potpunoj samovjerenosti da su velikom pljačkom Rusije za vrijeme Jeljcina Rusiju potpuno uništili tako da se nikada neće više oporaviti poništili su sve sporazume o neširenju NATO saveza na istok, o ravnoteži i kontroli nuklearnih balističkih projektila. Došli su na ruske granice od Afganistana do Kaliningrada. I onda im se pojavio VLADIMIR PUTIN koji je Rusiji vratio snagu obrane i dostojanstvo velike nacije.

18 rujna 2018. je s francuske fregate ispaljena raketa koja je uništila ruski tridesetmetarski avion elektronskog nadzora nad bliskoistočnim područjem. Istovremeno su 4 izraelska F-16 bili u sjeni tog ogromnog aviona da bi izazvali sirijsku protuzračnu obranu. To je bila zamka – strašna zamka – koja se dogodila nakon petosatnog razgovora između Erdogana i Vladimira Putina i sporazuma o odustajanju od Idlib ofanzive. Iz svega se moglo vidjeti da je NATO bio spreman reagirati na sirijsku ofanzivu na Idlib pod svaku cijenu: S podvalom bojnih otrova ili bez nje, jer je za njih Sirija pitanje vladavine nad svijetom. U Idlibu je nekoliko desetina tisuća džihadista među kojima se nalaze brojni američki, britanski, francuski i ini NATO operativci. Svi su oni uzeli za taoce 2 i pol milijuna stanovnika Idliba.

Shvativši ozbiljnost situacije Putin je prisilio Erdogana na ustupka i napravili su zajedničku zonu nadzora i odustali od ofanzive. SAD-u i NATO savezu je bila izmaknuta prilika za napad. Izostanak ofanzive za SAD i NATO je bio nezamisliv jer su pripreme za III svjetski rat gotove.

IZMISLILI SU DRUGI CASUS BELLI: Oborit će ruski elektronski nadzorni avion s 15 članova posade i izazvati Rusiju na odmazdu protiv Izraela i Francuske koji su članovi NATO saveza i tako opravdati OPĆI NATO NAPAD NA SIRIJU I RUSIJU ŠTO BI BIO ARMAGEDON.

Kako je Vladimir Putin promijenio scenarij pročitajte:

Sjajni komentator Tom Longo piše:

It was obvious to me that this attack was designed as a provocation to start World War III in Syria and blame the Russians for attacking a NATO member without proper cause, since the Syrian air defense forces were the ones responsible for shooting down the plane.  Lying us into war is a time-honored American political tradition. The setup is pretty clear. Israel and France coordinated an attack on multiple targets within Syria without US involvement but with absolute US knowledge of the operation to provoke Russia into going off half-cocked by attacking the inconsequential French frigate which assisted Israel’s air attack….That would constitute an attack on a NATO member state and require a response from NATO, thereby getting the exact escalation needed to continue the war in Syria indefinitely and touch off WWIII.

Author: Tyler Durden/ZeroHedge

Prevela i uredila: Kornelija Pejčinović

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno